HOPPE

Tri su glavna razloga zbog kojih sam partiju koja slijedi, nakon izvjesnog dvoumljenja, odlučio uvrstiti u izbor. Jedan je razlog taj, što htjedoh pisanom riječju sačuvati dio sjećanja na prva natjecateljska uzbuđenja vezana uz zagrebački šahovski klub „Mladost“ u kojem se u to vrijeme redovito održavahu kategorni turniri. Čak i danas, dok se u mislima vraćam u to davno vrijeme, ponekad mi se učini da čujem tihe otkucaje šahovskih satova i šapat prisutnih „kibica“ koji se stapahu sa zvucima prolazećih tramvaja što bi katkad dopirali do prostorija na trećem katu u ulici Račkoga br. 3.

Nostalgija? Eh, da.. Nostalgija je slabost, kažu neki. Ali valja imati snage priznati ju.

Drugo, sljedeća partija, čiji su akteri dva „pacera“ na turniru drugokategornika, ipak u sebi sadrži komadić šahovske ljepote i uzbudljivosti, a kako je ova knjiga ujedno i svojevrsni šahovski dnevnik s radnim naslovom „Od pacera do majstora“, negdje sam morao početi. A početi je, kažu, najbolje od početka.

Treći, možda i najvažniji razlog jest želja da negdje bude spomenut moj nesvakidašnji protivnik iz te davne partije – Milivoj Hoppe. Jedan od onih neobičnih, neznanih junaka šahovskog kluba, za kojeg je svakodnevni posjet tom prostoru bila egzistencijalno pitanje, ekscentrik, šahovski zaljubljenik i vjerojatno najveći obožavatelj Mihaila Talja. Ako biste mu kojim slučajem pokazali neku od partija koje je Talj izgubio, to bi shvatio kao osobnu uvredu i ne bi s vama progovorio katkad i po nekoliko dana.

Mika (kako ga zovu oni koji ga bolje poznaju – a i ja imam tu čast), čak i onda kad je već potpuno prestao igrati šah, redovito je dolazio u šahovski klub. S knjigom izabranih Taljevih partija pod rukom tiho bi sjedao za „svoj“ stol, a zatim, uz nezaobilaznu kavu, obavijen dimom njemu omiljenih francuskih cigareta „Gitanes“, s neskrivenim užitkom u miru pregledavao partije svojeg miljenika.

Ponekad sam ga u tim trenucima, drsko glumeći bezazlenost i naivnost, znao prekinuti u njegovu prepuštanju „nirvani“ Taljeva stvaralaštva obrativši mu se:

„Ahh… veliki blefer!“

Hoppe bi me tada pogledao zaprepaštenim, izbuljenim očima, a naočale bi mu kliznule na sam vrh šiljatog nosa.

„Moolim? Kaj si rekel?“ odvratio bi prijetećim protupitanjem.

„Vidim, gledaš partije velikog blefera!“, ponovio bih svoju „bogohulnu“ opasku.

Zgrožen mojom „blasfemijom“, gestikulirajući temperamentno rukom, Mika bi mi uzvratio:

„Ajde bež’… marš dalje od mene, nas dva smo završili. Apage satanas!“

To je bio samo „teatar“ i Hoppe bi mi ubrzo praštao moju drskost znajući da sam cijeli „performance“ izazvao želeći jedino vidjeti njegovu komičnu reakciju i da šahovsko stvaralaštvo Mihaila Nehemejeviča cijenim jednako kao i on.

U njegovu skromnom zagrebačkom domu, na zidu sobe nalazi se velika Taljeva fotografija. Kad bi ga neki posjetilac koji nije šahist upitao tko je to, Hoppe bi mu, krajnje ozbiljno i svečano, povjerljivim tonom odgovorio:

„Gospodar univerzuma!“

Možete li zamisliti da je Hoppe jednom zgodom putovao čak nekoliko

stotina kilometara samo da bi dobio Taljev autogram? I nije li već to samo

po sebi dovoljan razlog da njegovo ime bude negdje zauvijek zapisano?

Slijedi partija Božinović-Hoppe iz 1980., pod nazivom Sicilijanska obrana, o kojoj Božinović piše ovako:

Bilo je to vrijeme kad je sav šahovski svijet, majstori kao i paceri, još uvijek bio pod utjecajem jedinstvene i neponovljive pojave Roberta Fischera te slavnog „meča stoljeća“ Spaski – Fischer.

Premda u vrijeme kad je igrana ova partija Bobby već odavno nije bio svjetski prvak, njegova „sjena“ bila je i dalje sveprisutna pa nije čudo da se crni brani Najdorfovom varijantom Sicilijanske obrane koju je upravo Fischer učinio toliko popularnom. Budući da moj protivnik „igra kao Fischer“, ni meni ne preostaje drugo nego da za tu prigodu budem Spaski! (…)