Viktor Šabarić

Bolero

CIJENA: 20€

  • FORMAT

    13 x 19,5 cm

  • BROJ STRANICA

    124

  • ISBN

    978-953-8209-88-8

  • UVEZ

    Tvrdi uvez

Junak Šabarićeva „Bolera“ nije se, kao Kafkin Gregor Samsa, probudio pretvoren u velikog kukca, već je jednog jutra progledao budeći se – u vlastitoj koži, kao on sam. Ipak, kafijanska je zbunjujuća promjena perspektive, u kojoj se našao protagonist mimo svoje volje, prisiljen pronaći, ili redefinirati, vlastiti identitet. Kafkijanske su i suprotstavljene emocije – djelomična pobuna i djelomično pomirenje s datim okolnostima koje treba sagledati i otvorene percepcije, bez iskustva u prošlosti na koje se može osloniti i bez očekivanja od budućnosti, krenuti korak po korak u istraživanje kamo vodi put na kojem se našao. Neimenovani junak Šabarićeva „Bolera“ odvojen je od sebe i od svoje stvarnosti i traži način kako „zatvoriti prozor u onaj svijet“. Gledajući sam sebe iz perspektive promatrača, u dvostrukoj ekspoziciji – stvarnoj i imaginarnoj – susreće bizarne vodiče koji ga upućuju kako se, prema njegovoj želji, vratiti u realnost. No za povratak se treba izboriti. Imaginarni svijet podsvijesti pravo je mjesto za obračun s vlastitim izborima i strahovima, a i s prijetećom ljigavom amebom u utrobi.

Gdje je granica između inspiracije i ludila? Zašto neki umjetnici realiziraju svoje djelo dok drugi pred izazovom koji postavljaju samima sebi gube razum? Kako nestaje kontakt sa stvarnošću i kako ga ponovo uspostaviti? Rasprave o krajnjim stvarima i dubinama svijesti pokazuju visoke ambicije autora i daju „Boleru“ Viktora Šabarića ozbiljnost romana koji istodobno osvjetljava generacijske dileme, a i univerzalne neuroze, pa i psihoze, vremena.

Viktor Šabarić kombinira motive spekulativne fikcije 20. stoljeća – „Preobražaja“, „Alise u Zemlji čudesa“, „Matrixa“, „Povratka jedija“…, no istodobno demonstrira autentičnost u formiranju vlastitog iracionalnog svijeta, s neočekivanim likovima i u obilju motiva i asocijacija zadržava smjer, fokus na rasplet za koji se želi izboriti, a i smisao za ironiju i humor, što je pokazatelj snage, širine i razumijevanja obilja mogućnosti i rješenja kojih je uvijek više nego problema.

Odlomak

Stajao sam na dnu stepenica ispred velikih jajolikih hrastovih vrata, osvijetljenih prastarim fenjerom u kojem je treperila gotovo rastopljena svijeća, bacajući sjenu metalnog kućišta na premazano drvo. Pogledom sam pretražio kvaku, ne bih li se, bez puno buke, ušuljao i pronašao domaćina. Nije bilo druge, morao sam kucanjem zazvati Vepra i najaviti svoje prisustvo u gluho doba noći. Iz nekog razloga, sjetio sam se Srećka, Brade i Dominika, čije mi se društvo sada činilo kao davna prošlost.

Pokucao sam. Nekoliko trenutaka tišine ubrzo je zamijenio zvuk sve glasnijih, teških koraka koji su netom pred vratima stali. Napeo sam sluh. Osim bubnjajućeg ritma vlastita srca, začuo sam šum teškog disanja s one strane vrata. Vepar je bio tamo.

– Tko je? – obratio se snažan glas koji je parao hrastova vrata.

– Trebam pomoć!

Uslijedio je muk s druge strane, isprekidan škrgutanjem Veprovih kljova. Nervozno sam stajao u polutami, čekajući na priliku za spasenjem.

– Poslala me Ana. – pokušao sam ponovno.

Začuo se nevoljki grgalj i okretanje ključa, što se nastavilo u škripanje starog drveta koje je, dio po dio, otkrivalo tijelo zastrašujućeg bića. Stajao sam kao ukopan. Preneraženo sam promatrao prizor utovljene zvijeri čije se dimenzije nisu u potpunosti nazirale. Nisam mogao odrediti koliko je njega još skriveno iza obližnjeg zida, i radi li se o završnom obliku osobne evolucije ili o prijelaznoj fazi u nešto još grotesknije. Njegova neprirodno široka, bosa stopala rasla su u mišićave listove koji su, poput dva Atlanta, držali pregaču sala ovijenu umrljanim jedrom, koje se preko opasača prelijevalo prema ulaznim vratima. Cijela mesnata struktura talasala se svakim pojedinim udisajem, dok su njegove ukočene zjenice netremice buljile u mene. Pokušavao sam zadržati pogled na njegovoj kosmatoj glavi i ne pratiti rep tetoviranog zmaja koji je klizio iz gnijezda nadlaktice prema Veprovu laktu. Bilo mi je jasno da ovo biće nije ugledalo svjetlo dana godinama.

– Iz dubine ponora izać’ nije poso’ lak, na put prema gore povest će te ____ ? Što će te povest? Reci mi!

– Vlak?

– Eeeaa. Ne. Jak. Povest će te jak. Znaš li što je jak?

– Životinja?

– Jak je problem koji te ovdje doveo. U ovo doba. Danas.

Šutio sam otvorenih usta i promatrao kako se mitološko biće ispred mene nestrpljivo gnijezdi s jedne noge na drugu, balansirajući razlivene kolute sala.

– No? Imaš problem, zar ne? Zato si ovdje?

– D-da. – promucao sam.

– Zašto bi itko bio ovdje tko nema problem, jasno. Zašto bi itko bio igdje? Mora postojati razlog za polazak i dolazak. Nema dolaska bez polaska. Znaš?

– Ima smisla.

– Mmm… da. Koji je tvoj razlog za polazak? Isti kao i za dolazak?

– Čujem glas. Metalni glas.

– METALNI? – uzviknuo je i zatalasao podbratkom.

– Da.

– I što kaže metalni glas? – upitao me, neprestano buljeći u mene svojim prodornim sitnim očima.

– Želi… želi me ubiti.

– Onda si na pravom mjestu. Uđi. – rekao je sigurno, kao da se susreo s tim problemom već nekoliko puta.

Odškrinuo je vrata u potpunosti i usmjerio glavu prema unutrašnjosti duplje, što je njegovo groteskno tijelo sa zakašnjenjem popratilo. Istovremeno se do mene u žurbi probio ugrijani zrak, čiji me gostoljubivi miris cimeta uveo u Veprovu duplju.

– Metalni glas. Glas, stas, pas, klas, razglas. Glas, bas, nas. I nas pa i njih, svih. Prokleti glas. – promumljao je gorostas iza mojih leđa dok sam ulazio u njegovu iznenađujuće čistu nastambu.

Tamni drveni pod penjao se po zidovima i uokvirio oveću prostoriju, u kojoj je glavnu ulogu imao masivni drveni stol koji se doimao kao da raste iz samog poda. Na njemu servirani bijeli tanjuri bili su poslagani ispred dvanaest grbavih drvenih stolica. S lijeve strane prostoriju je ograničio valoviti grimizni zastor, čija je bogata tkanina jedvice plutala iznad škripavog poda, dok se s desne strane nalazio prolaz u drugu prostoriju, iz koje je dopirala buka lonaca i miris cimeta. Nisam mogao pronaći nijedan objekt koji bi mogao povezati s pojedinom epohom kulturološke evolucije. Cijela prostorija doimala se vječno i univerzalno.

– Još netko dolazi? – upitao sam približavajući se stolu, dok me Vepar netremice motrio.

– Moguće. Sve je moguće. Odakle da ja to znam. To nije na meni.

Viktor Šabarić: Bolero, Beletra 2025.