Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima.
Nataša Turkalj u svojim romanima vodi svoje junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih je suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. „U zalasku svitanje“ treći je roman Nataše Turkalj u kojem su jasne zajedničke osobine svih njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana – „Moja savršena nevolja“, „Moć žene“ i najnovijeg „U zalasku svitanje“. Obitelj ima važnu ulogu u svim romanima i poštivanje obiteljskih odnosa je imperativ za sve likove, a sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.
Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti.
S Natašom Turkalj razgovaramo o njezinom najnovijem romanu „U zalasku svitanje“, o njezinim ranijim romanima „Moć žene“ i „Moja savršena nevolja“, kojima je osvojila publiku, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.
Vaš treći ljubavnom romanu „U zalasku svitanje“ započinje na modnoj reviji – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?
Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.
Nakon romana „Moć žene“ u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje i također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?
Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne jer je stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota pasti, poanta je dići se i opet živjeti.
U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?
Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nekome možda je. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo, a upravo taj suživot i razumijevanje u vezama je ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.
Modna kreatorica iz romana „U zalasku svitanje“ dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su s jedne strane avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?
Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost Obitelji, i kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobro došle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima jer to je ono što nam ključa krv i svakodnevnicu čine zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu i uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvog stava i mišljenja.
U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?
Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec, jer jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.
Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?
Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet našeg naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene onda zanemarujemo taj segment, onda smo veliki neprijatelji kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A to nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru jedva nađem svoju knjigu, dok je „Pedeset nijansi“ – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Pa zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našem narodu? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je tako suludo, a najgore je što je jako žalosno.
