Boje su blistave, zvukovi jasni, a mirisi opojni u poeziji Steve Leskarca (Dubica, 1963.) koji pjeva o ljepoti prirode i ushitu ljubavi, iako je svjestan životne gorčine, koja uz životnu snagu ljepote postaje „barem malo slađa“. Stevo Leskarac svestran je umjetnik koji radi kao restaurator u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a pjesme objavljuje kontinuirano od 1995. godine i u pjesničkim krugovima postigao je prepoznatljivost i prihvaćanje.

„Biserje samoće“ najnovija je zbirka poezije Steve Leskarca koja se sastoji od četiri cjeline šest cjelina. U prvoj je cjelini, pod naslovom „Boje radosti“, pjesnik zadivljen ljepotama i bogatstvom prirode koje ga okružuje, a dominiraju palete proljeća i ljeta, „Cvat makova“, „Zumbuli“ i „Mandarina“. Druga cjelina, „Limeni mjesec“, u hladnim je bojama noći i zime, s naslovima „Dah studeni“, „Srdžba od oluje“, „Avet noći“. U trećoj cjelini „Bridovi svijesti“ autor opisuje apstraktne osjećaje slobode, istine i protoka vremena u pjesmama „Luč slobode“, „Proklijali sati“ i „Odjeci ideja“. „Posljedica krivnje“ naslov je cjeline o životnim preprekama i optimizmu unatoč svemu u pjesmama „Duša otvorena“, „Neizgovorene riječi“, „Prije kraja“.

Kao mušketir u sjeni na naslovnici njegove zbirke poezije, Stevo Leskarac kavalirski je diskretan u izražavanju osjećaja, a svojom muževnom, suspregnutom emocijom brani ljubav i vjeru u dobro i u čovjeka. Božica Jelušić zapaža da su pjesme Steve Leskarca čvrste strukture i pravilna ritma, a u prvom planu je iskrenost bez afektacije. „Zapitanost o stvarnom i irealnom, o materijalnom i duhovnom, o odabiru čovjekove sudbine, te nadasve, o neraskidivoj vezi Čovjeka i prirode, čine tematski krug. Duh slikara osjeća se u metaforama i pjesničkim slikama. Doživljaj je produbljen, autentičan“ – piše Božica Jelušić, kojoj je posvećena i jedna pjesma u zbirci.

Uz entuzijazam kojim zrače, stihovi Steve Leskarca odaju majstora koji dobro poznaje ne samo prethodnike, već i mogućnosti sonetne forme i postavlja si zahtjevan izazov – svakome od uzora namijeniti po jedan sonet. Cjeline „Lice bez maske“ i „Biserje samoće“ stoga su kulminacija cijele zbirke. Prva od njih, „Lice bez maske“, posvećena je kazalištu, glumicama i glumcima koje je upoznao ili s njima radio, o čemu svjedoči njegova biografija.

Na kraju zbirke je naslovna cjelina „Biserje samoće“ s posvetama književnicima i pjesnicima, u kojima Leskarac postiže prepoznatljiv ritam i ugođaj slavnih stihova pjesnika kojima se divi. Naslov cjeline preuzet je iz pjesme posvećene književniku iz Hrvatske Dubice Ivi Kozarčaninu.