Branko Blažina

Otisci potkova

Životna trka na prstenac Nina z Barbana
Roman

CIJENA: 13,27 €

  • FORMAT

    14,5 cm x 21 cm

  • BROJ STRANICA

    335

  • ISBN

    978-953-8209-22-2

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

  • IZDANJE

    Beletra, 2020.

Nino z Barbana srastao je uz zemlju poštujući prirodne cikluse i uživajući u ratarskim poslovima. Ni kad su djevojke govorile da ih ne zanima čovjek koji želi ostati na selu i obrađivati zemlju, Nino je ostajao pri odluci da ne napušta selo jer „nema ništa prirodnije od vezanosti za zemlju i takvoj ljepoti ništa ne može biti ravno“. Kada je prvi put čuo za obnavljanje Trke na prstenac, za Nina prstenac postaje simbol povezivanja barbanske prošlosti i budućnosti, tim više što je priredba prilika da se pohvali svojim mladim konjem Glorijanom. No, njegova susjeda Slavica, s kojom je sanjario o pobjedi na Trci, udaje se za gradskog mladića, a Nino gorčinu rastanka pretvara u ljubav prema konjima, Trci i budućnosti sela i njegov mu se trud životnim obratima vraća na neočekivani način.

Hrvatski romanopisci koji osjećaju i opisuju selo malobrojni su i ne javljaju se često, ali vrlo su popularni jer čitatelje pridobivaju autentičnim emocijama i vjernim opisima seoskog načina života. Branko Blažina pisac je koji progovara glasom suvremenog sela suočenog s urbanizacijom i brani njegovu prostodušnost i tvrdokornu mudrost prema kojoj je vezanost uz zemlju i njezine plodove duboka veza sa samim životom. Blažina nam istodobno približava emotivni život skromnih i marljivih seoskih ljudi, koji bolje razumiju životinje nego blagoglagoljive došljake iz grada i često ne znaju izraziti svoje snažne i burne osjećaje i pokazati iskrenu privrženost i želju.

„Otisci potkova“ Branka Blažine plemenit rukopis, pun iskrenog zanosa i nadahnuća, širokog rječnika u opisivanju ljepote, mirisa i boja zemlje i njezinih plodova te ljepote života na selu, u vinogradima, poljima i mlinovima. Ponos i ukras polja i seoskog načina života je konj, dostojanstvena životinja koja se vraća na istarska polja kao simbol seoskog blagostanja i ponosa.

Roman obuhvaća pedeset godina, od obnavlja Trke na prstenac sedamdesetih godina do današnjim dana. Inspiriran je istinitim događajima, iako se ne bavi stvarnim likovima, već prošlošću i budućnošću Barbana i barbanske priredbe. Formom roman „Otisci potkova“ imitira narodni uzorak pletera, vežući zadnju rečenicu svakog poglavlja uz naslov sljedećeg. Autor svoj prvijenac posvećuje svojim unucima te svim dosadašnjim sudionicima Trke na prstenac i onima koji će to tek postati.

Odlomak

– Nije li lijep? – pita Nino, kao da mu tepa.

– Ma prekrasan! – ne razmišljajući mnogo, odgovara Slavica i blago

pomiluje ždrijebe.

– Možeš li zamisliti nešto ljepše?

– Ne mogu, ne mogu! – brže-bolje povlađuje mu Slavica.

– Sretan sam. Ma što sretan, presretan! Duša mi je puna i prepuna.

Zajedno su ga pridržali. Osjećajući među prstima još vlažno ždrijepčevo tijelo, Nino je nehotice pogledao Slavicu i, kada su im se pogledi susreli, osjetio je u njezinim očima neki poseban zanos i divljenje. Bilo je to uživanje u trenutku koji su htjeli zadržati za sebe. Nino je pogledom lutao po staji, nesiguran u svoje osjećaje. Znao je samo za radost, njegova su očekivanja ispunjena. Ne pamti kada je zadnji put vidio ždrijebe na seoskom imanju. Veselio se što se iz njegove štale oglasilo malo biće i selu vratilo dio izgubljena identiteta. Seoskim će puteljcima poteći bajkoviti život, onakav kakav znamo iz priča naših starijih. Treba širom otvoriti sve prozore zapuštenih seoskih potkrovlja i pustiti životu da pulsira slobodno i žestoko. Sretan zbog toga, Nino zagrli ždrijebe koje je ležalo tik uz svoju majku.

– Bilo bi ti bolje da se tako skrbiš za svoje potomstvo – najednom ih prekinu s vrata Ninova majka Luca, ne shvaćajući toliku radost.

Više od ičega željela bi da joj se sin oženi. Nema dana da ne mašta o sinovljevoj sreći, a sreća je u obitelji i kući s mnogo djece. Ne obraćajući pozornost na nju, Nino i Slavica i dalje su bili zaokupljeni sretnim događajem.

– Kako smo to dobro obavili – naglo će Nino, držeći i dalje ždrijebe u zagrljaju.

– Kakvo ćemo mu ime dati? – zadovoljna svojim prijedlogom, milo ga pogleda Slavica.

– Ime! Svakako, ali moramo znati je li muško ili žensko – gotovo stidljivo će Nino.

– A kako ćemo to ustanoviti? – kao da se našla pred nerješivim problemom, izletjelo je Slavici.

– Da, kako? – sramežljivo je spustio glavu.

Zajedno su se radovali sretnom događaju, zajedno pomogli ždrebetu da se podigne na noge, zajedno ustanovili muški spol i zajedno tražili ime. Poslije nekoliko prijedloga, odlučili su se za latinsku inačicu Slavičina imena. Kao Glorijan upisan je u improvizirani rodovnik, neku vrstu dnevnika, koji su smjestili u pukotinu stajske grede. Njihova će tajna tu biti dobro čuvana. Uz dnevnik otvorili su i Glorijanov karton, u koji će brižljivo upisivati svaku promjenu.

– O dica, dica! – mrmljajući ih napusti Luca.

Nino i Slavica ostali su uživati u slatkim trenucima sreće. Njezini su krakovi dodirnuli i mlado biće, koje su u samo jednom satu obasuli s toliko ljubavi koliko mnogi nemaju za čitav život. Konjić se još malo njihao na drhtavim nogama i zatim prvi korak učinio prema njima, što su shvatili kao uzajamnost kakva u selu odavno nije viđena. Odsada više ništa neće biti kao prije! – složiše se.

Životna utrka započinje.

Branko Blažina: Otisci potkova, Beletra, srpanj 2020.