Predavanjem u Hrvatskom državnom arhivu o životnom projektu Oblizeki, promocijom zbirke izabranih blogova „Umjesto kave“ i promocijom zbirke pjesama „Breberika – eklektika“ Božica Brkan u proteklih je mjesec dana demonstrirala svoju književničku, pjesničku i publicističku svestranost i svoju produktivnost. I to nije sve, književnica, urednica, publicistica i blogerica Božica Brkan nedavno je nastupila na poetskoj večeri Sonje Zubović „Poezija to go“ uz Alojza Majetića i Branislava Glumca, njezine uglazbljene stihove pjevaju Cinkuši, a priprema i nove projekte iznenađenja publici, pa razmišlja o reizdanju svoje novinarske trilogije koju čine romani „Lift“, „Rez“ i „Privremeno neuporabljivo“ objavljivani u razdoblju od trideset godina. Komunikativna, dosjetljiva, duhovita – Božica Brkan u svojim javnim nastupima demonstrira koji su kriteriji relevantnosti kulturnih događaja i pokazuje kako se novi naslovi smještaju u kontekst i postaju kulturno dobro.
Mnoštvo je tema za razgovor s Božicom Brkan, pa osim aktualnih projekata komentiramo status kulture u domaćim medijima, ironiju i humor u javnom prostoru, tridesetineštogodišnjake koji danas nose novinarsku scenu i umirovljene novinare koji s njima drže korak. Nezaobilazno je i pitanje o marginaliziranju žena, s obzirom da Božica Brkan pripada emancipiranoj generaciji koja je davala doprinos medijskoj i kulturnoj sceni i osvajala svoj prostor, ne tražeći od muškaraca dopuštenje za vlastitu afirmaciju.
Na predavanju „Oblizeki – tradicijska jela za budućnost“ u Hrvatskom državnom arhivu govorili ste o bogatoj hrvatskoj nacionalnoj kuhinji, podijeljenoj na kontinentalnu i mediteransku, ali generalno je premalo poznata i nedovoljno afirmirana. Zašto su siromaška, tradicionalna narodna jela, prema vašem sudu, osnova identiteta nacionalne kuhinje? S kojim se zemljama uspoređujemo kad govorimo o brendiranju nacionalne kuhinje, mediteranske i kontinentalne? Kakva je uloga lokalnih zajednica i institucija u brendiranju nacionalne kuhinje?
Brendiranje svega i svačega jako je u modi, pa i u gastronomiji. Brend se poistovjećuje sa zaradom, ali pravi brend treba stvoriti! Mogla bih nabrajati ideje, neke ostvarene, pa i neke dobre ali neostvarene, a još više uzalud potrošena novca. Navodno u stvaranje brenda, a ni u što. I nacionalno i lokalno, jer se brendom najčešće proglasi nešto prije negoli se dobro osmisli i stvori proizvod. Brend bez proizvoda!? Samo lijepa priča nije dovoljna ni za promociju. Iz 40-godišnjega praktičnoga iskustva i učenja iz dobre literature i iz dobrih primjera kako iz naše, tako i iz mnogo uspješnijih zemalja, po mojemu je važno odrediti što imamo i što bismo time mogli. Objektivnim znanstvenim istraživanjima, zaštitom, pa i kreativnim brendiranjem. Geslo moje zavičajne čitanke je Kad ne znaš kamo bi pošao, sjeti se odakle si došao, što se obično kod nas frazira kao povratak korijenima, ali dodajem nužno i kompetentnu upućenost u svoje, komparaciju s drugima bez precjenjivanja i podcjenjivanja, reinterpretaciju za moderno vrijeme, dakle uključivanje i tehnike i tehnologije te kontrolu. I na kraju odgovornost, jer geslo mojega weba je očev savjet Kak si prestreš, tak buš si i legla. Prevodim to poprilično slobodno: znati se nositi s posljedicama svojih odluka.
Na predavanju je Miljenko Brezak najavio da pripremate nacionalne „Oblizeke“, koji su nedvojbeno potrebni našoj gastrokulturi, s obzirom na poljoprivredne potencijale, kulturnu baštinu i turističke ambicije. U kojoj je fazi projekt nacionalnih „Oblizeka“?
U radu. Ali odmah dodajem: u radu već nekoliko desetljeća. Naime, kako sam 2006. s Večernjakom objavila zavičajnu čitanku „Oblizeki – Moslavina za stolom“ u 15.000 primjeraka za kioske, 2010. odlazeći iz Večernjaka ciljala sam objaviti nacionalne „Oblizeke“, kao svojevrsni nastavak i njima i još nakladnijim odličnim i visokonakladnim knjigama, monografskim kuharicama, koje sam radila kao dio velikih timova „Hrvatska za stolom“, „Mediteran za stolom“, „Hrvatska jela na suvremeni način“, „Slastice u Hrvata“… te autorske, možda ukupno pedesetak raznoraznih, kolumni poput „Enciklopedija špeceraja“, i Vrtnu knjigu kao hommage prilogu koji sam uređivala, a koji sada više ne izlazi. Pišem tjedno blog „Oblizeki“, istražujem, premišljam. Ide usporeno, jer sam, iako sam već otprije osim Hrvatskoga novinarskog društva bila i članicom Društva hrvatskih književnika, skrenula odnosno vratila se u lijepu književnost i napisala i objavila petnaestak knjiga.
U knjizi „Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama“, u izdanju Društva književnika Hrvatske, u Maloj knjižnici DHK, objavili ste blogove od 2016. do 2023. i u reakcijama na knjigu svi se slažu da je knjiga pregled relevantnih kulturnih tema u tom razdoblju, kao što je njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ ili „Mali princ“ na kajkavskom, kojima „veliki“ mediji ne posvećuju dovoljno pažnje. Po kojem kriteriju ste birali teme za knjigu „netema“? Zašto pamtimo „neteme“ dok glavne teme koje se danas čine gorućima sutra zastarijevaju i postaju nebitne?
Iskreno, umalo sam odgovorila: bez kriterija. Odabirem ono što mi se dopada, ali ne bez podloge, jer ipak sam za to potkovana obrazovanjem i poslom. Da imam više vremena, sigurno bih pisala češće i o mnogim drugim temama o kojima se ne izvještava u medijima. U tih osam godina napisala sam na svom blogu „Umjesto kave“ više od 400 blogova, o nekim temama i osobama i više puta, uvjerena kako to i zaslužuju, ali se nitko nije sjetio ili se rijetko sjeti. Tu ne uspijevam pisati redovito tjedno kao na „Oblizekima“, gdje me tjera i nedjeljni newsletter. Ma koliko vrijedne informacije imala, a nisam već godinama u dnevnom novinarstvu, nisam ni na jednom uspjela izboriti status medija, a nisam ni tražila sponzora ili drugog financijera tako da me veseli odjek toga mojeg kulturnog volontiranja, jer s weba linkam samo na Facebook. Neki su tako našli kupca za odličnu knjigu koje nema na tržištu, a neki i izdavača. Šteta što se i drugi mediji, pogotovo mali i nezavisni odnosno neprofitni, pa i društvene mreže, ne specijaliziraju i ne povezuju, podržavaju međusobno, kad već mainstream mediji to ne čine. Znam da nemaju ljudi, pogotovo specijalista, znam da to vlasnicima nije unosno, pogotovo kultura, ali ne dam da mi profesionalna i intelektualna lijenost, ignorancija, podcjenjivanje i kopipejstanje PR tekstova vrijeđaju inteligenciju. Prema blogovima se odnosim kao prema dobrim starim kolumnama, a ne pišem ih zbog algoritma i lajkova. Uostalom, zbog sličnoga sam se upustila i u izdavaštvo. Znate onu: Ništa se neće dogoditi ako radite na ostvarenju svojih snova. A zašto bismo sanjali samo po sitno? I onu o sreći koja pripada hrabrima, zacijelo znate. Jednostavno: probaj, kako ćeš inače znati što i koliko možeš!? Najlakše je retorički uzdisati: kak’ ti se da!?
„Otimajući se rezignaciji, autorica razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama“ – tako piše Ljerka Car Matutinović u Vijencu o knjizi „Umjesto kave“ u kojoj zapaža legitimne književne vrste poput osvrta, kritika, feljtona i prikaza. Mogu li navedene književne vrste, ponikle u periodici, preživjeti u književnosti, kao i ironijski odmak? Hoće li dehumanizirani mediji „Umjesto kave“ doživjeti kao provokaciju?
Dehumanizirani mediji neće ni čitati uknjiženi „Umjesto kave“, ako ih nije baš zanimao ni blog. Osim ako su naišli na nešto za copy-paste. A neki jesu! Barem da ukažem na neke teme, podijelim s onima koje to zanima, a da ne ugnjavim. Još vjerujem da ih ima! Računam na pojedinca, a ne na masu.
Roman „Privremeno neuporabljivo“ dio je Vaše novinarske trilogije s romanima „Lift“ i „Rez“. Od tranzicije, preko ratnog novinarstva do potresa i suočavanja s vlastitim vrijednosnim sustavom. Iako je od prvog do trećeg romana prošlo trideset godina, glavna junakinja Dora u svakom romanu iste je dobi. Upućujete li time poruku tridesetineštogodišnjacima kako se živi profesija? Može li samokritika novinarske profesije biti osnova za njezin oporavak?
Ne znam koliko kritika, a kamoli samokritika mogu biti osnova za oporavak. Profit odnosno propast vjerojatno bi bili uvjerljiviji argumenti. Tko preživi, pričat će. Nadam se ipak dobri.
A pišem obično o onome što dobro poznajem ili želim temeljito upoznati. Dora – hvala Šenoi! – u različitim romanima posve je druga osoba, u drugome vremenu i drugom mediju, čak i zanimanjem unutar novinarstva od lektorice do novinarke gradskoga radija. Nisam dubinski analizirala, ali tridesetineštogodišnjakinje očigledno odabirem kao profesionalno već ostvarene, obrazovane, sposobne, hrabre i marljive žene kojima, ma u kakve ih okolnosti i iskušenja stavljala, nadajem im društveno i osobno koliko-toliko dobru perspektivu. Mlada i višestruko nagrađivana kolegica istraživačka novinarka Dora Kršul koju napada i premijer, recimo, bila bi odličan lik, model za lik s dodatkom literarnih frljica. Ali samo ljubiće pišem zbog hepienda, zar ne? Ljubići i gastro financijski su mi pokrivali ozbiljne stvari. Ali i kad sam imala priliku raditi tu žanrovsku literaturu, trudila sam se napraviti je profesionalno, najbolje što sam umjela.
U mirovini ne mirujete, pišete blogove, romane i poeziju, što je osobina snažnog osobnog i profesionalnog identiteta. Među novinarima Vaše generacije ima još kolega koji obogaćuju mrežu sadržajima visoke kvalitete. Kako ocjenjujete svoju novinarsku generaciju u informatičkom dobu? Kako su se nekadašnji kolumnisti snašli s tipkovnicama?
Vrlo, vrlo različito pojedinačno, neki me još oduševljavaju, Inu Beškera i neke ne mogu prežaliti, a neke bih bome i sama odavno izbacila iz medija. Ni kad smo bili najkreativniji nisam nas gledala kao čopor, bliskije po stavovima, stilu… neovisno o naraštaju, ne mogu i ne volim gledati generacijski. Od zaštićenih skromnih, ali mladih i lijepih vremena, nestašica, rata, povratka u divlji kapitalizam s pretvorbama i u medijima, a da ne spominjem skok iz Gutenbergove galaksije u crnu rupu i sudar s internetskom božjom česticom, s društveni mrežama i umjetnom inteligencijom, prijelaz primjerice s pisaćega stroja i tiska u olovu crno-bijelo na računalo itd. Znate za onu kletvu: dabogda živio u zanimljiva vremena?
Posljednjih godina uspješno se afirmirate i kao pjesnikinja – nedavno ste promovirali zbirku „Breberika & Eklektika“ u kojoj je vaš izbor iz kajkavske poezije, dok je Boris Domagoj Biletić pripremio svoj izbor čakavske poezije. Kako ste uspjeli zatomiti pjesničke aspiracije tijekom novinarskog staža? Što je najbliže Vašem senzibilitetu – poezija, proza ili publicistika – i zašto?
Nisam ništa zatomljavala, samo sam mijenjala prioritete. U školi nisam, ali u poslu sam znala biti kampanjac. Pjesnikinja sam bila prije nego i novinarka i sve ostalo. Prvu sam pjesmu objavila 1. siječnja 1968. kao dvanaestogodišnjakinja, i nagrađivana sam najprije kao pjesnikinja. Studirala sam najprije književnost, a tek potom novinarstvo. Prva objavljena knjiga bile su mi usporedo i pjesme i novinske kolumne. Valjda sam desetljećima morala raditi u dnevnom novinarstvu da bih dosegla zrelost, disciplinu i koncentraciju za pisanje romana i ostalo, kako zicflajš, tako i sadržaj i stil. Sustigla me i odlučnost, nikakvo danas moderno dugoročno planiranje karijere. Kad pomislim, primjerice, da je moja pjesma „Molitva“ objavljena u prvoj zbirci „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ 1990., a ove su godine za svoj album „Bog nam greh oprosti“, parafrazom te moje molitve-zaklinjanja, Cinkuši dobili Porina, kako da se ne veselim? Vele moji kajkavci: Saka rit dojde na šekret.
„Oblizeki“, „Umjesto kave“, „Breberika & Eklektika“ – sve su to ovogodišnji projekti koji pokazuju visoku produktivnost. Kako komentirate aktualne polemike o marginalnom statusu žena na medijskoj sceni? Kakvu reakciju nekadašnjih kolega iz medija očekujete?
Svi ovi projekti zapravo su dugogodišnji, a samo su ove godine postali vidljiviji. „Oblizeki“ što u knjizi, a što na webu traju više od 20 godina, „Umjesto kave“ na više medija desetak, a kajkavsko-čakavska zbirka pjesama „Breberika…“ objavljena je 2022. i ima poveći neobjavljeni vrtni krak, u radu. Za sve to treba snažan motiv, mnogo ljubavi, strpljenja i vremena. Lijepo je kad mogu reći da sam, odradivši vojnički najprije ono što sam morala, uglavnom radila ono što sam voljela i otkrivala postupno da postoje stvari koje volim još i više i da sad, u zrelo svoje doba, osobito radim ono što me veseli. Da to mogu!
Kaže se kako, sreća pripada hrabrima, a lijepo kaže sjajna i mila moja prijateljica i kreativni uzor fotografkinja Slavka Pavić: „Mi djelujemo!“ Ona fotkom, ja riječju.
Što se statusa žena na medijskoj sceni i uopće tiče, meni je više od polemika važnije i javno i doma djelovati gdje god i kako god možeš. Nije da nije naporno, pa ja sam sebi najmanje triput dugim jezikom drastično, kako se to kaže, skrenula karijeru, ali da mogu išta unatrag mijenjati, ne bih učinila drugačije. Katkad je napornije ići metodom lakšeg otpora i živjeti na margini, a i tko bi nam to morao izboriti ako ne same? Druge žene? Muškarci? Brojnije smo u društvu, a dopuštamo da budemo neravnopravne, marginalizirane, neemancipirane, da nas gaze na temama koja su društveno odavno već kao bile riješene. Iz 21. nas vraća u 19. stoljeće. Da brojimo mizoginijske ispade i femicide.
Mi žene moramo odgojiti najprije odgovorne sebe, majku, kćeri, unuke, prijateljice…, a onda i dečka i muža i sina i unuka i brata da najprije doma budu ravnopravni s nama, pa će ravnopravniji biti i s drugim ženama javno. Od spremanja prljavih čarapa, razvrstavanja rublja i uključivanja perilice do izglasavanja ovih i onih, ovakvih i onakvih zakona za pojedinca i za društvo i malen je i velik korak. Ili korak ili čak dva natrag. Katkad mi se čini da mnogima od nas čisto paše pink tax.
Istraživanja odvajkada pokazuju kako su i u novinarstvu, posebice na slabije plaćenim mjestima žene brojnije i sve rjeđe kako rastu plaće i odgovornost, pogotovo rijetke kao glavne urednice i direktorice. Ali ima ih! I tu sebe trebamo preodgojiti. Ako stvarno hoćemo skinuti taj stakleni krov.
A što se tiče nekadašnjih kolega iz medija, najbolje je ne očekivati ništa, pa se onda ponekad stvarno možete lijepo iznenaditi.
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
