Jagoda Šimac Despotović

Bez daška vjetra

Roman

CIJENA: 20€

  • FORMAT

    14,5 x 21 cm

  • BROJ STRANICA

    162

  • ISBN

    978-953-8209-92-5 

  • UVEZ

    Tvrdi uvez

Susret s nadnaravnim koji su doživjele kao studentice nije zaboravljen, stoga Šaha poziva Mariju u Sarajevo, grad njihove mladosti jer je njihova zajednička prijateljica Mina u opasnosti. Šaha je vlasnica ezoterične knjižare i okupila je oko sebe društvo s kojim dijeli zanimanje za duhovnu stvarnost, a sumnja da je Mina žrtva prokletstva kojem se može suprotstaviti jedino jači medij poput Marije. Marija se prisjeća studentskih dana i posjećuje prijateljicu koja leži u komi te zaključuje da Mina zna tko joj je to učinio i boji ga se, dok je u komi osjeća se sigurnom. Je li posrijedi urok i kako se suprotstaviti zlim silama za koje Marija i Šaha sumnjaju da uzrokuju nesreće i neobjašnjiva samoubojstva?

Jagoda Šimac Despotović iskusna je spisateljica koja sama sebi postavlja vrlo zahtjevne spisateljske zadatke i raskošnim rječnikom vješto kombinira žanrove, bez obzira bavi li se povijesnim romanom s ljubavnom pričom ili zaviruje u onostrano dodajući romanu elemente kriminalističke istrage. U svom petnaestom romanu bavi se pojavama koje su „oku skrivene, samo šestom osjetilu dostupne i unutarnjim bićem lako dodirljive“. Istragu njezine junakinje Marije prate raskošni opisi suvremenog Sarajeva koje je zaliječilo ratne rane, ali „ostao je trag sjete koja pokazuje da njegovi stanovnici još žive u nestalom vremenu i traže svoje nekadašnje dostojanstvo“.

U svakom svom romanu Jagoda Šimac Despotović s puno pažnje opisuje gradove, krajolike i običaje, a u romanu „Bez daška vjetra“ čitatelja osvaja sugestivnim opisima orijentalne arhitekture, sarajevskih veduta i izletišta izvan grada te kafenisanjem uz baklave, hurme i rahatluk.

Autorica koristi autentičan sarajevski rječnik koji očito dobro poznaje, pa je romanu dodan i mali rječnik turcizama.

Odlomak

Kad mi je mobitel u torbici kratko zvrcnuo, pomislila sam da je to samo nečiji novi post na Facebooku i Instagramu ili, još gore, poruka nekoga besposlena napaljenca koji je potvrdu mog prijateljstva shvatio kao poziv za nabacivanje. Osmjehnula sam se kad sam umjesto nepoznata muškog imena i ustaljeno nametljiva oslovljavanja kao ćao, kako si, izgledaš mlađe, imaš lijep osmijeh, ja volim starije… u messengeru vidjela poruku nasmijana, simpatična lica prijateljice iz studentskih dana. Šaha je jedno vrijeme živjela u USA, a onda se radi obnovljene mladenačke ljubavi vratila u Sarajevo, dok sam se ja, nakon zbog moje neplodnosti propale dugogodišnje veze, a i boljega promoviranja svojih romana, odselila iz Splita i nastanila se u Zagrebu. Družile smo se preko društvenih mreža i pratile sve što se i kod jedne i kod druge događalo. Tim više, začudio me je njezin iznenadni poziv da obavezno dođem k njoj u Sarajevo i u privitku poslana avionska karta za sljedeći petak. Čekat će me u zračnoj luci, s napomenom da budem bez brige, namjestila je za mene gostinjsku sobu. Na moje veliko čuđenje i pitanje zašto me zove tako iznenada, što je toliko hitno i pravdanje da sam odmor planirala tek za ljeto, odgovorila mi je kratko: Molim te, dođi. Trebam tvoju pomoć. Ispričat ću ti sve kad se vidimo. Riječ je o životu i smrti.

Sarajevo je naizgled još onaj isti, u mistiku uljuljani i u blagostanje duhovnoga snoviđenja utonuli grad, pun topline, otvorenosti i prostodušnosti. Grad na Miljacki za svu raju svijeta! Ratni ožiljci ostali su, a i rane, iako naizgled zarasle, još peku u dubini. Osjećalo se to na svakom koraku. Ulice su blistale novim impozantnim građevinama i vrvjele od života, a ljudi srdačni, pričljivi i nasmijani, iako im je u očima ostao trag neke čudne, tvrdokorne sjete, izgubljenosti, kao da još žive u nestalom vremenu i traže svoje nekadašnje dostojanstvo. Ni ožujak nikako nije mjesec sarajevskog blistanja. Nebo je tmurno, maglovito, proljeće kasni, snebiva se odmijeniti svima već dodijalu zimu koja se lijeno zadržavala po snijegom obrubljenim ulicama. Hladnoćom je štipala obraze gore nego u siječnju. Za jedva stotinjak metara koje sam trebala prijeći do parkirališta i Šahina auta, zakopčala sam kaput do pod bradu, dvaput omotala šal i nabila kapu.

Letjela sam rano ujutro, a cijelo vrijeme leta pripremala sam se u sebi za susret s gradom i duhovima koje sam u njemu davno ostavila. Izbrisati iz glave sve ono što sam godinama osmišljavala na javi i što me upozoravalo u snovima, nisam ni pokušavala, iako se nisam mogla oteti dojmu da ću se s uzrokom svega toga možda opet morati suočiti. Samu sam sebe uvjeravala da me ništa više ne može ni iznenaditi ni začuditi. Šahina poruka u messengeru uznemirila me tako silno, kao da sam počinila ubojstvo iz nehata pa sad moram pred dželata.

Riječ je o životu i smrti. Pitala sam se uvijek nanovo: što zaboga znači njezina tolika teatralnost? I kakve ja imam veze s bilo čime što sam odavno ostavila iza leđa? Ako je Šaha zapala u nekakve teškoće, zašto misli da se tiču i mene? Naše prijateljstvo bilo je studentsko, a Sarajevo u sjećanjima izblijedjeli grad kojemu se nisam rado vraćala. U njemu mi ništa više nije kao nekad. Naizgled je sve opet bezbeli i rahat, ali samo onima koji su se u nj, tko zna s kojih sve strana, ušuljali i sklupčali. Meni nedostaje ono malo nekadašnje duše koju su sa sobom odnijeli svi oni što su se raspršili. Ova mi je nova java tuđa i apatična.

Na sreću, Šaha je ostala ista, spontana i srdačna. Pozdravile smo se intimno i čvrstim zagrljajem kao da smo jučer bile skupa na predavanju. Jedna drugu obasipale smo pitanjima, odgovarale obje uglas, smijale se i učas premostile ponor koje su desetke godina razdvojenosti razjapile između nas. Naša zajednička, lijepa sjećanja jedina su istinita povijest koju smo zauvijek urezale u srcima. U trenutku kad se auto zaustavio pred njezinom zgradom, činilo mi se da se kao nekad vraćamo s fakulteta i namjeravamo zajedno učiti za ispit. Vrijeme je uistinu prošlo u kapima, a mjera mu je biti opet zajedno i na starome mjestu.

Jagoda Šimac Despotović: Bez daška vjetra, Beletra 2025.