Recenzija knjige Slađane Kavarić Mandić
Ova knjiga sastoji se od sljedećih poglavlja: Uvod, Ishodište mišljenja Danka Grlića, Iz Grlićevog života, Dogmatizam, Međuodnošenje dogmatizma i marksizma, Uticaj Friedricha Nietzschea i Karla Marxa, Estetička pitanja, Izazov umjetnosti – uz filozofiju Danka Grlića i Zaključak.
Uvjerljivo se obrazlaže opravdanost istraživanja filozofije Danka Grlića, jednoga od najznačajnijih hrvatskih i jugoslavenskih filozofa 20. stoljeća, pripadnika filozofskog kruga okupljenoga oko časopisa Praxis i Korčulanske filozofsko-sociološke ljetne škole. Taj krug ona ocjenjuje kao „sabirno mjesto slobodarstva na evropskoj filozofskoj mapi“. Nadahnut s jedna strane Marxom a s druge strane Nietzscheom Grlić je oblikovao filozofiju stalne borbe za stvaralačkog čovjeka, koji se prateći isključivo humanistički impuls razvija kroz kritiku svega što se suprotstavlja istinski ljudskom, te na temelju sistematične kritike dogmatizma (u prvom redu onoga marksističkoga) prevrednovao čovjeka, uspostavljajući kao aktera izgradnje jednog novog društva koje se može uspostaviti samo ukoliko je njegov kriterij slobodan čovjek, kadar i da propituje i da stvara. Posebnu pažnju autorica pridaje Grlićevoj estetici odnosno filozofiji umjetnosti, koja je bila centralni moment Grlićeva zrelog stvaralaštva. Grlić je proklamirao smrt estetike, u čemu je sadržan pokušaj ukazivanja na to koliko je pogrešno ograničavati jednu oblast normativnim zahtjevima, pri čemu Grlić posebno apostrofira važnost autentičnosti i borbu za čovjeka sposobnog da se odupre spolja nametnutim regulama. Naglašava da se u doba hiperprodukcije svega, u kojem tržište više nego ikad nameće potrebe i degradira čovjeka na samoživo interesno djelovanje, čini značajnim da se iz zaborava izvuku ona filozofska stajališta koja nedvosmisleno i dosljedno ukazuju ne tek na mogućnost stvaralačkog otpora nego i na perspektivu nastajanja drugačijeg čovjeka. Kad je proces dehumanizacije najintenzivniji, nužno je permanentno mu se odupirati, parafrazira ona jednu od ključnih Grlićevih misli.
To je pokušaj afirmacije nužnosti permanentnog propitivanja nametnutih, unaprijed protumačenih istina, kao i nužnosti stvaralačkog otklona od postojećeg, koji predstavlja conditio sine qua non (pre)oblikovanja zbilje. Razmatrajući ishodišta misaonog puta Danka Grlića, autorica naglašava praksisovsku usmjerenost na ukidanje stroge diferencijacije između filozofije i zbilje, na osnovu čega se formira kritika, koja smjera mijenjanju i praktičkom modificiranju zbilje, a sve u cilju preispitivanja ne samo historijskih već i suvremenih konsekventnosti društvenih tokova. Prepoznajući i uspostavljajući praksu kao bitan segment filozofskog djelovanja, filozofi okupljeni oko Praxisa bitno mijenjaju dominantni misaoni fokus, te podrobno objašnjavaju jednu novu filozofsku poziciju, obilježenu razumijevanjem temeljne strukture ljudske biti kao nečega neodvojivoga od revolucije, pri čemu revolucija nije tek neki politički ili socijalni pojam, već posjeduje jednu upravo ontološku dimenziju (naime, stvaralačka je praksa osnovna pretpostavka revolucije, koja kod praxis-filozofa nije mišljena kao politička akcija ili naprasita promjena društva, već kao djelovanje usmjereno dosezanju humanog društva, pa se može reći da je revolucija sama bit čovječnosti, a očovječenje fundament revolucije). Odatle proizlazi i aktivan odnos prema dogmi, otvorenost detabuiziranju i razotkrivanju.
Za Grlića je tako shvaćena revolucija neodvojiva od umjetnosti, a takvo poimanje odnosa umjetnosti i revolucije predstavlja jedan specifikum njegove pozicije unutar praksisovskog kruga. Značaj emancipacije društva ne ogleda se samo u uspostavljanju određenog sistema, nego ponajprije u mogućnosti njegovog održanja i stalnog unapređenja. Ta je emancipacija mnogo više emancipacija čovjeka u sferi kulture i umjetnosti negoli u političkom smislu, uzimajući u obzir da je politička emancipacija samo djelomična emancipacija, a cilj emancipacije je sadržan u temeljnoj usmjerenosti ka napretku.
Kroz detaljnu analizu Grlićevog opusa, pri čemu se uzima u obzir i društveno-politički kontekst u kojemu je on nastao, autorica ukazuje na najznačajnije aspekte njegove filozofije, te njenu aktualnost u pogledu razvoja progresivnog, emancipiranog i slobodnog čovjeka. Kroz izravnu kritiku potrošačkog društva i od njega neodvojivog konformizma, ova je monografija uvjerljivo pokazala koliko je izuzetan Grlićev doprinos u pogledu promišljanja dominantnog humanističkog problema suvremenog društva, te u pogledu oblikovanja zahtjeva za stvaralačkim preobražajem čovjeka, kako bi realni humanitet bio ostvariv. Kroz analizu dogmatizma, u radu se istražuje njegov višestruki odnos sa marksizmom, ali i potencira nespojivost stvaralačkog marksizma s dogmatskim jednoumljem – istinska sloboda nije spojiva sa materijalnim i ideološkim tavorenjem. Koliki je značaj Grlićevog mišljenja dodatno se ukazuje tematiziranjem njegovog odnosa spram Karla Marxa i Friedricha Nietzschea, u čijim je djelima Grlić također jasno uočio prostor za stvaralački potentnog, ili kako on to formulira, očovječenog čovjeka.
Disertacija kandidatkinje mr Slađane Kavarić Mandić, na temelju koje je priređena ova knjiga, nije prvi doktorski rad posvećen opusu Danka Grlića: ranije su obranjene najmanje dvije disertacije, jedna u Italiji (Univerzitet u Padovi, Tuna Prekpalaj) i druga na Sveučilištu u Zagrebu (Fatima Laćević). No, njezina disertacija je prva za koju se smije tvrditi da je napisana na nivou dometa Grlićevog mišljenja. Obilježena produbljenim razumijevanjem Grlićeve misli, preciznom rekonstrukcijom bitnih dosega istraženog opusa, kao i konzistentnom i konzekventnom argumentacijom, disertacija mr Slađane Kavarić Mandić predstavlja paradigmatičan slučaj vrhunske analize i sinteze opusa jednoga od najoriginalnijih mislilaca minulog stoljeća.
Lino Veljak
