Lea Brezar

Godina Štakora

Roman

CIJENA: 100 KN

  • FORMAT

    14,5 x 19,5 cm

  • BROJ STRANICA

    200

  • ISBN

    978-953-8209-35-2

  • UVEZ

    Meki uvez, klapne

Altea je megapopularna influenserica s poduzetničkim ambicijama kojoj lock down ugrozi planove. Bernard je korumpirani bankar koji se, tražeći iskupljenje, slomi na kauču psihologinje Ignacije, a Mario je pisac s nestalnom inspiracijom, koji napiše roman o Bernardovu životu i doživi uspjeh…

U romanu „Godna Štakora“ Lea Brezar uplela je sudbine šestero likova koje će potres i epidemija u 2020. godini dovesti pred zid. Kolektivna kriza dovela je osobne krize do pucanja, a rješenja nisu jednostavna. No, Lea Brezar blagonaklona je prema svojim junacima koji postaju svjesni nužnosti katarze, pa tada čak i zatvor može biti put u slobodu. „Moja je krajnost u kojoj živim svoj duhovan život jednaka tvom mraku materijalnog,“ kaže Bernardu psihologinja Ignacija na jednom mjestu, kada postaje jasno da roman „Godina Štakora“ nije samo roman o šest likova, već roman o nama.

Dvanaest godina kasnije, također u godini Štakora, junaci romana ponovno se okupljaju i zbrajaju životni saldo, osobni kao i kolektivni. „Hrvatska teško proživljava procvat svjesnosti, to nam je nažalost krimen. Svjesni smo da smo potpuno nesvjesni, ali korak dalje ne mrdamo. Politika je ista. Izmjena stranačkih grupa vrti se već desetljećima kao rulet. Dvije boje su uvijek u igri, pobjeđuje ona sljedeća.“

Četvrti roman Lee Brezar reakcija je na burnu 2020. i putokaz prema višoj razini svjesnosti i odgovornosti. Autorica koristi simboliku kineskog horoskopa za tumačenje krize čije je drugo lice prilika koju treba prepoznati, a donosi novu kvalitetu života. Recenzentica romana Marina Mađarević primjećuje kako je „fizičko zatvaranje zapravo je bilo okidač da se ljudi, stvarni ljudi od krvi i mesa otvore okolini, spoznaju svoju prolaznost i shvate što u životu treba prigrliti, a što otpustiti“.

Roman „Godina Štakora“ brzog je, suvremenog tempa, a na kraju poglavlja navedene su fusnote s objašnjenjem pojmova koji su označili doba u kojem živimo.

Odlomak

Godina Štakora, odlomak 3

Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala.

Ali samo za odrasle.

Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan.

Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet.

I dovela koronu.

I zbog njih nema škole.

Nema izlazaka.

Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka.

Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor.

– Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš…

Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi.

– I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom

i zadaćama?

– Ne muči me ništa.

– Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu?

– Google classromu. – ispravila ju je.

– Kao da je bitno.

– Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog.

– Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo.

– Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo

kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti.

– Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže?

– Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Lea Brezar. Godina Štakora, Beletra 2021., odlomak 3