Vlado Rajić

Kako sam ubio vlastitog ubojicu

Triler

CIJENA: 80 KN

  • FORMAT

    13,5 x 21 cm

  • BROJ STRANICA

    360

  • ISBN

    978-953-8209-76-5

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

Prolog s monologom iz onostranog upućuje da „Kako sam ubio svog ubojicu“ nije običan krimić. U stvarnom svijetu započinje istraga ubojstva muškarca čije je tijelo pronađeno neprepoznatljivo, osakaćeno, izvađenih organa, dok je lice uništeno u plamenu. Okrutno ubojstvo zaintrigiralo je inspektora Kosa toliko da je u istragu uključio mladu patologinju koja ima mučan osjećaj da joj je tijelo poznato. Sve upućuje na krijumčarenje ljudskih organa, a kako se zatvara krug oko krivca, sve je više i žrtava, što si inspektor Kos ne može oprostiti. Još strastvenije posvećuje se istrazi, pri čemu čini grešku koju koristi ubojica i trećim ubojstvom još jednom izmiče pravdi. Kad se čini da je na sigurnom, događa se neobjašnjivo…

Vlado Rajić jedan je od istinski talentiranih pisaca kojima je pisanje životni izbor. Prvu vijest, za Vjesnik, Rajić je napisao kao 15-godišnjak u Požegi, kada je rijeka Orljava poplavila Zvečevo. Nakon završenog Pravnog fakulteta zaposlio se kao novinar i profesionalno pisao za Vjesnik sve dok list nije ugašen 2012. godine, da bi nakon novinarske karijere postao književnik i započeo pisati romane za mlade. Osvojio je nagradu Anto Gardaš 2013. godine za roman „Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata“ i nagradu Grigor Vitez 2018. godine za roman „Mačak s četvrtog kata“.

Triler „Kako sam ubio svog ubojicu“ izazov je u kojem Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se ne boji književnih izazova. Izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti.

Roman je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.

Odlomak

– Mala, što radiš?

Prepoznala sam glas višeg inspektora Kosa. Njegov je običaj da me zove malom, što inače drugima nisam dopuštala. Glas u slušalici bio je malo hrapav, u pozadini nije bilo zvukova. Nisam mogla iz te tišine razaznati razlog ranojutarnjeg poziva ni mjesto odakle me zove. Policijska postaja, sasvim sigurno, nije, tamo nikad nema takvoga dubokog mira.

Pogledala sam na sat. Bilo je blizu devet sati. Moje vrijeme kad sam obično bila duboko u poslu u mrtvačnici opće gradske bolnice. Mirnoća kojom mi je uputio pitanje značila je da me inspektor Kos treba. I da je to zbog čega me zvao mnogo važnije od posla koji sam tek trebala obaviti.

Policajac Viktor Kos bio je moj omiljeni inspektor. Imao je malo više od pedeset, sivkastu kosu koja mu je u neposlušnim pramenovima virila ispod francuske kape. Tu kapu nosio je ljeti i zimi i nitko se nije usudio reći da mu ne stoji najbolje. Zapravo, u njoj je izgledao kao tupavko. Ni bistar pogled sivkastih očiju ispod gustih obrva nije popravljao dojam. Ulazeći u godine, nije izgubio na brzini kojom je rješavao i najsloženije slučajeve. Nisam čula da je ikad podizao glas, da se žalio na umor ili prigovarao svom policijskom poslu koji mu je odnio obitelj, ženu Višnju i dvije curice, Sanju i Vanju, koje je obožavao.

Jednostavno, bio je sjajan. Nisam krila da ga volim, da mi je ugodno u njegovu društvu i da sam mu beskrajno zahvalna što me nikad nije pitao zašto sam, dovraga, izabrala taj mračan posao pomoćnog patologa u mrtvačnici bolnice koja je svakoga dana slala poneki leš s gornjih katova za ozdravljenje u hladnoću i sterilnost prostora u kojem su se obavljale obdukcije.

To pitanje ,zašto, dovraga, bio je specijalitet mojega oca, koje mi je upućivao iz provincijske daljine maloga grada u kojem je živio s mojom majkom i dvojicom male braće, najnovijim plodovima njihove roditeljske ljubavi.

12 Vlado Rajić

– Najbolja studentica, namučila si se kao vrag, da bi nakon sve te muke završila u hladnoći mrtvačnice, prekapajući po leševima u potrazi za doktorskim greškama ili zlim uzrocima smrti posve nepoznatih ljudi. Luda si, kćeri, luda, ali ja te ipak volim i nadam se da ćeš jednoga dana doći pameti.

Tako je bilo na početku svakog razgovora. A onda bi me pitao jesam li zdrava i kad ću se udati. To je bilo sve. Osjetila bih da namjerava završiti razgovor pa sam jedva uspijevala prije spuštanja slušalice pitati za majku i braću. Takav je moj tata.

Inspektor Kos bio je sasvim drukčiji. I u prisnosti naših odnosa tražila sam utjehu zbog razočaranja koje sam pripremila vlastitu ocu izabravši patologiju kao svoju specijalizaciju nakon završenog fakulteta.

Kosa sam upoznala prije pet godina. Tada sam već tri godine radila na Patologiji Središnje bolnice i te tri godine pričao mi je kako sanjari o odlasku u mirovinu. Umorila ga je nesreća drugih ljudi. I teret policijskog posla koji je obavljao otkad zna za sebe. Njegove riječi.

Zbližila nas je međusobna ovisnost o zanatu koji smo obavljali. I samoća koju je ta predanost nosila. Obično bi nas tek umor potjerao kući. Zbog tuđih zločina viši inspektor Kos nije uspio zadržati obitelj. Prva kći došla je relativno kasno, kad je Viktor Kos već debelo prešao četrdesetu. Druga je curica došla kao posljedica posljednjeg pomirenja Viktora i Višnje. Nakon toga je uslijedio rastanak. Konačan i bez novog djeteta u znak još jednog pomirenja.

Ni povremene žene koje su se poslije pojavile u njegovu životu nisu imale razumijevanja za cjelonoćna izbivanja zbog hitne dojave ili nastavka istrage koja je baš te noći dobivala neočekivan nastavak. Kad bi mi inspektorova sudbina padala na pamet, strahovala sam da i ja ne ostanem jednog dana tako sama. Sva sreća da su mi takve misli dolazile smo povremeno.

Glas iz slušalice prekinuo je takva razmišljanja i bila sam inspektoru Kosu zahvalna zbog toga.

– Sad je deset do devet. U devet i deset moj će te Joker čekati ispred bolnice. Budi spremna na cjelodnevno izbivanje. Ponesi svoj ruksak i sve što ti treba. Hoću da ovo vidiš prije no što se one brojne šeprtlje iz policije počnu motati uokolo.

Naravno da mi nije objasnio ni o čemu je riječ ni kamo će me to njegov partner Joker odvesti. Inspektor Kos na te sitnice nije trošio vrijeme. Računao je, vjerojatno, na povjerenje koje smo u te tri godine međusobno izgradili. Ako me je pozivom prekinuo u poslu, to nikad nije bilo bez veze.

Vlado Rajić: Kako sam ubio vlastitog ubojicu, Beletra 2024.