5. svibanj 2022.

Ljubići i krimići, noir i cosy

Beletrina mjesečna top-lista najtraženijih naslova u knjižarama objavljuje se od koronskog proljeća 2020. i odraz je reagiranja publike na novitete, a pokazuje i koji naslovi razvijaju trajnu potražnju.

Novitet je u svibnju bio roman autora Jan Bolic “Štakori”, koji je odmah pokazao svoj potencijal i prodajom u knjižarama zasjeo na prvo mjesto top-liste. Istodobno, Janov priručnik “Život koji želiš živjeti” ni ne silazi s top-liste od prosinca 2020. godine i nakon godinu i pol je na petom mjestu. Ubrzano objavljivanje žanrova, zbog festivala žanrova Dvotočka, donijelo je puno osvježenja na top-listu.

Osim noir-krimića “Štakori”, novitet je i cosy-krimić “Ubojstvo na Mrežnici” Anđelke Kliment, koji je prodajno na drugom mjestu, što pokazuje da ljubitelji krimića između domaćeg krimića s više akcije i domaćeg krimića s više detekcije biraju – oba!

Na trećem mjestu među najtraženijima je prvijenac autorice Nataša Turkalj, strastveni ljubić “Moja savršena nevolja”, s domaćim likovima, koje autorica vodi u vile vrhunskih vinara, na večere na jahtama, na izlet u London, i, naravno, u erotske avanture.

Interaktivni priručnik prodajnog edukatora Vedran Soric “Prodajni mindset”, koji je od početka godine držao vrh top-liste, u svibnju je na četvrtom mjestu, jer dominacija krimića i ljubića na top-listi najavljuje ljeto, kada publika bira ležernije sadržaje, no već je jasno da je prva polovica godine 2022. bila u znaku multimedijskog projekta Prodajni mindset, ne samo po izboru prodajnih menadžera, već i široke publike, koja je prepoznala širinu i primjenjivost prodajnog priručnika.

 

Prema podacima o prodaji knjižarskih lanaca Školska knjiga, Hoću knjigu, V.B.Z. online bookshop & club i knjižara Ljevak, Menart multimedijalna knjižara i Šareni Dućan

24. travanj 2022.

Anđelka Kliment vrlo je educirana pripovjedačica, ekonomična (less is more) i silno brzooka. (Dok nisam vidio c.v. na kraju rukopisa, mislio sam  da je A. Kliment vjerojatno pseudonim – “too good to be unknown”). Ovaj paperback se lokalno nastavlja na Nenada Brixija ili mladog Šoljana, a autorica očito voli Mrs Marple, Midsomer Murders, Patriciju Highsmith, a i Chesterton je dao ideološki touch.

Nisam mogao odrediti godine niti generaciju pripovjedačici, razboritost odaje zrelost, neovisno od godina, ali žustrina pažnje i radost pričanja silno je mladalačka. Književni stil, kao što obično biva u angloameričkoj krimi-literaturi, ovdje  je “filmski”. Filmska adaptacija bi, međutim, oduzela ovoj priči čar njezina osnovnog sastojka: pripovjedačicu. Ljepota  je ovdje u izvedbi, više nego u fabuli.

Pamtit ćemo ovu pripovijest po digresijama, vrani koja sleti na granu pa otrese svo lišće, opisima Vlaške i Laščine, mistifikaciji Zvečaja gornjeg i donjeg,
Duge Rese i Karlovačke županije općenito, a osobito po sabranoj psihologizaciji obiteljskih odnosa skupine nekonfliktnih a dirljivih osoba u obiteljskom
shabangu i kavafelu oko pokojnog.

Kupit ću knjigu čim izađe iz tiska, da je imam na papiru na polici, a spremam sam se pretplatiti unaprijed na predstojeći serijal romana u kojima gospođa Irma raspetljava slučajeve, lake ruke objedinjujući vegetarijanstvo i krvoprolića.

 

„Ubojstvo na Mrežnici“ od 5. svibnja u knjižarama.

 

22. travanj 2022.

U sklopu Noći knjige knjižnica Špansko-sjever predstavlja knjigu „La Molnar: priča o Ljiljani Molnar-Talajić” objavljenu u nakladi izdavačke kuće Beletra.

16. veljača 2022.

U galeriji novonastalih likova hrvatskog postsocijalističkog imaginarija branitelj i tajkun zauzimaju status krunskih, amblematskih figura. To je, naravno, posve očekivano s obzirom da branitelj i tajkun tipski reprezentiraju dva ključna procesa iz povijesti hrvatske tranzicije: Domovinski rat i dubioznu privatizaciju, okarakteriziranu i kao „prvobitnu akumulaciju kapitala“. To je toliko podrazumijevana činjenica da se čak ni i u najstudioznijim refleksijama suvremene hrvatske književnosti literarna geneza ove kategorije likova u sprezi s izvanknjiževnim, kulturnopovijesnim i sociopolitičkim kontekstom nikad nije posebno razmatrala, nego se po automatizmu reproducirala kao očigledna uzročno-posljedična veza, odveć jednostavna da bi se teorijsko-analitičkim istraživanjem potenciralo imalo kompleksniju narav te relacije.

 

Tek će Danijela Weber-Kapusta u studiji Dijalektika identiteta komparirati specifične afinitete hrvatske kulturne proizvodnje tijekom postsocijalističkog razdoblja s kulturnim praksama ostalih istočnoeuropskih država iz bivšeg komunističkog lagera, pa će nam tim istraživačkim radom osvijestiti jedan snažan kontrast. Dok se, primjerice, dramsko pismo nekadašnje Istočne Njemačke mahom bavilo pitanjem kompromitiranih sugrađana zbog različitog stupnja kolaboracije s bivšim režimom te ideološkog konvertitstva i malograđanskog oportunizma, kao i promijenjenim odnosima moći između nekad tlačenih građana i provoditelja režimske represije, hrvatsko se dramsko pismo bavilo – braniteljima. Bavilo se njihovom poslijeratnom reintegracijom u mirnodopski život, izgubljenošću u novonastalom realitetu koje ih je dočekalo po povratku s fronta, frustracijom zbog iznevjerenih ideala i ostalih naivnosti zbog kojih se išlo u rat te razočaranošću nepravdama u tranzicijskoj raspodjeli društvenoga kapitala.

 

Međutim, reprezentacijska politika hrvatske književnosti prema braniteljskoj populaciji, i to naročito u fikcijskoj prozi, već se od samoga početka, još u godinama rata, kao i u prvim poslijeratnim godinama, godinama još uvijek opterećenih pathosom rata, domišljala zanimljivim strategijama kako bi – čini se – izbjegla repriziranje ideološkog kiča kakvom smo svjedočili u jugoslavenskoj književnosti o partizanskim herojima NOB-a, tako da su u novijoj hrvatskoj književnosti empatiju prema braniteljima iskazivala možda tek samo dva autora: Josip Mlakić i Zoran Žmirić. Još su ranih devedesetih, u jeku domoljubne groznice, Nedjeljko Fabrio i Stjepan Tomaš o hrvatskoj ratnoj epopeji pisali iz vizure agresorskih snaga, dijelom želeći na takav način postići odmak od tadašnje zasićenosti baš svih diskurzivnih praksi i reprezentacijskih politika patetikom domoljubne retorike i kičem nacionalističke ideologije. Naravno, u njihovim izvedbama to je bio prozirni manevar i puka poza budući da im je pripovijedanje i te kako bilo zasićeno diskurzivnim i reprezentacijskim normama devedesetih, no već je sam pokušaj fingiranja distance indikativan.

 

Povijesne periodizacije novije hrvatske književnosti ističu 1997. godinu kao prijelomnu zato što je tada otpočeo val – kako se to kaže – konačno kvalitetnih literarnih ostvarenja o ratnim temama, čime je ujedno i umanjen kompleks prema dotadašnjoj superiornosti bosanskog ratnog pisma. Međutim, taj val otpočinje Ovcama od gipsa Jurice Pavičića, romanom u kojem hrvatski vojnici počine ratni zločin, a kritički odnos prema braniteljskoj populaciji postaje i ostaje kontinuiran.

 

U dnevnopolitičkoj zbilji, znamo, javna je slika branitelja prešla put od glorificiranih heroja nacije do prijezira zbog povlaštenosti, od traumatiziranih PTSP-jevaca do lažnih invalida, od moralnih vertikala i utjelovljenja svih vrlina do filofašističkih desničara, od ratnih junaka do tereta društva i ucjenjivača javnosti. Nekad „naši dečki“, sada su besposleni paraziti iz kladionica. Nekad urbani rockeri u maskirnim uniformama, sada koče napredak zajednice inzistiranjem da cijeli kolektiv vječno ostane u najboljim i najznačajnijim godinama njihovog života, u devedesetima. Tim slijedom i u hrvatskoj književnosti slika branitelja postaje sve negativnija i, što je još važnije, sve manje profilirana, svođena na jednodimenzionalni stereotip o primitivnom desničaru, folirantu koji uživa vojnu mirovinu bez ispaljenog metka  i dosadnom besposličaru koji alkoholizirano gnjavi okolinu ratnim pričama i politiziranjem.

 

Ratna biografija više nije ni gorda referenca u karakterizaciji pozitivnih likova, nego su branitelji pozadinski statisti i ridikuli, dostatni znak sveukupne patologije društva, simptom opće potonulosti u regresiju i tek neizostavni dekor u epskome ilustriranju tranzicijske društvene scene. Možda nam najsustavniji i najtemeljitiji doprinos takvom smjeru reprezentiranja dolazi iz dramske književnosti, iz opusa Mate Matišića, koji je pedantno nizao subverzije u sada već bogat repertoar demontaže nacionalističke mitologije upravo kroz detronizaciju i dedivinizaciju branitelja kao vodećih simbola projektiranog poretka u tranzicijskoj Hrvatskoj, pa tako njegovi branitelji liječe PTSP slušanjem narodnjaka, zaljubljuju se u srpske prostitutke, a kao ljute Hrvatine otkrivaju iz naslijeđa obiteljskih tajni da su srpska i udbaška „kopilad“.

 

I dok je najrecentnija kritika možda i najrazornija jer je najautoritativnija zato što dolazi iz redova najprofesionalnijeg kadra hrvatske vojske, štoviše čak iz samog centra hrvatskog vojnog vodstva, odnosno iz autobiografske ispovijesti generala Ademija, obuhvaćajući kritičkim prokazivanjem cjelokupnu vertikalu hrvatske vojne hijerarhije, od vojnika iz rovova, pa sve do najviše generalske elite, istodobno svjedočimo pojavi oprečnoga trenda, distinktivnog po afirmativnoj ili barem kritički ublaženoj reprezentaciji braniteljske populacije.

 

Trend je utoliko intrigantniji što pripadajuća mu umjetnička ostvarenja ne djeluju kao rezultat političkih pritisaka ili kao banalna ideološka propaganda koja se mobilizirala u kontraofenzivno djelovanje protiv svih tekućih difamacija domoljubne mitologije, nego kao plod umjetničkog sazrijevanja, tim više što su ideološki neeksplicitna, tobože strogo humanistička, naizgled netendenciozna, čak odmjerena, nijansirano profilirana, senzibilna za kompleksnosti i kontroverznosti situacija u kojima su se branitelji zaticali, kako u ratu, tako i u miru. Unisono je pohvaljena mini serija Nestali kao proizvod koji je osuvremenio tipične epizode iz filmografije partizanskoga žanra, prilagodivši ih standardima moderne snimateljske tehnologije i vizualnosti te moderne televizijske naratologije i estetike, dok se Branko Schmidt u filmskom hitu A bili smo vam dobri laća objektivističke psihosocijalne introspekcije braniteljskoga uma.

 

Na tom nam valu istodobno iz književnoga polja dolazi roman Izbrisani Zorana Lisjaka, sižejno gotovo identičnog s osnovnim narativnim postavkama Schmidtovog filma. Dvanaest razvojačenih branitelja okupira napuštenu vojarnu i zaprijeti kolektivnim samoubojstvom ako hrvatske vlasti u roku od 72 sata ne izglasaju zakone koji će dati pravne osnove za osuđivanje svih dužnosnika i ostalih građana Republike Hrvatske koji su se materijalno okoristili u vremenu ratnoga profiterstva, ali i osuđivanje svih onih dužnosnika koji su do sada političkim radom naštetili Hrvatskoj i njenim građanima. Osim odsluženja zatvorske kazne, branitelji za takve optuženike traže oduzimanje imovine i državljanstva te izgon iz Hrvatske po odsluženju kazne. Posljednji je pak uvjet da se slučajevi ovakvoga tipa procesuiraju ekspresno, u roku od šest mjeseci.

 

Poput Schmidta, i Lisjak inzistira na neutralnom, neopredijeljenom pripovjednom pozicioniranju, više razrađujući ambivalentni karakter ovakve drame i tretirajući braniteljsku populaciju naprosto kao socijalnu činjenicu, dok istodobno minimalizira eventualnu kompromitaciju eksplicitnim ideološkim stajalištem ili jeftinim politikantstvom. Naime, iako su branitelji glavni akteri ovoga romana, oni ne zbore uskogrudno, ne kukaju da su zaboravljeni, obezvrijeđeni ili da im se društvo nije adekvatno odužilo, niti robuju sevdahu o minulim danima ponosa i slave tijekom Domovinskog rata. Lisjakovi se branitelji ne busaju u prsa uz parolu „Mi, Hrvati!“ da bi time poručivali kako imaju ekskluzivni monopol nad nacionalnim identitetom, niti se postavljaju kao da su zbog svojih ratnih žrtava superiorniji od ostatka građanstva. Ukratko, Lisjakovi branitelji ne zbore nacionalistički, nego građanski, pa kao nekadašnji borci za slobodu, sada se mobiliziraju kao borci za sveopću pravednost i socijalnu jednakost.

 

U duhu tako postavljene diplomatičnosti i taktičnosti na stranicama Lisjakova romana potez njegovih junaka se kroz nastavak priče odvaguje i kao domoljubni čin, i kao obični terorizam, kao infantilna fantazija naivnog populizma, i kao simptomatična ekspresija nakupljenog socijalnog nezadovoljstva koje bi svoje frustracije konačno da razriješi političkim radikalizmom. Osim što Lisjakovi branitelji ne govore parolaški, odnosno nisu izmanipulirani instrument demagoških diskursa i papagaji domoljubnih fraza, također su i nijansirano karakterizirani. Kako bi dinamizirao naraciju o protjecanju vremena i iščekivanja dok traje talačka kriza, Lisjak svakih par poglavlja portretira po jednog od dvanaest odmetnutih branitelja, što je autoru omogućilo da izbjegne plošnu reprezentaciju te zastupi spektar raznovrsnih i profiliranih sudbina među braniteljskom populacijom, tako da su neki od njih narkomani i alkoholičari, neki su vrijedni OPG-ovci ili svojedobni pripadnici zlatne mladeži koji su prezreli bogatstvo svojih roditelja i idealistički otišli na front, a neki su čak i bivši kriminalci ili hladnokrvni vojni plaćenici iz Legije stranaca.

 

Treba napomenuti da je Lisjakov roman realiziran u poetičkim granicama trivijalne žanrovske književnosti i komercijalne beletristike. Još točnije rečeno, roman mu je komponiran po uzoru na strukturu filmske naracije, počev od uvodne ekspozicije, gdje Lisjak zorno opisuje tenkovsko-pješadijsku bitku, pa do zastupljenosti tipičnih filmskih konvencija u psihološkom dramatiziranju talačke krize, uključujući i pritisak vremenskog istjecanja u odnosu na rok koji su branitelji zadali za ispunjavanje zahtijeva. Notorna je činjenica da za takvim poetičkim sredstvima izdašno posežu i naši etabliraniij prozaici, no kod Lisjaka nema dvostrukog kodiranja, niti ambicije da žanrovsko fabuliranje i strukturiranje nadogradi pretencioznijim intelektualiziranjima i stiliziranjima kako bi ukoričenje konkuriralo za status slojevitije i relevantnije umjetnosti.

 

U Lisjakovom pripovijedanju sve je u funkciji napete priče o dramatičnoj situaciji talačke krize, s pravodobno ukomponiranim i odmjerenim eskursima u epizode iz Domovinskog rata, u biografske epizode likova radi njihove slojevitije psihologizacije ili pak u dnevnopolitičke komentare, pri čemu treba pohvaliti i autorovu izvrsnu, tehnički pedantnu upućenost u vojnu tehniku i terminologiju, kao i u stručni militaristički diskurs kojim se tumače vojna taktika i opisuju vojne operacije, kao što treba pohvaliti i sjajni, efektni, neočekivani i upečatljivi obrat na kraju romana, kako i treba biti kada se piše žanrovska napetica. Dakle, takvo pripovjedno reduciranje na strogo funkcionalno fabuliranje, bez viška artističkih ukrasa, omogućilo je autoru da se poštedi rizika zapadanja u jeftino politiziranje ili ideološke kompromitacije, dok s druge strane ostavlja čitatelju prostora da sam tumači simbolički značaj ili kontroverzne političke i ideološke pozadine ispripovijedanoga, u duhu znanih nam spoznaja o popkulturnoj beletristici kao poprištu simptomatičkoga, ne bivajući stoga trivijalnom, nego važnom po onome što ne kaže ili po onome što pak implicitno kazuje, između redaka fabularne atrakcije i žanrovskog spektakla.

 

Lisjaku nedostaje tek ponešto od talenta Gorana Tribusona kakvog ovaj naš klasik iskazuje u svojim žanrovskim djelima, ali je Lisjakov roman ipak važan glas vremena, glas današnjeg općeg nezadovoljstva.

 

Piše: Igor Gajin 

9. veljača 2022.

Ljubav je bajka u koju treba povjerovati da bi se ostvarila – rekla je Nataša Turkalj govoreći o bajkovitosti ljubavnih romana na promociji svog prvijenca “Moja savršena nevolja”, erotskog ljubića u kojem su glavni likovi Lorena Ketonić iz Zagreba i Ivan Leko iz Splita. Lorena i Ivan započinju strastvenu vezu, ali njihova ljubav nailazi na prepreku kada Lorena iz medija dozna da Ivan ima tajnu iz prošlosti koju joj nije povjerio. Ljubav na ispitu iskrenosti i povjerenja ipak pobjeđuje. Roman opisuje uspješnu i imućnu Hrvatsku, predstavlja vina i vinograde, maslinike, brodove, čokoladu i čajeve, a glavni likovi ambiciozni su nasljednici uspješnih tvrtki koje se razvijaju i imaju perspektivu, doznala je publika iz odlomaka koje je čitala Ksenija Hundrić.

Na promociji u Knjižnici Bogdana Ogrizovića bilo je riječi o tome kako kod nas autorice vrlo rijetko pod pravim imenom objavljuju romane u kojima se izražavaju erotski osjećaji. Ognjen Golubić, voditelj emisije Dobro jutro, Hrvatska, primijetio je kako u našem medijskom prostoru nedostaje osjećaja te se složio da bi ovakvih romana svakako trebalo biti više. Urednicu Sandru Pocrnić Mlakar zanimalo je mogu li romani sa sretnim završetcima potaknuti čitatelje da se izbore za sretne završetke u stvarnom životu, na što je Ognjen Golubić podsjetio da upravo traje Tjedan braka, koji treba podsjetiti koliko je važna zajednica muškarca i žene i njihovo međusobno povjerenje. Golubić je šarmantno podsjetio kako je primijetio podršku koju je Nataši Turkalj pružio njezin suprug noseći teški paket knjiga te naglasio da i njemu osobno puno znači emocionalno utočište i zadovoljstvo u vezi.

Nataša Turkalj izjavila je kako je od mladosti željela pisati ljubavne romane, ali tu je želju ostvarila tek kao supruga i majka odrasle djece, kada je na godišnjem odmoru sjela i napisala roman. Na promociji je objavila da je nakon izlaska prvog romana napisala i drugi, čiji se izlazak također očekuje. Napomenula je kako je po završetku prvijenca imala veliku tremu i da je prva čitateljica romana bila njezina mama.

– Mami sam s punim povjerenjem sam joj predala rukopis jer je uvijek puno čitala. Tek nakon što se njoj svidio roman, pitala sam prijateljice žele li ga pročitati i nakon što im se svidio poslala sam ga izdavaču- objasnila je Nataša Turkalj, govoreći o prijemu romana u obitelji i najužem krugu.

Roman “Moja savršena nevolja” može se nabaviti u knjižarama “Hoću knjigu” i “Školska knjiga” u cijeloj Hrvatskoj te u web knjižarama Menart i Ljevak. Već u drugom tjednu nakon objavljivanja našao se na top-listi najtraženijih romana nakladnika Beletra.

Na veseloj promociji romana “Moja savršena nevolja” Nataša Turkalj imala je veliku podršku prijatelja i prijateljica iz cijele Hrvatske, koji su je došli pozdraviti i čestitati joj na uspjehu. Stoga je autorica na kraju zahvalila svim svojim prijateljicama i njihovim savršenim nevoljama.

3. prosinac 2021.

Nekad virovitička gimnazijalka, danas ugledna književnica Božica Jelušić stigla jes pregrštom darova za Virovitičane na obilježavanje svoje jubilarne godine koje su organizirali virovitički Ogranak Matice hrvatske i Gradska knjižnica Virovitica. U jubilarnoj godini, u kojoj obilježava 70 godina života i 50 godina rada, Božica Jelušić objavila je ukupno sedam knjiga. Jedna od njih još je u tisku, a upravo otisnutu rukopisnu knjigu „Zagreb u versima i kipecima“,s fotografijama Nikole Šolića, premijerno je predstavila u gradu pod čijim je stablima, prisjetila se,pisala svoje prve pjesme.

Kako je rekla Božica Jelušić, pjesme iz knjige „Zagreb u versima i kipecima“ većinom su nastale u stanu njezine prijateljice Đurđe Sučević Fruk, na petom katu zgrade na Cvjetnom trgu, u kojem je boravila za posjeta Zagrebu. O velikom Zagrebu pisala je iz svoje perspektive studentice iz provincije koja poznaje i respektira zagrebačku kulturu i povijest.

Rukom pisane verse Božice Jelušić u knjizi prate kipeci nagrađivanog fotografa Nikole Šolića, fotografije koje naoriginalan način prikazujuzagrebačke vedute, ali i mjesta poznata samo Zagrepčanima. Kako je u virovitičkoj knjižnici rekao Nikola Šolić, danas se teško mogu razlikovati fotografije snimljene profesionalnim fotoaparatom i iPhoneom, ali bitnije je oko autora koje će znati snimiti umjetničko djelo. Kako je rekao Šolić, među tridesetak njegovih fotografija u knjizi „Zagreb u versima i kipecima“ također je nekoliko snimljenih iPhoneom.

Kako je u recenziji primijetila Marina Mađarević, u „Versima i kipecima“ je„intimna poezija kojom vladaju svjetla, zatim zima, jesen, večer, zagasite boje, gotički duh, tišina, a ponajprije sjeta okupana dubokim promišljanjima“.Mađarević zapaža također kako je „Zagreb u versima“ ipjesnička posveta pjesnicima koji su ostavili svoj trag u povijesti Zagreba – Ujeviću, Matošu, Cesariću, Šimiću te Šenoi, „sinu sladopeka“.

Knjigu „Zagreb u versima i kipecima“ objavljena je uz potporu Grada Zagreba, pa je time i Zagreb dao doprinos obilježavanju jubileja 70/50 ugledne književnice.

Od ostalih pet dosad objavljenih knjiga Božice Jelušić u jubilarnoj godini tri su objavljene u nakladi Tonimir iz Varaždinskih Toplica – „Vrata vrta“, knjiga štokavske poezije, „Gda smo išli“, knjiga kajkavske poezije te knjiga priča „Zvjezdane jagode“, od kojih su nekeobjavljene u časopisima. Slikovnica „Pjesko, pješčani dječak“ o Đurđevačkim pijescima objavljena je u Đurđevcu i prevedena na njemački. Knjigu eseja „Kajogledi, vnebogledi“ objavio je koprivnički Ogranak Društva književnika u Koprivnici, a njome je književnica osvojila Nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja, koju svake godine dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika i njegov istarski ogranak.

Sedma knjiga koja izlazi u jubilarnoj godini bit će biografska knjiga „Mojih 70/50“, koju će objaviti Podravski zbornik iz Koprivnice, čija je dugogodišnja suradnica.

Među esejima u nagrađenoj knjizi „Kajogledi, vnebogledi“ i dvije su recenzije zbirki poezije virovitičke pjesnikinje Natalije Bajer, koja svečanost upotpunila čitanjem pjesama Božice Jelušić na kajkavskom.

Svojom najvećom nagradom u jubilarnoj godini, kako je rekla književnica, smatra proglašenje prirodnog rezervata Drava i odustajanje od gradnje hidroelektrane na Dravi, za što se borila od početka sedamdesetih godina, kada je u Đurđevcu osnovala prvo ekološko društvo u sjevernoj Hrvatskoj.

Mjesto koje ujedinjuje ljubav prema prirodi i ljubav prema umjetnosti velike književnice njezin je Dvor Barnagor, imanje s kurijom na brežuljku u mjestu Čepelovac iznad Đurđevca, koje je književnica pretvorila u jedinstveno sastajalište za umjetnike, pisce i likovne kolonije i posjete đačkih ekskurzija. Književnica je ovom prilikom Virovitičane pozvala u posjet umjetničkom izletištu riječima: – Dođite, dišite!

Središnju proslavu jubileja 50/70 priredit će Grad Đurđevac na rođendan književnice 17. prosinca, kada će biti izložena sva izdanja u jubilarnoj godini i četrdeset originalnih,rukom pisanihbilježnicakoje je književnica ispunila pjesmama i crtežima.


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Snimio: Nikola Šolić

2. prosinac 2021.

Reakcija odraslih tinejdžere je pogodila više nego stvarna opasnost od epidemije, poruka je romana „Godina Štakora“ koju je u Egoistu u Cvjetnom naselju predstavila autorica Lea Brezar u pratnji profesorice hrvatskog Vanje Dojkić i urednice Sandre Pocrnić Mlakar. Preko Zooma na promociji je sudjelovala i recenzentica Marina Mađarević koja se javila iz Virovitice. Najstvarniji lik romana„Godina Štakora“ je tinejdžerica Ira, koja do kraja romana odrasta. Irin odnos s majkom i profesoricom psihologije pokazuje kako su mladi doživjeli epidemiju u 2020., godini te kako doživljavaju odrasle oko sebe. Odrasli pak nisu preuzeli odgovornost, već su prije pokazali svoje slabosti, složile su se profesorice Vanja Dojkić i Marina Mađarević.

„Godina Štakora“ roman je o 2020. godini i o šest protagonista koji u kriznoj godini trebaju, svatko na svoj način, riješiti svoju životnu krizu. Ključno je pitanje slobode na koju se, kako je primijetila Lea Brezar, pozivaju protivnici protuepidemijskih mjera, iako u uređenom društvu sloboda zapravo ne postoji. Poslušnost je nužna kako bi društvo funkcioniralo, ali u tom okviru između željene slobode i nužne poslušnosti postoji prostor koji možemo iskoristiti za sebe i u njemu naći mir. Erotika je prostor slobode i zato je važna u romanu kao putokaz prema iskrenim osjećajima i autentičnosti.

U svom romanu Lea Brezar podsjeća na važnu dimenziju vremena, koja se u krizi često gubi iz fokusa. Dvanaest godina kasnije, u sljedećoj godini Štakora, 2032. godini, susrećemo likove u novim okolnostima, koje pokazuju kako su riješili svoje krize u 2020. godini.

Na pitanje tko je bio inspiracija za lik korumpiranog i promiskuitetnog bankara Bernarda, autorica Lea Brezar odgovorila je da je Bernard slika Hrvatske danas i odraz pogrešnih vrijednosti – površan, ubrzan i promiskuitetan, naizgled jak, a u suštini labilan. Bernardovo ponašanje donekle ima opravdanje, ali njegov je razotkriveni krimen preozbiljan da bi prošao bez posljedica i mora u zatvor koji za njega znači katarzu.

Vanja Dojkić istaknula je ilustraciju štakora na naslovnici koju je nacrtala njezina učenica Mia Brezar. Na naslovnici su i prepoznatljive zagrebačke Rakete, tri zgrade na Vrbiku u kojima se odvija drama. Zbog Zagreba i zagrebačkog motiva na naslovnici, knjigu je zatražio i Zavičajni odjel Knjižnica grada Zagreba.

Budući da je „Godina Štakora“ četvrti roman Lee Brezar, pitanje za sudionice promocije bilo je koji im se roman Lee Brezar najviše sviđa i primjećuju li poveznicu među njima. Marina Mađarević izjavila je kako ju je Lea Brezar osvojila već svojim prvim romanom „Superjunakinje“, dok je Vanja Dojkić spomenula „Ogledala“, koji joj je drag jer prikazuje jednostavan, stvaran život. Kako je rekla Lea Brezar, njezin motiv za pisanje je pronalaženje načina na koje možemo mijenjati stare paradigme koje sputavaju rast.

Lea Brezar direktorica je marketinške agencije Dharmedia i suosnivačica Epohe, privatne gimnazije i osnovne škole s programom temeljenim na waldorfskoj metodologiji. Bavi se organizacijskom psihologijom i dosad je objavila trinaest knjiga među kojima su zbirke poezije, proza i priručnici.


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Snimio: Slaviša Brezar

Zagreb, 27 rujna 2021.

Djeca kojoj su pomogle Bachove kapi i homeopatski pripravci, kad odrastu dat će prednost prirodnim metodama liječenja jer su se uvjerila u njihovo djelovanje, stoga sam uvjerena da će se u budućnosti Bachove kapi sve više primjenjivati – rekla je dr. sc. Ana Klikovac na promociji knjige „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“. Promocija je održana na otvorenom, u restoranu Brewbites, u zelenilu atrija Arheološkog muzeja,  a u razgovoru o knjizi i Bachovim kapima sudjelovale su liječnice dr. Branka Erdelji Štivić, specijalist obiteljske medicine i dr. Metka Regan, pedijatar. Predstavljanje knjige je na gitari pratio književnik i glazbenik Stjepo Martinović, a organizirano je i darivanje za prisutne u publici.

Dr. Metka Regan u svojoj pedijatrijskoj ordinaciji primjenjuje homeopatske pripravke i Bachove kapi, a kako je rekla autorica knjige, s homeopatijom se upoznala upravo zahvaljujući dr. Regan, kada se uvjerila kako homeopatski pripravci pomažu djeci.

– Kod primjene prirodnih preparata roditelji vrlo brzo primjećuju poboljšanje i iznenađeni su njihovim djelovanjem, a kod djece je važno primijeniti blago i neškodljivo sredstvo. Knjiga o Bachovim kapima stoga je dobrodošla pomoć nama koji primjenjujemo prirodne pripravke – rekla je dr. Metka Regan i dodala da djeci najčešće preporučuje prirodna sredstva protiv kašlja.

Prvo pravilo medicine, koje se uči na prvoj godini fakulteta, je – ne škoditi, rekla je dr. Branka Erdelji Štivić, a upravo je to osobina prirodnih pripravaka.

– Zato dajem prednost terminu integrativna medicina ili pak komplemetarna medicina, koja obuhvaća prirodne pripravke i metode službene medicine, a ne alternativna medicina jer se različiti načini liječenja upotpunjuju, a ne isključuju – rekla je dr. Branka Erdelji Štivić i opisala primjer primjene homeopatije i aromaterapije, kojem je svjedočila u Njemačkoj, kada je na jednom porodu rodilji pomogla homeopatija, a novorođenčetu zatim aromaterapija.

– Dakako da su nadohvat ruke najsuvremeniji lijekovi, ali prije njihove primjene pokušava se s blagim, prirodnim sredstvima, pa ako pacijent dobro reagira nema ni potrebe za njihovom primjenom  – pojasnila je dr. Erdelji Štivić.

Knjiga „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ opisuje sustav pripravaka koji je početkom 20. stoljeća postavio osnivač dr. Edward Bach, koji je također je bio homeopat. Bachov sustav obuhvaća 38 jedinstvenih i potpuno prirodnih esencija koje se pripremaju od samoniklog i poznatog cvijeća europskog podneblja, kao što su cikorija, bijeli i crveni kesten, hrast ili orah. Ana Klikovac, doktor je ekonomskih znanosti, koja je nakon doktorata predavala na visokoškolskim ustanovama, a zatim upoznala homeopatiju, uvjerila se kako djeluje na njezinu djecu i na nju i odlučila posvetiti se pružanju konkretne pomoći metodama prirodnog iscjeljivanja. Danas vodi tvrtku Annah za homeopatiju i potporu zdravlju i predavačica je na međunarodnoj akademiji za naprednu homeopatiji u Indiji „the other song“, a edukaciju o Bachovim kapima završila je u Bachovom centru u Velikoj Britaniji. Nakon što je prevela nekoliko originalnih djela dr. Edwarda Bacha, svoje znanje o Bachovim kapima i višegodišnje iskustvo u primjeni Bachovih kapi predstavila je u svojoj prvoj knjizi.

Autorica knjige „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ i njezine gošće liječnice na promociji su prokomentirale i aktualnu pandemiju i njezin učinak na primjenu Bachovih kapi i prirodnih metoda liječenja. Zajednički je zaključak da će prirodne metode biti sve traženije.

– Zbog epidemije i potresa prošle godine najčešće su se tražili preparati za smirenje i protiv stresa, a nakon potresa bilo je mnogo djece koja od straha nisu mogla spavati. Dosta je roditelja tražilo pomoć psihologa, ali nema toliko psihologa koji bi mogli brzo djelovati. U takvim slučajevima pomogli su prirodni pripravci – rekla je dr. Metka Regan.

Na zagrebačkoj promociji predstavljeno je i englesko izdanje, objavljeno tri mjeseca nakon hrvatskog i u prodaji je na Amazonu. Knjigu „Bach Flower Remedies for a Happy and Balanced Life“ objavio je nakladnik B. Jain Publishers iz New Delhija , jedan od najvećih svjetskih izdavača homeopatske literature. Povratak prirodi, koja nudi i hranu i lijek, trend je u cijelom svijetu, rekla je Ana Klikovac. U Hrvatskoj se zasad mogu nabaviti Bachove kapi u ljekarnama, ali samo jedna unaprijed pripremljena kombinacija za stres, dok se u svim razvijenim zemljama Bachove kapi različitog djelovanja jednostavno mogu kupiti u svakoj ljekarni, kao potpuni set od 38 esencija, dodala je.


Fotografije: Nikola Šolić

Zagreb, 20 rujna 2021.

Norma postavljena na pozornici HNK u povodu 20. obljetnice rada Ljiljane Molnar Talajić snimljena je za televiziju i ta se snimka iz 1980. godine nalazi se negdje u arhivi HTV-a – prisjetila se Seadeta Midžić nakon što je „Casta Diva“ iz opere Norma, s dvostrukog CD-a Ljiljane Molnar Talajić, odjeknula Trgom Republike Hrvatske ispred HNK. Predstavljanje knjige „La Molnar“ na otvorenoj sceni HNK pratile su, naime, slavne izvedbe Ljiljane Molnar Talajić – Casta Diva iz opere „Norma“ Vincenca Bellinija, „La vergine degli angeli“ iz opere „Moć sudbine“ Giuseppea Verdija i „Ave Maria“ Franza Schuberta.

Zagrebačka Norma postavljena je tri godine nakon bečke, napomenula je urednica knjige Jagoda Martinčević i navela kako je Ljiljana Molnar Talajić pjevala na pozornicama svih pet najvećih svjetskih opernih kuća – Bečke državne opere, Metropolitana u New Yorku, Scale u Milanu, Arene u Veroni i Covent Gardena u Londonu. Ljiljana Molnar Talajić za Veronu je bila La Molnar, a za Beč Die Molnar, podsjetila je Jagoda Martinčević.

Govoreći o Ljiljani Molnar Talajić, Seadeta Midžić naglasila je kako su u knjizi „La Molnar“ autor Dalibor Talajić i urednica Jagoda Martinčević dvoglasjem postigli cjelinu te citirala Nietzschea i Decartesa o doživljaju glazbe. Isto je rekao Enes Kišević haiku stihom – Operna diva/ i publiku i sebe/ podiže glasom. Dio te moći mogla je osjetiti i publika ispred HNK zahvaljujući CD-u i moćnim zvučnicima.

Nikolina Mazalin iz Croatia Recordsa napomenula je kako je snimanje i čuvanje slavnih interpretacija suvremenika jedan od zadataka diskografske kuće. Dvostruki CD velike La Molnar, objavljen u ediciji Veliki hrvatski interpreti, Croatia Records ovom je prilikom darovao svima prisutnima na promociji.

Otvorena scena HNK je simbolično mjesto za predstavljanje knjige „La Molnar“, naglasio je Dalibor Talajić, jer je nedaleko, osim pozornice na kojoj je nastupala, i Klub kulturnih radnika, popularni restoran „Kod Drageca“, gdje je velika La Molnar također rado pjevala u društvu. Dio klupske atmosfere, u kojoj se netko u neko doba noći sjeti „daj Ave Mariju“, a operna diva ustaje i pjeva, opisan je u odlomku iz knjige koji je pročitala Nera Stipičević.

Schubertova Ave Maria u izvedbi Ljiljane Molnar Talajić, koja je nakon čitanja odjeknula s otvorene pozornice HNK, poput magneta je privlačila šetače koji su zastali kako bi uživali u snazi glazbe i izvedbe i oživjeli sjećanje na veliku La Molnar.

Knjigu „La Molnar – priča o Ljiljani Molnar Talajić“ sufinancirana je sredstvima Grada Zagreba.


Fotografije: Nikola Šolić