U trileru „Kako sam ubio svog ubojicu“ Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti.
Vlado Rajić rođen je 1951. godine u Požegi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine i magistrirao te započeo doktorski poslijediplomski studij. U Vjesniku se zaposlio 1978. godine, a surađivao je u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, povremeno u Danasu, a njegove su priloge objavljivali Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Kada je Vjesnik 2012. godine ukinut, započinje pisati romane za djecu i odrasle, kojima je osvojio nagradu Anto Gardaš (2013.) i nagradu Grigor Vitez (2018.) u kategoriji priča za djecu i nagradu dječjeg žirija „Ptičica“.
Što vas je motiviralo na pisanje trilera „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“?
– Prvi motiv je bio: napisati krimić. Onda je došla tema. Potom su stigli i likovi. Sve to povezala je priča. Ona, pak, razvila se iz meni bliske sudbine. Čovjek je nestao, policija je nestanak registrirala, prošlo je neko vrijeme bez ikakvih vijesti i događanja, a onda je nađeno tijelo. I to je to. Naravno, u svijetu običnih ljudi za nešto takvo, tijelo na pustoj poljani, netko mora odgovarati. A onda mi je jedan stručnjak rekao: „Mi tražimo samo djecu. Za starije nemamo vremena ni ljudi“. Je li to krimić? Meni se čini da jest.
Zašto ste izabrali temu krijumčarenja organa?
– O tome se ništa ne zna, o tome se čak i službeno malo govori, više na razini senzacije kad netko odluči „rasprodati“ vlastite organe za slučaj nenadanih događaja koji čovjeka mogu zadesiti. Nacionalna medicina, pak, bilježi svjetske rezultate u transplantaciji. Odakle stižu organi potrebni za transplantaciju? Logično, kao u slučaju prohibicije, šverca duhana, prodaje svega što je zabranjeno iz nekog razloga, dijelovi ljudskoga tijela su idealna roba za ljude koji u sebi imaju kriminalne porive.
Po čemu je ta tema danas aktualna?
– Ne bih rekao da je aktualna. Ali i sami možete pronaći na internetu podatke o nestalim osobama. Imate vijesti da je nestala žena, muž, neko dijete. Spojio sam nestale s podacima o transplantaciji organa i njihovoj trgovini. Dok sam slagao verziju o jednom i drugom, nestali su bili sve bliže „darivateljiima“ organa, toliko bliže i neodvojivo, da se priča iz knjige počela sama odvijati. Da bi bila i uvjerljiva smjestio sam ju u grad koji mnogi poznaju, u bolnicu u kojoj su mnogi odležali poneku bolest, na ulice, ceste i mjesta koja nisu strana ovdašnjim ljudima.
Jesu li likovi iz romana nastali po uzoru na stvarne osobe?
– Samo su kulise stvarne. Ambijenti, urbanistički razmještaj, uglovi pod kojima se spajaju ulice. Jer, i pisac mora nešto mora izmisliti. To nadoknađuje s izborom likova, njihovim osobinama, jezikom koji govore, mentalitetom s kojim se sudaraju u prostoru radnje. Zato ne znam odgovor na pitanje: tko je mala doktorica ili tko je inspektor Kos? Ali, da bi bili stvarni, uvjerljivi, da bi bili prepoznatljivi, oni moraju imati i obilježja stvarnih ljudi. Zato, da, poznajem tako požrtvovne liječnike i policajce kao što su moji junaci. I gadove, naravno, koji su također moji likovi.
Božica Brkan u pogovoru knjige navodi kako ste istraživali temu na odjelima patologije. Kakvi su bili posjeti odjelima patologije? Kako ste znali što tražite i što tamo možete naći?
– Rekoh, ambijent je kulisa svake radnje. Izabrao sam bolnicu, otišao na patologiju, dobro promotrio obilježja prostora. Bilo je i malo sreće, pa sam sreo osobu koju poznajem, a koja tamo radi. Sve u svemu, dobio sam priliku da u vrijeme kad se tamo ne radi, kad nema tijela po stolovima sve promotrim, a usput i saznam ponešto o patologiji kao medicinskoj specijalnosti. Osim toga moj „prijatelj“ Google sve zna, pa sam se i njemu obratio. Spasilo me to što sam znao što tražim i što trebam. U tim okolnostima i potpuni laik kao što sam je za medicinska pitanja uspijeva doći po točnih podataka.
Jeste li razgovarali s liječnicima i s policajcima istražujući temu?
– U smislu, hajde da pričamo o nestalim osobama, ili, o švercu organa, to nisam. Teško bi to išlo izravno. Izokola, krijući pravi razlog za propitkivanja, to da. Jednom o tome kako uopće nestaju ljudi. Drugi put sam tražio komentare statistike o nestalima, o proceduri prijave, o vremenu potrebnom za pokretanje postupka, naravno, i o razlozima kad se donosi odluka da se potraga obustavlja. Još sam bio oprezniji kad je riječ o medicinskim propitkivanjima.
Jesu li stručnjaci koje ste konzultirali pročitali roman kada je napisan? Kakvi su njihovi komentari?
– Odgovorit ću neizravno. Doktorica znanosti, specijalistica za zarazne bolesti iz bolnice „Fran Mihaljević“, na primjer, ljubazno je prihvatila zadaću da spasi rukopis od netočnosti, pa i gluposti koje je neznalica u stanju staviti u njega. Kad je tekst tako uredila dodala je i pisamce. „Nakon čitanja romana, posebno dijela koji se odvija u prostorima bolničke patologije, ja u taj prostor više ne odlazim. Strah me je.“ Je li to komentar čitatelja? Vjerojatno, a na ovaj sam baš ponosan. Riječ je o krimiću, zar ne.
Smatraju li vaši recenzenti, da je moguć dijabolični negativac poput kirurga Skopchinskog?
– Nisam ih to ni pitao. Ali, dijaboličnost toga lika je, zapravo, sasvim normalna stvar. Ne morate biti pažljivi čitatelj „crne kronike“ pa da uočite koliko dijaboličnosti ima u postupcima obrazovanih i nepismenih, gradskih i ruralnih žitelja, starih i mladih, roditelja i djece. Dijabolici se ne rađaju, oni to s vremenom postaju iz bezbroj razloga.
U svom pogovoru Božica Brkan navodi i kako u romanu posežete za magijskim realizmom i sf-om, što je odlučujuće za ishod. Zašto u romanu sugerirate da je potrebna intervencija više sile da bi se pobijedilo zlo?
Kad pričate priču ovakva vam pitanja ne padaju na pamet. Jednostavna naracija, a krimići to imaju, ne počinje s dobrim i ne završava sa zlim. Cilj je dobiti kraj na kojem svi otvoreni računi iz pripovijesti dolaze na naplatu i naplaćuju se. Jednom, kad nepoznat netko zaklopi korice mene nema u blizini da bih odgovorio na eventualna pitanja. Sve, dakle, mora biti jasno prije povrata knjige u knjižnicu.
Radili ste kao novinar i nakon umirovljenja osvajali nagrade na književnim natječajima za dječje priče. Kako objašnjavate takvu spisateljsku svestranost?
– Posljedica je to raznorodnosti tema s kojima sam se susretao kao član novinarskog tima u „Vjesniku“ i još nekim listovima. Bilo je to vrijeme novina s puno vijesti, vijesti ne pitaju za tvoje interese i specijalnosti, zanima ih, a urednike posebno, samo vrijeme isporuke i točnost napisanih činjenica. Duga praksa, unatoč kasnijoj specijalizaciji, navikla me na tu raznolikost i ona za mene ne predstavlja nešto posebno. Što bi se reklo, važno je da ono što se stavlja na papir ima glavu i rep.
Jeste li kao politički komentator razmišljali o pisanju beletristike?
– Kao novinar napisao sam kaubojski roman. Recenzent mi je bio – Igor Mandić. Naravno, loše je to prošlo. A prošlo je i vrijeme „vjesnikovanja“, neslavni završetak mog lista nije promijenio i moju potrebu da svakog dana nešto napišem. Tako je to počelo. Samo, novinarstvo je „čist nekaj drugega“. Napišem i predam tekst, ne dođem ni do Trga, a novine su već na kiosku s mojim tekstom unutra. Napišeš knjigu, možeš čak stanovati na Trgu, a knjige još nema na okolnim kioscima. Mjesecima pa i godinama.
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
