Sinula mu je ideja kako bi bilo dobro da ih sačeka na nekom mjestu sa kojeg ih može snimiti mobitelom. Ako ih snimi lakše će identificirati nepoznatog muškarca u Stankićevom društvu, zaključio je. Trčeći na prstima došao do kraja ulice koja je prolazila usporedno sa Stradunom. Oprezno se uskom ulicom spustio prema Stradunu, iz džepa je izvadio mobitel i uključio kameru. Malo se pribrao i oprezno čekao. Želio je čuti o čemu razgovaraju.

– Ujutro moramo biti spremni, ne smijemo zakasniti na simpozij.

Bile su to riječi jedne od znanstvenica. Sten je usmjerio kameru mobi­tela prema njima. Nalazili su se najviše deset koraka ispred njega, polako su hodali prema njemu.

Bio je svjestan da mora riskirati. Pružio je ruku s mobitelom iz sjene, kako bi ih bolje snimio. Tada mu se pogled susreo s neznančevim. Stankić je u hipu okrenuo glavu prema njemu, prateći pogled neznanca. Uočivši ga počeo vikati na njemu nepoznatom je­ziku. Sten ga nije razumio, no bilo mu je jasno da nije prijateljski raspoložen i da ga njegova odvažnost može skupo koštati.

Stankić i neznanac potrčali su prema njemu.

Brzo se okrenuo i potrčao natrag u mračnu ulicu iz koje je došao. Imao je jasne upute od Sansa, nije smio stupiti u konflikt sa njima da ne posumnjaju koja mu je zadaća. Glasni koraci bučno su odjekivali starim kamenim pločnikom.

Sten je požalio što se previše izložio i riskirao cijeli zadatak. Bio je ljut na sebe. Pogledao je iza sebe preko ramena, progonitelji su mu bili za petama.

Ako ga sustignu sve je gotovo, nije se trebao tako glupo izlagati. Progo­nitelji nisu odustajali. Dotrčavši do nepoznatog uskog križanja našao se u nedoumici kuda krenuti dalje i u djeliću sekunde odlučio skrenuti na lijevu stranu u slabo osvijetljeni haustor. Uska ulica činila mu se savršenom za bijeg, a s jedne strane bila je puna stolova i stolica koji će usporiti progonitelje.

Prošavši kroz haustor naglo je skrenuo desno i nastavio sve brže trčati slabo osvijetljenom ulicom, penjući se stubama koje su vodile u njemu nepoznati gornji dio grada.

Što ako imaju oružje, pomislio je. Nadao se da  oni ne poznaju grad jer je onda imao veće šanse da im utekne. Stankić je imao preko četrdeset godina, ovaj drugi nije izgledao ništa mlađe. Iako najmanje deset godina sta­riji od njega, obojica su ga cijelo vrijeme slijedili bez teškoća. Bilo je očito da su u dobroj formi

Jedva je uspijevao držati distancu. Morao im je nekako izmaknuti. Na lijevoj strani vidio je visok zid iza kojeg su se nazirali obrisi krošanja. Skrenuo je lijevo u usku ulicu s niskom metalnom ogradom koja je vodila u dvorište. Reagirao je nagonski, želio je iskoristiti priliku. Brzo se popeo na nju i skočio na susjedni kameni zid. Nedovoljno spretno. Na sreću, pao je leđima na zemlju i zaustavio se pored nekog stabla. Koju sekundu kasnije glasni koraci progonitelja prošli su pored njega.

Osjetio je olakšanje. Trenutak kasnije koraci progonitelja su utihnuli.  Među kamenim ulicama zavladala je savršena tišina. Jedva dolazeći do daha razmišljao je što poduzeti dalje.

Progonitelji će ubrzo shvatiti da se sakrio negdje u blizini. Vjerojatno pretražuju okolicu.

Gledao je oko sebe. Nalazio se u malom vrtu među gredicama povrća i nekoliko stabala limuna, oleandera, palmi. Tiho je krenuo prema sjenovitijem dijelu, gdje će ga teže zamijetiti.

Oprezno je hodao kako ne bi stao na nešto bučno što bi ga moglo odati. Od uzbuđenja jedva je dolazio do daha. Bio je svjestan da su slaba kondicija i cigarete uzeli danak.

Da mi je kojim slučajem netko jučer rekao da će mi se ovo dogoditi ne bi vjerovao – naći se u ovakvoj bezizlaznoj poziciji, u potpuno nepo­znatom gradu, za koji do jučer jedva da sam i čuo.

Nastojao se smiriti, srce mu je i dalje uzbuđeno udaralo. Oprezno je osluškivao što se događa na ulici nadajući se da je utekao progoniteljima. Iza zida se nije ništa čulo.

Što ako nisu odustali i ako ga traže?

Strme stube koje su vodile u neku zgradu učinile su mu se pravim rješenjem. Završavale su ulazom u neki stan, bile su u sjeni i taman toliko visoke da ga neće moći primijetiti.

Došavši do vrha stuba oprezno je skinuo jaknu i legao bočno na gornju stepenicu. Jaknom se pokrio po ramenima i glavi kako ga ne bi pri­mijetili. Osjećao je kako hladnoća sa kamena prelazila je na njegovo znojno tijelo. Vani je bilo savršeno tiho.

U jednom trenutku čuo je korake na ulici. Oprezno su se približavali. Traže me, svakog trenutaka će proviriti iza ograde. Nije stigao završiti misao, a zvuk alarma njegovog mobitela proparao je noćnu tišinu…

Zoran Lisjak: Savršeni ustroj, Beletra 2017.