Kontra sili, kontra suncu

#

Brač, kasno ljeto 1789.

#

„Tonči! Tonči, siđi doli!”

Mladić crne kuštrave kose, visoko na skeli, hitro se okrenuo prema zovu svog imena. Na mulu je sjedio ostarjeli čovjek u brodiću punom ribe, koja se vrzmala u mrežama. Srdele su mahale repom, pokušavajući iskočiti iz barke. Bila je to bezuspješna gesta, ali svejedno vrijedna divljenja.

Tonči je obrisao ruke o košulju i uzdahnuo.

Sunce je tuklo o kamen, odbijalo se o površine bijelih stijena i žarilo svakom raspoloživom zrakom koju je imalo. Kamenolom je bio gotovo dovoljno vruć da se čovjek ispeče na vapnencu poput jajeta. Jedina tekućina u njemu bila je pokoja kap znoja plećatih radnika, mada je, doduše, bilo teško razaznati radi li se o ljudskom znoju ili se i kamen počeo znojiti od vrućine.

„Evo me, evo, šjor Bonino…”

Momak je uzdahnuo i počeo vrtjeti konop, lagano spuštajući svoj drveni splav koji je služio kako bi se i najviši vrhovi kamenoloma potukli. Bilo bi glupo da se kamen izvlači samo kraj zemlje, pa još da se sve uruši, a iskreno, izgledalo bi i bez veze, tako neujednačeno. A Tonči je ionako volio skelu.

Neka skele, što si više, to si bliži Suncu.

Mnogi bi pomislili da je blentavo po toj vrućini prići Suncu još bliže, ali Tonči je bio pametniji od tih ‘mnogih’. Mislio je da što je bliže Suncu, to će bolje upoznati neprijatelja i otkriti sve njegove slabosti, a onda se napokon jednog dana i riješiti te žute pantagane na nebu. Imao je neke svoje teorije. Po njemu je Sunce bilo Božje oko i davalo svjetlost. Tonči nikad nije čuo za vremenske zone, što i nije čudno s obzirom na to da se radilo o kasnim godinama osamnaestog stoljeća na Braču, ali njemu je to bilo sasvim logično. Kad su ljudi budni, i Bog je budan, zatim ode odspavati kao i sav pošten narod kad se umori od gledanja. Dakle, zatvori svoje oko. Zato nema Sunca po noći.

Nije Tonči bio ateist niti je bio kontra Boga, samo je mislio da bi, eto, mogao čisto malo bocnuti Stvoritelja, kao kad vam mušica uleti u oko, pa ga malo protrljate i zatvorite, pa vam je još mutno, pa ne vidite najbolje. Eto, to je bila njegova zamisao, a imao je nekoliko ideja kako to ostvariti. Najlogičnije je bilo baciti kamen. Dakle, što si više na skeli, to si bliži Suncu, a što si mu bliži, to je veća mogućnost da ćeš dobaciti do tamo. Tonči nije dobacio još ni blizu, ali on nije bio tip koji je lako odustajao.

Nikad nije odustao od pokušaja da nauči čitati i pisati. Bez obzira na to i tu jednu jadnu pučku školu na Braču, Tonči se nikada nije predao. Moralo se priznati da i nije bio baš neki talent što se toga tiče. Naime, nikad nije došao dalje od slova F, a iako je posvetio većinu svojih dvadeset godina života pokušaju da nauči tu nevjerojatnu stvar zvanu abeceda, jednostavno nije išlo. Ali, Tonči se ne predaje, na nesreću jadnog mjesnog učitelja.

Odavno već nije bio u prvom razredu škole, ali Tonči je uredno, svakog tjedna, jednom tjedno, trčao za Učom da mu preda svoju zadaću i pita ga da mu još jednom pojasni slovkanje, i subjekt i predikat, jer eto, njemu nije jasno. Neka mu lijepo to ponovi jer, citirat će on Uču, ponavljanje je majka znanja. I tako je Tonči slovkao i nabadao po Planinama Petra Zoranića, a jadni Zoranić okretao se u grobu i kleo što je ikad bacio ugljen na vatru hrvatskog jezika i pravopisa.

Tonči je o Uči mislio sve najbolje. Em je bio pametan, em je bio u fizičkoj formi. Svaki put kad bi ga Tonči ugledao, Učo je trčao što je brže mogao. U zdravom tijelu, zdrav duh, pomislio bi ponosno Tonči, a onda počeo trčati za njim. Da nije znao

bolje, pomislio bi da Profešur bježi od njega.

Spustio se sa skele pod tovare koji su vukli kamenje. Mnogi radnici preznojavali su se i psovali svece pod glasom, ali Tonči je bio ponosan na svoj posao. Kamenolomac; pravi muški radnik i čovik, tucao je kamen isto kao što ga je tucao i njegov ćale prije njega, i ćale prije ćaleta, i ćaletov ćale prije ćaleta, sve unatrag do Rimskog Carstva kad je prvi Bokanić došao tamo s mašklinom i krenija tucat za cara Dioklecijana da mu izgradi palaču.

Sva sreća da je ostavio dijete za sobom prije nego što ga je car osobno pozvao u goste. Svi su zaključili da se Ante Bokanić usrećio tamo kraj Salone, iako nema jednako dobrog kamena za tucanje, i da će svaki čas poslati kesu carevih zlatnika. Istina je bila da se jadni Bokanić utopio u termama. Sumpor mu je zavrtio glavom pa se samo izvrnuo na površinu kao srdela.

I tako je svaki Bokanić nakon njega tucao i tucao, nadajući se da će i on postići nešto velebno, pomoći izgraditi nekakvo nevjerojatno zdanje koje se sjalo na Suncu, istom onom koje je Tonči uporno pokušavao dohvatiti i zavrtjeti mu vratom.

„Ajde, Tonči, ubrzaj malo to. Ovdi je pismo osobno za Profešura. On je bitan čovik, ne može on čekati”, doviknuo je čovjek iz barke.

Bio je to postariji barba, bijele brade, s beretkom na proćelavoj glavi, više iz praktičnosti negoli mode jer se Francuzi još nisu sjetili patentirati i kapitalizirati taj modni izum. Još nisu stigli ni do kravate. Napoleon još nije umarširao u Dalmaciju niti je Marmont sagradio ikakve ceste, a o ulici u Splitu da se i ne govori. Općenito se baš i nije moglo govoriti o ulicama u Splitu jer nekih ulica vrijednih spomena baš i nije bilo, a projektiranje Pujanki bila je znanstvena fantastika.

Tonči je skinuo opanke i skočio u plitko more. Nastavio je naprijed dok nije došao do prove i naslonio se na nju. Šjor Bonino kopao je po brodu, tražeći pergament. Nije ni njemu bilo lako. Bonino je bio glavna veza Brača i Splita; poštar, glasnik, švercer, štogod je tribalo. Već je godinama revno vozio svoju barkicu vamo-tamo i donosio stanovnicima što bijaše potribito. Usput je i pecao, čisto tako da ima štogod i jesti s obzirom na to da se poštarski posao i nije plaćao najbolje.

Još nije došlo do radničkog pokreta niti se Chicago zapalio bijesom 40.000 radnika prvi svibnja 1886., što je rezultiralo Praznikom rada i osmosatnim radnim vremenom. Naime, niti ti radnici niti osam mučenika tih prosvjeda još se nisu rodili. Bastilja je pala tek nešto ranije, a hrvatski plemići, bijesni radi ukidanja feudalnog sustava, nisu bili baš spremni informirati narod o tome kako se to radi u Francuskoj. Uostalom, nisu baš bili zadovoljni ni trenutnim carem, Josipom II., koji je kao reformator također razmišljao o sličnim idejama pravde i slobode, tako da su se udružili s ugarskim plemićima, stoljećima prije nego što se u Zagrebu podigao kip bana Jelačića koji je upro svoju sablju prema Budimpešti.

„Di sam to stavija… aha!” zavukao je ruku u mrežu i počeo kopati po srdelama dok nije izvukao omotnicu. Bila je potpuno mokra, a plemićki pečat na sredini skoro se rastopio. „Ništa, ajde Tonči, trči odnesi to. Od šur Bajamontija je”, dodao je poštar tihim glasom i tutnuo ono što se jedva moglo nazvati pismom u mladićeve ruke.

„Na mistu voljno…” salutirao je Tonči.

„Budalo, ne na mistu, nego upravo kontra! Ajde, kreni! Stojiš tu kao Mletak koji se izgubio u planini pa prvi put vidi vegetaciju koju jadan nije nikad vidio od svojih venecijanskih zidina…”

Bonino se naslonio unatraške i povukao vesla. Imao je još nekoliko stanica odraditi prije nego što se povuče na počinak.

Tonči se već okrenuo i počeo trčati prema središtu otoka.

Mihaela Erceg Mihe: Jubav kontra sili, Beletra 2024.

#

#

#

#

Ljubav u knjizi_font novi.indd 10 11/01/2025 09:21

11

Pismo (relativno)

„Drugi jula, drugi jula…”

#

Učo je zamišljeno hodao po stjenovitom puteljku. Dalmatinski

borovi naginjali su se nad njim, pružajući tek lažnu zaštitu od

sunca, onako, eto, tek reda radi, da se ne kaže da ništa ne

rade pod Božjom voljom. Njegov korak bio je spor, uspavan,

kao i njegovo lice.

Bio je to mladi čovjek, tridesetogodišnjak; poput Hamleta.

A istim načinom je i lutao po stijenama, kao i ludi Hamlet

po engleskim brdima, daleko od rodne Danske. Oči su mu i

dalje bile blijede, sjetne i mlade, ali bore na njegovu licu bile

su bore sedamdesetogodišnjaka. Ponekad je rijeka života

takva, ponekad mladi ljudi ostare prije vremena, ponekad im

se ubrazdi neka tuga na čelo. Ponekad, ponekad, ponekad…

Ponekad završe gdje nisu htjeli.

#

Bilo je to jedno umorno lice, negdje sasvim drugdje, a ne

među oporom prirodom. Uredno obrijano lice isticalo se pod

dugom crnom kosom svezanom u rep na njegovim leđima.

Nježne vlasi bile su najlakši teret na njima.

Ljubav u knjizi_font novi.indd 11 11/01/2025 09:21

12

#

„Učo! Učo!”

#

Učo se okrenuo u strahu poput jelena pred medvjedom i

ustuknuo. Sva bol nestala je iz njegovih očiju i pretvorila se

u čisti strah.

#

Tonči se ukazao iza stijena, trčeći i mašući omotnicom.

#

Učo se zagrcnuo, davši se u trk što je brže mogao. Preskočio

je nekoliko grana na tlu i potpuno zaboravio na Shakespearea

u svojoj glavi. Ništa nije toliko dobro za bijeg od egzistencijalne

krize kao vatreni ljudski instinkt bijega od grabežljivca

za njegovim petama.

#

„Učo, šur Učo!” vikao je Tonči iz petnih žila i ubrzao tempo.

Učo je još jednom okrenuo glavu i sapleo se o vlastita stopala,

ali brzo je vratio ravnotežu i nastavio trčati.

#

„Šur Učo, imam poruku za Vas!” nastavio je Tonči vikati iz

nutrine svojih pluća, mašući omotnicom. Imao je svoj zadatak

i svoju misiju. Poput Fidipida, koji je prvi istrčao grčki maraton

kako bi Atenjanima donio vijest o pobjedi nad Perzijancima,

u potpunosti se predao svojim ligamentima. Nije Tonči baš

Ljubav u knjizi_font novi.indd 12 11/01/2025 09:21

13

znao što su to ligamenti, ali nije to bilo ni bitno. Znao je kako

ih koristiti, a teorijsko znanje ništa je bez praktičnog.

#

„Molim te, Tonči, ne sada, ne sada!” plačno je viknuo Uča,

trčeći što su ga noge nosile.

„Od šur Bajamontija je!”

#

To ime natjeralo je Uču da stane u prašini. Duboki uzdasi

razdražili su mu tijelo dok je pokušavao vratiti dah.

#

„Bajamontija?” upitao je i okrenuo se. Kondicija mu je svakim

trkom bivala sve boljom i boljom. Nikada nije bio sportski tip

dok ga se vražji Bokanić nije dočepao.

#

„Jeste, jeste… evo, izvolite”, Tonči je laganim korakom dokasao

i ispružio omotnicu koja se još cijedila od mora. Učo ju je prihvatio

s gadljivim pogledom, a nos mu se namreškao. Papir je

vonjao po ribi. Prihvatio ju je s dva prsta i podigao na svjetlo.

#

„To je barba Bonino malo, znate… ono…” slegnuo je Tonči ramenima.

„Nadam se da je ovo čitljivo”, promrsio je Učo i odlijepio vosak koji se već ionako raspadao. Plemićki žig bio je potpuno uništen. „Ako nije, dohvatit ću tog Bonina, živog ću ga oderati, živog. I njega, i barku, i… ”

Nije ovo bio prvi put da su srdele čitale Učinu poštu. Sva sreća da ju je ovaj put i dobio, kako se često događalo da omotnice s kopna i ne dođu do jadnog profesora.

Napokon je izvukao odlijepljeni papir s razmrljanom tintom i zaškiljio. Iz džepa hlača izvukao je očale i prislonio ih na nos. Džabe, ni da mu je Seneka Mlađi sam izbrusio staklo, i dalje ne bi ništa vidio. Učo je tako škiljio u važno pismo koje je izgledalo kao da ga je kit sažvakao i progutao.

„Tako mi Voltairea!” uzviknuo je napokon. „Tonči, brzo, trči i zovi kneza, neka dođe šta prije može na pristanište!”