Stjepo Martinović

Paintball

Roman

CIJENA: 120 KN

  • FORMAT

    14,5 cm x 21,5 cm

  • BROJ STRANICA

    260

  • ISBN

    978-953-8209-21-5

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

  • IZDANJE

    Beletra, svibanj 2020.

Za pokretanje ambicioznog projekta extremely extreme paintballa, koji će konkurirati najboljima u svijetu, agencija Adrenalin Tours izabire gotovo nenaseljen otok Ižulu u južnom Jadranu, na kojem postoje prirodni uvjeti prikladniji nego u amazonskoj džungli – opaka makija s bezbroj skrovišta i zapreka, napuštena pastirska skloništa i ruinirani objekti nekadašnje ratne mornarice s ukopanim skladištima i prostorijama za boravak posade. Ratne igre želatinskim kuglicama za službenike osiguranja i marketinških agencija poligon su za oslobađanje ratničkih nagona i najnižih strasti, dok je za Lucijana Anića povratak na gotovo neprepoznatljivi rodni otok prilika za sitnu zaradu, ali i neočekivanu posljednju romansu. Privržena partnerica postaje dragocjena sugovornica kada se počnu rasvjetljavati skriveni motivi organizatora ratnih igara i kada se na otoku dogodi zastrašujuće ritualno ubojstvo…

Stjepo Martinović odan je Mediteranu kao svojoj najdubljoj inspiraciji i roman „Paintball“ smješta na nepostojeći otok u južnom Jadranu. Ratničke igre koje izazivaju najgore u ljudima, romantika pod zvijezdama, krvavo ubojstvo i trag osvete sastojci su još jednog raskošnog koktela žanrova koji iskusni i višestruko nagrađivani književnik miksa svojim bogatim književničkim iskustvom, novinarskim osjećajem za aktualno i rijetkim talentom za bogatstvo jezika kojim podjednako uvjerljivo opisuje akcijske scene i emocionalne nedoumice likova. Osluškujući prirodu i njezine poruke u mediteranskim krajolicima, s istančanim osjećajem za portretiranje ženskih likova, Stjepo Martinović predstavlja se publici ponovno u novom i neočekivanom izdanju i ponovno jedinstven i prepoznatljiv.

Odlomak

Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći.

„Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo.

„Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…”

„Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…”

„Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…”

„Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?”

„Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja.

„Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?”

„Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući.

„Prilazili? Koliko njih?”

„Dvoje.”

„Ni dvojica, ni dvije?”

„Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže

četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…”

„Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom

razgovora.

„Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze.

„Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.”

„Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…”

„Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.”

Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja.

„Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom.

„U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Stjepo Martinović: Paintball, Beletra 2020.