Hamlet: Neograničeni potencijal kao uzrok nesposobnosti za ljubav i sreću

Kao što kažu Jordan Peterson, a i Biblija, najveći uzrok trajne nesreće u ljudima je svijest o neispunjenome potencijalu, a Hamlet je arhetipski primjer neispunjenog potencijala u gotovo svim aspektima svoje osobe – kao čovjek, kao sin, kao princ, kao potencijalni kralj, kao ljubavnik, kao prijatelj… U biblijskim prispodobama o talentima i o sjemenju jasno i nedvosmisleno se govori da čovjek može pronaći sreću samo ako u potpunosti razvije svoj potencijal, tj. ako razvije svoje najbolje ja. Ukratko, to bi značilo da ako smo stvoreni s potencijalom da izrastemo u ogroman i moćan hrast koji će možda stoljećima rasti, davati žir i hladovinu drugim, nikako ne možemo biti sretni i zadovoljni ako ostanemo na razini kržljave izrasline od 2 do 3 metra koja se zbog vlastite slabosti ne osjeća dobro ni sama sa sobom, a nije na korist ni nikome drugome. Svijest o vlastitom neostvarenom potencijalu će nas uvijek nagrizati i neće nam dati mira. U svojoj knjizi Izvan reda, Peterson izričito kaže da „morate žrtvovati dio svog mnogostrukog potencijala u zamjenu za nešto realno u životuˮ(113). On tvrdi da svaka normalna i odgovorna osoba, koja želi dobro sebi i svijetu, mora multiplicitet potencijala drastično reducirati da bi se on mogao pretvoriti u aktualitet. To u praksi znači da moramo ispravno prepoznati vlastite talente i njima se posvetiti, prepoznati istinski važne ljude u svojim životima i staviti ih iznad svih ostalih, kao i prepoznati vlastite vrijednosti po kojima će naš život biti jedinstven i neponovljiv. Petersonove riječi kojima opisuje utjecaj i moć naših izbora na oblikovanje vlastitog života vrijedi citirati u cjelini:

“Kada odlučujemo, aktivno se suočavamo s budućnošću. Osuđeni smo da se stalno hvatamo ukoštac sa bezobličnim potencijalom budućnosti i da ga oblikujemo u sadašnjost – koja potom postaje prošlost. Mi doslovno pravimo svijet kakav jeste od mnogobrojnih opcija koje nam govore kakav svijet može da bude. To je vjerovatno osnovna činjenica našeg postojanja, a možda i postojanja kao takvog. Suočavamo se s mnoštvom mogućnosti – brojnim realnostima, gotovo opipljivim – pa izborom jednog puta svodimo to mnoštvo na jednu ostvarenu realnost. Radeći to pretačemo svijet iz nastajanja u postojanje. (Izvan reda, 216-7)”

Ako ove misli primijenimo na Hamleta, postaju jasne dvije stvari. Prva je da on izbjegava donošenje bilo kakvih velikih odluka, da živi pasivno umjesto proaktivno, i da posljedično događaji upravljaju njime, a ne on događajima. Druga stvar je sva jadnost svijeta kojeg Hamlet takvim svojim ponašanjem kreira ili dopušta da bude kreiran. Najtužnije u dijelu njegovog života kojeg „vidimo pred sobomˮ je što nam stalno pred očima lebde sva raskoš njegovih silnih talenata, ali i jad koji iz toga proizlazi. Ukoliko Hamletov život i (ne)djelovanje usporedimo sa životima i postignućima dva filmska lika iz filmova „I am Samˮ („Ja sam Samˮ) i „Forrest Gumpˮ, koji su zaostali u razvoju, tj. ostali na razini ispod desetogodišnjeg djeteta, uviđamo svu promašenost Hamletovog života. Sam i Forrest, unatoč svojim očitim intelektualnim i rodoslovnim nedostatcima u usporedbi s Hamletom čine toliko toga dobroga za ljude oko sebe tako da doslovno mijenjaju svijet u kojem žive na bolje. Hamlet naprosto vrvi talentima i inteligencijom, ali iz toga ne proizlazi ništa korisno ni za njega ni za njegove bližnje. Izrazito je talentiran za mnoge stvari, ali se nikada ne odlučuje ni za što, tako da ga to mnoštvo talenata praktički uništava i u konačnici ispunjava permanentnim nezadovoljstvom. Ovo ga čini vrlo sličnim velikom broju današnjih mladih ljudi koje su jako inteligentni i obrazovani ali uspijevaju samo pronalaziti mane starijim generacijama i svijetu općenito. Svu svoju inteligenciju, energiju i znanje uglavnom koriste za kukanje, prenemaganje i traženje mana svemu i svačemu, a kada bi ih se, kao i našeg junaka Hamleta, pitalo što su oni konkretno učinili da se to promjeni, da se ljudi oko njih poprave, da se svijet učini boljim mjestom za život, uslijedio bi muk. Sljedeći stihovi izvrsno dočaravaju Hamletov obrazac ponašanja a i današnju kulturu „kukanja i prenemaganjaˮ, osobito u medijima i na društvenim mrežama i to od mladih ljudi, ugrubo rečeno Hamletove dobi. Današnji heroji internetskih foruma, baš kao i Hamlet, uglavnom troše snagu na tipkovnici, tj. na zapomaganje i žaljenje po raznim zakutcima interneta umjesto da se aktivno i konkretno angažiraju na promjeni svega što im se ne sviđa u svijetu oko njih:

A sve to ni za što – za Hekubu!

Jer što je njemu Hekuba il što je

On Hekubi, da tako za njom plače!

A što bi tek uradio, da ima

Za bol toliko razloga ko ja?

Svu pozornicu on bi suzama

Potopio i uho svačije

Strahovitom bi razdro besjedom,

U ludilo bi krivca nagnao,

A nevinoga u strah, zbunio

Neupućenog i pobrko sve,

Što oko vidi i što uho čuje.

A ja – budalast, gadan mlitavac,

Ja kunjam tu ko neki drijemalo. (Hamlet, II. 2)

Kada bismo upitali Hamleta čime je on učinio boljim život ljudi oko sebe, što je konkretno učinio za boljitak podanika danskog trona, koji od svojih nepobitnih talenata je razvio do maksimuma, u čemu je pronašao sreću i zadovoljstvo, sigurno ne bismo dobili nikakav odgovor. Naš junak ima izvrsne predispozicije za ljubav, ali ih nikada ne konkretizira, ne koncentrira se na relativno ograničeni broj ljudi koji bi istinski mogli osjetiti plodove te ljubavi i uzvratiti je. Njegova ljubav previše je poopćena i teoretska da bi ugrijala bilo Hamleta bilo ljude oko njega. Općenitost dozvoljava idealiziranje i gotovo apsolutnu čistoću dok konkretnost uvijek donosi sa sobom dozu negativnosti i prljavštine, ali kao što ističe Erich Fromm „čovjek, međutim, ne postoji ‘općenito’ˮ (28), nego konkretno.

Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život, Beletra 2024.