Hana Konsa

Obična žena

Pripovijetke

CIJENA: 16 €

  • FORMAT

    14,5 x 19,5 cm

  • BROJ STRANICA

    148

  • ISBN

    978-953-8209-47-5

  • UVEZ

    Meki uvez, bez klapni

Ženska tugaljka. Sedam pripovijetki od kojih svaka prati po jednu ženu u jednom desetljeću života, od dvadesetih do osamdesetih, i osvještava patrijarhalne životne obrasce, budeći želju za pobunom.

U prvoj priči tematizira se izgubljenost mlade osobe iz disfunkcionalne obitelji. Djevojka ne realizira svoj talent uslijed nedostatka obiteljske podrške.

U drugoj priči mladu ženu motivira novac i konzumerizam. Stjecajem životnih okolnosti ona se transformira i nauči životnim vrijednostima.

U trećoj priči naglašen je zanemarujući odnos zajednice prema obitelji kojoj se događa najbolniji događaj kroz koji moraju proći sami jer je podrška zajednice izostala.

Četvrta priča govori o sindromu napuštena gnijezda, o odlasku mladih i njihovim roditeljima koji ostaju te o snalaženju nakon jedne faze života.

Peta priča ima element bajke jer se žena spašava iz čemernog života dobivajući veliki novac.

Priča o sedamdesetim godinama govori o osobi koja nikada nije uspjela zaliječiti traume iz ranog djetinjstva i mladosti te vodi neuspješan, težak i samouništavajući život.

Priča o osamdesetim godinama govori o kazni ili nagradi. „Ljubav za ljubav“ je misao koja nosi ovu priču. Ono što kroz život dajemo to na kraju života i dobivamo.

Hana Konsa je suptilna, damski diskretna u izrazu. Njezine priče teku bez zastoja, neumitno kao što prolazi vrijeme. U tom vremenu njezinim junakinjama događaju se najljepši trenutci u životu ili udarci koje će ih nepopravljivo raniti. Svaki od tih trenutaka spoznaja je o tome što je život i što je ljubav.

Zbirka pripovijedaka “Obična žena” Hane Konsa sufinancirana je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije, grada Splita, Unija Nova iz Zagreba, Euroherc, Dolcemanija-Split i Turističke zajednice-Split.

Autor ilustracije na naslovnici je Hrvoje Marko Peruzović.

Odlomak

U dogovoreni sat i dan pozvonio je na njezina vrata. Odmah ih je otvorila. Njemu, naviklom na luksuz, izgledalo je kao da se našao u kućici za hobite. Pozdravili su se srdačno, kao da su stari školski kolege. Oboje su izvanredno glumili. On da je hrabar, a ona da je suzdržana.

„Čaj, kavicu, liker, nešto jače? Što bi želio popiti? Sama radim likere, želiš li probati?” samo je prešla na ti, iako su prilikom proteklog službenog susreta jedno drugom govorili „vi”, što je tada bilo normalno, jednako kao i ovaj prelazak na „ti” sada.

„Ne, ne pijem ta slatkasta ženska pića. Kava će biti odlična”, odgovorio je i pružio joj zamotuljak. Bile su to dvije boce vina, bijelog i crnog, zapakirane u finu kutiju od čvrstog smeđeg kartona. Ime vina bilo joj je poznato, Ne iz osobnog iskustva, već po čuvenju. Prihvatila je dar i otišla iza pregrade koja je dijelila dnevni dio od kuhinjskog. Zavalio se u sofu čekajući da ona napravi kavu. Ni jedno od njih dvoje nije se poslužilo usputnim čavrljanjem ne bi li ispunili vrijeme. Nije im bilo potrebno. Ona je mirno čekala da voda proključa, posložila ukrasne šalice za kavu na lijepi poslužavnik za goste dok je on za to vrijeme nenametljivo promatrao prostor oko sebe. Iz radio prijamnika dopirala je tiha klasična glazba.

Odjednom mu je bilo jako drago da je tu. Sve je bilo mirno, uredno, skladno organizirano, funkcionalno i domaće. Podsjetilo ga je na roditeljski dom, na prostor u kojem su ga voljeli zbog njega samoga, a ne zbog njegovih postignuća.

Donijela je kavu i poslužila je na stoliću pred njim, pa sjela na drugi kraj sofe na kojoj je i on sjedio. Šutke su se gledali i osmjehivali. Ona je bila mirna kao planinski vrhunci.

Nakon što je popio prvi gutljaj kave, progovorio je: „Odlično, kava je baš po mom ukusu. Potom je upitao: „Jesi li zadovoljna sa sobom?”

Višnju je pitanje zateklo, ne zato jer je bilo intimno, već zato jer nije znala što bi mu odgovorila.

„Na to bih pitanje možda mogla odgovoriti na kraju života. Čini mi se da sam još u događanjima tako da… ne znam što bih ti rekla. Jesam li zadovoljna sa sobom?” ponovila je s izrazom lica kao da se čudi i rekla: „Ne znam što bih ti odgovorila na to neobično pitanje.”

„Jer ako nisi, to zna biti naporno. Nemam potrebu nikome biti lječilište”, rekao je i zagledao se kroz balkonski prozor u daljinu.

„Oho, smatraš se toplicama, nekakvih hotelom za wellnes…”,

brzo je odgovorila. Oboje su se nasmijali.

Tu je on krenuo raspredati nit po nit svog života. Odnosno onog dijela svog života o kojem je želio govoriti. Poznavao je tajnu zavođenja, tihe strune očaravanja, prepričavao je događaje, od kojih mu nisu svi išli u prilog, ali su svi ukazivali na toplinu njegove duše, srčanost njegovih djela i samoću koja ga je okruživala zbog njegova invaliditeta. Višnja se pokušala prisjetiti koji je to lik iz literature kojem njegov drug replicira: „Nisi je zavodio samo si joj pričao o svom teškom životu”, ali se nije mogla sjetiti iz kojeg je to djela. Nije bila impresionirana time što joj je govorio. Točno je naslutila kako je to špranca koju je puno puta isprobao. Imao je naučeno štivo za ulazak u teren avanture.

Podvila je noge na sofi, jednom rukom se nalaktila na vrh naslona, a u drugoj držala plavu šalicu s kavom i gledala ga. Promatrala ga je detaljno i pokušala dokučiti što joj se to tako sviđa kod njega, što je to privlači kao da je među njima magnet veličine Mjeseca. Bila je stopostotno usredotočena na njega, na njegov glas, miris i pojavnost. Željela se stopiti s njim kao korijen sa zemljom. Nije očekivala da će

ikada takvo što osjetiti za nekog muškarca.

Hana Konsa: Obična žena, Beletra 2022.