Josipa Pavičić Berardini

Šest milimetara

Ispovijest o boli i pobjedi

CIJENA: 100 KN

  • FORMAT

    13 x 19,5 cm

  • BROJ STRANICA

    200

  • ISBN

    978-953-59185-3-0

  • UVEZ

    Meki uvez

  • IZDANJE

    Beletra, lipanj 2017.

Suočivši se s dijagnozom karcinoma dojke u 35. godini osjetila je strah i tugu – zbog liječenja koje je čeka, zbog najbližih, zbog brige za djecu… A zatim je odlučila da će slušati svoje tijelo i voljeti sebe, a karcinom prihvatiti kao dar. Bio je to prvi od šest koraka prema izlječenju koje je iskreno, emotivno i s mnogo snage i hrabrosti opisala Josipa Pavičić Berardini u svojoj knjizi “Šest milimetara”.

Kako se osjeća žena nakon dijagnoze karcinoma, od čega se sve mora oprostiti i kako može ponovno osmisliti svoj život, ali i koje popratne pojave terapije može očekivati, kako prilagoditi prehranu -na sva ta pitanja Josipa Pavičić Berardini dala je u svojoj knjizi jasne, praktične i provjerene odgovore. Ne dopustivši da je strah nadvlada, s punom sviješću suočila se s odlukama koje su bile pred njom, a njezina ispovijest može pomoći i brojnim drugim ženama koje se suočavaju s dijagnozom karcinoma.

U knjizi “Šest milimetara” pratimo Josipu od idiličnog obiteljskog odmora na Bosporu do dana koji mijenja sve – pregleda i dijagnoze – a zatim operacija i razvoda braka u vrijeme pisanja ove knjige, sve do opraštanja s bliskom prijateljicom Ivanom Popović, koja nije uspjela pobijediti karcinom.

Josipa Pavičić Berardini piše iskusnom rukom, komunikativno i s lakoćom, a najdublje osjećaje izražava dostojanstveno i bez patetike. Njezina je ispovijest dramatična jer joj događaji nameću dramu, ali autorica ne podliježe strastima, već impresionira visokom sviješću kojom bira postupke najbolje za sve, bez obzira na to koliko bili bolni.

Dr. Vesna Ramljak u predgovoru zahvaljuje Josipi što je postala ambasadorica Europa Donna Hrvatske i kaže: “Ono što je novo i važno način je prikaza bolesti, od početka – prenošenje spoznaje o važnosti i vrijednosti života, koliko nam je bitno ući u sebe, prigrliti bolest, koliko nam je važna spoznaja razloga naše bolesti, kako ćemo oprostiti onima kojima trebamo oprostiti, kako oprostiti sebi? Ponajviše sebi!” I dodaje: “Šest milimetara lošeg će se, nadam se, pretvoriti u bezbroj milimetara dobrog.”

Knjiga “Šest milimetara” adaptirana je kao monodrama koju izvodi Darija Lorenci.

Odlomak

Tih sam tjedan dana do druge operacije živjela u nekakvoj vrsti tišine bez puno misli u glavi. Ništa nisam negirala, nisam se sažalijevala, nisam tražila krivce, nisam si tepala kako sam jadna… Ali svejedno sam bila bolna, uplakana, tužna i, u najmanju ruku, čudna. Nije mi pasalo ničije društvo. Nisam željela ni mamu ni muža ni prijateljicu. Jedino sam pokraj doktora osjećala sigurnost. Njega sam čak i željela u blizini, što je više moguće, da ne kažem stalno. I to je sasvim u redu.

Sad, dok se prisjećam, čini mi se da sam isplakala litre suza, tako su prirodno tekle, a jedina im je zadaća bila obaviti generalno čišćenje utkanih sjećanja moje prošlosti. Nosila sam u sebi dječju krhkost, zbog čega sam bila poput kristala u stotinama malih geometrijskih oblika. Osjećala sam se beskrajno tužnom. Privlačilo me stapanje s prirodom, mir i meditacija pod stablima bjelogorice. Kraj mog doma diše park Jelenovac, pa sam svakodnevno odlazila na to svoje mjesto tišine te satima sjedila na poprilično prostačkoj fluorescentnozelenoj kamp stolici kupljenoj u nekom dućanu u ime ‘dijagnoze’, gledajući ptice i, po meni, najljepšu umjetnost na platnu, onu ispisanu na nebu. Nakon trećeg dana mi je i vozač autobusa na liniji Jelenovac počeo mahati. Ništa me nije zanimalo iz svijeta koji je do jučer bio svakodnevica. Kako u sekundi sve može postati nevažno. Okrenula sam se sebi unutra. Ma, ne bi li tako i inače trebalo biti? Pozivi na modnu reviju, premijeru filma, promociju knjige kolegice spisateljice, ručkovi i večere, eventi… Sve mi je to palo u neki daleki plan. Tada nisam imala želju dijeliti svoju dijagnozu ni s kim. I dalje sam obitelji u Škabrnji o svemu šutjela, barem dok ne prođe ova druga operacija i dok ne dođe faza u kojoj mogu izreći: ‘Sve je sada iza mene’, jedina faza u koju sam istinski vjerovala.

Rak je činjenica

Samo je nekoliko dana Google bio moj najbolji prijatelj. Zaista nikome ne bih preporučila da se upusti u avanturu pretraživanja po internetu. Čitala sam o kisiku u stanicama, prehrani, o šećerima koji hrane tumorske stanice, o pametnim lijekovima, o vrstama raka i stopi preživljenja. STOP. Zakačila sam se za otkriće njemačkog znanstvenika Otta Warburga, koji je prije gotovo sto godina otkrio kako je rak rezultat antifiziološkog načina života. Ovaj znanstvenik nagrađen Nobelovom nagradom tvrdio je kako do raka dovede hrana koja zakiseljuje te fizička neaktivnost.

U zakiseljenom organizmu tumor nastaje i buja, tumorske stanice su anaerobne i ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika. I glukoza hrani tumore. U prijevodu, karcinom je obrambeni mehanizam koje naše stanice koriste kako bi preživjele u kiseloj sredini. Najgore što možemo u sebe staviti je rafinirani šećer i svi njegovi derivati, meso i sve životinjskog porijekla, rafinirana sol, rafinirano brašno, tjestenina, torte, margarin, kruh, kofein, alkohol, sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, antibiotici i STRES… Preporuka je jesti sve sirovo povrće, voće, popiti sok barem jednog limuna dnevno, svakodnevno pojesti šačicu badema, jedina alkalizirajuća žitarica je proso, a sve se žitarice moraju jesti kuhane. Klorofil zelene biljke ga sadrže i on je veoma alkalan. Med, ali samo onaj pravi bez dodatka šećera. Voda, važno je uvijek biti dobro hidriran. I vježbanje.

Krenula sam u obavljanje svojevrsne revizije vlastitog bića.

Josipa Pavičić Berardini: Šest milimetara, Beletra 2016.