Mirela Španjol Marković

Drugi peron, četvrti kolosijek

Roman o ljubavi koja je spojila nespojive ljude kako bi pokazala koliko snažna i razorna može biti

CIJENA: 100 KN

  • FORMAT

    14,5 x 19,5 cm

  • BROJ STRANICA

    186

  • ISBN

    978-953-8209-01-7

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

  • Izdanje

    Beletra, travanj  2018.

Slavonija osamdesetih. S drugog perona, četvrtog kolosijeka iz malog grada polaze vlakovi kojima studenti kreću prema doživljajima, iskustvima i akademskim titulama koje obećava Zagreb. Trideset godina poslije, osvojene su katedre američkih sveučilišta i pronađeni odgovori na sva životna pitanja osim na jedno – tko smo i što nas je formiralo? Odgovore koje će uzalud tražiti na kaučima skupo plaćenih psihijatara, naći će tamo gdje ih najmanje očekuju…

Između smijeha i suza, roman „Drugi peron, četvrti kolosijek“ Mirele Španjol Marković prati veliku, životnu ljubavnu priču i tri naraštaja slavonskih žena kroz promjene u proteklih pola stoljeća. Bakina ruralno-obrtnička obitelj škrtih je osjećaja, ali vjerna tradiciji i kohezivnim obiteljskim ritualima. Druga je generacija slobodnih i nekonvencionalnih kćeri odraslih u obilju i školovanih u gradu, koje zasnivaju obitelji i dovode zetove izdaleka, iako svjesne svoje neprilagođenosti. Njihove kćeri sazrijevaju osamdesetih godina i istražuju nove granice slobode – prizivaju duhove, piju kontracepcijske pilule, upisuju studije u inozemstvu i nastoje pobjeći od obiteljske patologije, ne sluteći skori rat.

Kao vrhunska pripovjedačica, Mirela Španjol Marković superiorno vlada složenom pričom s mnoštvom upečatljivih likova, demonstrirajući svakom rečenicom kako je svjesna i početka i završetka romana u kojem preispituje kakve su tragove na dušama ostavili osjećaji i običaji desetljeća pregaženog promjena u godinama koje su uslijedile.

Odlomak

Bijeg u Zagreb

Konačno! Konačno se veliki plosnati kovčeg, dobiven s našim prvim automobilom marke VW još davne 1975., počeo puniti mojim skromnim stvarima. Indeks Filozofskog fakulteta u Za­grebu ležao je na stolu u dnevnoj sobi, a mama je u tipičnoj pozi, s pregačom i kosom koja je mirisala na celer, cijelom površinom dlana trljala nos sve dok se ne bi zacrvenio kao paprika, razmiš­ljajući što bi mi još moglo zatrebati.

– Jesi li uzela one viklere na kuhanje? – pitala je odsutno. Na ručki regala visjela je moja nova bordo kućna haljina i smiješne crvene papuče s čupavom kuglom na prednjem dijelu, kupljene na brzinu kod Bate.

Nekoliko knjiga, obnovljen donji veš, par traperica, par bluza, jakna i pet pari čarapa – sve kupljeno u Yukonu na kredit na šest rata – bila je sva moja pokretna i nepokretna imovina tog sunčanog rujna 1982. Naravno, uz beskrajnu radost i nestrplje­nje zbog neizvjesnosti novog života kojim sam napuštala ovu mračnu žabokrečinu bez nade, budućnosti i perspektive. Tada sam jako prezirala život u provinciji. Otvoreni kovčeg bio je moja karta za nepoznato i ja sam željno očekivala početak te avanture, nestrpljivo u kovčeg trpajući još i viklere koji moju tanku i krhku kosu ionako nikad nisu uspjeli dovesti u željeno stanje.

Bila je nedjelja i na lokalnoj radijskoj stanici vrtjele su se želje i pozdravi. U sobi, na vječno upaljenom TV-u upravo je počinjala emisija „Jugoslavijo, dobar dan“.

Mama je, obuzeta iznenadnim ganućem i sviješću da defi­nitivno odlazim iz kuće i da se vjerojatno nikad neću vratiti tu živjeti, iz ormara s posteljinom iskopala malu kutijicu s likom Majke Božje. Ni danas ne znam je li zaista bila religiozna ili je, kao i tisuće drugih, bila samo farizej. Nikad o tome nismo razgovarale. Kao da smo o ičemu ikada i razgovarale…

– Ovo sam donijela s hodočašća u Međugorje. Nek’ te čuva… – još je nešto htjela reći, ali zagrcnula se od navirućih suza, samo se okrenula i otišla. Nije me nikad previše mazila ni milovala, pa mi se u tom trenutku činilo da je dosegnula svoj emotivni maksimum.

Suzdržano materinstvo. Uvijek je više ljubavi i nježnosti po­kazivala prema našem psu i bilo je dana kad sam s ljubomorom i zavišću gledala kako ljubi njuškicu te čudnovate mješanke čiji je izgled podsjećao na srnu. Dobivala je, činilo mi se neza­služeno, sve ono što je meni bilo uskraćeno. Osjećala sam se nekako krivom – mislila sam da sam joj ja, njezino prvo dijete, uskratila onu neobuzdanu potrebu za slobodom, avanturom i slomila neukrotivi duh. Znala je govoriti da sam ja bila razlog što su se oženili, znamo što je to značilo. Krivnja. I ovaj put ona se iznenađena vlastitom slabošću okrenula i otišla u kuhinju dovršavati ručak. Kutijica s likom Marije i bolne uspomene bile su ono što sam od nje nosila sa sobom po svijetu kao relikviju koja me podsjećala na to da sam ipak imala majku.

Susjeda mi je donijela crvenu ružu iz svog vrta i poželjela mi sve najbolje i ja sam se u 15.40 ukrcala na vlak za Zagreb.

Brzi vlak iz Bitole, Beograda, Vinkovaca, Slavonskog Broda za Nov­sku, Kutinu, Dugo Selo i Zagreb dolazi na drugi peron, četvrti kolosijek.

I ostavlja moje prve uspomene u babljem ljetu slavonske ravnice, lijepeći paučinu s vagona brzog vlaka na moje lice sa svježe nanesenom Niveom.

Ako je čvoruga na popovoj glavi bila trenutak kad je počelo odrastanje, onda je ovo bio dan kad je počela zrelost. Sama u podstanarskoj sobi, u novoj kućnoj haljini i s čupavom kuglom na papučama, iz temelja sam odlučila stvoriti novi svijet, samo moj, brižljivo njegovan, optimističan i neobičan. U njemu je bilo mjesta za uspomene na sve one slike koje su mi davale snagu i sigurnost, mjesta za nova iskustva i za potpuno ostvarenje moje prve, dugogodišnje, neponovljive i strastvene prve ljubavi. Ali morala sam čekati.

Mirela Španjol Marković: Drugi peron, četvrti kolosijek, Beletra 2018., odlomak