Bolest može na sustav djelovati iscjeljujuće
Kad se moja privatna situacija malo smirila i treće dijete stalo na svoje noge, ušla sam u mape sa zapisima koje sam stvarala nakon izlaska prvog romana. Željela sam Težinu
ljepote vratiti na police svjesna da će je čitati neke nove generacije. Priča je ista, no kontekst je drukčiji. Pri pogledu na staru inačicu shvatila sam da s onim što sam danas ne
mogu prezentirati staru priču na dovoljno kvalitetan način jer sam iz te razvojne faze izašla i u meni su se organski oblikovale određene promjene koje su bile spoj života koji se događao i svjesnoga rada na sebi. Zmija sam koja je svoju kožu promijenila i onu staru ostavila pokraj nekog kamena u suhozidu. Baš ta stara koža za mene je sinonim za staru
varijantu teksta. Ne mogu u nju nazad, sve i da hoću…
Zadržala sam anatomiju priče i njezinu poantu. Izbacila sam sve senzacionalističko i ono što bi moglo poslužiti kao inspiracija djevojkama za koketiranje s bolešću. Pazila sam da se ne izgubi ono što su mi najčešće spominjali kao vrijednost kad je roman izašao prije deset godina. Ogoljenost, emocionalno nenamiren nutarnji ton, težina nutarnje gladi za pravim i lutanje od nemila do nedraga. Priču sam ostavila svjesno u takvim akordima da bi mogla u drugom dijelu, Lakoći ljepote, uvesti u fluidnost, smirenost i spoznaje kojima je u pozadini mirno otjelotvorenje naučenog uz duboki mir i prihvaćanje. „Bez crne, bela ne bi vredela.”
Naučila sam mnogo i tijekom školovanja na smjeru logoterapije i egzistencijalne analize. Bivanje u ulozi terapeuta pružilo mi je drugu poziciju i spoznaju da posjedujem svoju priču, ali naputci kako bi trebalo i moj kapacitet samo su moji – osoba preko puta ima različita uvjerenja, prošlost i neku drugu priču. Naučila sam otvoriti u sebi prostor za drugoga i bivati uz žene koje mi dolaze dok prolaze kroz svoje procese bez potrebe da te procese ubrzam. Svakom ispovijesti, svakim terapijskim procesom u kojem se dogodila istinska konekcija i viđenje moja bivša patnja dobivala je smisao.
Shvaćala sam koliko su skretanja u krive ulice bila povezana s bježanjem od sebe i činjenicom da nisam postupala iz odrasloga „ja”, već iz hirova djeteta u meni kojega nitko nije vidio, regulirao i podržao na pravi način. Prolazeći osobnu terapiju, terapeutkinji sam iznosila stalno pitanje hoću li otvoriti svoj profil na društvenoj mreži. Želim li pokazati
sve ili ću se pojavljivati dozirano ne dajući dio privatnoga života? Imam li pravo pokazivati svoju djecu? Hoće li mi oni jednoga dana to zamjeriti? Koliko sam ranjivija tako?
Taj je strah inficirao moju nutrinu. Osjećala sam kako se iz dijafragme širi po svim dijelovima mene. Kad bih ga morala opisati, opisala bih ga kao vrećicu čaja stavljenu u šalicu vrele vode. Znate onaj trenutak kad krene ispuštanje boje. Proširio bi se po mojemu biću i njegovoj bistrini. Nečujno bi me obuzeo i obojio moje postojanje. Što ako donosim
pogrešnu odluku? Što ako zbog svega u sebi što imam po trebu dati, budem morala platiti neku cijenu koju neću moći pokriti kapacitetima svojega nutarnjeg tekućeg računa? Što
ako ovo, što ako ono… Željela sam pokazati slobodan život u tijelu koje je uravnoteženo bez restrikcija, no najviše od svega, izlazeći javno, željela sam osloboditi sve dijelove sebe.
Kastriranje svega što sam smatrala neprihvatljivim mojim je danima davalo dosadnu i tešku energiju. Onu napornu kao da svira srednjovjekovni engleski madrigal. Svaki dan
bio mi je isti. Nesputanu ženu koja želi pustiti sve što ima u sebi na pozornicu života osjećala sam kao čudan avatar unutar sebe koji sam kontrolirala i puštala van rijetko i po
potrebi. Sve je bilo dozirano.
S druge strane, znala sam da prikazivanjem onoga što živim danas ostavljam poruku da se može preživjeti tako kompleksan poremećaj. Osobe koje imaju poremećaj hranjenja ili je on jednom bio dio njihovih života žive s dubokim osjećajem srama zbog stanja u kojem jesu ili zbog onoga kroz što su prošli. Za njih sam željela pisati i pokazati sebe. Za djevojčice koje
leže na odjelima i boje se da će im staviti sondu. Nemaju menstruaciju i prostor gladi jedini je prostor u kojemu su svoje. Ako vide mene i moju djecu, možda se nešto u njima pokrene i probudi nadu da mogu živjeti funkcionalno u formi koja je njima prihvatljiva. Možda im probudi nadu da ih netko može voljeti i prihvatiti unatoč svemu što je bilo ili baš zbog toga.
Usput sam razmišljala i o roditeljima koji su se našli u priči koju je teško pratiti i razumjeti. Živjeti uz osobu koja se ne odriče poremećaja hranjenja zahtjevno je, no ako su članovi obiteljskog sustava otvoreni prestrukturirati ga i maknuti iz njega određene patološke obrasce koji su održavali obiteljsku homeostazu, bolest može na cjelokupni sustav djelovati iscjeljujuće. Sustav ne može sam sebe vidjeti jasno, stoga je stručna pomoć nužna. Kao netko tko je kroz priču poremećaja hranjenja prošao i netko tko danas djeluje u službi osnaživanja mentalnog zdravlja, sve što znam izlažem tekstom i terapijskim radom, svjesna da trebamo još puno raditi unutar sustava i kao stručnjaci, da osobe koje traže pomoć dobiju razinu kvalitete skrbi koja neće samo sanirati posljedica već će djelovati na uzroke.
Nadam se da će se s vremenom razviti sustav koji će imati stručnjake i na periferiji države te da oboljeli neće trebati za sve konkretnije pomoći dolaziti u Zagreb. U Hrvatskoj nemamo ni mjesto za hospitalizaciju teško pothranjenih punoljetnih osoba. Bilo bi divno da osobe u takvoj situaciji imaju mjesto za oporavak jer one ni same nisu svjesne svoje loše pozicije i trebalo bi napraviti nešto kao Mental Heath Act, koji potiče osobe na liječenje kako bi popravljanjem svojega fizičkog stanja postale svjesne svojih potencijala.
Ništa vrijedno ne nalazi se na površini. Moramo duboko kopati da bismo došli do nekih stvari. To je ono što ostavljam kao poruku. Ne možemo se na sve pripremiti i sve predvidjeti. Možemo samo svako malo provjeravati jesmo li kao ljudi i terapeuti u autentičnosti na određenim koracima života i imamo li kapaciteta da onima koji nam traže pomoć pokažemo potencijalnu svjetliju verziju budućnosti u ime koje će odbaciti destruktivna činjenja.
Neda Vuković: Težina ljepote, Beletra 2024., predgovor novom izdanju
