Stjepo Martinović

Podne u Perastu

Roman

CIJENA: 15,93 €

  • FORMAT

    205 x 135 mm

  • BROJ STRANICA

    252

  • ISBN

    978-953-8209-30-7

  • UVEZ

    Tvrdi uvez

  • Izdanje

    Beletra, svibanj 2021.

Deset godina nakon rastanka i dvadeset nakon prvog susreta, u noći visoke plime u Venecijanskoj laguni, Alessia i Jerolim – putujući niz Jadran od Istre do Boke – otkrivaju osjećaje koje ih oboje iznenade. Alessia je talijanska liječnica, Jerolim hrvatski pisac, razgovaraju trojezično – u početku na engleskom, potom Alessia na materinjem venetskom, Jerolim sve češće s emotivnim upadicama na dubrovačkom dijalektu. Ojačani jedno drugim, obuzeti osjećajima i strašću, putuju do Perasta u Crnoj Gori gdje će Jerolim saznati tragične okolnosti smrti svoje majke, a Alessia se suočiti s tragom nekadašnje venecijanske moći: zadnjom zastavom Republike Svetoga Marka, koja je nošena u tradicionalnoj svečanosti fašinada – dva mjeseca nakon Napoleonovog utrnuća Mletačke države.

Stjepo Martinović u većini svojih romana bavi se zabilježenom i zapamćenom poviješću, temperamentima ljudi sredozemnih obala i otoka, ugođajima i toplinom vječnog Mediterana; u ovom romanu, kao osebujni bard juga, demistificira obilje podataka koji se prenose narodnom predajom. Balansiranje između književnosti i žanrovske literature umijećem koje ovaj pisac demonstrira rijetko se sreće i u mnogo slavnijim i produktivnijim stranim književnostima, o čemu svjedoči naklonost ljubitelja njegovog stila i (donekle) nagrade koje osvaja na književnim natječajima.

U svome novom romanu, Stjepo Martinović bogatstvom jezika još jednom impresionira internetske naraštaje, s divljenjem opisuje hrvatsku obalu i gradove, postavljajući ženski lik u središte pažnje.

Odlomak

Cijelo je krdo smušenih misli protutnjalo kroz moju glavu od tog petka do sljedeće srijede, da bi na cjedilu ostala sama pitanja: nije li nam onaj rastanak potkraj siječnja 2004. nepovratno pao (lako sjeo?), stoga što smo naprasno otkrili da smo se – posustajanjem otpora prilagodbi – više samoobmanjivali, nego što smo vjerovali u stapanje dvaju bića iskorijenjenih iz posve drugačijih svjetova, bremenitih talozima iskustāvā (naoko) bez dodirne točke? Jesmo li se željeli ponad granice povučene svime što nas dijeli, odlučni skršiti sve prepreke, ili ipak više maštali o usidrenju u luci zajedničkog smiraja… koje nema ni na jednom portulanu?

„Ta te žena iskreno voli: zar misliš da je malo toga morala prelomiti u sebi da bi ti se javila… nakon svega? Čovječe, za deset godina uruše se blistava carstva, nestanu golemi gradovi… crvotočac potopi jedrenjake nepobjedive armade – a ti uporno cijepaš dlaku na četvero, više se zaokupljaš iskrenošću njezinog motiva, nego potragom… u sebi, po razvalinama te ljubavi u tvojoj duši, za bljeskom koji zrači novim zanosom,“ najbolji prijatelj, kojem sam se – potkraj drugoga tjedna – otvorio mazohistički kao psihijatru od najvećeg povjerenja, obrisao mi je mrenu s trećeg okariječima oporim i tjeskobnim, neočekivano sugestivnim; razumio sam, užasnut izglednom opasnošću da, nagao kakav jesam, uprskam stvar ne ostavljajući prostora repesažu.

Ništa nisam odgovorio: znao sam da mu nije do povlađivanja, mada nesumnjivo jest bio u pravu. Prešutio sam i prijekor o raščetvorenju vlâsi, tim lakše što u njegovoj konstataciji nije bilo natruhe savjeta, ni daleke sugestije što mi je činiti. Posebice nisam imao čime uzvratiti odjeku insinuacije da se više zaokupljam iskrenošću Alessijinog motiva nego sadržajem njezine poruke… potiskujući svjetlucanje žara u mojem pepelu; ta me spoznaja, mada naslućena, u njegovoj artikulaciju uzdrmala kao reful jesenske bure. Pridigli smo se bez riječi od stola u birtiji tugaljiva vonja kvartovskog dangubišta, za nekoliko koraka do automobila požalio sam što mu išta rekoh; neočekivan Alessijin povratak iz desetogodišnje samozataje bješe pokrenuo u meni osjećajnu oluju, o kojoj zapravo nisam umio reći ni riječi. Kako i bih, kad je njezina poruka s ugrađenim odlomkom teksta u kojem sam, uza sav literarni odmak, al fresco preslikao vrtloge što mi onda bjehu uskomešali dušu, svjedočila da je za onom voštanicom u „njenoj“ konobi ostao miris koji traje do današnjeg dana?

Stjepo Martinović: Podne u Perastu, odlomak, Beletra 2021.