Knjižare

Hoće li naše knjižare preživjeti i u kojem obliku – tko to može znati? Mogu li se uopće održati dvorane s policama knjiga na prijelazu iz Gutenbergove ere u informatičko doba, kad biblioteka s tisuću naslova stane u čitač veličine mobitela i u džep? U razvijenijim društvima – a moramo uzeti u obzir da se razvijenija društva razvijaju drukčijom brzinom – knjižare su našle modus preživljavanja i postale izložbeni saloni i informativni centri u kojima se razmjenjuju novosti i stvara potražnja. Knjiga se može nabaviti na webu, ali knjižare imaju svoj smisao, kao što i supermarketi imaju svoj smisao u vrijeme web-kupnje. I dok se navika web-kupnje učvršćuje, papir je dokazao svoje prednosti – trajan je, praktičan, pregledan i interaktivan. Knjiga se može kreativno čitati, udžbenici pogotovo, a i na beletristici se može ostaviti trag – knjige s potpisima autora ili redcima podcrtanima rukom nekog nekadašnjeg čitatelja, osobito ako je bio ugledan, imaju kolekcionarsku vrijednost. Knjiga, dakle, ide dalje i povezuje dalje, mijenja se samo način na koji cirkulira.

Tiskanje knjige na zahtjev još je jedna velika promjena koju će knjižare morati ugraditi u svoje poslovanje. Koja je pretpostavka kupovanja informacije i tiska na zahtjev? Potražnja. Kako se razvija potražnja za knjigom? Informiranjem, što uključuje i marketing, naravno, ali informiranje je presudno. Kakvi su naši kanali za informiranje potencijalnih kupaca o novoj knjizi? Koji su to kanali, gdje su i kako informacija o knjizi dolazi do kupca? Tek kad bismo imali odgovore na ta pitanja – a nemamo, što je porazno! – došli bismo do kupovne moći stanovništva i tu bismo opet zapeli jer smo siromašno društvo koje se miri sa svojom bijedom i gubitničkim stavom da se ništa ne može promijeniti. Jer ne čita knjige. I tu se opet krug zatvara.

Lako je ponuditi tisak na zahtjev hita na engleskom jeziku koji se reklamira na velikim platformama i oglašuje na web-knjižarama s milijunima posjetitelja. U nas na malom jeziku ta će se formula malo teže primijeniti. Jer kupnja knjige rezultat je složenoga procesa koji je od početka usmjeren prema publici. (Naravno da neki pišu za sebe – neki i dobro – ali opet je pisanje namijenjeno nekomu, barem onomu sebi u budućnosti, opet zato što ne stanu emocije i želje u ovaj trenutak.) Proces započet pisanjem nastavlja se uređivanjem knjige, strategijom odnosa s javnošću i marketinga, da bi se razvila potražnja za knjigom s novom idejom koja je tiskana i ponuđena u knjižari. Ili na internetu. Ponuđena je u obliku knjige, možda i u PDF-u – bitno je da je ideja formulirana s glavom i repom, da ima početak, razradu, kulminaciju, epilog, ima naslov po kojemu se prepoznaje. U kojem god mediju bila – to je knjiga jer knjigu čini sadržaj. Dobro, malo pridonose i omot, papir, fotke, no sadržaj je ono što će se arhivirati, sačuvati u obliku knjige.

Sačuvati je ključna riječ jer u knjižarama se u sadašnjosti susreću prošlost i budućnost. U knjigama su ideje nastale u prošlosti koje su se održale kako bi se s njima uspoređivale današnje i buduće ideje. Kako bi novi i mladi naraštaji mogli primijeniti iskustvo prijašnjih generacija. U knjižarama je osobni rast koji nas je doveo do sadašnjosti koju danas živimo, ali i mogućnosti koje će buduće generacije voditi dalje. U knjižare dolazimo po informaciju, edukaciju, savjet, komunikaciju.

Prema iskustvima u razvijenijim društvima – osobna je preporuka sljedeći korak. Kupci koji sutra osobno dođu u knjižaru očekivat će ne samo informaciju o novim knjigama, nego i preporuku knjige koju želi ili koju treba. I naše knjižare, ako prežive, morat će ponuditi individualnu preporuku kupcu. Pretpostavka za individualan pristup jest snalaženje u gomili informacija i robe koju nude. Kupac je u pravu, kupac je šef – kupac dolazi u knjižaru i ne smije steći dojam da je na pogrešnom mjestu. A za to treba imati dobro educirano osoblje koje će se pobrinuti da kupac iz knjižare ode zadovoljan.

Možda i tu treba tražiti razloge za nečitanje na hrvatskom jeziku. A sve su to izazovi kvalitativnog razvoja koji je u nas zapušten. Prodavačima u knjižarama posao je da poznaju robu koju prodaju. I za hrvatskog bi pisca trebalo biti mjesta u knjižarama, pokraj komercijalnih stranih izdanja. Jer možda smo doista na nižoj frekvenciji od razvijenijih društava i ne znamo i ne možemo obraditi sve informacije kojima smo preplavljeni izvana. Možda su noviteti koji stižu iz razvijenih zemalja nespojivi s našom stvarnošću. A možda je i razlog nečitanja u tome što publika ne vidi spoj s gomilom sadržaja koji se prevodi na naš jezik. Zato računovotkinja koja u petak planira vikend neće niti pomisliti svratiti u knjižaru po knjigu o kojoj će moći razgovarati s kolegicama. Jer u knjižari nema ništa za nju i njezino društvo. U nas je potražnja za knjigom na toliko niskoj razini da je opravdano pretpostaviti da se društvo s tako niskim zanimanjem za novo ne može razvijati.

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.