Boris Vukić

Osnivači, nasljednici, menadžeri

… idemo dalje. Uspješno prenesite poduzeće s prve generacije na drugu
Knjiga o problemima o kojima se šuti i rijetko progovara u tisućama poduzeća i obitelji

CIJENA: 13,27 €

  • FORMAT

    15 cm x 22 cm

  • BROJ STRANICA

    152

  • ISBN

    978-953-8209-11-6

  • UVEZ

    Meki uvez, klapne

Svaki mladi čovjek pred sobom ima stotinu mogućnosti za buduću karijeru, a sinovi i kćeri poduzetnika imaju još jednu dodatnu – mogu raditi i u obiteljskom poduzeću. Braneći slobodan izbor djece osnivača da izaberu čime se u životu žele baviti bez pritiska očeve ili majčine ostavštine, Vukić u svom vodiču „Osnivači, nasljednici, menadžeri“ naglašava da će se obiteljska kompanija nastaviti razvijati samo ako bude uspješno prenesena na drugu generaciju. Kako na takav prijenos tvrtke pripremiti nasljednike, kako osposobiti tvrtku, kako pripremiti proces povlačenja osnivača i što treba učiniti obitelj?

Prijenos sa osnivača na profesionalne menadžere i nasljednike jedna je od najosjetljivijih faza u razvoju tvrtke, a u zemljama tranzicije posebno delikatna jer su se, kako kaže Vukić, prvi put nakon Drugog svjetskog rata susreli biznis i obitelj. Nikomu od poznatih ovo se još nije događalo, nema se koga pitati, a istodobno nema nezainteresiranih za sudbinu obiteljskih kompanija – što je tvrtka veća i uspješnija, naime, sve je manje financijski potrebna obitelji, a sve više onima koji u njoj rade i zajednici čije proračune puni.
Tri su načina prijenosa u praksi, ilustrativno nazvani. Dok „talijanski“ model prijenosa podrazumijeva da će kompaniju bezuvjetno naslijediti sinovi ili kćeri, a „njemački“ model odvaja obitelj od biznisa, svojim priručnikom Boris Vukić nastoji izmijeniti običaj u tranzicijskim zemljama koji podrazumijeva čekanje kojim se ništa ne rješava.

U vodiču „Osnivači, nasljednici, menadžeri“ Borisa Vukića iskustvo je stečeno savjetovanjem stotinu poduzeća u prijenosu sa prve generacije na drugu, a autor se mada kako će, također na temelju svog konzultantskog iskustva, za koju godinu pisati priručnik i za uspješan prijenos poduzeća s druge generacije na treću.

Odlomak

Samonikli

Zovu ih osnivači, gazde, vlasnici, poduzetnici, privatnici, tajkuni. Posprdno. Za sve njih kažu „kako im nije dosta love”, „samo grabe još i još”. Oni „izrabljuju”… Za vrijeme svjetskih kriza oni su krivi čitavom svijetu. U obična vremena krivi su u državama koje su stalno u krizi. Sve do konačnog zaključka: „Svi su oni isti”…

Nisu!

Da se razumijemo – svi mi, radni ljudi, ujutro rano ustajemo iz toplih postelja, ili u hladne liježemo, zbog novca. Ili nas plaćaju ili se sami plaćamo. Pa tako i oni. Ali među njima postoje velike, ogromne, gromadne, suštinske razlike.

Razlika je što su neki u ovom, što našim jezikom zovemo poslom, biznisu, samo zbog novca. Takve Mani Gotovac, hrvatska dramaturginja i spisateljica, prepoznaje, nažalost, i među društvenom elitom, i točno, jasno i iskreno naziva „grabitivci” (od glagola grabiti i imenice primitivac).

A u takvom vrtu, i uz takvo cvijeće, srećom, proklijaju i samonikli. Samonikli su oni koji nisu tu  s a m o  z b o g n o v c a.

Samonikli stvaraju iz potrebe za ljubavlju i priznanjem sredine.

Samonikli stvaraju zato što je to, ma koliko nerijetko bilo bolno, ipak zabavno.

I kad ih pitate, ni oni ne znaju što je to kod osnivača što ih vodi prema novim planovima i ciljevima. Novac nije.

Ponovno, točno, oprezno, polako s jasnom razlikom – samo novac nije.

Zašto je jedan samonikli, u srednjim godinama, u zemlji u kasnim teškim godinama, krajem prošlog stoljeća ostavio potpredsjedničko mjesto u ogromnoj tvrtki i sve što uz to ide (automobil, no limit, a skoro i no control zlatna kartica, tajnica, vozač – sve puta dva) i unajmio poslovne prostorije, za sebe i svoje prvoborce, ukupno malo manje od jednog od njegovih ureda? Da bi se obogatio? Ma dajte, molim vas.

Za nekog sličnog samoniklom mudri je, na neki drugi način sličan mu, srpski dramaturg Borislav Mihajlović Mihiz zapisao: „Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Samonikle nitko nije učio kako se pokreću tvrtke. Samouki su pokrenuli i vode tvrtke. I ulože oni sebe, svoja 24 sata, svojih 365 dana, svoje godine, desetljeća. Prilože ono što svi imamo, a što oni daju tvrtki – svoje srce. Kad obolijevaju, obolijevaju od njega. Kad umru, umru od njega. Rijetki su osnivači kojima je na osmrtnici pisalo „poslije duge i teške bolesti”, uvijek piše „iznenada nas je napustio naš…”.

„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Objašnjavao jednom ozbiljan glumac kako je teško spremati se za uloge te da dok ulazi „u lik”, taj ga „lik” sve više preuzima, pa kako i dok šeta gradom, ulazi u trgovine, sjedi s prijateljima, razgovara s djecom… stalno je „u liku”. Za razliku od njega koji, nakon što svlada ulogu i kad se spusti zastor, izađe iz „lika”, samonikli nikada ne izlazi iz „lika”.

Ako ikada i kaže da jedva čeka otići u mirovinu, neću reći da ne govori istinu, nego da laže.

„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Nekoliko njih se, nemilosrdnih u prvom redu prema sebi, rano  ujutro pojavilo nenajavljeno (najavili bi oni, ali su to odlučili tog jutra, tuširajući se) kod nas na vratima da bi taj dan proveli na seminaru. Jedan je sâm (ima vozača, ali ga takav nemilosrdan kakav jest nije probudio) velikim džipom prevalio stotine kilometara jer je u jednoj od nerijetkih noći u kojima mu san ne dolazi na internetskoj stranici vidio knjigu u kojoj će, vjerovao je naivan, naći lijek za nesanicu (ne znajući da dobre knjige iz menadžmenta ne nude rješenja, već samo izazivaju druge, doduše ljepše, nesanice te misao i ruku vode prema onom blokiću kraj kreveta).

„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Samonikli deset godina gradi objekt od xyz kvadrata i neće ga iznajmiti velikom trgovačkom lancu jer „nisam ja to zato gradio, već za proizvodnju i istraživački centar”. Ma koliko mu se tada, a meni što to pišem sada, podsmjehivali raznorazni financijski stručnjaci. Ne razumiju oni da bi, kad bi se odluke donosile samo na temelju brojeva, život organizacija bio tako jednostavan. Ali i da bi jako kratko trajao.

„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Samonikli uloži svojih xy milijuna da bi mu banka dala (a ne da nitko, a osobito ne banka) još više od toliko da podigne još jednu bebu, još jednog giganta. I vjeruje li još itko da on to radi samo zbog novca? (Jesam li to čuo „kako mu nije dosta”?)

A što biste tom samoniklom savjetovali da vam je sin, otac, brat? Tko od toga ima koristi? On? Reketaši, politički ili obični? Zaposlenici? Hajde iskreno.

(Nije bitno je li xy milijuna ili xy tisuća.)

„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”

Samonikli ne formiraju vlade jer vlade nisu stvorile njih.

Samonikli su vitalna žila rude u rudniku i, moram vjerovati, da će se oni za koje glasamo, ili se izglasavaju sami, ipak na kraju (ne znajući gdje je kraj) okrenuti njima (ne po harač, za Boga miloga, opet). Pomažući samoniklima, ne samo tako da im ne odmažu, iako je i to dosta za početak, pomoći će i našim gospodarstvima i našim državama.

Samo samonikli neće spasiti svijet, ali bez njih ćemo sigurno propasti.

Boris Vukić: Osnivači, nasljednici, menadžeri, Beletra 2019., odlomak