Jan Bolić

Štakori

Inspektor John Monroe u Rijeci

CIJENA: 13,27 €

  • FORMAT

    14,5 x 21 cm

  • BROJ STRANICA

    306

  • ISBN

    978-953-8209-40-6

  • UVEZ

    Meki uvez, klapne

U kišnoj noći na sporednoj cesti u Matuljima pronađene su na rubu šume dvije teško pretučene djevojke – jedna još živa, a druga podlegla ozljedama. Objema je u krvi pronađen heroin i rufinol, droga za silovanje. Slučaj preuzima inspektor John Monroe, Amerikanac koji je došao raditi u Rijeku, grad u kojem je kao dječak provodio ljeta. Nakon još dva smrtna slučaja povezana s ubojstvom djevojke, detektiv Monroe slijedi trag koji ga vodi do rasvjetljavanja događaja te kobne noći u ozloglašenom klubu Night. Tragovi upućuju da je ubojica snažan muškarac koji gubi kontrolu…

U svom drugom romanu, Jan Bolić zalazi u podzemlje lučkoga grada i spisateljskom maštom kombinira rizična ponašanja koja zapaža u stvarnosti  –mladost je neobuzdana u noćnim provodima, droga je lako dostupna, prostitucija raširena, beskućnici noće u golemim i devastiranim industrijskim pogonima, zbog bijede nesretnici za novac čine sve, dok korupcija pojedincima omogućuje nedodirljivost i zaštitu, iako zbog svojih slabosti postaju opasni za društvo.

Jan Bolić u svom se drugom kriminalističkom romanu donosi priču iz mračnog podzemlja lučkog grada. Naturalističke slike nasilja i zapuštenih dijelova grada pokazuju da je Jan Bolić pisac snažne imaginacije, koji vjerno oslikava socijalnu patologiju i protagoniste s društvenog dna, kao i dvojbe svog junaka i njegove trenutke slabosti. Drugi roman o inspektoru Johnu Monroeu za ljubitelje krimića donosi još više akcijskih scena i nasilja, no Jan Bolić prema djeci i najslabijima zauzima zaštitnički stav i u katarzičnom raspletu kažnjava krivce.

Roman „Štakori“ je fikcija za koju je crna kronika poslužila kao inspiracija i svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.

Odlomak

– Znam kako ćemo doći do Đanija – zvonki glas zadovoljno je rekao.

– Kako?

– Pratio sam njegovu ženu i djecu i vidiš gdje su – rekao je.

Mihael je pogledao prema autobusnom kolodvoru preko ulice, vidio je jako puno ljudi, ali vidio je i njih. Imali su dva kofera i jednu veliku torbu. Izgledali su kao da su spremni na put.

– Đani, gdje god se nalazio, tu će stići – rekao je Ante.

Nije znao što tata misli napraviti s Đanijem, ali on je znao. Mihael je osjećao uzbuđenost. Natjerao bi ga da klekne ispred njega i gledao ga ravno u oči. Kako je lijepo odlučivati o nečem tako velikom, kao što je nečiji život, razmišljao je Mihael. Taj osjećaj ni jedna jedina droga nije mogla nadomjestiti. Samo što od toga isto postaneš ovisan.

– Njih ćemo poštedjeti, ali Đanija… ne možemo pustiti – rekao je ozbiljno Mihael.

– Nećemo ga pustiti.– Kako znaš da će doći?

– Voli ih! Ako ne dođe, natjerat ćemo ga da dođe…

Đani je brzim i prestrašenim hodom išao prema autobusnom kolodvoru. Razmišljao je kako ih mora vidjeti i želio je biti siguran da su sjeli u autobus za Njemačku. Bio je to veliki rizik, obzirom na to da je traženi napadač, a policije je bilo svugdje. Kretao se ulicom Riva u smjeru kolodvora i kad je došao do ugla pored kioska, ugledao je svoju sreću. Čekali su ukrcaj za München.

Đani se nije približavao.  On je vidio još nešto. Stajao je mirno i smrznuto od straha koji mu je prošao kroz tijelo kao komad leda. Kao da je vidio vraga.

Na drugoj strani ulice, stajali su Ante i Mihael, ciljali su ga pogledima. Buka prometa, ljudi, grada, sve se to ugasilo oko Đanija. Shvatio je poruku. Nije želio imati takve misli, ali bojao se da je ovo posljednji put da vidi svoju obitelj. Dosjetio se jedne sitnice, kako je samo jednom lagao svojem sinu i sad mu se neće moći iskupiti. Đani je progutao knedlu u grlu i krenuo prema Violeti i djeci.

– Tata, idemo! Otić’ će! – Mihael je uzbuđeno rekao.

– Ne! Čekaj! Neće pobjeć’! – smireni zvonki glas je potvrdio.

Violeta je primijetila Đanija i odmah se nasmijala. Zagrlili su se, onda je i djecu zagrlio te svakog posebno poljubio.

– Violeta, čuvaj djecu i sretno, ja moram ići, ne mogu s vama – tugaljivo je govorio Đani.

– Čuvaj se Đani, znam, to si bio ti, je li tako? – Violeta je brisala suze rukom.

– Ne brini se! I ne vjeruj ono što govore na vijestima o meni. Dobro?

Samo je kimnula glavom i poljubila ga.

– Amare, morat ćeš s mamom u park, dobro?

– Dobro, tata!

– Čuvajte jedni druge, obećajete?

– Da, obećajemo!

Dva koraka se odmaknuo, a Violeta je s djecom krenula u autobus za München. Smjestili su se u putnički autobus, Đani je gledao kako odlaze, mislio je da neće izdržati. Raspadao se. Jedva je stajao od tuge. Ljutio se na sebe. Nije trebao to dozvoliti. Uvijek je bilo izbora. Sve je upropastio, sve što je volio. Tako cijeli život, što god bi mu se dobro dogodilo, sam bi uništio.

Ante je već stajao pored njega. Đani ga nije ni primijetio, ustvari više ništa nije vidio, samo prazninu.

– Đani, nadam se da neće biti potrebe za ovim – zvonki glas mu je dopirao do mozga.

Ante je držao pištolj ispod jakne. Đani je samo kimnuo glavom kao potvrdu. Jedan uz drugoga prešli su ulicu gdje ih je čekao Mihael s automobilom. Ovo nije uhićenje i ne vode ga u policiju na ispitivanje. Na policiju se nije išlo ako si imao potpisan ugovor s vragom.