Božica Jelušić

Godišnja doba duše

Zapisi s mreže

CIJENA: 20€

  • FORMAT

    13,5 x 20 cm

  • BROJ STRANICA

    264

  • ISBN

    978-953-8209-77-2

  • UVEZ

    Tvrdi uvez

I na društvenim mrežama možemo pisati i objavljivati tekstove koji imaju estetsku, žanrovsku, literarnu i generalno – književnu vrijednost. Držim da zbog takvih autora svako mrežno okupljalište postaje bolje mjesto – piše Aleksandar Horvat u pogovoru knjige Božice Jelušić „Godišnja doba Duše“ i primjećuje kako jedan od čestih komentara na objave Božice Jelušić glasi: „Točno tako i ja mislim, ali ne znam to tako lijepo reći“. Horvat ističe i kako književnica, uz objave na društvenim mrežama, dosljedno čuva i njeguje bilježenje olovkom na papiru, a svoje rukopisne navike demonstrira u ovoj knjizi u također spontanim crtežima koji prate zapise.

Zapisi s mreže u „Godišnjim dobima duše“ obuhvaćaju razdoblje od veljače 2014. do ožujka 2023., a slijedeći svoju prirodnjačku vokaciju, autorica ih je grupirala po godišnjim dobima, tako da je čitatelju na prvi pogled očito da su proljeće i ljeto njezina plodnija godišnja doba kada bilježi više doživljaja, putovanja, raspoloženja i sjećanja na prijatelje i slavne uzore.

„Pisac nema druge građe, drugih izvora i poticaja, do vlastita života. On neprestano lovi impresije, osluškuje jezičnu kombinatoriku iz okoliša, surađuje s prirodom, te u svijetu pročitanoga nalazi vlastite orijentire i uporišta. Najviše mu vrijedi ono što izađe iz dragih usta, i od toga se još ‘na vruće’ kuju novi stihovi i rečenice,“ piše Božica Jelušić.

Dok bilješke o raspoloženjima i emocijama u „Godišnjim dobima duše“ funkcioniraju kao čitanka o emotivnom životu koja može imati i praktičnu primjenu, u posvetama uzorima Božica Jelušić opisuje subjektivne poveznice s umjetnicama kojima se divi, odajući time i vlastiti odnos prema umjetnosti kao u pozdravu Vesni Parun: „Pjesnički uspjeh je biti najbliže onome što smo željeli izraziti, u času kad se pjesma “probudila u nama” i poželjela izaći napolje, u svijet, na svojim krhkim nožicama. Tek tada, kad smo je otpustile i otputile prema drugima, mi pjesnikinje, SUVIŠNE KĆERI NA OVOM SVIJETU, imamo pravo odahnuti. Privremeno, do nekog novog poduhvata, koji neće nužno značiti drugima kao što vrijedi nama, jer njima naprosto ostvarujemo svoju sudbinu, jedinu koju imamo.“

Knjiga je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Grada Đurđevca.

Odlomak

Nedostajanje

Postoji realna mogućnost da ćemo jednoga dana početi sami sebi nedostajati.

U nama živi mnogo „pokopane stvarnosti“, kako to Miller veli o Proustu, proporcionalno toliko, koliko smo izloženi neprestanoj dohvatnosti okoline, koliko bivamo „na raspolaganju“, trudeći se da nas svugdje ima, da smo raspoloživi, prilagodljivi, svidljivi, traženi i uvaženi, svatko u svome području i fahu. Čak i kad smo umorni, nevoljni, kad škrgućemo zubima i držimo „figu u džepu“, smatramo svoju nazočnost neophodnom, a ukazanu prigodu nepropustivom. Ta sveopća gramzljivost za trenutkom važnosti, za „pet minuta slave“ i ne dopušta da naša vrijednost naraste s vremenom, da dobijemo stvarnu karakternu i zanatsku, ljudsku i univerzalnu težinu. Jer mi smo neprestano u pokretu, u trendu, u zamahu i zaletu pred očekivanim skokom.

Zapravo, veoma smo samosažalni, skloni melankoliziranju: nedostaju nam prijatelji, bivši i sadašnji ljubljeni, slo­bodno vrijeme, dobar san, doživljaji i poticaji, naša nekadaš­nja blistava forma, razgovori s istovrsnicima, novac za male ekstravagancije, prostor za širenje bića. Nedostaju nam beton i siporeks da ispunimo vlastite rupe i praznine, da kompenzi­ramo krhkost naših egzistencija. Takvi, podzidani, učvršćeni i renovirani, možda bismo na tržištu duša imali veću cijenu, tko će znati?

No, možda u tom silnom nedostajanju ne primjeću­jemo kako stvari nose prevagu dok su ljudi u manjini. I sve dok nam te krute, opipljive „stvarne stvari“ nedostaju, to je znak da smo zaboravili onu bitnu spoznaju: „da postoji samo jedna neprocjenjiva vrijednost na svijetu, a to su ljudski odnosi“. Stoga mislim da je, u konačnici, Brodski bio u pravu, rekavši: „Rubi me vrijeme kao novčić /I pomalo već nedostajem samom sebi“. Trebali bismo, barem sporadično, zaista biti »nedostupni«, kao u onoj popularnoj tehničkoj opciji. Naučiti reći NE jedna je od najvećih životnih mudrosti uopće. Zaustaviti se, koristiti pravo na odstup. Poput vodoljuba pored rijeke, vidjeti na tren samo svoj lik u izbrušenom, besprijekornom duševnom zrcalu.

Potom stati na tihom i zaštićenom mjestu, sastati se sa sobom i reći unutrašnjim glasom: „Dušo moja umorna i tužna, kako mi je drago sresti te ponovo, pronaći te na vrijeme, biti s tobom i tvojim stvarnim potrebama u suglasju“.

  1. lipnja 2016.

 

Božica Jelušić: Godišnja doba duše, Beletra, 2024., početak