Moja soba je najveći dio malog apartmana. Apartman je u sastavu hotela Bristol. Ako ne znate koji je to hotel, mogu vam reći tek toliko, to je onaj mali hotel s pogledom na glavni trg, stiješnjen između dviju velikih zgrada koje su tu naknadno izgrađene. Zašto i kako je hotel pošteđen rušenja – ne znam, ali on je tu kao mliječni zub u vilici koji je ostao i poremetio redoslijed onih kasnije izraslih, u ovom slučaju sagrađenih zgrada. Iako ne izgleda ugledno, bez tog hotela centar grada bio bi manje šarmantan, a više – birokratski. Staklo, željezo i beton su uglavnom materijali od kojih su načinjene ove novije zgrade i one djeluju pomalo neprirodno, uz one stare, koje trgu daju izgled starog austrougarskog centra.

No da se vratim apartmanu. Osim glavne sobe, tu su i nusprostorije koje su manje zanimljive, ali ne i manje potrebne. Kupaonica sa zahodom, čajna kuhinja i predsoblje, sve u minijaturi. Otkad sam prije nešto više od godine došao u glavni grad, taj neveliki stari hotel postao je moj novi dom. Zahvaljujući redakciji, sobu sam dobio jeftinije nego što bih plaćao neki stan u gradu. A i hotelu je dobrodošlo. Povremeno besplatni oglasi u novinama, a i jedna soba uvijek popunjena.

Pokraj hotela su restoran, kino i samoposluga. Imam u okrugu od pola kilometra sve što mi treba za život. U neposrednoj blizini je i moja redakcija, „Noćni glasˮ, u kojoj radim od samog dolaska, bolje reći, ovamo sam i došao zbog posla, ali o tome ćemo kasnije.

U toj redakciji sam kao kod kuće, tu provodim više vremena nego u hotelu. Imam svoju sobu, stol, kompjutor i sve što mi treba da mogu nesmetano raditi. Da imam kakav ležaj, mogao bih tu i spavati. Možda jednom i to sredim, zasad imam samo stolac koji se može razvući pa bih tu mogao pridrijemati, ako mi se jako spava. Zasad nisam to isprobao.

A moj posao? Ne krijem. Radim kao politički karikaturist. Dnevni. Kažu mi mnogi, kad otvore novine, prvo pogledaju karikaturu, a neki da novine i kupuju samo zbog karikature. Mislim da je to pretjerivanje, ali drago mi je čuti. Nadam se da i vi prvo pogledate karikaturu kad otvorite vaše novine, ma gdje bili i ma koje to novine bile. Naravno, ako imaju karikaturu, jer danas ne žele svi karikaturu. Kažu, previše provociraju ili su karikaturisti preskupi. To su gluposti. Provociraju političari, a karikaturisti su radnička klasa. Malo bolje plaćena.

Mnogi misle da je crtanje karikatura zabava. I ja sam mislio dok sam bio mlađi i dok nisam uskočio u profesionalne vode. Ni sanjati ne možete koliko je ovo ozbiljan i odgovoran posao, a svi očekuju da ih nasmijavam.

Karikatura je moj način reakcije na situaciju koja se oko nas događa. Danas su to politika i političari, ali kad sam bio sasvim mlad, u školi, drugovi. Kad su me zadirkivali ili mi se na neki drugi način zamjerili, morao sam im se „osvetitiˮ, baš kao što sam se osvećivao i nastavnicima, kad bi me ukorili zato što nisam koncentriran na nastavu, nego šaram po knjigama i tekama. Zamislite, oni su moje crtanje zvali šaranjem. Svašta. Sad znaju da se od toga može živjeti. Običnim ljudima – karikaturist je neobično zanimanje, pa me često pitaju kako sam se počeo njime baviti. Počelo je to ovako. Jednom mi je nastavnik iz biologije zaplijenio crtež. Nacrtao sam ga kao patka s naočalama, jer nam je govorio da smo kao pačja škola. Djeca su se naglas smijala, a ja završio kod direktora.

Direktor je pred nastavnikom glumio strogoću, a kad je on otišao na nastavu, a ja ostao, da mi direktor još „izriba ušiˮ, slika se promijenila. Direktor mi je rekao da voli karikature i da on sam, za svoju dušu, crta. Umjesto da me kazni, direktor me je ohrabrio i podržao: „Crtaj i ne obaziri na to što drugi misle. Nastavnicima ću reći da ti progledaju kroz prste kad vide da crtaš na satu. To ne znači da ne trebaš učiti. Naprotiv. Ako ne učiš, nećeš daleko stići. Sam talent nije dovoljanˮ – rekao mi je na rastanku.

Petar Pismestrović: Sve zbog jedne karikature, Beletra 2025.