ZRELA JESEN, kad se bablje ljeto guši u zagrljaju listopada, oduzimajući sapu posustajućim sjećanjima na netom minulo ljeto. Doba sjete i nostalgije, buđenja nagona za seobom, tjeskobe pred jutarnjim studima i noćima mraza, raspirivanja drevnih poriva ptice-selice u južnjaka nasukanog na trgove vjetrovita sjevera. Vrijeme prisjećanja na događaje koji se otimaju svemu razumskom… listanja albuma fotografija koje bi najbolje bilo spaliti, jer su na njima zaleđeni časci koji se vratiti neće, baš kao ni zlosretna Lotova žena pretvorena u stup soli, jer htjede vidjeti Sodomu u Ognju, čuti krike prokletnika iz Gomore, koje su gutali plamenovi s nebesa odaslani. Vrijeme u kojem je tračak spasonosna svjetla i poziv gotovo zaboravljenog prijatelja iz studentskih dana da mu se pridružim u paljetkovanju malvasije, odlasku u lov liganja… što li je već smislio da me dovuče u Konavle zaodjenute tugaljivim maglama.

Jedva sam pamtio Lucijana Mužinu, povisoka momka uvijek pognutog kao da traga za nečim na asfaltu zagrebačkih ulica – tek mjesec ili dva prije isteka našega površnog prijateljevanja shvatio sam da je tako izbjegavao suočenje s bezličnim mnoštvom od koga je silno zazirao. Ali, na pouzdanu vézu uz rivu moje memorije držala se njegova djevojka, stamena i opako jebozovna Hercegovka Marijana Glavan, jedna od onih o kojima pjeva znamenita napitnica „tvrda sisa i debela noga – dabogda me pratile do groba”.

Međutim, bilo da je imala ugrađenu zaštitu od nedvosmisleno snubljujućih izjava napaljenih Dalmatinaca, ili je njezina očaranost budućim medicinarom otklanjala svaku pomisao o nevjeri – nitko od nas iz pratećeg bataljona nije se mogao pohvaliti da je ikada osjetio pod rukom vibracije njenih megatonskih atributa. Da skratim: manje sam razumio njegov razlog da poželi ugostiti nekadašnjeg kumpanja, premda se taj u međuvremenu prometnuo u marketinškog čarobnjaka nacionalnog formata, a više podlegao svojoj žudnji da vidim u što se, nakon dvadesetak godina, izvitoperila krasotica iz mnogih mokrih snova – i je li još uvijek nepopustljiva u škrtarenju svojim dražima.

Ni na kraj mi uma nije bilo, dok sam prevaljivao kilometre autoceste prema Dalmaciji kvašene žestokom kišom, da ću u nekadašnjoj domaji zateći arhetip malograđanštine izatkane između materijalnog blagostanja – beznadno obojenog skupim talijanskim namještajem, sanitarijama, zavjesama, porculanskim i bakrenim suđem (listom: apoteozom kiča) – i duhovne ispraznosti degutantno namočene u folklorni katotalibanizam: poneki pâpa u svečanom ornatu zuri u došljaka sa svakog zida, u samostanskoj blagovaonici prostor ždere masivno raspelo od potamnjele orahovine, evanđeoske poruke u pozlaćenim okvirima (Made in China, strojno izvezene na poliesterskom platnu) učestalije nego kuranske sure u džamiji u vrletima Afganistana! Malo je reći da me zbunila nakaradna „sakralizacija” obiteljskog doma… i oduzela mi svaku nakanu da upitam: kako, zašto?

Domaćin, naslućujući moje snebivanje, spremno je ponudio valjano objašnjenje: Mužine su odvazda tvrdo katolička familja – jedan je bio bliski suradnik znamenitoga monsignora Vlaha Kusalića, a sada treći koji se, tijekom stoljeća, domogao kardinalskog šešira, sjedi u momčadi licemjernog Argentinca Francesca Bergoglija. Kad je tome tako – ti, furbo Canalese, zaboravi na tvrdu sisu i debelu nogu… nedostupnije su nego ikad!

I tako sam, stjeran u offside, spontano odlučio zaigrati na margini bojnoga polja i u sudačkoj nadoknadi – pa, kaj-bu-bu! Inače, Marijana ex-Glavan bješe zanosna kao i za pleistocenskih alko-poezijskih večeri u „Kutjevu” (mračnoj i zadimljenoj špelunki pod uspinjačom), štoviše, desetak kilograma svježeg celulita podariše joj dinamitnu privlačnost u očima muškarčine dinaridskog soja, a začudna preobrazba (izo-brazba, u smislu transformacije) onih godina priglupa smješka seoske udavače u lascivno kreveljenje nesumnjiva semantičkog naboja poručivala je: ta se kreeeše! Nesmiljeno i nemilice… čim se pâpe i kardinali sa zidova povuku na zaslužen počinak.

Lucijan Mužina, međutim, valjda je znao da njegova ženka nije granitna morala, pa je smislio sjajnu metodu ubijanja nagona gostujućih moždajebača u začetku: delicije regionalne kuhinje i neograničene količine vrsnih vina, pa tko da se održi u prčevitu stanju… A, kao posljednji (razoran!) udar u moje fantazije o ispravljanju primordijalnog propusta, pade prijedlog da odemo na otvaranje izložbe nekoga malomišćanskog anonimusa, jednog od onih čudaka kojima su svjetske galerije, slava, dolari (mnogo njih)… izmakli zbog stigme mazala svjetski poznatog samo u svojoj zemlji. Pa, haj’mo…

Stjepo Martinović: Kasna berba, Beletra 2024.