Trećim romanom „U zalasku svitanja“ Nataša Turkalj dokazala je da se ozbiljno bavi pisanjem. Novo priznanje stiže i iz Srbije, gdje je najveći srpski izdavač „Laguna“ ugovorio objavljivanje drugog romana Nataše Turkalj „Moć žene“. Nataša Turkalj piše ljubavne romane začinjene erotikom strašću, ali i avanturom i nepredviđenim događajima koji su ispit ljubavi za mladi par. U najnovijem romanu Nataše Turkalj mlada modna kreatorica oporavlja se nakon traume silovanja i odlučuje prekinuti s dotadašnjim načinom života. Kad upozna Karla, vraća joj se samopouzdanje i uz Karlovu podršku prihvaća izazov povratka na modnu scenu.

Nataša Turkalj je ekonomistica i menadžerica u uspješnom trgovačkom poduzeću. Počela je pisati ljubavne romane kao majka odrasle djece, a odnedavno piše i poeziju.

S Natašom Turkalj razgovaramo o ponudi srpskog izdavača, o ravnopravnosti žena i muškaraca koju opisuje u svojim romanima, o traumi koja pokreće radnju te o statusu domaćeg pisca na književnoj sceni.

Laguna, najveća nakladnička kuća u Srbiji, uskoro objavljuje roman Moć žene. Kako je došlo do suradnje s Lagunom? Zašto je Laguna izabrala Moć žene između tri Vaša romana? Kada se očekuje Moć žene u Srbiji?

Da, ja sam im se javila s kratkim sadržajima romana i tada su tražili rukopise koje sam poslala pa su se za neko vrijeme javili s odgovorom da su se odlučili na izdavanje. Potpisali smo Ugovor na nekoliko godina i sad su u tijeku prijevodi i neke izmjene s njihove strane. Ne znam točno odgovor na pitanje zašto Moć žene, ali su mi rekli da su na njihovom konziliju ili upravi dogovorili da je Moć žene najprikladnija za početak suradnje, pročitalo je nekoliko urednika i suradnika te je odluka pala na Moć žene, i ja sam jako zadovoljna s njihovim izborom. Ne znam kada će ju objaviti, ali imaju rok do idućeg proljeća da ju objave (po Ugovoru). Oni su vrlo velika izdavačka kuća pa imaju planove koji se moraju ispunjavati, a kada će točno, nemam tu informaciju, ali se nadam brzo.

U vašim romanima žena je ravnopravna muškarcu, no partner je snažan faktor oporavka glavne junakinje. Koliko su realni odnosi kakve opisujete u svojim romanima? Jesu li danas žene ravnopravne muškarcima i jesu li muškarci oslonac svojim partnericama?

U mojim romanima jesu žene ravnopravne, ali i u mom životu, i životu žena koje me okružuju, vlada ravnopravnost. Partner ili partnerica su uvijek snažan faktor oporavka, nebitno o kojem spolu se radi, pa zato i jesmo u vezama, brakovima, zajednicama i slično, da jedan drugome budemo podrška, da dižemo jedan drugoga kad padnemo, da grlimo i snažno volimo, pa to i je poanta naših života, upravo ta sinergija dvoje ljudi, sve ostalo je manje bitno u životu, nije li tako? Da li su takvi odnosi realni? Pa to je jedina realnost koja je ispravna, moguća i vrlo poželjna s obje strane, sve ostalo nije ispravno i nije zdravo, da, moj odgovor je da, realni su i dobro došli.

Trauma je dominantan motiv i najnovijeg romana „U zalasku svitanje. U vaša ranija dva romana, „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“ također trauma pokreće radnju i postaje test za ljubav i odanost. Zašto se spisateljski bavite traumom?

Zato što su traume ono što je realno u našim životima, zato što je nakon traume najbitnije uzdignuti se i krenuti dalje, zato što život nije ravna crta i zato što u životima svih ljudi na svijetu se događaju situacije koje nisu uvijek ugodne i iz kojih izlazimo jači ili slabiji. Zato što je život sam po sebi traumatičan u nekom obliku i mi svi rastemo u njemu, kao skupina i  kao pojedinci. Iz trauma se uči, to su životne škole, to je rekla bih, borba nas samih sa stvarnošću. U traumama i nevoljama se vidi štošta, tko je uz nas, tko nije, tko je odan, a tko je bio samo trenutno tu. Znate kako kažu, kad si dobro i kad ide super, onda su svi s vama, a kad ne ide, odjednom nastane praznina. Na muci se poznaju junaci, nije li tako…

Po izlasku prvog romana „Moja savršena nevolja“ prije dvije godine bili ste nezadovoljni statusom domaćeg pisca u knjižarama i na književnoj sceni. Što se od tada promijenilo? Kako danas ocjenjujete svoj spisateljski razvoj s obzirom na uvjete na tržištu?

Moje mišljenje je isto, još uvijek sam nezadovoljna i mislim da u tom procesu promjene malo tko sudjeluje, evo vi kao izdavačka kuća dajete prednost domaćem piscu, ali većina tome ne pridodaje pažnju. Danas je, mislim danas, oduvijek je novac taj koji je najbitniji segment u svemu pa tako i u knjigama, jer je najbitnije prodati što više, a najlakše je na policu staviti one pisce koji se prodaju sami po sebi jer su poznati u recimo Americi. Ima primjera kad neka starleta recimo objavi knjigu pa ljudi iz puke znatiželje kupuju da vide ne bi li s javne scene netko bio u redovima, ili neka javna ličnost kad piše autobiografiju pa javnost zanima intima. S domaćim piscem, napose nepoznatim, treba se baviti, a tko ima volje, živaca i novaca da ga promovira i bavi se s njim? Pa danas ljudi nemaju vremena niti za najužu Obitelj, a kamoli za što drugo, sve je nekako kao programirano i linija manjeg otpora je snazi više nego ikada. A ima i onoga da u izdavačkim kućama zbog velikih troškova radi mali broj zaposlenih koji su prebukirani pa ne stižu se baviti sa svime i svima pa obavljaju samo ono što je goruće, a onda tu otpadaju oni s kojima se treba više pozabaviti, pa smo opet na liniji manjeg otpora. Eto, zato sam oduševljena s Lagunom koja će izdati moju knjigu u Srbiji, ja Hrvatica, nepoznata pa će se baviti sa mnom idućih nekoliko godina, pa to treba poštivati.

Već nekoliko godina pišete i vrlo senzualnu poeziju koju objavljujete na društvenim mrežama. Kako ste počeli pisati poeziju? Gdje nalazite inspiraciju i koji su najčešći motivi Vaše poezije?

Poeziju pišem zadnje dvije godine, ima dosta poklonika moje poezije koja je pomalo drugačija, rekla bih autentično moja. Počela sam ju pisati jer sam se osjećala loše, frustrirano i zabrinuto u nekom periodu, pa sam kroz nju prelijevala emocije koje odjeknu kroz stihove, ona je moja psihoterapija.

Inspiracija je svuda i sve, mogu pisati kad god i gdje god, može me nadahnuti i džezva za kavu jer mi um pokrene neku skrivenu emociju koja onda sama izađe kroz slova i stvori sliku. Poezija se piše sama, bez puno razmišljanja, ona je najčistiji izraz emocija i ona je potpuna istina. Kroz romane sakriješ sebe, oni su fikcija jer ja ne pišem autobiografska djela, ali poezija nije ta opcija, ona je nešto sasvim drugo i to se jako osjeti u izražaju. Ima puno ljudi koji čitaju poeziju, ovakvu poeziju jer je laka za identifikaciju pa se ljudi pronađu u njoj, sheraju, šalju partnerima poruke putem tih pjesama pa mi pošalju, svašta sam doživjela kroz poeziju, moram priznati puno više nego kroz romane, makar i kroz njih se ljudi javljaju s raznim razmišljanjima, ali većinom je to poistovjećivanje s likovima i situacijama.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar