16. veljača 2022.
U galeriji novonastalih likova hrvatskog postsocijalističkog imaginarija branitelj i tajkun zauzimaju status krunskih, amblematskih figura. To je, naravno, posve očekivano s obzirom da branitelj i tajkun tipski reprezentiraju dva ključna procesa iz povijesti hrvatske tranzicije: Domovinski rat i dubioznu privatizaciju, okarakteriziranu i kao „prvobitnu akumulaciju kapitala“. To je toliko podrazumijevana činjenica da se čak ni i u najstudioznijim refleksijama suvremene hrvatske književnosti literarna geneza ove kategorije likova u sprezi s izvanknjiževnim, kulturnopovijesnim i sociopolitičkim kontekstom nikad nije posebno razmatrala, nego se po automatizmu reproducirala kao očigledna uzročno-posljedična veza, odveć jednostavna da bi se teorijsko-analitičkim istraživanjem potenciralo imalo kompleksniju narav te relacije.
Tek će Danijela Weber-Kapusta u studiji Dijalektika identiteta komparirati specifične afinitete hrvatske kulturne proizvodnje tijekom postsocijalističkog razdoblja s kulturnim praksama ostalih istočnoeuropskih država iz bivšeg komunističkog lagera, pa će nam tim istraživačkim radom osvijestiti jedan snažan kontrast. Dok se, primjerice, dramsko pismo nekadašnje Istočne Njemačke mahom bavilo pitanjem kompromitiranih sugrađana zbog različitog stupnja kolaboracije s bivšim režimom te ideološkog konvertitstva i malograđanskog oportunizma, kao i promijenjenim odnosima moći između nekad tlačenih građana i provoditelja režimske represije, hrvatsko se dramsko pismo bavilo – braniteljima. Bavilo se njihovom poslijeratnom reintegracijom u mirnodopski život, izgubljenošću u novonastalom realitetu koje ih je dočekalo po povratku s fronta, frustracijom zbog iznevjerenih ideala i ostalih naivnosti zbog kojih se išlo u rat te razočaranošću nepravdama u tranzicijskoj raspodjeli društvenoga kapitala.
Međutim, reprezentacijska politika hrvatske književnosti prema braniteljskoj populaciji, i to naročito u fikcijskoj prozi, već se od samoga početka, još u godinama rata, kao i u prvim poslijeratnim godinama, godinama još uvijek opterećenih pathosom rata, domišljala zanimljivim strategijama kako bi – čini se – izbjegla repriziranje ideološkog kiča kakvom smo svjedočili u jugoslavenskoj književnosti o partizanskim herojima NOB-a, tako da su u novijoj hrvatskoj književnosti empatiju prema braniteljima iskazivala možda tek samo dva autora: Josip Mlakić i Zoran Žmirić. Još su ranih devedesetih, u jeku domoljubne groznice, Nedjeljko Fabrio i Stjepan Tomaš o hrvatskoj ratnoj epopeji pisali iz vizure agresorskih snaga, dijelom želeći na takav način postići odmak od tadašnje zasićenosti baš svih diskurzivnih praksi i reprezentacijskih politika patetikom domoljubne retorike i kičem nacionalističke ideologije. Naravno, u njihovim izvedbama to je bio prozirni manevar i puka poza budući da im je pripovijedanje i te kako bilo zasićeno diskurzivnim i reprezentacijskim normama devedesetih, no već je sam pokušaj fingiranja distance indikativan.
Povijesne periodizacije novije hrvatske književnosti ističu 1997. godinu kao prijelomnu zato što je tada otpočeo val – kako se to kaže – konačno kvalitetnih literarnih ostvarenja o ratnim temama, čime je ujedno i umanjen kompleks prema dotadašnjoj superiornosti bosanskog ratnog pisma. Međutim, taj val otpočinje Ovcama od gipsa Jurice Pavičića, romanom u kojem hrvatski vojnici počine ratni zločin, a kritički odnos prema braniteljskoj populaciji postaje i ostaje kontinuiran.
U dnevnopolitičkoj zbilji, znamo, javna je slika branitelja prešla put od glorificiranih heroja nacije do prijezira zbog povlaštenosti, od traumatiziranih PTSP-jevaca do lažnih invalida, od moralnih vertikala i utjelovljenja svih vrlina do filofašističkih desničara, od ratnih junaka do tereta društva i ucjenjivača javnosti. Nekad „naši dečki“, sada su besposleni paraziti iz kladionica. Nekad urbani rockeri u maskirnim uniformama, sada koče napredak zajednice inzistiranjem da cijeli kolektiv vječno ostane u najboljim i najznačajnijim godinama njihovog života, u devedesetima. Tim slijedom i u hrvatskoj književnosti slika branitelja postaje sve negativnija i, što je još važnije, sve manje profilirana, svođena na jednodimenzionalni stereotip o primitivnom desničaru, folirantu koji uživa vojnu mirovinu bez ispaljenog metka i dosadnom besposličaru koji alkoholizirano gnjavi okolinu ratnim pričama i politiziranjem.
Ratna biografija više nije ni gorda referenca u karakterizaciji pozitivnih likova, nego su branitelji pozadinski statisti i ridikuli, dostatni znak sveukupne patologije društva, simptom opće potonulosti u regresiju i tek neizostavni dekor u epskome ilustriranju tranzicijske društvene scene. Možda nam najsustavniji i najtemeljitiji doprinos takvom smjeru reprezentiranja dolazi iz dramske književnosti, iz opusa Mate Matišića, koji je pedantno nizao subverzije u sada već bogat repertoar demontaže nacionalističke mitologije upravo kroz detronizaciju i dedivinizaciju branitelja kao vodećih simbola projektiranog poretka u tranzicijskoj Hrvatskoj, pa tako njegovi branitelji liječe PTSP slušanjem narodnjaka, zaljubljuju se u srpske prostitutke, a kao ljute Hrvatine otkrivaju iz naslijeđa obiteljskih tajni da su srpska i udbaška „kopilad“.
I dok je najrecentnija kritika možda i najrazornija jer je najautoritativnija zato što dolazi iz redova najprofesionalnijeg kadra hrvatske vojske, štoviše čak iz samog centra hrvatskog vojnog vodstva, odnosno iz autobiografske ispovijesti generala Ademija, obuhvaćajući kritičkim prokazivanjem cjelokupnu vertikalu hrvatske vojne hijerarhije, od vojnika iz rovova, pa sve do najviše generalske elite, istodobno svjedočimo pojavi oprečnoga trenda, distinktivnog po afirmativnoj ili barem kritički ublaženoj reprezentaciji braniteljske populacije.
Trend je utoliko intrigantniji što pripadajuća mu umjetnička ostvarenja ne djeluju kao rezultat političkih pritisaka ili kao banalna ideološka propaganda koja se mobilizirala u kontraofenzivno djelovanje protiv svih tekućih difamacija domoljubne mitologije, nego kao plod umjetničkog sazrijevanja, tim više što su ideološki neeksplicitna, tobože strogo humanistička, naizgled netendenciozna, čak odmjerena, nijansirano profilirana, senzibilna za kompleksnosti i kontroverznosti situacija u kojima su se branitelji zaticali, kako u ratu, tako i u miru. Unisono je pohvaljena mini serija Nestali kao proizvod koji je osuvremenio tipične epizode iz filmografije partizanskoga žanra, prilagodivši ih standardima moderne snimateljske tehnologije i vizualnosti te moderne televizijske naratologije i estetike, dok se Branko Schmidt u filmskom hitu A bili smo vam dobri laća objektivističke psihosocijalne introspekcije braniteljskoga uma.
Na tom nam valu istodobno iz književnoga polja dolazi roman Izbrisani Zorana Lisjaka, sižejno gotovo identičnog s osnovnim narativnim postavkama Schmidtovog filma. Dvanaest razvojačenih branitelja okupira napuštenu vojarnu i zaprijeti kolektivnim samoubojstvom ako hrvatske vlasti u roku od 72 sata ne izglasaju zakone koji će dati pravne osnove za osuđivanje svih dužnosnika i ostalih građana Republike Hrvatske koji su se materijalno okoristili u vremenu ratnoga profiterstva, ali i osuđivanje svih onih dužnosnika koji su do sada političkim radom naštetili Hrvatskoj i njenim građanima. Osim odsluženja zatvorske kazne, branitelji za takve optuženike traže oduzimanje imovine i državljanstva te izgon iz Hrvatske po odsluženju kazne. Posljednji je pak uvjet da se slučajevi ovakvoga tipa procesuiraju ekspresno, u roku od šest mjeseci.
Poput Schmidta, i Lisjak inzistira na neutralnom, neopredijeljenom pripovjednom pozicioniranju, više razrađujući ambivalentni karakter ovakve drame i tretirajući braniteljsku populaciju naprosto kao socijalnu činjenicu, dok istodobno minimalizira eventualnu kompromitaciju eksplicitnim ideološkim stajalištem ili jeftinim politikantstvom. Naime, iako su branitelji glavni akteri ovoga romana, oni ne zbore uskogrudno, ne kukaju da su zaboravljeni, obezvrijeđeni ili da im se društvo nije adekvatno odužilo, niti robuju sevdahu o minulim danima ponosa i slave tijekom Domovinskog rata. Lisjakovi se branitelji ne busaju u prsa uz parolu „Mi, Hrvati!“ da bi time poručivali kako imaju ekskluzivni monopol nad nacionalnim identitetom, niti se postavljaju kao da su zbog svojih ratnih žrtava superiorniji od ostatka građanstva. Ukratko, Lisjakovi branitelji ne zbore nacionalistički, nego građanski, pa kao nekadašnji borci za slobodu, sada se mobiliziraju kao borci za sveopću pravednost i socijalnu jednakost.
U duhu tako postavljene diplomatičnosti i taktičnosti na stranicama Lisjakova romana potez njegovih junaka se kroz nastavak priče odvaguje i kao domoljubni čin, i kao obični terorizam, kao infantilna fantazija naivnog populizma, i kao simptomatična ekspresija nakupljenog socijalnog nezadovoljstva koje bi svoje frustracije konačno da razriješi političkim radikalizmom. Osim što Lisjakovi branitelji ne govore parolaški, odnosno nisu izmanipulirani instrument demagoških diskursa i papagaji domoljubnih fraza, također su i nijansirano karakterizirani. Kako bi dinamizirao naraciju o protjecanju vremena i iščekivanja dok traje talačka kriza, Lisjak svakih par poglavlja portretira po jednog od dvanaest odmetnutih branitelja, što je autoru omogućilo da izbjegne plošnu reprezentaciju te zastupi spektar raznovrsnih i profiliranih sudbina među braniteljskom populacijom, tako da su neki od njih narkomani i alkoholičari, neki su vrijedni OPG-ovci ili svojedobni pripadnici zlatne mladeži koji su prezreli bogatstvo svojih roditelja i idealistički otišli na front, a neki su čak i bivši kriminalci ili hladnokrvni vojni plaćenici iz Legije stranaca.
Treba napomenuti da je Lisjakov roman realiziran u poetičkim granicama trivijalne žanrovske književnosti i komercijalne beletristike. Još točnije rečeno, roman mu je komponiran po uzoru na strukturu filmske naracije, počev od uvodne ekspozicije, gdje Lisjak zorno opisuje tenkovsko-pješadijsku bitku, pa do zastupljenosti tipičnih filmskih konvencija u psihološkom dramatiziranju talačke krize, uključujući i pritisak vremenskog istjecanja u odnosu na rok koji su branitelji zadali za ispunjavanje zahtijeva. Notorna je činjenica da za takvim poetičkim sredstvima izdašno posežu i naši etabliraniij prozaici, no kod Lisjaka nema dvostrukog kodiranja, niti ambicije da žanrovsko fabuliranje i strukturiranje nadogradi pretencioznijim intelektualiziranjima i stiliziranjima kako bi ukoričenje konkuriralo za status slojevitije i relevantnije umjetnosti.
U Lisjakovom pripovijedanju sve je u funkciji napete priče o dramatičnoj situaciji talačke krize, s pravodobno ukomponiranim i odmjerenim eskursima u epizode iz Domovinskog rata, u biografske epizode likova radi njihove slojevitije psihologizacije ili pak u dnevnopolitičke komentare, pri čemu treba pohvaliti i autorovu izvrsnu, tehnički pedantnu upućenost u vojnu tehniku i terminologiju, kao i u stručni militaristički diskurs kojim se tumače vojna taktika i opisuju vojne operacije, kao što treba pohvaliti i sjajni, efektni, neočekivani i upečatljivi obrat na kraju romana, kako i treba biti kada se piše žanrovska napetica. Dakle, takvo pripovjedno reduciranje na strogo funkcionalno fabuliranje, bez viška artističkih ukrasa, omogućilo je autoru da se poštedi rizika zapadanja u jeftino politiziranje ili ideološke kompromitacije, dok s druge strane ostavlja čitatelju prostora da sam tumači simbolički značaj ili kontroverzne političke i ideološke pozadine ispripovijedanoga, u duhu znanih nam spoznaja o popkulturnoj beletristici kao poprištu simptomatičkoga, ne bivajući stoga trivijalnom, nego važnom po onome što ne kaže ili po onome što pak implicitno kazuje, između redaka fabularne atrakcije i žanrovskog spektakla.
Lisjaku nedostaje tek ponešto od talenta Gorana Tribusona kakvog ovaj naš klasik iskazuje u svojim žanrovskim djelima, ali je Lisjakov roman ipak važan glas vremena, glas današnjeg općeg nezadovoljstva.
Piše: Igor Gajin
