Božica Brkan: “Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje.”
Svaka urednica treba imati svoju urednicu, pa tako Sandra Pocrnić Mlakar ima Božicu Brkan, započela je moderatorica Sanja Tatalović predstavljanje knjige „Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora“ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. U svojoj knjizi Sandra Pocrnić Mlakar opisala je svoju uredničku i nakladničku avanturu, a uz urednicu Božicu Brkan, književnicu i blogericu, o knjizi je govorio psiholog Sandro Kraljević, autor priručnika „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“.
Urednica urednice, Božica Brkan izjavila je kako se osjeća kao kuma knjige koja je nastajala razgovorima na kavama i u nadahnutom se nastupu prisjetila dana u Vjesniku i suradnje s uzorima te podsjetila kako se domaći mediji danas odnose prema domaćim autorima, osobito početnicima. „Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?“ – pita se Božica Brkan te konstatira – „Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja– danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju– i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može, ne deepfake, nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje!“
Sandro Kraljević ocijenio je kako je knjiga „Zagorkini sljedbenici“ priručnik koji može koristiti mladim autorima koji prvi put objavljuju knjigu. „Volio bih da sam imao takav priručnik u vrijeme kada sam objavljivao svoju prvu knjigu,“ rekao je Sandro Kraljević i dodao da je, umjesto priručnika, tada imao urednicu s kojom ga, osim zajedničkog imena, povezuje zvanje psihologa i pisanje.
Odgovarajući na pitanje Sanje Tatalović kako je nastala knjiga „Zagorkini sljedbenici“, Sandra Pocrnić Mlakar ispričala je kako je ideju za knjigu dala autorica ljubavnih romana Nataša Turkalj kada su razgovarale o preprekama koje stoje pred autorima početnicima. „Pa vi morate knjigu napisati,“ rekla je tada Nataša Turkalj koja je inače menadžerica u jednom trgovačkom lancu. Jer za takav je prijedlog potreban menadžerski um, primijetila je Sandra Pocrnić Mlakar.
U komentaru iz publike, Marko Fančović istaknuo je značaj žanrova koji su kod nas neopravdano zanemareni, a u razvijenim zemljama su najvažniji izdavački projekti kojima se poklanja puno pažnje i u redakciji i na tržištu.
Predstavljanje „Zagorkinih sljedbenika“, koje je izravno prenosila Online Live Tv Plus“, završeno je pozdravom likova iz knjige koji su sjedili u publici. Osim navednih Sandra Kraljevića, Božice Brkan i Marka Fančovića, među prisutnim likovima iz knjige bili su i profesor Zvonimir Pavlek, autor knjiga „Aktivna prodaja“ i „Vještina uspješne komunikacije“ zatim Melita Rundek, autorica knjiga za djecu i romana za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ te Anita Kovačević, autorica priručnika „Metoda upitnika“. Publika je srdačno zapljeskala i stripašici Heleni Klakočar, koja je portrete na naslovnici i u knjizi crtala za vrijeme nastupa autora na festivalu Dvotočka. Uz pljesak publike, Sandra Pocrnić Mlakar uputila je pozdrav i knjižnici Bogdana Ogrizovića, čija je ravnateljica Jasna Kovačević također jedna od junakinja u knjizi „Zagorkini sljedbenici“.
Traži se prednost u poslu, edukaciji i osobnom rastu
Kristalizira se potražnja za priručnicima i pomoćnom literaturom iz područja biznisa i edukacije. Publika prepoznaje knjige autora koji nude rješenja na temelju iskustva na domaćem terenu. Zato nakon groznice božićnog darivanja i interliberske gužve, na zimskoj listi najtraženijih našli su se priručnici sa znanjima koja omogućuju prilagodbu i prednost u biznisu, edukaciji ili u osobnom rastu.
Poslovni priručnici razvijaju kontinuiranu potražnju, a pokazuje se i da publika prepoznaje znanja koja formuliraju doktori znanosti, ako znaju komunicirati s publikom. Na vrhu top-liste su Ivan Voras i Zvonimir Pavlek sa svojim poslovnim priručnicima. Obojica su doktori znanosti, a s lakoćom pridobili povjerenje publike jer su komunikativni, praktični i iskusni u biznisu, iako različite dobi. Slijedi Branko Marijanović, također doktor znanosti, sa svojom knjigom o klasicima i usvajanju moralnih principa koji čovjeka vode kroz život, od početaka civilizacije do danas. Vrlo dobro je prihvaćena i knjiga Anite Kovačević, anglistice s iskustvom u prosvjeti i u individualnom poučavanju, koja svojom metodom pojednostavljuje usvajanje svakog novog sadržaja, u obrazovanju i u poslu. Na top-listi je i Vedran Sorić, također predavač, koji afirmira prodaju kao profesiju multimedijskim projektom, uz knjigu, podcast i konferenciju.
Ivan Voras: Vodič za startupove
Startup je puno lakše osnovati u SAD-u nego u Europi, a osobito u Hrvatskoj, ali ne treba obuzdavati svoje globalne ambicije jer ima onih koji su uspjeli. Jedan od njih je dr. sc. Ivan Voras koji je na temelju svog konzultantskog iskustva napisao jasan, komunikativan i izravan priručnik u kojem upozorava – startupi su nenormalno naporni, potrebno je često nerazumno puno strasti i entuzijazma, osnivači moraju biti toliko posvećeni tvrtki da svjesno i svojevoljno zanemaruju sve ostalo, barem privremeno. Ali ako unatoč svemu ustrajete u razvijanju svoje ideje, pritučnik dr. Vorasa upućuje gdje naći novac.
Zvonimir Pavlek: Vještine uspješne komunikacije
U svojoj šestoj knjizi prof. dr. Zvonimir Pavlek zahvatio je sve oblike komuniciranja u prodaji, od komunikacija u medijima, na društvenim mrežama, do direktne komunikacije na prezentaciji te komunikacije e-mailom i telefonom, a posebno je obrađena komunikacija u prodaji osiguranja. Sva tri recenzenta – Ante Gavranović, prof. dr. Božo Skoko i prof. dr. Damir Novotny – ocjenjuju da knjiga profesora Zvonimira Pavleka „Vještine uspješne komunikacije“ danas može naći primjenu u prodaji, marketingu te kao visokoškolski udžbenik.
Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život
Što klasici mogu reći današnjim tinejdžerima i odraslima? Dante, Shakespeare, Cervantes, Goethe, Dostojevski veliki su umovi čija su djela dragocjeni putokazi za razmišljanje o problemima koji muče svako ljudsko biće – traženje identiteta, zaljubljivanje, brak, strast, pitanja dobra i zla u nama, pitanja odnosa s drugima, pitanja smisla vlastite egzistencije. Branko Marijanović profesor je engleskog jezika koji daje dopunu lektiri i poučava nas kako su zanimljivom pričom raniji veliki umovi izlazili na kraj s problemima koje i mi danas imamo.
Anita Kovačević: Metoda upitnika
Metoda upitnika temelji se na šest osnovnih pitanja – tko, što, gdje, kada, kako i zašto – a primjenjuje se u novinarstvu i kod kreativnog pisanja. Profesorica Anita Kovačević razvila je metodu upitnika u edukaciji, a preporučuje njezinu primjenu i u biznisu te roditeljima u odgoju i djeci pri otkrivanju svijeta. Pitanja su osnova razgovora i razumijevanja, a Metoda upitnika olakšat će snalaženje u svakom području života. Iskusni nastavnici primjenjuju je svakodnevno, kako kaže autorica, bez struje, bez interneta i bez priručnika.
Vedran Sorić: Prodajni mindset
Najvažnije prodajne teme – kao zašto prodavač treba slušati kupca, koje su najbolje prodajne tehnike te zašto se najviše isplati zadržati kupca – autor objašnjava sažeto, jasno i praktično, a svojim iskustvima u prodaji dodaje i aktualne upute za suvremeni način poslovanja kao što su vođenje, organizacija sastanaka i osvještavanje neverbalne komunikacije u mailovima i pismenim obraćanjima. Poglavlje je posvećeno i vođama timova, gdje se navodi kako prepoznati lošeg vođu.
Kontinuitet krimića, ljubića i lektire
Krimići dominiraju, ali traženi su i ljubići i lektira. Tri su krimića u vrhu top-liste najtraženijih ove zime. „Sve je počelo na Uskrs“ treći je cosy krimić Anđelke Kliment. „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“ noir je iskusnog novinara Vlade Rajića. Među najtraženijima se ponovno pojavilo i„Ubojstvo na Mrežnici“, prvi nastavak cosy-serijala, čija se publika sve više širi nakon trećeg nastavka. Kontinuitetom i upornošću autora domaći krimić ponovo stječe povjerenje publike, jer unazad tri godine Anđelka Kliment redovito objavljuje po jedan krmić cosy-krimić godišnje. Vlado Rajić obradio je veliku temu krijumčarenja organa, a radnju svog trilera smjestio je u jednu od velikih zagrebačkih klinika. Zagreb je prisutan samo kao kulisa, jer organizirana ubojstva zbog krađe organa zastrašujuća su tema koja se može odigrati u bilo kojem većem gradu na svijetu. Top-listu upotpunjuju ljubavni roman „Ljubavna pjesma“ mladog splitskog autora Ante Jeličića Belece, s Oliverom na naslovnici i Splitom u najljepšem izdanju, te dječji klasik „Družba Pere Kvržice“ Mate Lovraka u piktogramskoj izvedbi dizajnera Branimira Zlamalika. „Družba Pere Kvržice“ od prosinca se u knjižarama prodaje po cijeni od 15 eura, što je vjerojatno pridonijelo potražnji za novim izdanjem školske lektire.
- Anđelka Kliment: Sve je počelo na Uskrs
Za vrijeme uskrsne šetnje pored Zagrebačke katedrale Irma Steeg začuje dva pucnja u Bakačevoj. Proljeće prolazi u osnivanju detektivske agencije, koju pokreće s inspektorom Bornom Hermanom, a na ljeto stiže poziv u Primošten – njihova detektivska agencija angažirana je u istrazi ubojstva 65-godišnjeg imućnog poduzetnika koje se desilo upravo u Bakačevoj na Uskrs. Mirisi, boje i arhitektura Mediterana, prostrana vila koja odaje navike svojih stanara, duga ljetna popodneva i gastronomska iznenađenja u trećem romanu Anđelke Kliment začin su klasičnom kriminalističkom zapletu i katarzičnom razrješenju na kraju ljeta.
- Vlado Rajić: Kako sam ubio vlastitog ubojicu
Tijelo muškarca pronađeno je neprepoznatljivo, osakaćeno, izvađenih organa, dok je lice uništeno u plamenu. Okrutno ubojstvo zaintrigiralo je inspektora Kosa toliko da je u istragu uključio mladu patologinju koja ima mučan osjećaj da joj je tijelo poznato. Sve upućuje na krijumčarenje ljudskih organa, a kako se zatvara krug oko krivca, sve je više i žrtava. Za krimić o krijumčarenju organa koji ledi krv u žilama, Vlado Rajić je prikupljao građu istraživanjima na odjelima patologije zagrebačkih bolnica.
- Anđelka Kliment: Ubojstvo na Mrežnici
L covers all motives for murder: love, lust, loathing, lucre – krilatica je Irine Steiger, umirovljene forenzičarke koja se iz Londona vratila na Srebrnjak. Slažući dijelove mozaika oko ubojstva u ljetovalištu na Mrežnici Irma Steeg zadivljuje pronicljivošću i poznavanjem psihologije i ljudskih motiva, kao i stilom i stavom. Od babljeg ljeta do Nove godine, ubojica će biti otkriven, a životi protagonista promijenit će smjer. Prvi cosy krimić Anđelke Kliment publika je odlično prihvatila, a serijal o forenzičarki sa Srebrnjaka nedavno je dobio treći nastavak.
- Ante Jelicic Beleca: Ljubavna pjesma
Dalmacija u srcu, galebovi, sunce, more, nostalgija i Oliverovi refreni prate Buda Bulina na putu osobnog rasta kroz njegovu američku potragu za unutarnjim mirom i mjestom pod suncem. U svijetu koji ga ne razumije i kojemu se ne želi prilagođavati, Bud traži svoju pjesmu, rezonancu sa svojim osjećajima, a potraga ga vodi u susrete s ljudima koji daju odgovore i do nove nježnosti. Mladi autor prepoznao je najpoznatije dalmatinske šlagere kao vlastiti emocionalni izraz i time približio bezvremenog Olivera generaciji tridesetogodišnjaka. Na naslovnici je Oliverov portret Feđe Klarića u interpretaciji Irine Steiger.
- Mate Lovrak i Branimir Zlamalik: Družba Pere Kvržice
Pero Kvržica Mate Lovraka jedan je od najsimpatičnijih i najpoznatijih likova iz lektire i daje primjer kako se prirodni vođa nameće grupi prihvaćajući odgovornost za ishod zajedničkog projekta. Romani za mlade Mate Lovraka, pisca koji je dio radnog vijeka proveo kao učitelj, imaju naglašen odgojni ton, a u njima se djeca suočavaju s moralnim dilemama i biraju između pravde i nepravde bez posredovanja odraslih. Nakon „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“, „Družba Pere Kvržice“ još je jedan naslov koji je Branimir Zlamalik upoznao u djetinjstvu i piktogramski ga je obradio kako bi ga upoznali i njegovi unuci koji odrastaju bez dodira s hrvatskim jezikom. Razlika u tehnološkoj opremljenosti i standardu današnje djece u tenisicama i bosonogih đaka s početka prošlog stoljeća zanemariva je u odnosu na dinamiku odnosa u grupi dječaka, koja se nije promijenila od prvog objavljivanja romana 1933. godine.
Ali kao što smo kritički iščitavali rukopise pisane perom, tako treba kritički čitati i tekstove koji nastaju na tipkovnicama
ZAGREB – Knjiga »Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora« Sandre Pocrnić Mlakar bez imalo je dvojbe jedan od najzanimljivijih i najboljih trenutaka ovogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj. Riječ je o sjajnom prikazu trenutačnog stanja književnosti u Lijepoj našoj, knjizi koja o našoj književnosti govori ne samo s umjetničke, već ponajprije organizacijske i komercijalne strane pa stoga analizira i prikazuje i stanje u nakladništvu, knjižarama, medijima…
Dobre i stručne analize utemeljene su na bogatom iskustvu i nizu provedenih anketa koje je provela autorica koja se stavlja u cipele i pisca i čitatelja, a to može jer je i sama sve to prošla, od klasičnog pristupa čitatelja pa do poslom određenih aktivnosti vezanih uz traženja pisaca čija će djela objaviti, muke oko pripreme i objavljivanja knjiga pa do promocija nakon kojih knjiga živi svoj život. Sve je to prošla na osobnom, ali i primjerima autora kojima je u svojoj izdavačkoj kući (Beletra) objavljivala knjige pa je stoga i mogla krenuti u analizu koja je na kraju ispala mandićevski kritična, lucidna, duhovita i precizna te, što je iznimno bitno, okrenuta nagovaranju domaćih ljudi na čitanje i – pisanje. Štoviše, nije pretjerano reći kako su »Zagorkini sljedbenici« priručnik za stvaranje i razvoj hrvatske književnosti, priručnik čija bi se pravila i prijedlozi što prije trebali početi poštovati. Jer, hrvatskoj, kao i drugim književnostima malih jezika, prijeti izbljeđivanje, čak možda u dalekoj budućnosti i nestanak!
Novinarstvo uči razmišljati
Istodobno, ovo je i knjiga za što bolji položaj svih, posebno mladih pisaca kojima je užasno teško probiti se na scenu i objaviti prvu knjigu. Također, ova je knjiga i borba za poštenije vrednovanje žanrovske književnosti, posebno onih podcijenjenih žanrova (ljubići, krimići…) koji, htio to netko priznati ili ne, stvaraju čitatelje. Tema i motiva koje ova knjiga detaljno obrađuje zaista je puno, a razgovor s autoricom počinjemo pitanjem o tome što ju je motiviralo da pisati o književnosti krene na baš ovakav način, odnosno da odabere ovaj pomalo i problemski pristup.
– Nisam komparatist niti jezičar, već kao diplomirani psiholog radim u medijima, uvjerena da nakladništvo, i knjiško i novinsko, može biti alat za prevenciju socijalne patologije, edukaciju, prilagodbu, jačanje kohezije društva i razvoj jezika, osobito u ovako izazovnim vremenima. Budući da informatičko doba otvara bezbroj mogućnosti, frustrirana sam što ih ne koristimo dovoljno. Možda pomalo naivno mislim da kod nas ni čitatelji, ni pisci, a ni ostali protagonisti literarne scene, dakle knjižari i novinari – a centri moći – nisu svjesni procijepa u kojem su se našli čitatelji. Procijep je nastao kada su se s jedne strane razvili komercijalni apetiti velikih igrača koji komuniciraju oglasima i ulaganjima u marketing, razvijajući visokoprofitne projekte bez obzira na potrebe čitatelja. S druge strane su velika državna ulaganja u sajmove, nagrade, festivale i okoštale državne medije i izdavačke projekte koji također prolaze mimo čitatelja. I kakav izbor ima hrvatski čitatelj? Nakon školovanja i anakronog popisa lektire, prepušten je sam sebi i ne zna ni što bi čitao, a ne zna ni gdje može naći preporuku što čitati.
U svojoj knjizi dajem i primjere kako je to kad se bavimo opisivanjem problema i negativne prakse, a kako kad se fokusiramo na rješenja i tražimo način za prilagodbu. Prije svega, predlažem pokretanje informativnih i novinarski uzornih časopisa, uz prateće portale. Portal ili tisak, medij je nebitan, bitno je novinarski obraditi sadržaj i komunicirati s publikom raznih dobi i interesa. Posebnu pažnju treba posvetiti časopisima za mlade jer društvene mreže omogućuju komunikaciju svih sa svima, ali ne mogu zamijeniti novine i cjelovitu informaciju. Novinarstvo je ključ za stvaranje čitatelja, jer novine mogu zadovoljiti širok raspon čitateljskih interesa i usmjeriti čitatelja prema temama i izvorima koji ga zanimaju. Novinarstvo uči razmišljati, postavljati pitanja i istraživati, gomilama informacija dati formu. Novinarskih 5W nalazi primjenu i u didaktici, kao što tumači Anita Kovačević u svojoj »Metodi upitnika«.
Igoru Mandiću ulica ili trg
Koliko je trajao rad na knjizi?
– Knjigu sam počela pisati prije otprilike dvije godine kada mi je autorica Nataša Turkalj na jednoj kavi dala ideju da je napišem. Nataša Turkalj došla je k meni sa svojim vrlo solidnim prvim ljubavnim romanom i razgovarale smo što možemo učiniti s tim rukopisom. Slušajući moja jadanja kakve su sve prepreke pred nama, uzviknula je: »Pa vi morate knjigu napisati!« Ima pravo, zaključila sam, zašto bih se ispovijedala autorima i gnjavila ih svojim frustracijama kad mogu sve to napisati! Gotovo dvije godine sam radila na rukopisu i teme pretresala u razgovorima s Olgom Vujović, Božicom Brkan i Brankom Trbović, također iskusnim novinarkama i urednicama. No, knjiga se počela »kuhati« puno ranije jer su u njoj moja iskustva iz novinskih redakcija, urednička iskustva u velikoj izdavačkoj kući, a i sjećanja na idole iz djetinjstva, kojima sam htjela pokazati kako se rano formiraju kriteriji i čitateljski ukus. Slično razmišlja i Božica Brkan, koja se na književnim večerima uvijek pita sjedi li u publici neka mala Božica kojoj treba uzor, što je opisala u svojoj knjizi »Umjesto kave«.
Sjetila sam se i godina u Vjesniku, gdje sam upoznala svoje idole Inoslava Beškera i Igora Mandića, o kojima također pišem. Igor Mandić je u »Zagorkinim sljedbenicima« najčešće citiran jer je primjer književnog kritičara koji nikome nije uzurpirao prostor, već je sam stvarao svoju publiku, a ipak je smetao pa su ga smjenjivali i otpuštali. Diskontinuitet Mandićeve polustoljetne karijere odraz je našega odnosa prema kulturi. U svojoj knjizi predložila sam da se Igoru Mandiću dodijeli ulica ili trg, kao što ulicu ima njegov vjenčani kum Veselko Tenžera.
Za razvoj domaćeg autora ilustrativno je i da danas, gotovo dvije godine nakon razgovora koji sam spomenula, Nataša Turkalj očekuje objavljivanje svog romana »Moć žene« u Srbiji, u izdanju najvećeg srpskog nakladnika Laguna. Upravo mi je poslala naslovnicu kojom ćemo se pohvaliti na Interliberu.
Tehnologija je donijela promjene
Jesu li društvene mreže i suvremeni digitalni način komunikacije ugrozili normalnu književnost?
– Književnost je odraz načina razmišljanja i duha vremena. Ne možemo s mobitelima u rukama pisati jednako kao prije sto godina, kada se sjedilo pored petrolejske svjetiljke. Tehnologija je donijela promjene koje imaju svoje posljedice i s njima se treba znati nositi. Ali kao što smo kritički iščitavali rukopise pisane perom, tako treba kritički čitati i tekstove koji nastaju na tipkovnicama. Čitati s razumijevanjem, raditi na tekstu, raspravljati o njemu, provjeravati podatke i konzultirati izvore. Tipkovnica je brza, pa se čini da ne stignemo pročitati sve što se napiše, ali u svojoj knjizi sam argumentirala zašto je brzina produkcije prividna i kako novinari iz predinformatičkog doba dobro znaju razlikovati ideje koje treba razrađivati i tekstove koje treba čitati od onih koji se bacaju u koš. Te vještine treba primjenjivati i danas, umjesto nekritičkog objavljivanja svega što se proizvede na tipkovnici. No, još je važnije učiti raditi na tekstu, pa kritičko mišljenje neće biti apstraktan pojam, nesavladiv maturantima koji ne znaju napisati esej. Taj paradoks našeg odnosa prema pismenosti još je jedan razlog za moju knjigu – s jedne strane imamo sve nepismenije maturante, a s druge strane visoko iznadprosječno pismeni novinari otjerani su u mirovine ili na burzu rada. Zar nitko od zabrinutih za hrvatski jezik ne vidi kako su te dvije pojave povezane?
Bi li naša država mogla domaćoj književnosti pomoći na način na koji su to učinili Norvežani, otkupom svih objavljenih knjiga?
– Na nekoliko mjesta u knjizi napominjem da nemam širu sliku i ne znam kako se kroji kulturna politika. Ali znam da u globalnom selu doista više nije problem proučiti kako problem pismenosti mladih u informatičkom dobu rješavaju Norvežani, a kako, primjerice, Mađari koji ove godine dolaze na Interliber kao partneri. Mali jezici imaju slične probleme i trebali bismo češće razmjenjivati iskustva. U svojoj knjizi nisam se bavila brojevima i podacima, već sam pisala o svom iskustvu, a primjeri koje navodim su samo ilustrativni.
Odnos prema knjizi
Podatak koji govori u prilog otkupa – zapazila sam da čitatelji u lokalnim knjižarama sve češće traže »svoje« lokalne pisce, što je dobar znak. Tako se u knjižarama u Rijeci kontinuirano traže knjige Jana Bolića, podjednako njegovi romani kao i priručnici. Sljedeći je izazov postići da riječke krimiće čitaju Splićani, splitske ljubiće Riječani, a Osječani i jedne i druge. Ali u Slavoniji ima najmanje knjižara. To je još jedan problem kulturne politike koji zapažam, a o uzrocima mogu samo nagađati.
No, kad smo kod Norvežana, navodim da su njihovi i Knausgard, a i Nesbo. Pisac kao što je Knausgard mora se roditi, ali Nesbo se treba razviti. Možemo li prepoznati vlastitog Knausgarda i razviti vlastitog Nesboa? Može li se, primjerice, pokušati organizirano prevoditi hrvatska književnost te na taj način našim autorima stvarati temelje za međunarodni uspjeh?
– Uspjeh je relativan pojam, podrazumijeva ulaganja, marketing, možda film, a književnost bi trebala imati neke druge ambicije. Možda većina čitatelja želi u knjigama vidjeti vrijednosti koje žive, a ne zanimaju ih uspješni niti najbolji. Domaći čitatelj treba naučiti birati, dakle upoznati sebe, znati što ga zanima i samostalno birati literaturu za svoj osobni rast. Marketing i međunarodni uspjeh mogu samo zamagliti i pitanja i odgovore, jer postižu samo to da opet svi biraju isto.
Dojam je da književnost kopni i stoga što među mladima ima sve manje i manje interesa. Kako to promijeniti?
– Mladi će se vratiti književnosti kad vide da stari koji se bave književnošću imaju društveni status i da književnost ima smisla, da nije hobi koji nema nikakvu praktičnu svrhu. I tu sam navele primjer Igora Mandića, književnog kritičara koji je postao institucija, ali nije imao stalni posao. Odnos prema knjizi popravio bi se promjenom odnosa medija prema knjizi, razgovorima o pročitanom, snimanjem filmova po djelima iz lektire, književnim kvizovima, akcijama u knjižarama, knjigama kao nagradama…
Stanje nije bajno, ali ozračje je u konačnici ipak pozitivno, optimistično. Na jednom mjestu kažete kako se konstatacija »doba je multimedije, knjiga je ostala bez čitatelja« može jednostavnom inverzijom pretvoriti u bavljenje rješenjima: »doba je multimedije, imamo bezbroj načina da približimo knjige čitatelju!«. Znači li to da ipak vjerujete u bolje dane?
– Puno ovisi o nama. Znamo koje su nam slabe točke i što treba učiniti, samo moramo raditi. Dakle, može se. Zar to nije razlog za optimizam?
IZVOR: www.novilist.hr
Jedino mjerilo našeg uspjeha je količina dobra koju, igrajući naše razne uloge, prenesemo drugim ljudima a to je test na kojem Hamlet pada. On nije junak suprotstavljen nepovoljnim okolnostima, već slabić koji je imao mogućnost biti i dobar sin i ljubavnik i prijatelj i princ, ali nijednu od svojih uloga nije ostvario – podsjetio je doc. dr. Branko Marijanović govoreći o aktualnosti klasičnih djela svjetske književnosti u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, gdje su ga dočekali nekadašnji učenici, danas studenti zagrebačkih fakulteta. Bila je to prilika za diskusiju o ulogama koje suvremeni čovjek danas preuzima i o tome kako ih ostvaruje.
– Razvoj je imperativ, a kada se u jednoj ulozi dostigne vrhunac razvoja više nema. Kako Brad Pitt može biti više Brad Pitt? Ne može, zato ljudi koji dosegnu takve božanske statuse biraju način na koji će se dalje ostvarivati, hoće li nastaviti baviti se samo sobom ili posvetiti život drugima – rekao je profesor Marijanović. Paradoksalno, ako poput Homerovih bogova, dosegnemo „božanski“ celebrity-status, svoj razvoj možemo nastaviti samo uranjanjem u vlastitu ljudskost, i to na pozitivan ili negativan način, dodao je. Nakon pitanja iz publike kako okolnosti djeluju na mlade ljude, odgovorio je kako okolnosti oblikuju ljude, ali vrijedi i obratno – ljudi stvaraju okolnosti.
Doc. dr. profesor je engleskog u gimnaziji u Žepču i predaje anglistiku na Univerzitetu u Zenici. U Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavio je svoju zbirku eseja pod naslovom „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ nedavno objavljenu u Hrvatskoj. Spontan, autentičan, duhovit, imponira znanjem i dosjetljivošću – profesor Branko Marijanović u srdačnom susretu sa studentima demonstrirao je kako dobar profesor poučava primjerom i autoritetom svog znanja. Kako je rekao, knjigu o svjetskim klasicima napisao je jer i suvremeni čovjek ima iste dileme kao i junaci klasičnih djela, argumentirajući zašto uopće čitati u vrijeme Tik-Toka i brze tehnologije.
Kako je rekao profesor Marijanović, nije bilo lako napraviti izbor djela koja će obraditi, ali knjiga je nastajala kroz razgovore s učenicima i njihova pitanja, pa je tako i esej o Hamletu kao slabiću nastao nakon primjedbe jedne učenice o Hamletu kao nesretniku. Učenici često smatraju i da je roman „Ponos i predrasude“ samo još jedan ljubić, iako je taj roman fenomen po broju izdanja i nakladama koje i danas postiže. Uz društvenu sliku tadašnjeg vremena, u romanu su opisana četiri para i četiri različite vrste ljubavi. Ljubav kakva je za Elizabeth i Darcyja idealna, neki drugi par bi uništila.
Svi znamo sadržaj klasičnih djela, no o njima ne znamo ništa ako nismo proživjeli emociju opisanu u djelu, napomenuo je profesor Marijanović, navodeći kao primjer i sadržaj „Zločina i kazne“ koji je svima poznat, no djelo smo upoznali tek kada aktivno „proživimo“ i upoznamo osjećaje opisanih likova.
Kao ep o ratu, Ilijada je aktualna i danas ne samo zbog oružanih ratova koji ne prestaju, već i zbog sukoba koji tinjaju u našim sredinama zbog razlika koje pronalazimo u odnosu prema drugima, a sukobi su i u osnovi našeg odnosa sa samima sobom jer su naše mnogobrojne privatne i društvene uloge i poduloge u neprekidnome međusobnome sukobu.
Na kraju je profesor Marijanović protumačio Danteov Pakao, kao fikciju koja je odraz doba u kojem je nastala kada su društvena pravila bila nametnuta i poznata. Dante je kroz književno djelo uputio čitatelja u šumu, gdje treba proći stazom kojom nitko nije prošao aktivno gradeći vlastitu originalnu i neponovljivu sudbinu u datome društvenome okviru, što bismo i mi danas trebali raditi.
Na pitanje iz publike o planovima za novu knjigu, profesor Marijanović izjavio je da priprema novi izbor svjetskih klasika za novo izdanje, a ima i ideja koje uključuju domaću književnost.
Sandra Pocrnić Mlakar
Imućni poduzetnik ubijen je na Uskrs i zagrebački detektivski par Irma Steeg i inspektor Borna Herman pozvani su u Primošten kako bi ispitali članove obitelji ubijenoga i otkrili ubojicu – tako počinje treći cosi krimić Anđelke Kliment, koji je autorica predstavila u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Zajedničko je svim cosy krimićima mali format, lagani stil, važnost ambijenta i obiteljskih odnosa uz atraktivne likove i dijaloge. Treći cosy krimić smjestila sam u Primošten, gdje provodim ljeta, jer pišem o mjestima koja dobro poznajem – rekla je Anđelka Kliment na predstavljanju svog trećeg romana u kojem čitatelja vodi na ljetovanje u vilu brojne obitelji ubijenog poduzetnika.
Kao i prethodna dva cosy krimića, uz Anđelku Kliment roman je predstavila Anika Rešetar Drvar koja je potaknula prijateljicu na pisanje. Od 2022. godine, Anđelka Kliment piše po jedan cosy krimić svake godine. Kako je rekla Anika Rešetar Drvar, prva dva cosy krimića Anđelke Kliment – „Ubojstvo na Mrežnici“ i „Ubojstva na Krvavom mostu“ – adaptirana su kao radio-drama u režiji Hane Veček i mogu se poslušati Hrvatskom radiju u emisiji KRIK – Krimi petak na Prvom, a prema top listi, među najslušanijim su kriminalističkim radio-dramama naših pisaca.
Anđelka Kliment svojim je romanima podsjetila Zagrepčane kako svoj grad mogu doživjeti iz čitateljske perspektive. Glavni likovi njezinih romana su forenzičarka Irma Steeg koja se iz Londona vratila u Zagreb u mirovinu u stan na Srebrnjaku i policijski inspektor Borna Herman, koji je u Londonu bio na specijalizaciji. Iz nastavka u nastavak, životi protagonista se mijenjaju i, uz otkrivanje ubojica, pratimo novosti u obitelji, zaljubljivanja i vjenčanja.
Odlomke iz romana čitala je mlada glumica Lucia Luque Akrap, koja u radio-drami glumi Nevu, diplomiranu pravnicu koja radi u policiji. Publiku u prepunoj knjižnici pozdravile su i prevoditeljica na engleski i francuski Martina Saluzzo te Maja Rozman koja u Primoštenu ima kuću sličnu opisanoj u romanu. Mediteranski gitaristički uvod odsvirao je Jordan Prižmić.
Knjiga „Sve je počelo na Uskrs“ sufinancirana je sredstvima Grada Zagreba.
Snimio Vito Kovačević
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Naslovi su uglavnom široko poznati, kao i fabule, jer su obrađene knjige propisana lektira za škole i/ili fakultete. Ova remek-djela već su odavno s nama, a ipak su nam neopravdano dalja nego ikada, zaključio je profesor anglistike Branko Marijanović i izabrao deset klasičnih djela svjetske književnosti te argumentirao zašto ih danas treba čitati i na koji su način povezana sa suvremenicom. Književni velikani koje je Marijanović izabrao i od kojih je potražio odgovore potrebne današnjem čovjeku su Homer, Vergilije, Dante, Shakespeare, Cervantes, Austen, Dickens, Dostojevski, Tolstoj i Remarque. Deset eseja o klasicima i njihovim po(r)ukama za čitatelje21. stoljeća profesor Marijanović objedinio je pod naslovom „Knjige koje (nam) mijenjaju život“, a u uvodu odgovara na pitanje zašto čitati klasike u vrijeme Tiktoka i zašto uopće čitati u vrijeme brze tehnologije.
Branko Marijanović (rođen 1976.) profesor je anglistike na gimnaziji u Žepču. Dosad je objavljivao eseje na engleskom, a „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ prvi je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj. Njegovu knjigu preporučuju književnici kao što su Božica Jelušić, Magdalena Blažević i Josip Mlakić, a Marijanovićeve „Knjige…“ dočekalo je iznenađujuće zanimanje publike u hrvatskim knjižarama uoči Božića. Još veće iznenađenje profesoru Marijanoviću priredila je publika u njegovom rodnom Žepču, gdje se na predstavljanju knjige okupilo čak 300 (!) ljudi.
S profesorom Brankom Marijanovićem razgovaramo o izboru klasika koji su predstavljeni u knjizi, o veličanstvenoj promociji održanoj u Žepču, o podršci kolega profesora i književnika te o novim projektima koje planira.
Kako ste izabrali klasična djela za „Knjige koje (nam) mijenjaju život“? Jeste li imali uži i širi izbor? Koja su djela još željeli obraditi, ali nisu mogla ući u knjigu?
Svrha ove knjige je opisati način kako su ta djela praktično ušla u moj život i kako su me natjerala da sam sa sobom raščistim neke stvari i da, vezano uz određena pitanja, spoznam što zapravo ja sam mislim o određenome problemu. Neke knjige vas jednostavno uvuku u svoj svijet i natjeraju da preispitate kako postavke tog svijeta tako i postavke vlastitog svijeta. Tu zapravo i leži korijen svega. Neki eseji su nastali tako što sam sebi pokušao objasniti što točno mislim i osjećam o određenoj temi, a neki tako što sam drugima pokušao objasniti zašto je neka knjiga još uvijek bitna i što im može reći o vlastitome životu.
Na primjer, jednom dok smo na satu razgovarali o knjizi Ponos i predrasude jedan učenik mi je rekao da je to još jedan predvidljivi ljubavni roman (film) među tisućama drugih i moj esej o Ponosu i predrasudama je nastao kao pokušaj dokazivanja suprotnoga. Počnimo od najočitijega – zarada od raznih prerada djela Jane Austen je mnogo veća od cjelokupnog godišnjeg proračuna Bosne i Hercegovine i to cjelokupnog proračuna za apsolutno sve – ne mislim samo na mizerni proračun za kulturu u BiH. Pazite, na ljubavnom romanu starom 200 godina još se uvijek zarađuje ogroman novac od kojega može živjeti čitava država, unatoč tome što se na tisuće drugih, modernih ljubavnih romana, objavljuje svakodnevno. Ti moderni romani bi nam po svemu trebali biti bliži, ali očito je da nisu jer bi u tom slučaju „dinosauri“ poput djela Jane Austen davno nestali sa scene.
Čak i ako se koncentriramo samo na ljubav, Jane Austen to radi mnogo bolje i sveobuhvatnije nego moderni ljubići. Ona uspijeva postići nezamislivu dubinu i bezvremenost a da priča nikada ne izgubi privlačnost i draž običnog ljubavnog romana. Austen ne opisuje ljubav samo kao blisku emocionalnu i tjelesnu povezanost – kao romansu, nego i kao ugovor, kao dogovor, kao miran suživot, kao prijateljstvo, kao financijski aranžman i kao još niz stvari koje bilo koja realna ljubav ili veza imaju. Ponekad od partnera želimo romantiku, nekada seks, nekada potporu, nekada neobaveznu konverzaciju, nekada fizičku pomoć, nekada novac, nekada prijateljstvo i drugarstvo, a nekada da nas partner jednostavno ostavi na miru par sati. Sve to zajedno je brak, sve to je funkcionalna veza i sve to i mnogo više je sadržano u Ponosu i predrasudama. Čitajući taj roman naučit ćemo niz bitnih stvari o povijesti Engleske u devetnaestome stoljeću, o filozofiji, o različitim vrstama ljubavi, o braku, o prijateljskim i ljubavnim vezama. A sve je upakirano u lijepu, pitku i privlačnu ljubavnu priču. Moj učenik je bio zadovoljan objašnjenjem a nadam se da će i čitatelji ako pročitaju korespodentni esej u mojoj knjizi.
Knjigu je sufinancirala općina Žepče i u Žepču ste održali veličanstvenu promociju pred punom dvoranom. Jeste li očekivali takav doček knjige i odaziv čitatelja?
Da. Knjigu je spremno financijski podržala naša općina a promocija je zbilja bila veličanstvena. Onakav odaziv apsolutno nitko nije mogao očekivati. To je bio jedan od najljepših doživljaja koje sam iskusio i kao profesor i kao čovjek. Na promociji je bilo gotovo 300 ljudi. Da sam pozvao ljude da pijemo zajedno i da ih je došlo 300 to bih još i mogao razumjeti ali na promociju knjige!? Svi mi koji smo sudjelovali u organizaciji smo ostali apsolutno „zblešeni“ i morali smo dodati još više od stotinu i pedeset neplaniranih stolica u desetak minuta. 300 ljudi na promociji je ogroman broj za bilo koji grad a kamo li za tako malo mjesto kao Žepče. Najljepše u svemu tome je što su više od trećine tih ljudi bili moji bivši učenici i njihovi roditelji. To je najbolji dokaz da im je škola vrijedila, da je naše zajedničko druženje i učenje vrijedilo i da nisu jedva čekali otići iz škole i „skinuti nas poput tijesne cipele“ tj. nikada se ne vratiti. Svrha dobroga obrazovanja i dobrih knjiga je baš u tome da im se vraćate iznova po još, i to promijenjeni, zreliji, iskusniji. Ovo je najbolji pokazatelj da i knjige i školu/fakultet treba integrirati duboko u svakodnevnicu učenika i studenata a ne tretirati obrazovanje i učenje kao nešto što je odvojeno od svakodnevnog života.
Književnici Božica Jelušić, Magdalena Blažević i Josip Mlakić napisali su preporuke za Vašu knjigu i podržavaju izbor klasika i pristup koji nije lektirni, već životni. Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o klasicima u suvremenici?
Još se dobro sjećam prve godine fakulteta kada sam po prvi put pročitao knjigu U očekivanju Godota. Budući da sam u srednju školu išao tijekom rata i da drugi i treći razred gotovo uopće nismo pohađali nastavu, u četvrtome razredu zbog silnih reduciranja i nadoknada smo tu knjigu morali preskočiti. Stoga sam ja to odlučio nadoknaditi jer je knjiga bila poznata. Međutim, kojeg li iznenađenja! Nakon čitanja osjećao sam se kao kompletna budala. Kao retardiran. Nisam znao što mi se dogodilo, što je u knjizi pisalo, o čemu se tu točno radilo, kome je ona namijenjena i što bi bilo tko, a posebno ja, s njom trebao započeti. Sva formalno akademska objašnjenja su bila puna fraza poput egzistencijalne praznine, apsurda ljudske egistencije, neuspjele potrage za smislom, itd., što mi je bilo jasno na teoretskoj razini, ali me kao čovjeka, a posebno kao mladoga čovjeka, apsolutno nije doticalo. Sve to mi je izgledalo kao nekakva mentalna gimnastika koja ničemu ne služi osim možda razgibavanju ustajalih mozgova. U tome momentu mi apsolutno nije bilo jasno kakve veze ta knjiga ima sa mnom, sa mojim životom, s današnjim svijetom. Znao sam samo da su nekoga čekali a da sam ja jedva čekao kraj knjige. Sva objašnjenja koja sam uspio pronaći su bila toliko suhoparna i udaljena od stvarnosti da sam na kraju odustao, i proglasio sebe glupim i nedovoljno obrazovanim za nju. Realnost te knjige, čak ni uz meni tada dostupna pojašnjenja, jednostavno nije mogla doprijeti u moj osobni svijet.
Na sličan se način danas pristupa i filozofiji. I književnost i filozofiju se tretira kao nešto uzvišeno, rezervirano za posvećene umove i nešto što je svjetlosnim godinama daleko od naših realnih, prizemnih, svakodnevnih problema. Međutim, situacija bi trebala biti suprotna. I književnost i filozofija morali bi biti svakodnevno dio naših života kao pomoć pri rješavanju važnih životnih pitanja, jer inače nemaju svrhe osim da budu već spomenuta (bes)korisna mentalna gimnastika.
Budući da znam da ćete odmah pitati što je bilo kasnije sa Beckettom, evo i odgovora. Esej o Očekivanju Godota je već napisan ali za sljedeću knjigu i on predstavlja svojevrsni odgovor moga ostarjeloga „ja“ mojemu mladome „ja“ i ostalim zainteresiranim mladim ljudima. U tome i ostalim esejima pokušavam čitateljima pomoći da klasike praktično integriraju u svoje svakodnevne živote kao nešto vrijedno i neophodno i mislim da je to razlog zašto se knjiga svidjela poznatim i cijenjenim piscima poput Božice Jelušić, Magdalene Blažević ili Josipa Mlakića. Oni se žele i moraju osjećati kao da pišu i rade nešto esencijalno za naše svakodnevne živote, a ne da fungiraju kao svojevrsni nastavnici tjelesnog odgoja koji smišljaju „sklekove i čučnjeve za mozak“.
Na početku knjige navedeno je da je uvod knjige objavljen na engleskom u zborniku posvećenom Vašem mentoru dr. Borisu Beriću. Jesu li na engleskom jeziku češće knjige koje argumentiraju zašto su klasici suvremeni? Kako se veliki jezik poput engleskog bavi klasicima?
Knjiga je (osim mojoj dragoj supruzi) posvećena mojem mentoru Borisu Beriću jer me je on naučio kako svojevrsni kreativni kaos u mojoj glavi pretvoriti u nešto što je potencijalno razumljivo i korisno drugim ljudima, a to je jedna od najtežih zadaća svih učitelja i svi koji su ikada ikoga nečemu poučavali znaju vrlo dobro o čemu pričam. Hvala, profesore moj!
Što se tiče drugog potpitanja, ne vidim nekakvu preveliku razliku između našeg i engleskog govornog područja te sam zbog toga već počeo prevoditi knjigu na engleski jezik. Knjige apsolutno treba vratiti nazad gdje im je mjesto – u svakodnevni misaoni i emocionalni život svih ljudi. Knjige (iako mogu biti i to) nisu samo duhovna rekreacija, nisu ni intelektualna vratolomija, nisu samo roba za prodaju i roba za police bilo u našim kućama ili u knjižarama. Knjige su naši prijatelji. Netko tko je uvijek s nama. Netko tko nas uči životu, ljubavi, vjeri i smrti. Netko tko nam pomaže shvatiti sebe i shvatiti život.
Veliki pisci su veliki zato što su mislili dublje i vidjeli dalje od nas prosječnih ljudi, a imali su potpuno iste probleme kao i svaka osoba danas: voljeli su, zaljubljivali se, željeli čast i poštovanje, novac i utjecaj, imali prijatelje i neprijatelje, tragali za smislom, razvijali vlastite karaktere, odgajali vlastitu djecu. Svi bitni ljudski problemi se uvijek iznova rješavaju pojedinačno za svaku osobu tako da je glupo ne koristiti ili odbaciti dostignuća najmudrijih koji su hodali među nama jer njihovi uvidi ne zastarijevaju kao prošlogodišnji modeli mobitela ili laptopa.
Baš suprotno. Oni ne zastarijevaju nikada jer ljudski problemi na osobnoj razini uvijek ostaju isti. Na zemaljskoj kugli ni u vrijeme Seneke ili Epikteta nije bilo toliko sljedbenika stoicizma kao što ih postoji danas. Sve velike religijske ideje koje i danas ispunjavaju ljude ljubavlju ili mržnjom, smislom ili besmislom su nastale prije nekoliko tisućljeća. Zbog toga moramo razbiti mit o knjigama i klasicima kao starim knjižurinama koje je vrijeme pregazilo. Njih vrijeme nikada neće pregaziti – zato i jesu klasici. Naš zadatak je da im vratimo uvažavanje i relevantnost koje zaslužuju i tako pomognemo sami sebi živjeti boljim i ispunjenijim životom. Potrebnost i važnost čitanja baš u današnje vrijeme tehnologije i interneta je objašnjena u uvodnome dijelu moje knjige pa ne bih ovdje duljio o tome.
Koliko ste dugo pripremali „Knjige koje nam mijenjaju život“ i nedostaje li vam pisanje nakon što ste je završili? Imate li ideju za nove slične projekte?
Uh. Ideja imam mnogo, ali dan i dalje ima samo 24 sata. Knjigu sam pisao oko godinu i pol, ali je proces izdavanja malo potrajao tako da sam u međuvremenu gotovo završio i nastavak. U nastavku se više koncentriram na modernija književna djela, a pokušat ću napraviti i neke paralele između svjetskih klasika i djela iz našeg govornog područja koja se bave sličnom tematikom. Mislim da bi to moglo biti zanimljivo. Osim toga, započeo sam i djelo o „Bespućima školsko-fakultetske zbiljnosti“ (uvijek me fascinirao naslov te knjige pokojnoga Franje Tuđmana) u kojoj će biti riječi o uspješnom učenju, važnosti, svrhama i tehnici pisanja eseja i seminarskih radova, pomoćnim sredstvima u nastavi tj. oživljavanju nastavnog i predavačkog procesa kroz neki interdisciplinarni pristup i tome slično. Ideja sigurno ima. Treba nam samo zdravlja, vremena i više entuzijasta jer bi bez takvih ljudi knjige spale na istu razinu koju ima Čokolino na policama supermarketa – postale bi roba za konzumaciju na ovaj ili onaj način a to je, priznat ćete, prilično tužna sudbina za nešto veličanstveno poput knjige. Da ne bude zabune, volim ja i Čokolino. Hahahhahaha. Veliki pozdrav svim ljubiteljima knjige i čitanja. Živjeli!
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Prvi hrvatski cosy krimić, „Ubojstvo na Mrežnici“ (Beletra, 2022.) bio je debitantski roman Anđelke Kliment, profesorice engleskog jezika u mirovini, koja je počela pisati na nagovor prijateljice Anike Rešetar Drvar. Hrvatski pisci dotad su pisali krimiće s mnogo akcije, krvi i agresije, po uzoru na američke i skandinavske romane, a Anđelka Kliment ponudila je krimić s likovima koji imaju obiteljski život, a počinitelje zločina otkrivaju u razgovorima uz kavu i ručkove. „Ubojstvo na Mrežnici“ objavljeno je u dva izdanja, a sljedeće godine pojavio se nastavak – u romanu „Ubojstva na Krvavom mostu“ forenzičarka Irma Steeg rješava dva ubojstva na legendarnoj zagrebačkoj lokaciji. U romanima Anđelke Kliment Zagreb je u svom najljepšem izdanju – s božićnim dekoracijama ili dugim sjenama u ranu jesen, a Irma Steeg i Borna Herman razgovore obavljaju u cosy restoranima i kafićima.
Nedavno je Anđelka Kliment objavila i treći nastavak serijala o forenzičarki sa Srebrnjaka i inspektoru Borni Hermanu – „Sve je počelo u Uskrs“. U trećem cosy krimiću detektivski par osniva privatnu detektivsku agenciju, a njihov je prvi slučaj ubojstvo imućnog zagrebačkog poduzetnika čija obitelj ljetuje u Primoštenu i istraga se odvija u vili uz more.
S Anđelkom Kliment razgovaramo o novom romanu i izboru Primoštena za mjesto radnje, o uzorima, likovima te o radio-adaptacijama njezinih romana. Roman „Sve je počelo na Uskrs“ autorica će predstaviti zagrebačkoj publici u petak, 17. siječnja u 18 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
U trećem cosy krimiću „Sve je počelo na Uskrs“ forenzičarka Irma Steeg i inspektor Borna Herman istražuju ubojstvo u obitelji koja ljetuje u Primoštenu. Zašto ste izabrali Primošten za mjesto radnje svog trećeg romana?
Znam da ima i takvih pisaca, ali ja ne mogu smjestiti priču u mjesto koje ne poznajem. Zahvaljujući mojoj prijateljici Maji koja ima kuću u Primoštenu provedem ljeti tamo po desetak dana već dugi niz godina. I svakoljetno društvo u okolnim vikendicama je inspirativno za druženje i obilaženje okolice. Primošten je lijepo mjesto brojnih malih plaža, čistog mora i mediteranskih mirisa u blizini prekrasnih Šibenika, Trogira, Zlarina, Krapnja… Kako je u ugodnom krimiću (cosy crime), a Sve je počelo na Uskrs je upravo takav, ambijent važan i ponaša se gotovo kao još jedan lik, izabrala sam Primošten za mjesto radnje ovog kratkog ljetnog morskog krimića.
Rasplet istrage u Primoštenu atipičan je za britansku kraljicu krimića, ali i to je razlog za prisjećanje. U svojim cosy krimićima često se prisjećate velikih spisateljskih uzora kao što su Marija Jurić Zagorka i Agata Christie. Zašto?
Ja sam kasno počela pisati, s navršenih sedam desetljeća, što znači da sam imala veliki input svega i svačega i priličan vremenski odmak u kojem shvatiš da ništa ne počinje i ne završava s tobom. Svi imamo svoje pretke, sve ima svoje preteče. Spominjem i Christie i Zagorku i A. C. Doyla i Orsona Wellsa i njihove likove kao mali homage njima ili njihov pomalo šaljiv potpis. Nebitni su za priču, ali grade atmosferu. Koliko znam hrvatski nema riječ za to, u engleskom je to riječ cameo. Na primjer kad se Hitchcock na trenutak pojavi u svom filmu kao putnik koji ulazi u vlak podzemna željeznice. Igra je to u kojoj oni ponekad kažu Bok! A ja njma Hvala!
Svaki od krimića prati privatni život Borne Hermana i Irme Steeg, iako oni nisu par. Kako ste za likove izabrali umirovljenu forenzičarku i policajca srednjih godina, budući da takve likove ne gledamo često u tv-serijama?
Naprotiv. Mislim da su neobični parovi uvijek zanimljivi, pa i u trendu. Nedavno sam čitala intervju s Richardom Osmanom, mega uspješnim piscem cosy crimea, povodom snimanja filma po njegovom prvom krimiću sa zvjezdanom postavom – Helen Mirren, Pierce Brosnan i drugi. U novijim knjigama smislio je, kaže u intervjuu, krajnje neobičan par istražitelja, snahu i svekra. Klasični cosy često ima ekscentričnog detektiva ili amatera detektiva, npr. Poirot ili Miss Marple.
Moji forenzičarka u mirovini Irma Steeg i glavni inspektor Borna Herman pojavili su se kad sam prije četiri godine prvi put sjela za kompjutor s namjerom da napišem krimić.
Irma Steeg rješava slučajeve pronicljivošću, znanjem i intuicijom. Koliko ste sebe ugradili u lik forenzičarke sa Srebrnjaka?
U svim likovima ima mene jer su svi nastali kroz mene, ali nitko od njih naravno nije ja, pa ni Irma Steeg. Ona je jedan od dva glavna lika pa u njoj ima i najviše mene. U razmišljanjima. Nadam se da je moćnija od mene!
Oni koji me dobro poznaju vide moj rukopis u romanu, više u pripovijedanju nego u likovima.
Prva dva romana adaptirani su kao radio-drame na Hrvatskom radiju. Kako ste zadovoljni izborom glumaca i adaptacijom? Kako komentirate slušanost cosy krimićau obliku radio-drama?
Bila sam stvarno iznenađena da jedan tako stari medij kao radio i tako stara forma kao radio drama ima tako veliku slušanost. Mnogi ljudi su me uvjeravali da redovito slušaju i radio i radio drame. Drago mi je znati da u poplavi sve novijih medija opstaje i ovaj prvi, tim više što je najmanje podlegao tabloidnosti.
Radio drama je jasno drugačiji medij od papirnate knjige i u potpunosti sam autorstvo prepustila redateljici Hani Veček. Zadovoljna sam njenim radom i njezinim odabirom glumaca, posebno je dobar slavni Filip Juričić kao inspektor i dvije tek diplomirane glumice u ulozi inspektorice Neve Radić i njezine prijateljice Eve Bakić. To su mlade glumice Lusia Luque Akrap i Lidija Penić Grgas. Zahvaljujući njima broj preslušanih radio drama, koji je pratila moja agentica Anika Rešetar Drvar, rapidno je rastao i premašio broj preslušanih etabliranih pisaca kao npr. A. C. Doyle ili Ivo Andrić. Hvala im svima!
Danas u priručnicima, sutra u primjeni
- Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život
Knjiga o knjigama, klasicima i nama. Branko Marijanović je profesor anglistike koji je obradio deset svjetskih klasika i njihovu aktualnost. Iznenađujuće poveznice sa suvremenim dvojbama i neurozama pronašao je kod Homera, Shakespearea, Dostojevskog, Dickensa… Pisce koje smo dosad poznavali samo iz lektire Marijanović aktualizira i predstavlja u novom svjetlu. “Knjige…” profesora Marijanovića najprodavanije je Beletrino izdanje na Interliberu. U knjižare tek kreće, ali već prve reakcije publike pokazuju da je zanimanje izvanserijsko.
- Anita Husnjak: Nezahvalna
Biografija umjetnice koja oslikava zidove neobična je životna priča i motivirajući i inspirirajući priručnik za djevojke koje žele afirmirati svoje talente i u potrati su za identitetom. Aniti Husnjak je prometna nesreća promijenila odnos prema životu i potaknula je da napravi svoj popis doživljaja koje ne želi i popis želja koje želi ostvariti. Danas radi puno, ali po svojim rasporedima i svojim uvjetima. Afirmirala je svoj talent i izborila se za financijsku slobodu. Knjiga je ilustrirana slikama zidova koje je oslikala Anita Husnjak.
- Sandro Kraljević: Kako preživjeti u suvremenoj džungli
Nastupom na Interliberu i najavom drugog izdanja Sandro Kraljević aktualizirao je priručnik “Kako preživjeti u suvremenoj džungli”. Kako je obećao pred publikom na pozornici Paviljona 6, drugo izdanje priručnika opremit će primjerima uz svaku temu i ažurirati grafikone i navedene podatke. “Kako preživjeti u suvremenoj džungli” priručnik je objavljen 2020., uoči lock-downa, a drugo izdanje Sandro Kraljević najavljuje za početak 2025., pet godina nakon prvog.
- Jan Bolic: Dan po dan
Svoj priručnik “Dan po dan” Jan Bolić opremio je slikama u boji na kojima su prikazani osjećaji koje Jan želi podijeliti sa svojim čitateljima. “Dan po dan” je zbirka priča u kojima Jan opisuje kako je svako životno iskustvo iskoristio kao pouku i poticaj za osobni rast i mudrost kojom živi svoje talente i svoje snage, umjesto slabosti i ograničenja. Jan je danas zaposlen, radi u marketinškoj agenciji i piše novi roman i novi priručnik. Osim priručnika, u knjižarama se i dalje dobro prodaje Janov kriminalistički roman „Štakori“.
- Vedran Soric: Prodajni mindset
Priručnik “Prodajni mindset” u okviru je jednog od najpoznatijih multimedijskih projekata namijenjenih menadžerima, a drugim izdanjem u knjižarama je postigao kontinuiranu potražnju. Vedran Sorić vodi podcast “Prodajni mindset”, koji prati poslovna zajednica u cijeloj Hrvatskoj. Konferencija na kojoj je gost bio Jordan Belfort, Vuk s Wallstreeta donijela je timu nagradu Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Uz poslovni klub, koji se sastaje na vrhu Sky officea, egida Prodajni mindset postala je ove godine sinonim za aktualnu, kvalitetnu i učinkovitu poslovnu edukaciju i pobjednički networking.
