Dalibor Talajić

Treptaji … ili dnevnik dvaju odrastanja

CIJENA: 120 kn, 15,93 eura

  • FORMAT

    14,5 x 21 cm

  • BROJ STRANICA

    448

  • ISBN

    978-953-8209-44-4

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

Nakon knjige “Most ponad burne rijeke”, u kojoj je opisao očinsku borbu s poremećajem iz autističnog spectra u najranijem djetinjstvu svoga sina, u knjizi “Treptaji … ili dnevnik dvaju odrastanja” Dalibor Talajić piše o osmogodišnjem školovanju dječaka koji pobjeđuje nevidljivogneprijatelja. Kako se prije njegova polaska u školu rodila njegova sestrica, Talajić u ”Treptajima” opisuje oba djetinjstva I roditeljsku podršku koju im pruža. Dok je dječaku tijekom školovanja potrebna pomoć gotovo u svemu, djevojčica sve može sama. Kontakti s drugom djecom, samostalno učenje, opismenjavanje, koje podrazumijeva osnovnoškolski program – sve su to izazovi pred djecomkojaotkrivajusvijet, asvatko od njih rješava ih na svoj način. Dok dječak polako postaje svjestan vlastitih želja i ambicija, djevojčica očarava roditelje svojim postignućima i potencijalima, a razvija i zaštitnički odnos prema bratu.

U dnevničkoj formi Dalibor Talajić bilježi izazove odrastanja svoje djece, od ljeta 2015. do kraja 2021., zadivljuje rezultatima i svojim postignućima odgovara na pitanja o inkluziji djece sa sve češćim poremećajem autističnog spektra. Dječak kojem su prognozirali da neće moći u školu, sada samostalno uči, pismen je I surađuje s nastavnicima. Nastavljaju se posjeti Beogradu I profesorici Danieli Helc, koja od početka vodi program po strogoj metodi ABA. I nastavlja se napredovanje sada već mladića koji je svjestan svojih ograničenja, ali i sve svjesniji svojih mogućnosti. Umjesto svladavanja otpora, slijede dogovori o novimlekcijama. Izazovi sazrijevanja podrazumijevaju i odnose s drugom djecom, zatim i tinejdžerima, a I prve samostalne izlaske. U knjizi je naglašena važnost ljeta na moru, u Tribunju kod Šibenika, za socijalizaciju i odrastanje oboje djece, koje traje – kao treptaj.

Knjigu o dva odrastanja Dalibor Talajić ilustrira vlastitim ilustracijama.

Knjiga “Treptaji … ili dnevnik dvaju odrastanja” objavljena je uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Odlomak

Ko Djikei? Upitao bi me glasno.

Ma kakav Gene Kelly, Sine, kakav Gene Kelly…

Tako sam se glasno i veselo tješio u te dane.

Samo sam to i mogao; tješiti se.

Jer, iako sam ja prvi od roditelja visoko koliko mogu

podigao bio ruku, prijavljujući Sina u plesnu vrtićku

grupu, znao sam da je to bilo besmisleno.

Kao i sve zapravo tada.

Senzorni nesklad podrazumijevao je i nikakvu

koordinaciju. Gotovo da se može reći da nije uopće

znao čemu uopće noge služe. Spoticanje na ravnom,

spoticanje o samog sebe, nemogućnost ubrzavanja

hoda, gubljenje ravnoteže za skretanja, trk koji više

sliči posrtanju… sa svime time smo se borili dok su

se Njegovi vršnjaci već odavno kretali kao mali lovci

neke džungle.

Ali muzikalan je bio…

Obožavao je glazbu, svu, a pogotovo klasiku!

Na nju bi plesao. Nikako bi plesao, bizarno; ali plesao

bi… i volio je to.

I naravno da sam Ga upisao na ples! I da bih Ga motivirao

dodatno, pustao bih Mu klipove iz filmova Genea Kellyja.

Volio ga je gledati.

I bilo je užasno.

On nije ništa mogao, niti je ista razumio. Moje nade

u imitaciju drugih, u grupnu aktivnost vrlo brzo su

splasnule. No onaj luđak u meni nije odustajao. Razvlačio

sam Ga na tom plesu, poput nekakvog zlog lutkara,

dok je On urlao od negodovanja… Ali On je želio na

ples. Svaki put na dan plesa, dotrčao bi pred mene I

veselo uzviknuo:

Pijeti! Trebalo mi je malo da to odgonetnem:

Plesati!

I trajalo je to. I bilo je besmisleno.

Kao i sve tada…

Godine su prošle, vrtić smo napustili, radne terapije

bile su sve žešće I fokusiranije, i za besmisleni ples

više nije bilo vremena.

Ali ljubav prema glazbi ostala je…

Simptomi ne nestaju, samo se mijenjaju.

Rekla je to jednom jedna mudra teta koja se bila pojavila

u Njegovu životu. Odnosno, nekakvu bizarnu naviku

gotovo da je nemoguće iskorijeniti. Ona će se tek preliti

u neku varijaciju sebe, nešto drugo, no zapravo isto.

Strašnu je potrebu imao za lupanjem. Kakvim bilo,

samo da lupa nečim o nešto. Valjalo Ga je odviknuti toga.

I uspjeli smo. Ili bolje, uspjeli smo ga odviknuti

da rukama lupa, da predmetima koje drži lupa.

No, samo lupanje je ostalo.

U hodu, u trku…

U ritmu….

Autizam? A što je njegov izraziti talent?

To je najčešće pitanje koje dobijem od ljudi kad saznaju.

Jer prva asocijacija na autizam tek je film Rainman.

No, u većini slučajeva nije tako. Autizam, čak i njegov

blaži oblik, brutalno je i svakodnevno učenje. Nema

nečeg što bi uravnotežilo taj ekstrem nečim sjajnim s

druge, one lijepe strane.

I zato tražiš, vrebaš poput tigra u visokoj, neprovidnoj

travi što bi mogao učiniti; za koju se sitnicu uhvatiti, gdje

ga gurati, što učiniti s njim, što s… lupanjem u ritmu.

I ples se ponovo vrati u misli.

Hoćeš lupati? Lupaj, Sine, koliko god želiš!

Lupaj ako te to usrećuje jer ne možeš vječito tek učiti.

Ali lupat ćeš kako bog zapovijeda!

Jedna divna Paula mi je dala Bojanov telefonski broj.

On je profesionalni plesač. Podučava razne plesove,

pa tako i – step!

I dogovorili smo se da Mu jedan dan Bojan pokuša

prenijeti zarazu stepom.

I taj jedan dan pretvorio se u još jedan, pa u dva, pa u

dva redovna dana u tjednu.

Jer, odmah je rekao Bojan, ne da to ima smisla, nego

je On za step upravo i talentiran!

Ko Djikei, pomislio sam veselo; i odmah izmaštao glasni

i veseli Bojanov odgovor:

Ma kakav Gene Kelly, Kakav Gene Kelly…

Dalibor Talajić: Treptaji …ili dnevnik dvaju odrastanja, Beletra 2022.