Dalibor Talajić

Most ponad burne rijeke

…ili o velikoj borbi jednog malog tatinog borca

CIJENA: 90 KN

  • FORMAT

    13,5 x 20 cm

  • BROJ STRANICA

    188

  • ISBN

    978-953-8209-13-0

  • UVEZ

    Meki uvez

  • Izdanje

    Beletra, travanj  2019.

Roditeljske ispovijesti o postignućima djece s posebnim potrebama važna su pomoć mladim roditeljima koji se susreću sa sličnim odgojnim izazovima, a za nas su posebno vrijedne priče iz naše sredine koje su nam prisnije od prevedenih i donose praktične smjernice za stručnu potporu koja se može ostvariti u našim uvjetima. A kad su autori takvih ispovijesti očevi, u njima na nov način afirmira snaga osjećaja koje posjeduju muškarci i očinska ljubav, pouzdana i požrtvovna „kao most ponad burne rijeke“, kako je to u svojoj ispovijesti opisao Dalibor Talajić.

Dalibor Talajić je otac koji je svom sinu odlučio približiti svijet koji je dječak nakon navršene prve godine prestao doživljavati. Ustanovljene su teškoće u komunikaciji, preosjetljivost na hranu i trovanje živom. Do postavljanja dijagnoze poremećaja autističnog spektra trebale su proći godine. Za oca, koji je sina učio svaki korak, bila je to utrka s vremenom. Otac koji voli trebao je postati otac koji prisiljava. Jer tko će ako ne otac svojom dušom osjetiti zarobljenu dušu sina, dotaknuti je i ohrabriti da se otvori prema životu?

Talajić je glazbenik i crtač stripova, jedan od najboljih u Hrvatskoj – a i mnogo šire jer crta za američki Marvel – stoga je i kao pisac cijelo vrijeme svjestan cjeline, a istodobno osjetljiv na detalje. Sugestivnim rječnikom i širokim asocijacijama uvodi čitatelja u svoje životno iskustvo koje prenosi sinu. A ono je impregnirano pop-kulturom, herojima stripa i, naravno, glazbom. U knjizi stoga odjekuju operne arije u izvedbi slavne Ljiljane Molnar Talajić, Daliborove majke, čiji glas prati unuka na terapijama. U Talajićevoj priči „čujemo“ uspavanku Jimmyja Stanića iz Pinokija i naslovnu „Bridge over Trouble Water“ u snažnoj Elvisovoj izvedbi.

„Most ponad burne rijeke“ recenzirale su defektologinja mr. sc. Ana Dembitz i neuropsihologinja Danijela Helc. Obje u Talajićevoj dirljivoj ispovijesti vide cijeli raspon osjećaja, od očaja do ponosa, koje intenzivno proživljavaju svi roditelji djece s poteškoćama u razvoju.

U vrijeme kada broj autistične djece raste, knjiga Dalibora Talajića „Most ponad burne rijeke“ donosi poruku nade i, ne ulazeći u uzroke, pokazuje što se sve može učiniti kako bi djeca s poremećajem autističnog spektra živjela što prilagođenije i što vedrije.

Knjiga „Most ponad burne rijeke“ Dalibora Talajića objavljuje se uz potporu Ministarstva kulture RH i sufinancirana je sredstvima Grada Zagreba.

Odlomak

I ponovno i ponovno, svaki dan, napadao sam Radamesov zid. Prestao sam procjenjivati koliki je, prestao sam o njemu razmišljati. Samo sam ga napadao.

U terapiji Musica Medica strojem Radames je odbijao sudjelovati. Iako su Tete u vrtiću govorile kako ne treba žuriti i kako mu treba dati vremena, upravo je vrijeme postalo nešto čega je on imao sve manje. Terapija je kao novost bila uvedena u listopadu prošle godine, sad je bio već travanj, a Radames nije pristajao niti staviti slušalice na uši, a kamoli sjediti petnaest minuta na miru i slušati glazbu.

Zamolio sam Tetu Valeriju da pusti mene da ga pokušam pridobiti na suradnju za Musicu Medicu. Ipak sam mu ja tata, mene će ipak prije poslušati nego bilo koju od Teta. I svako jutro kad bih ga doveo u vrtić, prvo bismo se uputili u sobicu gdje se ta vrsta terapije održavala. Prvih tjedan dana bavili smo se samo time da pristane staviti slušalice na uši. Sve je to bilo popraćeno vriskom, otporom, bacanjem po podu… Bilo što što je iole bilo novo u Radamesovu životu, bilo je kod njega nedobrodošlo. Ali ja sam već uspio na to oguglati, u skladu s onim preporučenim roditeljskim fašizmom. Njegova odbijanja ni najmanje više nisam uvažavao.

Počeo sam tada planirati vrijeme u minutama. Minuta po minuta. Danas slušalice držimo na glavi minutu dulje nego jučer i ja sam zadovoljan. Danas vrišti minutu kraće i ja sam još zadovoljniji.

Naravno, kad smo došli do toga da bez otpora Radames pristaje na slušalice, pustio sam mu konačno kroz njih glazbu – i, a što drugo, naišao na otpor. Strgnuo je prestravljeno slušalice s glave čim se zvuk pojavio.

I opet, minutu po minutu. Dnevnim ritmom. Nekad niti minutu. Nekad bez vrištanja. I tako mjesec po mjesec: travanj, svibanj, lipanj, srpanj… I uspjelo je.

Teta Valerija bila mu je sastavila petnaestominutni program glazbe predviđene za slušanje tijekom terapije. Ipak dozvolila mi je da neke stvari izmijenim, htio sam ga, naime, pridobiti uz glazbu koju poznaje. Koju voli. Još mi je predložila nešto, kad već mijenjam program.

– Puštajte mu baku – rekla je. – Geni su barem trideset posto. Negdje duboko u njemu postoji informacija, negdje u dubini bića on će prepoznati bakin glas…

Travanj, svibanj, lipanj, srpanj…

Koliko god to možda izgledalo presporo i predugo, sad s takvim uživanjem gledam unatrag na to vrijeme njegove prilagodbe i toj terapiji.

U početku nije ni htio staviti slušalice na glavu, nije bilo ni govora o tome da sjedne za stol na miru.

A onda, minutu po minutu…

U ovakvim sam se razdobljima osjećao gotovo povlaštenim jer u toj silnoj koncentraciji na Radamesa, kako god iscrpljujuća bila, ništa mi nije promicalo. Morao sam naučiti predviđati, gotovo predosjećati, morao sam biti potpuno usmjeren na svaku njegovu reakciju, naučiti čemu pruža otpor, a što mu doista ne odgovara. Na što ipak – kako tako – reagira i onda to potencirati kao kanal.

Ništa mi nije promicalo, ništa se nije moglo dogoditi iznenada, jer iza svakog novog znanja, iza svake vještinice, stajala je čitava priča. Nekad smiješna, nekad bolna, ali svaki detalj odnosa mog sina sa svojom okolinom, sa mnom na koncu, bio je prebogat svojom malom poviješću.

U toj svjesnosti svega, u budnosti, najdraže mi je bilo promatrati procese. Nekad bih instinktivno nanjušio što je za Radamesa dobro, i koliko god nasilu, usmjerio ga i onda uživao u postupnom potvrđivanju svojih pretpostavki.

Tako je bilo i s Musicom Medicom. Počelo je s potpunim otporom, pa se nastavilo s nevoljkošću da mirno sjedi. Uslijedio je neiskreni pristanak na izloženost glazbi. Pa toleriranje glazbe uz upitan pogled, kada smije skinuti slušalice s glave. Pa obraćanje pažnje na glazbu koja mu ulazi u uši iz slušalica. Pa mirno sjedenje. Zatim polagano, duboko disanje. Pa – kako je divan postao taj njegov pogled – pozorno slušanje. Pa veselo prepoznavanje očekivane glazbe.

I konačno, sjedio je moj Radames u maloj vrtićkoj stoličici, ugodno naslonjen, šeretski je stavio jednu nogu preko druge, u rukicama je držao one vibratoriće i naslonio si ih na obraze, gledao je negdje daleko, i s blagim osmijehom mirno i opušteno slušao poznatu i dragu glazbu. I nježno se njihao u skladu s melodijskim linijama… I to čitavih petnaest minuta. Onako kako je bilo i predviđeno…

Kakva pobjeda… Jedino mi je žao bilo što je bila počinjala ljetna stanka i dva mjeseca terapije neće biti. Pauze ni u čemu nisu bile dobre za Radamesa. Svaki put bi se jako teško vraćao u bilo kakav ritam obaveza i s puno otpora. Odmah sam bio nabavio novi set slušalica i mali MP3-player, odlučivši i dalje nastaviti sa slušanjem glazbe. Nisam imao vibratoriće, ali uopće tu novu sposobnost i voljnost mirnog sjedenja i koncentriranog slušanja glazbe trebalo je iskoristiti. I možda čak proširiti.

I zbilja, tijekom ljeta, došli smo do čitavih trideset minuta u komadu. I to ne prisilom, nego na njegovu inicijativu!

Počeo je polako pamtiti i imena često slušanih skladbi i s vremenom zahtijevati da mu ih pustim. Tako da je na koncu on sam, meni dajući naloge, slagao raspored skladbi za taj dan.

Inače, Teta Valerija bila je u pravu: Oće baka Jija, govorio je na početku svakog slušanja. Hoću baku Ljilju, to je značilo. Nekako, meni je to bilo posebno drago. Otpočetka sam bio fasciniran njegovom sklonošću klasičnoj glazbi, ali riječ je bila sada o mojoj mami. O ženi koja je željno čekala svog unuka i planirala mu pjevati iste one uspavanke koje sam ja bio slušao kao mali. Beskompromisna je u tome bila; čak i na turneji, u inozemstvu, znala je predvečer nazvati doma u doba kad sam se spremao na spavanje i pjevati mi nešto u telefonsku slušalicu.

Unuku nije stigla pjevati. Ipak, CD s njezinim arijama, taj davni zvučni zapis glasa sa vrhunca njezine karijere, nekako je i to omogućio. Doduše, nisu bile uspavanke, ali bilo je to ono najbolje od nje.

Dičila se bila, s punim pravom, jednom od kritika: slovila je kao Glas kakav bi Giuseppe Verdi mogao samo poželjeti! A Radamesu je upravo Ave Maria iz Verdijeva Othella bila najdraža njezina arija. Nježna je to i polagana arija. I moja je mama doista uživala pjevajući je. U svojoj religioznosti imala je poseban odnos s Gospom. A ionako je sama govorila da kad pjeva, pjeva Bogu. I poput onog pehlivana u samostanu čiju mi je priču voljela pričati, čitav svoj život molila se svojoj Gospi najbolje kako je znala. U njezino vrijeme, nitko to nije mogao bolje i ljepše.

Uživao sam gledajući sina kako ga njiše glas moje mame dok je sluša. Zamišljao sam kako mu ta glazba stvara nove i nove male sinapse, kako mu mozgić treperi okupan glazbom i sam sebe liječi. Snažne sam slike njegova zdravlja zamišljao i, dok je slušao baku, milovao sam ga po kosi i govorio mu kako upravo postaje sve čvršći, sve zdraviji i sve slobodniji.

Riječ tijelom postala.

Sve sam više vjerovao toj rečenici…

Dalibor Talajić: Most ponad burne rijeke, Beletra 2018.