Moj cirkuski život trajao je tri godine. Tri godine „života po mome“. Nitko me nije kontrolirao, nitko mi nije govorio „ovo ti ne valja“, živjela sam potpunu, nesputanu slobodu i shvatila da je ona za mene preduvjet sreće. Sloboda je bila divna, ali nju je sve češće pratila maglica usamljenosti. Na moru smo Blaženka i ja puno radile i odlično se provodile, bila je ugodna i korektna, ali ona nije bila Marija, nitko nije bio moja Marija koja se tiho povukla iz moga života kad joj se učinilo da za nju više nema mjesta u našem cirkusu. Znam da nisam tada bila fer i danas mi je žao, ali mene je ponio taj neki vir, nosila me neka luda nakupljena energija i poput rijeke kada padne previše kiše, izlila sam se iz korita. Svaka rijeka treba tok i ja sam počela osjećati da mi trebaju zdravi okviri, ovakav život nije nikamo vodio. Kao što sam se prije užasavala toga što mi se činilo da mi je život isplaniran doslovno do sprovoda, sada odjednom nisam imala nikakav plan, nikakav cilj. Kao i prve godine, radile smo u mome stanu marame i suvenire za more, u dane kada sam dobila svoj prazni zid, navukla bih kombinezon i uzela ljestve i boje i krenula oslikavati zidove, ali i tu sam počela stagnirati, jer nitko od mene nije tražio ništa posebno, svi su bili zadovoljni, nije više bilo izazova. Zbog toga se i nisam željela potpisivati na zidove, što su me tražili, jer to za mene nije bila umjetnost, nego posao. Nestalo je uzbuđenja jer nitko od mene nije tražio da dam sve od sebe, da pomaknem svoje granice.

Promijenili su mi se prioriteti, više mi nije bio glavni cilj da budem dobra i da zarađujem 10.000 kn mjesečno, nego da budem najbolja. Više mi nije bilo dosta da učim tehnike preko interneta i tražim inspiraciju u boljima, odlučila sam da ja želim biti inspiracija i da želim oslikavati zidove na koje ću se ponosno potpisati. Sada sam znala što želim i odlučila sam odraditi do kraja još jednu sezonu i dobro zaraditi kako bih imala nešto novca u rezervi jer više nisam željela oslikavati marame i živjeti u stanu-radionici. Moje oslikavanje marama imalo je svrhu da se provedem i kupim još jedne štikle. Postala sam nešto kao samoodrživi razvoj koji se vrti u krug, radila sam da sebe namirim da bih opet radila da… Taj život bez svrhe i cilja jednostavno je došao do svog prirodnog kraja i počela sam sve više razmišljati što dalje? Kakav život želim za sebe? Zašto nisam sretna sad kad živim životom koji sam sama odabrala, životom s mog popisa? Sve sam s popisa ostvarila i nisam shvaćala što ne štima dok ga nisam po ne znam koji puta čitala i shvatila da gotovo sve stavke počinju s „Ne želim“.

„Ne želim više imati šefa.“ „Ne želim piti kavu kad mi netko drugi odredi.“ „Ne želim imati brak kakav sam imala.“ „Ne želim…“ i sve to „ne želim“ je i nestalo iz moga života i ne želim šef i ne želim kava i ne želim takav brak i ne želim nikog osim Tonija. Ali nigdje nije pisalo što želim (osim da želim zarađivati najmanje 10000 kn mjesečno) . Imala sam popis ne-želja, što i nije bilo tako loše, jer sam prvo iz života udaljila ono staro što me ometalo i napravila mjesta za novo, ali ono još nije došlo. Život mi je izgledao kao prazan stan bez namještaja, s novim parketima i oslikanim zidovima, kao novi stan koji još nije postao dom.

Anita Husnjak: Nezahvalna, Beletra 2024.