Branka Erdelji-Štivić

Starenje za početnike

Roman

CIJENA: 100 KN

  • FORMAT

    14,5 x 10,5 cm

  • BROJ STRANICA

    268

  • ISBN

    978-953-8209-12-3

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

  • IZDANJE

    Beletra, rujan 2019.

Jesam li vodila svoj život k toj mirnoj, staloženoj, neupadljivoj frustriranoj osobi kakva sam postala ili sam se prepustila pa kud stignem? I stigla sam u krasnu veliku kuću na Bukovcu, s mužem uglednim i dobrostojećim odvjetnikom, kćerkom vaskularnom kirurginjom i sinom elektroinženjerom, snahom znanstvenicom, krasnom unučicom, pred odlaskom u mirovinu na dobar i pristojan način. Trebala bih biti sretna i zahvalna, a ja sam samo sama – priča Melita, glavna junakinja romana „Starenje za početnike“, čiji odlazak u mirovnu prati pobuna i želja za preispitivanjem odnosa koje je gradila cijeli život. Svoje autentične osjećaje i stvarne potrebe Melita će osvijestiti uz pomoć svog „drugog ja“, nekonvencionalne Ite.

Prvijenac Branke Erdelji-Štivić „Starenje za početnike“ finog je tkanja sličnog romanima Frannçoise Sagan – intimu glavne junakinje upoznajemo kroz njezine osjećaje, bez drastičnih udaraca sudbine i patetike. Sam život je dovoljno izazovan, a punoću mu daju obiteljska okupljanja i višedesetljetna prijateljstva stvarajući širok raspon osjećaja, od strasti i zaljubljenosti, preko odanosti do razočaranja i ponovnog stjecanja povjerenja. Stoga starenje u ovom romanu od početničkog postaje majstorsko – ono ne znači reduciranje emocionalnog života, već osvještavanje cjelovitosti kreativnog duha otpornog na vrijeme. Pritom je simbol bezvremenskog stvaralačkog impulsa veliki Zlatko Bourek, čije je djelo emocionalni pokretač u životima „obje“ glavne junakinje.

Pisan u dosjetljivoj formi u kojoj se u klasičnu naraciju integriraju dramske scene, roman Branke Erdelji-Štivić ima i naglašenu društvenu komponentu koja se pojavljuje na dvije razine. Na prvoj razini to je aktualna, a rijetko opisivana kriza prelaska iz srednje u stariju dob, koja se u ovom romanu kreativno rješava. Na drugoj razini, roman opisuje stabilne građanske vrijednosti dobrostojeće obitelji koje se prenose s jednog naraštaja na drugi, uz odricanja, edukaciju i požrtvovno ostvarivanje visokih ambicija.

Kako je u pogovoru napisala urednica Milena Benini, Branka Erdelji opuštenim, razgovornim stilom koji nam ostavlja dojam kao da sjedimo na kavi s prijateljicom, pripovijeda nam priču koju svi trebamo čuti, bez obzira na rod i godine. “Priču o ženi koja zna da život ne završava u tridesetoj, i koja je svjesna da, koliko god voljeli svoju djecu, supružnike, prijatelje, ponekad jednostavno moramo malo ostati sami da bismo si mogli posložiti stvari u glavi. Lagan i razigran, zabavan i ozbiljan, ovaj roman ruši predrasude o ženama u dobi za mirovinu, o muževima i o podršci prijatelja – i to radi izvrsno, dokazujući još jednom da sa ženama koje su prešle pedesetu treba i te kako računati.”

Dvije glavne junakinje na naslovnici je prikazala primadona hrvatskog stripa Helena Klakočar.

Odlomak

„Heeeej, heeej!“ čujem Rajkin glas koji me doziva na peronu kolodvora u Koprivnici. Čujem i okrećem se oko sebe, ali ju ne vidim. Napokon izroni iz grupe od troje ljudi u svojoj legendarnoj crvenoj opravi na kopčanje, s balonerom preko ruke. Tko zna koja joj je ovo po redu takva ili slična haljina. Uvijek ima u bar jednu ormaru, još od studentskih dana.

Čovjek bi pomislio da se radi o nekom velikom kolodvoru, što nije slučaj. Možda su mi malo zasmetale sunčane naočale na natkrivenom peronu bez sunca, ali koga briga. Zagrlimo se kroz smijeh, bez riječi. Privučemo tim smijehom i pokoji znatiželjni pogled, ali kao što već rekoh, koga briga.

Gore na brijegu sve pomno razgleda i kaže:

„Nije ti loše ovdje. Dobro si ti to skombinirala. Budeš mi dala ključ, možda mi zatreba“, gleda me svojim pametnim umornim očima. Neobavezni razgovori nam nisu nikad baš išli, previše smo bliske i predobro se znamo. Rajka je jako iscrpljena. Činjenica je da tako i izgleda. Lice joj je sivo, umorno i neveselo.

„Pričaj“, kažem joj, stavljajući na stolić kiflice, tvrdi sir, pivo i vodu.

Sjednemo u platnene stolce.

„Ma ne znam odakle da počnem“, govori kroz usiljeni osmijeh. „Osim toga, došla sam tebe čuti.“

„Ne brini“, kažem. „Imamo cijeli dan, stići ćemo i do mene.“

„Zapravo sam iz dežurstva, nenadano sam morala zamijeniti kolegu.“

„Pa zašto?“

„Pusti, duga priča.“

„Čekaj, pa ja sam mislila da ti više ne moraš dežurati.“

„Ne moram, a kaj da radim kad nema ljudi, jednostavno nas je premalo. Nema pomoći. Dođu mladi, specijaliziraju i onda zbrišu u Zagreb. Uostalom, znaš kak’ to ide, tako da na kraju moram uzeti najmanje četiri-pet dežurstava mjesečno, što mi je već teško. Stalno se nadam da se to ne vidi. To mi je teško. Valjda je to starenje, nema kaj drugo biti. Ha-ha! A ljudi mi govore da se dobro držim!“

„Laskavci“, dodajem. Smijemo se.

„Ne, oprosti, nisam mislila da se ne držiš dobro, nego…“

„Ma daj, molim te, nemoj se ukopavati, sve ok, jasno je. Umorna sam ko pas, ali…“

„Pa dobro, kad se povlačiš? Imaš već odluku? Ili?“

„Pa imam, ali nekak’ nisam baš spremna, a zbog deficita kadrova, ravnatelj će mi rado još produžiti… Zdrava sam, imam nešto iskustva, osim toga ne vidim da su ovi oko mene bolji u poslu, dapače. Da ne budemo lažno skromni.“

Rajka pije pivo. Okreće čašu u ruci poput nekog stručnjaka koji procjenjuje kvalitetu, škilji na jedno oko. Razmišlja.

„Daj mi, molim te, iskreno reci jesi li požalila? Ti si mogla još raditi, ok, znam da nisi imala financijski pritisak, ali bila si stručna, i dobra, i nisu te tjerali…“

„Ne, nisam požalila, nimalo. Zanimljivo je kako si ovo rekla u perfektu. Čim odeš u penziju, tvoja stručnost i sposobnost u očima okoline sele se u prošlost.“

„Joj, nisam uopće mislila…“

Znam da nije mislila, ali baš u tome je stvar.

„Ok, u redu, nemoj se ukopavati.“

Ustanem i donesem si još malo vode, moram još Rajku odvesti na vlak.

„Gledaj, dotakle smo zapravo važnu točku. Što se stvarno događa kad prestaneš raditi? Nije poanta u tome da ti jako fali tvoj posao u nekom operativnom smislu, već ti se jednostavno otkrhne dio tvog identiteta pa sad imaš prostora u svom mozgu i u duši da posložiš svoje kockice i vidiš tko si sada, ali odjednom nisi siguran kako i čime bi taj prostor popunio. Toliko žuđena sloboda ti je ovdje, ali da bi ju istinski prigrlio i uživao u njoj, moraš znati tko si stvarno. A zapravo ne znaš. Bar ja nisam znala. Dio problema je u tome da smo kodirani na način da moramo nešto ozbiljno raditi pa ti je onda neugodno kad se zatekneš s ljudima koji još rade. Čim se nađeš s njima u društvu, počneš pričati kako ti, eto, ideš na francuski i kako ćeš sljedeći semestar slušati kolegij Narodi i kulture Afrike, a razmišljaš i da upišeš još, kaj ja znam, trla-baba-lan kolegij. Svi oni kažu „pa super, baš lijepo“, a misle si odi vrit, dokona baba, nemaš pametnijeg posla. Međutim, stvar je u tome da si, kad prestaneš raditi, trebaš dozvoliti da samo živiš. Razumiješ?“

Rajka opet gleda svoje pivo kao da će napisati disertaciju i šuti.

„Dakle, mislim da ti konkretno trebaš otići u Pirovac, prošetati uz more, pofrigati srdele za ručak, otići na plažu, plivati rano ujutro ili u predvečerje, odmarati se, čitati, ići na kavu. Kao da si na dopustu. I tako tri mjeseca. Ili četiri, šta ja znam, koliko ti treba. Naravno, ne moraš tamo ići, možeš biti fino doma u Varaždinu i ne davati si nikakve posebne zadatke i ne osjećati se kriva što ništa ne radiš. Kad to apsolviraš, kad posve integriraš spoznaju da je u redu samo biti, bez da bjesomučno fabriciraš hobije ili honorarno radiš ili, ako imaš mogućnosti, putuješ bez veze i pameti na mjesta koja si već tri ili pet puta posjetila, ali sada na način da sjediš u turističkim autobusima dok ti noge ne poprime dimenzije slonovskih i slično. Ako se uspiješ pošteno očistiti od svoje profesionalne karijere, vjeruj mi, otvorit će se prostor za ono što stvarno želiš raditi, što god to bilo, pod uvjetom da se, radeći to, osjećaš dobro i veselo. Sve je dobro: uzgajanje cvijeća, pisanje priča, kuhanje egzotičnih jela, učenje jezika, volontiranje, putovanja. Kužiš. Bitno je da ide iz pravih stvarnih pobuda, a ne da se zatrpava netom oslobođeni prostor onim što ti je pri ruci i što je možda trenutno in.“

Zadihala sam se.

Osvijestim da mi je tijelo bilo napeto poput luka netom prije ispucavanja strelice. Sada kad je moja strelica otišla u svemir, sručim se na naslon stolca i pustim ruke da mi padnu uz tijelo, poštujući zakon sile teže.

Branka Erdelji Štivić: Starenje za početnike, Beletra, 2019.