Stjepo Martinović
Dugogodišnji novinar, rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Nakon gimnazije u Dubrovniku, završava 1970. studij filologije u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik… prvo u revijama, a potom, do kraja 1995. godine, u dnevniku Vjesnik. Bio je načelnik odjela Ministarstva europskih integracija i savjetnik ministra te urednik nautičkih publikacija, da bi 2007. počeo pisati beletristiku.
Njegova zbirka pripovjedaka Oči svete Lucije (VBZ, lipanj 2009.) nagrađeno je priznanjem Društva hrvatskih književnika „Slavić“, kao najbolja debitantska proza u Hrvatskoj 2009. godine. Dobitnik je nagrada za kratku priču „Fran Galović“, 2012. godine, „Broda priča“ za 2013. „Turopoljska poculica“ za 2014. godinu i (iste godine) nagradu varaždinskog Muzeja anđela za najbolju priču na temu anđela. Tri puta njegove su priče bile u finalu Festivala fantastične književnosti u Bijelom Polju (CG), dva objavljena romana u finalu natječaja T-portala, a dva rukopisa u finalu natječaja VBZ-a za najbolji neobjavljeni tekst.
Dosad je objavio petnaest naslova: pet zbirki pripovjedaka (Oči svete Lucije, Kap krvi s lovorova lista, Tabu, Žena-oganj-more, Zrno papra u mortadeli), osam romana (Okovani snima/Zidar đavoljeg mosta, Akropolis Express, Zbogom utopijo, Sirene pjevaju fado, Ariadna isprekidane niti, Gospina trava, Gabrijela ne smije umrijeti, Armenski alegorijski bestijarij) i jedan fenomenološki esej (Self-help? Bull-shit!), te „posijao“ desetak priča po zbornicima raznih natječaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Bavi se prevođenjem s engleskog, njemačkog i talijanskog jezika; posebice su mu zapažena tri prijevoda djela „grčkog Cervantesa“ Nikosa Kazantzakisa: Grk Zorba, Sveti Franjo – siromah u Boga i Isusovo zadnje iskušenje.
