NAJTRAŽENIJE – JESEN 024.

Danas u priručnicima, sutra u primjeni

  1. Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život

Knjiga o knjigama, klasicima i nama. Branko Marijanović je profesor anglistike koji je obradio deset svjetskih klasika i njihovu aktualnost. Iznenađujuće poveznice sa suvremenim dvojbama i neurozama pronašao je kod Homera, Shakespearea, Dostojevskog, Dickensa… Pisce koje smo dosad poznavali samo iz lektire Marijanović aktualizira i predstavlja u novom svjetlu. “Knjige…” profesora Marijanovića najprodavanije je Beletrino izdanje na Interliberu. U knjižare tek kreće, ali već prve reakcije publike pokazuju da je zanimanje izvanserijsko.

  1. Anita Husnjak: Nezahvalna

Biografija umjetnice koja oslikava zidove neobična je životna priča i motivirajući i inspirirajući priručnik za djevojke koje žele afirmirati svoje talente i u potrati su za identitetom. Aniti Husnjak je prometna nesreća promijenila odnos prema životu i potaknula je da napravi svoj popis doživljaja koje ne želi i popis želja koje želi ostvariti. Danas radi puno, ali po svojim rasporedima i svojim uvjetima. Afirmirala je svoj talent i izborila se za financijsku slobodu. Knjiga je ilustrirana slikama zidova koje je oslikala Anita Husnjak.

  1. Sandro Kraljević: Kako preživjeti u suvremenoj džungli

Nastupom na Interliberu i najavom drugog izdanja Sandro Kraljević aktualizirao je priručnik “Kako preživjeti u suvremenoj džungli”. Kako je obećao pred publikom na pozornici Paviljona 6, drugo izdanje priručnika opremit će primjerima uz svaku temu i ažurirati grafikone i navedene podatke. “Kako preživjeti u suvremenoj džungli” priručnik je objavljen 2020., uoči lock-downa, a drugo izdanje Sandro Kraljević najavljuje za početak 2025., pet godina nakon prvog.

  1. Jan Bolic: Dan po dan

Svoj priručnik “Dan po dan” Jan Bolić opremio je slikama u boji na kojima su prikazani osjećaji koje Jan želi podijeliti sa svojim čitateljima. “Dan po dan” je zbirka priča u kojima Jan opisuje kako je svako životno iskustvo iskoristio kao pouku i poticaj za osobni rast i mudrost kojom živi svoje talente i svoje snage, umjesto slabosti i ograničenja. Jan je danas zaposlen, radi u marketinškoj agenciji i piše novi roman i novi priručnik. Osim priručnika, u knjižarama se i dalje dobro prodaje Janov kriminalistički roman „Štakori“.

  1. Vedran Soric: Prodajni mindset

Priručnik “Prodajni mindset” u okviru je jednog od najpoznatijih multimedijskih projekata namijenjenih menadžerima, a drugim izdanjem u knjižarama je postigao kontinuiranu potražnju. Vedran Sorić vodi podcast “Prodajni mindset”, koji prati poslovna zajednica u cijeloj Hrvatskoj. Konferencija na kojoj je gost bio Jordan Belfort, Vuk s Wallstreeta donijela je timu nagradu Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Uz poslovni klub, koji se sastaje na vrhu Sky officea, egida Prodajni mindset postala je ove godine sinonim za aktualnu, kvalitetnu i učinkovitu poslovnu edukaciju i pobjednički networking.

/by

BISERJE SAMOĆE U OGRIZOVIĆU

Kao na rock-koncertima, publika je uzvicima „bravo“ i „još“ dočekivala pjesme Steve Leskarca na promociji njegove nove zbirke Biserje samoće u knjižnici Bogdana Ogrizovića. O sonetima i zbirke „Biserje samoće“ govorila je književnica Ljerka Car Matutinović, a  poeziju su, uz autora, s kojim dijele a glumačka iskustva, interpretirali glumci Jasna Bilušić i Sreten Mokrović. Zbirka poezije objavljena je uz financijsku potporu Općine Hrvatska Dubica. Publiku u „Ogrizoviću“ pozdravila je načelnica općine Ružica Karagić istaknuvši da „Biserje samoće“ nije prvi put da Općina Hrvatska Dubica sufinancira pjesme Steve Leskarca zbog njihove visoke umjetničke vrijednosti s posebnom posvetom rodnom kraju. U znak pozdrava zavičaju, Leskarac je promociju započeo nadahnutom interpretacijom naslovne pjesme posvećene Ivi Kozarčaninu, pjesniku vjernom rodnoj Dubici. Nakon što je Sreten Mokrović uz gitaru izveo pjesmu iz drame Hrvatski slavuj Borislava Vujčića, glumci su nastavili nizati Leskarčeve stihove posvećene glumcima i pjesnicima među kojima i Enesu Kiševiću koji je bio prisutan i s odobravanjem je dočekao svoju pjesmu.

„Stevo Leskarac suvereno i inspirativno vlada paradigmom soneta“ istaknula je Ljerka Car Matutinović, profesorica književnosti, prevoditeljica i urednica književnih emisija, višestruko nagrađivana pjesnikinja koja u svojoj poeziji također njeguje sonetnu formu. Ona naglašava da je Leskarac (…) „hrabro otvorio afektivni prostor duhovnog meditiranja. posvetivši imaginativne cjeline soneta našim istaknutim glumcima i glumicama: Jeleni Miholjević, Dubravki Miletić ili Žarku Potočnjaku i drugima te znamenitim pjesnicima i književnicima: Ivi Kozarčaninu, Miroslavu Krleži, Ivani Brlić Mažuranić. A.G. Matošu, Dobriši Cesariću, Vesni Parun i drugima“. Citirala je, kako kaže, izvrsno pogođenu sintagmu u sonetu „Ptica zlatopera“, posvećenom Miroslavu Krleži: „Najfinija tinto najoštrijeg pera/ žedni su ti prsti šareni od slova./ Svaka tvoja pjesma i danas je nova! Tako pjeva samo ptica zlatopera!“

Stevo Leskarac je akademski slikar koji je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a radi kao konzervator-restaurator rukopisa, knjiga i umjetnina. Dugo je živio i radio SAD-u gdje je surađivao s časopisom „Croatian Cronicle“ kao karikaturist, novinar i pjesnik. Na brojnim samostalnim izložbama izvodio je autorske performanse s profesionalnim glumcima i glazbenicima.

Predstavljanje „Biserja samoće“ u Ogrizoviću bila je sjajno iskorištena prilika za performans i prisjećanje na predstavu Hrvatski slavuj. Na kraju promocije autor je s  glumcima izveo pjesmu „Njiva“. Izvodili su je troglasno, ali s vremenskim pomakom u kanonu pa je višeglasje donijelo novu dinamičku vrijednost što je iznenađena publika oduševljeno nagradila!

/by

Dvotočka 2024. – Poezija iscjeljenja i veliki potencijali sve brojnijih domaćih pisaca

,

Afirmativna, motivirajuća poezija visoke vibracije, puna imperativa, uputa i uskličnika novi je val u poeziji predstavljen ove godine na festivalu Dvotočka u terminu priručnika, prvog dana festivala. Novi val u poeziji označen je i naslovnicom zbirke „Pametnom dosta“ koja je ove godine bio osnova za dizajn plakata Dvotočke, koji potpisuje Irina Steiger iz Dhar medije. Treće izdanje festivala Dvotočka otvorio je, kao i prva dva, Neven Petrović, predsjednik Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, domaćin dvorane u Ilici 43, a za pozdrav žanrovima u ime kanonske književnosti bila je zadužena Božica Brkan.

Poslovnjaci su stigli prvi i u punom sastavu – jedini su imali dopodnevni termin, zbog svojih zgusnutih rasporeda. Predstavljanje je vodio Vedran Sorić, čiji je projekt Prodajni mindset dobitnik ovogodišnje nagrade Hrvatske udruge za odnose s javnošću za organizaciju konferencije The Wolf Stikes Again na kojoj je govorio Jordan Belfort. Sorić je predstavio autore poslovnih priručnika objavljenih od Interlibera do sredine 2024. godine. Doktor znanosti iz područja elektrotehnike Ivan Voras predstavio je vrlo traženi priručnik „Vodič za startupove“ koji je napisao potaknut pitanjima studenata. Odvjetnica s američkom i hrvatskom diplomom Ivančica Bobek govorila je o svojoj knjizi „Uspješna poslovna partnerstva“, koji je jedinstven pravni priručnik kod nas. Pridružila im se profesorica Anita Kovačević s priručnikom „Metoda upitnika“ namijenjenom širokoj primjeni od obrazovanja preko biznisa do roditeljstva i svakodnevne komunikacije. Vedran Sorić iskoristio je multidisciplinarni sastav ekipe sugovornika i pokrenuo raspravu o umjetnoj inteligenciji, a zaključak rasprave je bio iznenađujući – AI je precijenjena novost od koje se previše očekuje jer AI nikad neće biti pametnija od najpametnijeg čovjeka, ali alat ima potencijala, no ako može rješavati probleme budućnosti čovječanstva ne bi ga trebalo komercijalizirati i koristiti za pisanje školskih zadaća.

Božica Brkan predstavila je, nakon pozdrava kanona žanrovima, dvije knjige nastale i objavljene na webu, a ovjekovječene u papirnatom izdanju – vlastitu knjigu „Umjesto kave“ s podnaslovom blogovi o netemama“ i, u odsutnosti autorice, knjigu Božice Jelušić “Godišnja doba duše”. Obje knjige – donekle slične, donekle različite – otvaraju pitanja nedostaje li nam kulture u medijima i u životu i kako knjiga ispunjava nastalu prazninu. Obje autorice pisale su na webu od 2016. do 2023., a Božici Jelušić ovo je druga knjiga zapisa s mreže, dok Božica Brkan osim bloga „Umjesto kave“ vodi i blog „Oblizeki“. Obje knjigu dviju Božica pokazuju kako je manje bitno je li medij na kojem se objavljuje kulturni sadržaj blog ili tisak. Budući da veliki mediji ne pokazuju veliko zanimanje za kulturu, blogovi i knjige s bilješkama o kulturnim događanjima ili velikim suvremenicama neprocjenjive su za kolektivno pamćenje i kroniku kulturnog života u Hrvatskoj.

Kartice samosuosjećanja Josipe Končinski, “U vilama hrvatske elite” Marijane Šarinić Raič i Avanture Ljubice Uvodić Vranić projekti su predstavljeni u terminu osobnog rasta i ispovjedne proze, uz knjigu Jana Bolića Dan po dan i hit Nede Vuković “Težina ljepote”.  U razgovoru sa Sanjom Tatalović, Ljubica Uvodić-Vranić prisjetila se kako je inicirano i organizirano njezino predavanje u dvorani Lisinski koje je vodio Frano Riđan te kako je uspjela u životu – jer znaš da si uspio ne kad si u križaljci nego kad te režira Krešimir Dolenčić! Psihologinja Josipa Končinski predstavila je kartice samosuosjećanja, koje sadrže izjave i pozitivne misli kojima se može pobijediti samokritika i samosažaljenje kojima smo možda bili izloženi tijekom odrastanja. Marijana Šimunić Raič premijerno je predstavila svoju knjigu “U vilama hrvatske elite”, u kojoj je, prvi put kod nas, opisala postupke bogatih i slavnih prema osoblju koje im pomaže održavati prostore u kojima žive.

Poezija je na Dvotočki zasluženo dobila mjesto u terminu priručnika – u proteklih desetak godina pojavio se, naime, val poezije samopomoći, a nose ga autori koji se većinom bave osobnim rastom, edukacijom i konzaltingom. Poezija samopomoći je optimistična, poticajna i usmjerena prema budućnosti, s mnogo imperativa i ohrabrenja obraća se čitatelju. Poeziju samopomoći predstavile su najistaknutije autorice Lea Brezar i Ana Klikovac svojim tek objavljenim zbirkama poezije. Lea Brezar predstavila je svoju petu zbirku poezije „U inat svemu“, koja je nastajala u godinama osnivanja škole Epoha. Ana Klikovac stigla je na Dvotočku sa svojom novom zbirkom poezije „Sve tvoje ljubavi“, četvrtom objavljenom unazad godinu dana. Druga zbirka poezije Ane Klikovac „Pametnom dosta“ označila je formiranje vala poezije samopomoći jer je profesorica Manja Kostelac Gomerčić pišući predgovor prvi put upotrijebila taj termin. Pojam „Poezija samoiscjeljenja“ prva je upotrijebila Nera Barbarić, urednica portala Svijet, na kojem je objavljen intervju s Anom Klikovac. Na Dvotočki su dvije pjesnikinje predstavile svoje zbirke izborom pjesama koje je komentirala psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić, zapazivši da pristajanjem na ulogu žrtve pristajemo na bespomoćnost i ne prihvaćamo odgovornost za sebe.

Kao kontrapunkt poeziji samopomoći predstavljena je zbirka Biserje samoće“ Steve Leskarca, čije su pjesme u formi soneta sasvim drukčijeg raspoloženja, ritma i vibracije.

Profesorica Kostelac-Gomerčić zapazila je u svom predgovoru da poeziju samopomoći piše i Mara Majstorović, coach i NLP praktičar iz Vinkovaca. Zato je na Dvotočki predstavljena i zbirka Mare Majstorović „Prolazak ispod duge“. Kako je napomenula moderatorica Sandra Pocrnić Mlakar, poezija samopomoći prepoznata je i kod autora kao što su Davor Krivski i Jan Bolić.

Drugog dana festivala tema razgovora o ljubavnim romanima bila je trauma u ljubićima, a sudjelovale su Melita Rundek sa svojim antiratnim romanom „Reci brodovima da se brzo vraćam“, Nataša Turkalj sa svojim trećim romanom „U zalasku svitanje“ i Augusta Benčić-Ivančin, autorica romana „Tigrasti dječak“ o odrastanju agresivnog dječaka uz samohranu majku. Nataša Turkalj na festivalu je objavila kako će njezin drugi roman „Moć žene“ uskoro objaviti velika Laguna za srpsko tržište. Melita Rundek dosad je objavila 32 romana, među kojima je trideset romana za djecu djecu i dva za odrasle – „Kasni vlak za Kopenhagen“ i „Reci brodovima…“. Oba romana primjenjuju se u biblioterapiji jer znalački obrađuju bolne osjećaje. Augusta Benčić-Ivančin sa svojim je romanom „Tigrasti dječak“ privukla pažnju zbog neočekivanog pristupa u kojem problematizira odgojne izazove, a istodobno se bavi seksualnim životom svojih likova, stvarajući tako koktel žanrova. Govoreći o traumi u ratu i u svakodnevnom životu, autorice su zaključile da je potrebna aktivnija psihološka prevencija te da bi psiholozi trebali biti prisutniji u školama i domovima zdravlja, a time i u javnosti.

Predstavljanje krimića započeo je nakladnik Veljko Krulčić najavljujući novo izdanje romana Milana Nikolića “Bio sam engleski špijun”. Milan Nikolić svojim je krimićima postizao šesteroznamenkaste naklade, a objavljivali su ga izdavači i iz Sarajeva i Ljubljane. Po romanu Milana Nikolića u Sloveniji je 1958. snimljen film X-25 koji je režirao František Čop. Veljko Krulčić pozvan je s novim Nikolićevim izdanjem na sljedeću Dvotočku.

U razgovoru s Olgom Vujović, autor Vlado Rajić i recenzentica Božica Brkan  predstavili su treći Rajićev roman za odrasle. “Kako ubija Vlado Rajić” – naslov je pogovora Božice Brkan u kojem je Rajićev roman usporedila s klasicima žanra kao što su “Proces” i “1984.” Zlo je nadmoćno, inteligentno i bahato sigurno u sebe, tako da je do kraja neizvjesno može li se takvo umreženo i superiorno zlo pobijediti, primijetila je Božica Brkan. Vlado Rajić počeo je pisati roman potaknut nestankom svog susjeda, a građu za triler prikupljao je istraživanjima na odjelima patologija u bolnicama. Liječnica koja je recenzirala roman rekla mu je da, nakon čitanja njegova romana, od straha neće više prilaziti odjelu patologije. Božica Brkan, kao nekadašnja kolegica Vlade Rajića – a u Vjesniku su sjedili nasuprot jedno drugoga – zapazila je Rajićev dokumentaristički, novinarski stil, kojim se postiže uvjerljivost i dodatno potiče strepnja. Miljenko Brezak, suprug Božice Brkan, prisjetio se kako je dolazio u redakciju Vjesnika po suprugu, gdje se čudio kako je Vlado Rajić glatko diktirao svoje tekstove. Prisjećajući se uredničkih lekcija i sankcija iz nekadašnje redakcije, Vlado Rajić je izjavio: “Sve sam prežalio, samo ne mogu prežaliti Vjesnik”.

Danijel Špelić na Dvotočku je stigao sa svojim trećim romanom o privatnom detektivu Lukasu Humu. U romanu „Praznina“, detektiv iz Trenkovca, izmišljenog gradića u srcu Slavonije, putuje do Vukovara i Crikvenice na Jadranu. Danijela Špelića i njegov roman „Praznina“ predstavio je Mislav Gleich, koji je zapazio komunikativno, linearno pripovijedanje romana u kojem je glavni lik tipičan za noir  jer je otuđen, tvrdoglav, analitički tip koji puno puši i pije puno kave. Kako kaže Špelić, čitatelji napominju kako njegove likove prepoznaju oko sebe, što mu je kompliment jer opisuje stvarnost koju svaki dan gledamo. Budući da su i Danijel Špelić i Mislav Gleich članovi Društva hrvatskih književnika, može se očekivati još recenzija Špelićevih romana. Moderatoricu Olgu Vujović zanimalo je kako su nastala imena likova u romanima, na što je Danijel Špelić odgovorio da je razvoj imena Lukasa Huma bio intuitivan i neočekivan i za njega samoga.

Odjevena u renesansnu haljinu blistavo zelene boje Ivana Julius predstavila je svoj roman „U vrtlogu vremena“ s mjestom radnje u srednjovjekovnom Medvedgradu. Junakinja romana je djevojčica Jelena koja propada kroz Kraljičin zdenac i dospijeva u prošlost na dvorac Barbare Celjske, zloglasne Crne kraljice. O motivu putovanjima kroz vrijeme u sf-u govorio je Marko Fančović, a razgovor je moderirala Olga Vujović. Ivana Julius za svoje čitatelje organizira izlete na Medvedgrad i obilaske mjesta radnje svog romana, gdje za djecu organizira potragu za blagom, a škrinjicu s blagom donijela je i na festival Dvotočka. Kako je rekla Ivana Julius, namjera joj je na sličan način opisati i oživjeti i druge povijesne lokalitete u Hrvatskoj, kao što su to učinili Škoti, Britanci ili Francuzi koji su brendirali svoje legende i učinili ih globalno poznatima. Oživljavanje legendi i povijesnih lokacija dalo bi novi impuls hrvatskom kontinentalnom turizmu.

Festival je završen raspravom uz kavu o domaćem autoru u domaćim knjižarama i zaključeno je da domaći autor ima veliki potencijal jer je autora sve više, a još uvijek su podcijenjeni u usporedbi sa stranim hitovima visokih naklada.

/by

Jan Bolić u Đurđevcu o životnom zadovoljstvu i motivirajućoj prozi i poeziji

Život može nestati u trenutku i zato ga treba živjeti zahvalno – poruka je Jana Bolića kojom je pozdravio čitatelje okupljene u Gradskoj knjižnici u Đurđevcu. U razgovoru s ravnateljicom Bernardom Ferderber, Jan Bolić i njegova mama Marisstella Bolić govorili su o Janovim izborima, iskustvima i ritualima kojima održava pozitivan stav i prikuplja snagu i inspiraciju. Život koji želiš živjeti, misli koje želiš misliti, planovi koje želiš ostvariti, ljubav koju želiš podijeliti i ljudi koje želiš okupiti – kako se izboriti da umjesto vlastitih ograničenja živimo svoje želje, opisao je Jan Bolić u svojoj ispovjednoj prozi i o svojim iskustvima govorio pred punom dvoranom čitatelja koji su ga srdačno dočekali. U Đurđevcu je Jana pozdravila i književnica Božica Jelušić, koja je s odobravanjem i zanimanjem pratila njegovo izlaganje o životnoj filozofiji.

Jan Bolić govorio je u Đurđevcu o svom shvaćanju života, zahvalnosti i ograničenja koja nas neće moći zarobiti ako se na njih ne fokusiramo. Ako umjesto na ograničenja fokus usmjerimo na vlastite talente koje želimo ostvariti i posvetimo se svojim planovim i ciljevima, možemo živjeti život koji želimo. “Život koji želiš živjeti” prva je knjiga ispovjedne proze Jana Bolića u kojoj je opisao odnos prema svojoj bolesti zbog koje može pomaknuti samo jedan prst kojim piše. U drugoj knjizi ispovjedne proze “Dan po dan”, Jan Bolić opisao je krizu nakon obolijevanja od korone, kada je shvatio koliko je život krhak. Ishod liječenja bio je neizvjestan i u bolnici je razmišljao hoće li uspjeti završiti svoju započetu knjigu “Dan po dan” i hoće li uspjeti do kraja snimiti dokumentarni film. Knjiga “Dan po dan” je završena i objavljena, a Anđelo Jurkas, koji snima dokumentarni film o Janovu životu također je dopratio Jana u Đurđevac i snimao promociju, čime je poručio da se film završava.

Knjiga “Dan po dan” opremljena je ilustracijama i ima dva izdanja – prvo izdanje je crno-bijelo i objavljeno je u većoj nakladi, dok je drugo izdanje u boji i prikazuje radost i boje proljeća o kojima Jan govori nakon što se izborio za ozdravljenje, rekla je urednica Sandra Pocrnić Mlakar. U svojoj knjizi Jan se divi rascvjetanom proljeću, zvjezdanom nebu i moru, uživa u svakodnevnim ritualima, kavama u kafiću, izlascima i predstavljanjima svojih knjiga. „Dan po dan“ donosi i nove Janove spoznaje o životu i svijetu, koje upućuje publici i motivira ih da, kao što je on učinio, nađu način da nadrastu svoja ograničenja.

Knjigu „Dan po dan“ sufinancirali su Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija. Jan Bolić je svestran pisac i osim knjiga ispovjedne proze, dosad je objavio dva krimića u kojima je glavni lik inspektor John Monroe, koji u drugoj knjizi dolazi u Rijeku boriti se protiv korupcije. Prve dvije knjige Jana Bolića – „Trenutci“ i „Može biti lijepo“ – bile su zbirke poezije i poetskih zapisa s optimističkom, motivirajućim porukama. U međuvremenu, pokazalo se kako sve više pisaca piše motivirajuću poeziju i nastao je val poezije samopomoći čije su osobine komunikativnost, optimizam, ohrabrenje i formuliranje želja.

Nakon promocije u Gradskoj knjižnici Đurđevac, Jan Bolić zadržao se sljedeći dan u Đurđevcu i obišao Stari grad i deve u đurđevačkoj pustinji.

/by

Val pjesnika samoiscjeljenja

Zbirku poezije Pametnom dosta“ Ane Klikovac dočekala sam osorno, štoviše nepristojno. Evo još jedne koja piše za prijatelje i rodbinu i misli da ima savjete koje svi jedva čekaju! I još sam autorici sve to sasula kad je došla na Interliber. Ja sva u nervozi zbog brda naslova domaćih autora koji se u moru knjiga ne mogu izboriti za pažnju posjetitelja, a ona u tu gužvu dolazi s pjesmama! Ana Klikovac moje je tirade mirno otrpjela i blago me podsjetila da je neću pokolebati i da će ona objaviti svoju drugu zbirku pjesama samo nekoliko mjeseci nakon prve. Dobro, raditi se mora. I taj self-help sad svi pišu, sve su to brojalice pune imperativa – učini ovo, nemoj ono, budi jak, budi pozitivan i sve takve uzaludne upute kojima zapravo autor sam sebe hrabri obraćajući se drugima. A taj naslov – „Pametnom dosta!“ – bila je parola antivaksera koja se izlizala i postala karikaturalno podsjećanje nekog nepametnog na bjelodane istine. Uz sve to, zbirku je ilustrirala nećakinja autorice, pa su ilustracije improvizirane i takva zbirka pjesama može nešto značiti samo u obiteljskom albumu.

Ali poeziju treba objavljivati. Poezija je izvorno izražavanje osjećaja i pjesma je najbliža neposrednoj verbalizaciji emocija. A ako emociju znamo osvijestiti i izgovoriti, znat ćemo i izabrati način kako je izraziti. Ako se emocije ne izražavaju, osobito one pozitivne, postaju destruktivne i izbijaju u obliku agresije. Sveprisutna agresija današnjeg doba može se umnogome pripisati neodgovarajućem izražavanju emocija. Samo agresija u javnoj komunikaciji zasigurno bi se ublažila prisutnijom psihološkom edukacijom o izražavanju autentičnih pozitivnih emocija. Pjesnici nisu agresivni. Imaju izoštrene osjećaje za ljepotu i mnogo širi spektar emocija od nas prosječnih. Sve to znaju verbalizirati i izraziti riječima, pa od njih možemo naučiti i prepoznati i verbalizirati svoje osjećaje. Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić preporučuje najdraže stihove naučiti napamet, a njezin je osobni izbor Antun Branko Šimić, kojeg zove AB pjesnikom. Pjesnikinja Božica Jelušić zna napamet tristo pjesama, možda i više, a među njima su sve pjesme Frana Galovića. Poezija nikada nije demodirana i uvijek iznova izvire iz izdašnog vrela osjećaja i doživljaja. Nekada su se, doduše, pjesme prenosile usmenom predajom, danas se tipkaju i objavljuju na internetu. I u jednom i u drugom slučaju poeziju će vrijeme probrati, vrednovati, ali da bi se vrednovala treba je objavljivati, pratiti i za nju namijeniti i mjesta i vremena. Tim više što je najbliža jeziku duše upravo poezija na materinjem jeziku. Zato materinji jezik i čuvamo, zar ne?

Ana Klikovac ima vrlo jake reference koje nisu za podcjenjivanje. Ima dvije različite karijere i u obje je postigla maksimum. Doktorirala je ekonomiju i predavala na visokim poslovnim školama, a zatim se počela baviti homeopatijom i postala Bachov praktičar s certifikatom Bachovog centra u Londonu. Danas vodi tvrtku za homeopatiju i predaje komplementarne medicinske metode polaznicima iz cijelog svijeta. Knjiga dr.sc. Ane Klikovac „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ prevedena je na slovenski i na engleski, a englesko izdanje objavio je veliki indijski nakladnik, specijaliziran za homeopatiju. Svoju prvu zbirku poezije „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ Ana Klikovac posvetila je svom djetinjstvu u dolini Gacke kamo je odlazila na vikende s roditeljima, a upotpunila ju je i vlastitim fotografijama prirode uz Gacku. A naslov „Pametnom dosta!“ prijevod je latinske poslovice Sapienti sat i nema nikakve veze s antivakserima. Sve sam to uzela u obzir i zaključila da knjigu „Pametnom dosta!“ svakako treba uvrstiti u izdavački plan, iako bez velikih ambicija.

A onda se desio obrat.

Predgovor zbirci pjesama piše Manja Kostelac Gomerčić – kreativna direktorica većine događanja u dolini Gacke, organizatorica festivala poezije i, uz Tamaru Jurković, čuvarica etno-blaga Gacke doline. Bavila se novinarstvom, vodi spisateljske grupe i susrete u organizaciji lokalne gospodarske komore i – što je za ovu priču najvažnije – profesorica je književnosti u srednjoj školi u Otočcu. Profesorica Kostelac-Gomerčić pisanje recenzije shvaća ozbiljno i u recenziji pokazuje da prati scenu, poznaje teoriju književnosti i relevantne teoretičare, kao što je Krešimir Bagić, argumentira stavove i poeziju smješta u kontekst. U recenziji pod naslovom „Pametnom dosta! jer krajnji je čas promjene“ temeljito je obradila knjigu, citirala primjere, predstavila najznačajnije pjesme i elaborirala cijelu filozofiju zbirke. Poezija Ane Klikovac spada u područje samopomoći…, piše Manja Kostelac Gomerčić – nisam impresionirana, to je bjelodano, samopomoć posvuda, pa i u poeziji. Nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako su rješivi… – jesu, rješivi su i to bi trebali pjevati vrapci na granama, ali mi valjda želimo biti nesretni jer ništa ne rješavamo. Poezija je na marginama, iako je doba poetizacije društva… – jer poezija se ne trži, a u žiži je samo isplativost. Ana Klikovac nije jedina, ima još pisaca koji pišu sličnu poeziju, a najistaknutije su Lea Brezar i Mara Majstorović… – naravno, pratim ih obje od prvih zbirki, vrlo su produktivne i srčano emitiraju vedrinu i ohrabrenje u svojim stihovima. Autorica inzistira na ravnopravnosti žene…, nastavlja dalje recenzentica – očekivano, sve smo svjesnije neravnoteže, u nekim godinama pogotovo. Poezija se procjenjuje subjektivno… – nikad dosta takvih upozorenja. Konzument je taj koji daje vrijednost poeziji… – a tko drugi, nekad se pisalo za vječnost, danas za sadašnjost. Ilustracije su nesavršene, ali to je „mali trijumf hrabrosti, snage, buntovnosti i nježnosti“… – zapravo ima pravo, predugo smo morale biti presavršene, sad se traži iskrenost i autentičnost, dosta je maškarade…

I tako sam do kraja predgovora bila suglasna sa svim navedenim argumentima. Nakon svega, recenzentica podvlači crtu i navodi kako nije ona pozvana da procijeni umjetničku vrijednost zbirke. Pere ruke i piše da nije ona ta koja treba zbirci dati legitimitet, već da to treba učiniti čitatelj sam! Tu sam definitivno postala fan, i recenzentice i autorice i poezije samopomoći. Bravo za obje, za sve, rekle su što je konačno trebalo reći! Autorica je stihovala elementarna pravila vlastite dobrobiti, mentalnog zdravlja i prilagodbe: Budi ljubav, ljubav ti budi/nek tvoja ljubav okrutne probudi. Recenzentica je pak napisala jasno i direktno ono što bi se u poeziji trebalo podrazumijevati i, iako tvrdi da nije ona ta koja treba dati legitimitet takvoj poeziji, svojom je argumentiranom podrškom upravo to učinila, istodobno se mudro ograđujući od mogućih napada i osporavanja. Složila sam se s njezinim argumentima. Poeziju koja inspirira svatko treba izabrati sam i nema tu prigovora ili upiranja prstom ako netko bira ovo a drugi ono. Nije poezija politika, nema izravnih interesa niti potrebe za čoporašenjem. Ima mjesta i stihova za sve. Ako znamo zašto biramo to što biramo, naši bi stavovi trebali biti dovoljno čvrsti i izdržati preispitivanja. Uz to, ako imamo formirane vlastite kriterije, možemo zadržati i razvijati zdravo zanimanje za novo na temelju edukacije, odgoja i dosadašnjih saznanja. Umjesto da se zatvaramo u uske krugove. Otvorimo prozore! Treba nam zraka i komunikacije!

Osim što je osvijetlila kritične točke uvriježenog shvaćanja poezije, profesorica Manja Kostelac-Gomerčić u svom je predgovoru ukazala na ostale pjesnike poezije samopomoći, vezu među njima i njihove zajedničke osobine. Da, ima ih više. Zapazila sam ih i ja, ali činilo mi se da su pjesnici motivacije i optimizma sporadični, nepovezani i slučajni, ali postoji povezanost. Svi su svi autori motivirajuću poeziju počeli objavljivati unazad pet do deset godina. Svi su redom ostvareni, uspješni ljudi koji sami financiraju svoje zbirke poezije ili ih podržavaju sponzori i lokalne zajednice. Nema, dakle, prepreka, objavljuju i razvijaju se. Vrlo su marljivi, produktivni i posvećeni svom pozivu i svi žele da njihova poruka obuhvati što širi krug publike, da razbudi, ohrabri i nadahne. Sasvim su različiti od introvertiranih pjesnika koji u samoći ispisuju svoje tuge i gorčinu. Pjesnici poezije samopomoći su ekstroverti, okrenuti prema budućnosti i prema drugima, komunikativni i neposredni. Inovativno koriste multimediju i pronalaze nove načine za objavljivanje svojih stihova. I sve ih je više. Formira se val pjesnika životne vedrine, cvrčaka radosti i ohrabrenja koji kreativno vode svoje raznolike karijere i uspješni su u svemu čega se dotaknu. Svakidašnje jadikovke i kevenhileri ostali su u prošlom stoljeću i prošlom tisućljeću. U trećem mileniju ovladali smo osjećajima, znamo da smo sami odgovorni za svoja raspoloženja, vedrinu ili očaj koji ćemo emitirati. Svoje emocije doživljavamo kao poruku i slobodni smo izabrati kako ćemo ih izraziti. Ako svijet još ne doživljavamo kao prijateljsko mjesto, činimo što možemo da to postane. Za takvu poruku nikad nije dovoljno psihologa, coacheva i psiholoških priručnika. Takvu poruku treba pjevati da bi se širila što brže i što dalje! Sve su to osjetili pisci poezije samoiscjeljenja i pjevaju nezaustavljivo!

Lea Brezar entuzijastično nosi projekt „Oda poeziji“ i od 2016. godine ljeti objavljuje svoje pjesme na city lights plakatima na tramvajskim stanicama u Zagrebu, a i šire. U stihovima Lee Brezar je pribranost, promišljenost, mudrost, uz povjerenje u vlastite snage. U poeziji koristi snažne riječi i naglašava povjerenje u čaroliju riječi: Sasvim je jasno/da su riječi dovoljne./ Vjekovi stanu/u pjesmu napisanu./ Dosad je objavila pet zbirki poezije: „Oda poeziji“, „Oda godinama“, „Pusti“, „Sve dođe na svoje“ i „To mogu samo ja“. Neke pjesme Lee Brezar su uglazbljene. Uz pjesme, piše i romane, također s naglašenom ohrabrujućom porukom. Upisala je psihologiju na The Open University u Londonu i dok studira online, vodi privatnu osnovnu školu i gimnaziju Epoha u Podsusedu.

Mara Majstorović živi i radi u Vinkovcima gdje se bavi individualnim NLP coachingom, vodi radionice psihološke prevencije te portal „Samo pozitivno“, namijenjen publici koja razmišlja afirmativno. Poruke Mare Majstorović imaju snagu antidepresiva i potiču dijalog: Suoči se sa strahom i pogledaj mu lice/Nepoznato je dobro za hrabre sanjalice. Nakon ispovjedne proze „Svjetlosna godina“, objavila je dvije zbirke poezije „Prolazak ispod duge“ i „S druge strane duge“. Odnedavno se bavi i slikanjem, pa je novu zbirku poezije ilustrirala svojim apstraktnim slikama blistavih boja koje simboliziraju oslobođene pozitivne osjećaje.

Poeziju samopomoći piše i Jan Bolić, pisac iz Rijeke koji piše jednim prstom. Jan Bolić počeo je pisati još kao tinejdžer nakon teške zdravstvene krize u kojoj si je postavljao pitanja o životu i smrti, a prvi njegovi spisateljski koraci bili su u stihovima. Tek kasnije u svojim je knjigama ispovjedne proze „Život koji želiš živjeti“ i „Dan po dan“ opisao kako se suočio sa svojom bolešću, spinalnom mišićnom atrofijom. U njegovoj zbirci poezije nema samosažaljenja, već samo kristalna mudrost prihvaćanja i pronalaženje vedrine u svakom trenutku. Sreću nalazim/ u malim stvarima,/ napisanim riječima, /lijepim trenutcima,/dobrim ljudima. Zbirka poezije „Trenutci“ objavljena je dosad u dva izdanja. Jan Bolić je jedinstven pisac koji uz motivirajuću poeziju i prozu piše i noir kriminalističke romane.

U poeziju samopomoći može se svrstati i ljubavna poezija koju piše Davor Krivski, raspjevani pan koji u svojoj zbirci „Kolekcionar ljubavi“ opisuje razvoj ljubavi od zaljubljenosti do privrženosti i različite ljubavi, od romantične do majčinske i očinske. Davor Krivski je coach, inače inženjer strojarstva, specijaliziran za treniranje poslovnih timova, a radi kao direktor ljudskih potencijala. Njegova zbirka „Kolekcionar ljubavi“ ima tristo stranica i devet poglavlja s pjesmama ljubavnih i refleksivnih stihova: Znaš da se trebamo i da ćemo se trebati/jer na ovom svijetu Bez Tebe, /Bez mene, /Bez nas/ Nije dosta ljubavi.

Uvriježeno je da će pisce motivirajuće, vedre poezije i poezije samopomoći rijetko podržati „pravi“ pjesnici koji više vole dramu, patnju ili bunt, no ni to više nije pravilo. Ana Klikovac predstavila je svoju poeziju na večerima koje organizira grupa pjesnika koji se okupljaju pod egidom „Ili jesmo ili nismo“ i stekla njihove simpatije i podršku. Tko može predvidjeti što će se dalje događati s poezijom samopomoći? Novoobjavljene pjesme trebaju sazrijeti, ući u uho, treba ih interpretirati, tumačiti, čitati i izgovarati. Možda će i u poeziji samopomoći netko pronaći svoje najdraže stihove koje će učiti napamet.

Sandra Pocrnić Mlakar

/by

Nataša Turkalj: Strpljivi i požrtvovni muškarci nisu samo plod mašte

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima.

Nataša Turkalj u svojim romanima vodi svoje junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih je suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. „U zalasku svitanje“ treći je roman Nataše Turkalj u kojem su jasne zajedničke osobine svih njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana – „Moja savršena nevolja“, „Moć žene“ i najnovijeg „U zalasku svitanje“. Obitelj ima važnu ulogu u svim romanima i poštivanje obiteljskih odnosa je imperativ za sve likove, a sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.

Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti.

S Natašom Turkalj razgovaramo o njezinom najnovijem romanu „U zalasku svitanje“, o njezinim ranijim romanima „Moć žene“ i „Moja savršena nevolja“, kojima je osvojila publiku, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.

Vaš treći ljubavnom romanu „U zalasku svitanje“ započinje na modnoj reviji – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?

Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.

Nakon romana „Moć žene“ u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje i također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?

Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne jer je stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota pasti, poanta je dići se i opet živjeti.

U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?

Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nekome možda je. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo, a upravo taj suživot i razumijevanje u vezama je ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.

Modna kreatorica iz romana „U zalasku svitanje“ dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su s jedne strane avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?

Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost Obitelji, i kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobro došle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima jer to je ono što nam ključa krv i svakodnevnicu čine zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu i uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvog stava i mišljenja.

U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?

Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec, jer jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.

Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?

Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet našeg naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene onda zanemarujemo taj segment, onda smo veliki neprijatelji kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A to nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru jedva nađem svoju knjigu, dok je „Pedeset nijansi“ – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Pa zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našem narodu? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je tako suludo, a najgore je što je jako žalosno.

/by

Ana Klikovac: Poezijom protiv svega što nije ljubav

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Rijetke su ekonomistice koje nakon doktorata ekonomije promijene profesiju, a među njima još su rjeđe one koje objavljuju zbirke poezije. Dr. sc. Ana Klikovac doktorirala je 2011. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga revizije u otkrivanju prijevara kao pretpostavka stabilnosti tržišta kapitala”. Jedanaest godina, od 2006. do 2017., predavala je računovodstvo i reviziju. Bachove kapi upoznala je i primjenjivala za vrijeme pripreme doktorata i kada je završila edukaciju u Bachovu centru u Londonu, kao certificirana homeopatkinja osnovala je tvrtku Annah d. o. o. za homeopatiju i potporu zdravlju, u kojoj savjetuje i educira o prirodnim metodama iscjeljivanja. Postala je ugovorna predstavnica i predavačica međunarodne akademije za naprednu homeopatiju ‘the other song’ dr. Rajana Sankarana iz Indije, a njezina online predavanja o homeopatiji i Bachovim kapima prate polaznici iz cijelog svijeta. Knjigu „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“, objavila je 2021. godine, a knjiga je dosad prevedena na engleski i na slovenski.

Poezijom se Ana Klikovac bavi od školskih dana, ali prošle godine prvi put je svoju poeziju objavila u zbirci „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju je dopunila svojim fotografijama doline Gacke, čije su prirodne ljepote njezina inspiracija od djetinjstva kada je vikende provodila u hotelu Gacka.

Naslov upravo objavljene druge zbirke poezije Ane Klikovac je „Pametnom dosta!“ i njome je etabliran val poezije samopomoći i samoiscjeljenja koji se kod nas dotad smatrao eksperimentom nekolicine pjesnikinja i pjesnika, iako smo stranu self-help poeziju rado čitali. Profesorica književnosti Manja Kostelac Gomerčić u recenziji zbirke „Pametnom dosta!“ primjećuje entuzijastičnu produktivnost, lakoću stiha i aktivizam te prepoznaje sličnost s poezijom Lee Brezar i Mare Majstorović, koje već nekoliko godina kontinuirano objavljuju poeziju zaraznog optimizma. Zajednička je osobina pjesnika koji pišu self-help poeziju životno zadovoljstvo i dobar osjećaj kojim žele ohrabriti čitatelja. Ne zanimaju ih pjesničke nagrade, već što širi krug čitatelja, a oduševljeno plješću i ostalim pjesnicima zaigrane, radosne poezije životnog veselja i vedrine.

Od revizije do poezije, s dr. sc. Anom Klikovac razgovaramo o intrigantnom naslovu njezine zbirke, o recenziji profesorice Manje Kostelac Gomerčić, o aktivizmu i ljubavi koje objedinjava, o ilustracijama kolegice i nećakinje mr. sc. Barbare Vuković, o muškarcima kao čitateljskoj publici te o planovima za nove zbirke.

Naslov Vaše nove zbirke sugerira nestrpljivost zbog potiskivanja spoznaja koje mogu donijeti višu kvalitetu života. Parola „Pametnom dosta!“ poznata je iz doba korone i vezana uz površno zaključivanje o znanosti i obrazovanju. Zašto ste za naslov zbirke o pozitivnim emocijama izabrali parolu s negativnom konotacijom?

Pametnom dosta, odnosno Sapienti sat, je mudra latinska izreka koja je postojala puno puno prije korone. I iskreno, nije me zanimalo kad sam birala naziv nove zbirke pjesama što se ova izreka zlorabila tijekom korone. Dapače, to mi je još više dalo poticaj da upravo taj naslov stavim, da ljudi ponovno krenu gledati tu izreku u njezinom starom „ruhu“, a koje nije vezano za koronu gdje se izreka koristila da se naprave razdor i podjela između ljudi. Ja pišem o ljubavi i iz motiva ljubavi i tu razdoru nema mjesta. „Pametnom dosta!“ je zbirka pjesama napisana iz ljubavi prema svim ženama. Iz ljubavi prema obitelji. Nadala sam se da će pjesme iz ove zbirke otvoriti oči onim ženama koje trpe neki oblik nepoštivanja i nasilja, na poslu ili u obitelji. Pjesme su energične, borbene, buntovne, ali korijen svih pjesama je ljubav koju svaka žena treba naći prema samoj sebi. Zato naslov Pametnom dosta. Vrijeme je da se stane na kraj i kaže „dosta“ svakom obliku nasilja nad ženama.

Obje Vaše zbirke poezije bave se romantičnim osjećajima i obje su društveno angažirane – prva zbirka „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ ekološki je angažirana i poziva na zaštitu rijeke Gacke, a u drugoj ste usmjereni na osvajanje kreativne slobode, vlastite izbore i individualizaciju. Zašto ljubav, a zašto društveni angažman kao teme poezije?

Zajednički nazivnik svih mojih pjesama, i sada i u budućnosti, uvijek će biti ljubav i borba protiv svega onog što nije ljubav. Ako netko želi ugroziti rijeku Gacku, koja je naše prirodno blago – a trenutno je ugrožena i žele je po drugi put u povijesti osakatiti, ja ću se služiti svojim pjesničkim jezikom da se borim protiv toga i da na taj način progovorim. Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati.

Manja Kostelac Gomerčić u svojoj recenziji smješta Vašu poeziju u područje samopomoći, na polje uputa za dobar i zdrav život jer su, kako kaže, „nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako rješivi“. Je li zbirka namijenjena prvenstveno ženama koje su tradicionalno više orijentirane na područje samopomoći? Koju poruku muškarci mogu naći u zbirci „Pametnom dosta!“?

Zbirku „Pametnom dosta!“ pisala sam prvenstveno za žene, ali i muškarcima preporučam da ju pročitaju. Žene u njoj mogu prepoznati same sebe, ili svoju prijateljicu, sestru, majku, koja trpi u neprimjerenom odnosu. Dok sam pisala pjesme za ovu zbirku, nadala sam se „probuditi“ one žene koje imaju duboko usađene norme o tome da trebaju trpjeti, da same trebaju nositi tri ćoška kuće, da je muška dominacija prirodna, da je muška prevara prirodni nagon i „oprostiva“, da „samo“ gurnuti nekog ili se grubo unositi u lice i zastrašivati nije nasilje već normalna pojava unutar četiri zida jedne obitelji… Sve sam to opjevala u ovim pjesmama. A muškarcima je poruka kroz ovu zbirku da njihovom uzimanju žene zdravo za gotovo može lako jednog dana doći kraj. I neka se zapitaju mogu li se promijeniti ili na vrijeme sačuvati odnos…. Ili će jednog dana možda doživjeti da ih ta ista žena napusti, pa će se onda čuditi… Uče nas u crkvi, da smo u braku zajedno „u dobru i zlu“. Ali mnoge žene ne razumiju što to zapravo znači. Muž i žena se trebaju zajedno boriti protiv izvanjskog zla – ako potres, rat ili bolest napadaju obitelj. Nije poanta da žena trpi muža koji je „zlo“. Tako to Bog nije zamislio, da žena bude zlostavljana i potlačena. Zato, Pametnom dosta! Žene, probudite se!

Zbirka ohrabruje izlazak iz sjene i isticanje vlastitih kvaliteta, pa su nesavršeni, ali šarmantni crteži mr. sc. Barbare Vuković, dodatno naglasili vladajuću dvoličnost perfekcionizma. Očekujete li da će vaš primjer možda slijediti i druge žene koje se bave kreativnim radom, a ustručavaju se izložiti javnosti i kritici? Zašto je za pojedinca važno stati iza svoga djela? Zašto je kreativnost važna za dobar i zdrav život?

Moja je nećakinja Barbara jedna pametna žena, s dva magisterija, a istovremeno predivna supruga i majka troje djece. Poduzetna je i ambiciozna, ali uspijeva svaki dan održavati ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Nas smo dvije od njezinog rođena posebno bliske, a ova nas je zbirka dodatno povezala, jer smo kroz nju htjele ženama i ljudima pokazati da je moguće istovremeno biti i ambiciozan i romantičan, i poduzetan i brižan. Društvo nas nažalost nastoji staviti u neke kalupe. Ja sam profesorica na fakultetu. Barbara je direktorica financija. Od nas se možda ne očekuje pokazati svoju umjetničku, romantičnu i ženstvenu stranu dok smo u tim profesionalnim ulogama. Žene se često nastoje uklopiti u taj muški poslovni svijet i putem izgube svoju nježnost, kreativnost, romantičnost… I zato smo se kroz ovu zbirku odlučile i protiv tih stereotipa „boriti“ pjesmom i umjetničkim izričajem. Barbara sada bez zadrške govori na ekonomskom skupu u roza ženstvenom odijelu, a ja progovaram kroz rimu tijekom svojih predavanja. Odlučile smo biti „svoje“ jer je to put sreće. Čovjek koji odluta sa svog puta, zatomi i zanemari svoju pravu prirodu, zapravo korača putem tuge i bolesti. Svatko treba njegovati svoju individualnost i svoju pravu prirodu, bez straha da će biti odbačen od društva ili voljenih osoba.

Doktorirali ste ekonomiju, instruktor ste homeopatije i komplementarnih medicinskih metoda, autorica knjiga o homeopatiji, a sada i pišete poeziju. Što birate od svih područja kojima se bavite? Postoji li uopće konačni izbor ili je cijeli spektar djelatnosti otisak vašeg identiteta?

Sve sam to ja. Shvatila sam da možemo biti sve što želimo, ako to želimo. Često to opisujem kao cvijet. Cvijet ima svoje latice, a peteljka je jedna. I svaka ta latica predstavlja neku našu ulogu. I tako ja, kao jedan cvijet, mogu imati mnoge latice i biti istovremeno i profesorica na fakultetu i homeopatkinja i pjesnikinja i majka i partnerica i aktivistica…. i mogu reći da tek sada kad sam te sve svoje uloge prigrlila i objedinila, živim svoju autentičnost i to sam sad „prava ja“. Ali iskreno, korijen svega toga je da sam izvorno predavač i aktivist. Uvijem imam potrebu sve što naučim dalje podučavati. I imam potrebu boriti se za sve ono u što vjerujem i tako drugima pomagati. Biti pjesnikinja je nešto što bi trenutno stavila u centar tog svog cvijeta. Jer to je nešto što izvire iz mene, što nije rezultat učenja već Božji dar i talent. Tako da, biram biti prvo pjesnikinja i toga se više nikad ne odričem.

Prošle godine objavili ste dvije zbirke poezije, prva „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju ste ilustrirali vlastitim fotografijama iz doline Gacke, obuhvaća oko 120 pjesama, druga zbirka „Pametnom dosta!“ pedesetak, a upravo pripremate i treću zbirku. Koji je razlog tako visoke pjesničke produkcije?

Dugo sam bila nesvjesna svog pjesničkog talenta i mogu to prošlo razdoblje života sada opisati kao neaktivni vulkan. Dugo se u meni kuhala i pripremala ta erupcija. I jednom kad je taj moj pjesnički talent eruptirao, to je sad aktivan vulkan, koji izbacuje pjesme s jednakom lakoćom kao što Etna izbacuje dim i lavu. Svijet je moja inspiracija i svuda oko sebe vidim ljepotu i ljubav. I moja je čaša uvijek puna. Ne napola puna, nego puna. Iz svake teške životne priče izvukla sam pouku i pronašla za tu situaciju ljubav i razumijevanje. I tako nastanu pjesme. Kad nešto doživim, čujem, vidim. Gacka je moja velika inspiracija i vječna ljubav. O toj ću rijeci uvijek pisati. Tako da su moje iduće dvije zbirke posvećene opet rijeci Gackoj i starom hotelu Gacka. Nebo me izuzetno inspirira svojim bojama i oblacima, pa često i na temelju neke moje fotografije nastane pjesma. A ljubav je tema svake moje zbirke. Kako sam napisala u jednoj pjesmi – ljubav je tu da se multiplicira. Toliko je predivno i  jednostavno voljeti. I kako ljubav ima sposobnost da se multiplicira, tako se multipliciraju i moje pjesme. Pisati, pisati, pisati… to je moj život.

/by

Ljubica o ljubavi u Lisinskom – nezaboravna večer s karizmatičnom psihologinjom

Koliko je ovdje muškaraca, zaplješćite – pozvala je Ljubica Uvodić-Vranić publiku u prepunoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na njezin poziv, dvoranom se prolomio srdačan pljesak. A koliko je žena? – zapitala je psihologinja. Dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak!

Na pozornicu u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Ljubica Uvodić-Vranić izišla je u ljubavnoj, crvenoj haljini s dugom bijelom svilenom maramom svezanom u mašnu na desnom ramenu. Publika je također podržala neformalni, ljubavni dress code, pa su crveni detalji prevladavali, a u crvenom sakou pojavio se i Krešimir Dolenčić, režiser spektakla „Ljubica o ljubavi“ u Lisinskom, koji je organizirala Real grupa.

Zašto je Ljubica Uvodić-Vranić prebrojila muškarce i žene u dvorani Lisinski? Kako je objasnila, edukativne video-klipove, koje snima i objavljuje na Youtubeu, većinom gledaju žene, a muškaraca je oko 10 posto. No jedan su video gledali većinom muškarci jer je tema bila usamljenost i psihologinja je i ovom prilikom podsjetila koliko je važno pružiti ruku prema onom drugom, emocionalno investirati i pokazati inicijativu. „Često nepotrebno sami sebe osuđujemo na usamljenost jer ‘mene nitko ne zove’, umjesto da sami nekoga nazovemo“, komentirala je psihologinja, uz odobravanje publike.

Bila je to jedna od mnogih uputa na predavanju koje je Ljubica Uvodić Vranić održala na svoj zaigran način, dobro poznat publici njezinih radionica Petkom u pet u Zagrebu i u Splitu. Vedrom interakcijom s publikom, uz mnogo anegdota, primjera i pouka, karizmatična psihologinja uspijeva uvjeriti publiku da svijet doista može biti ljepši, a ljudi bolji jedni prema drugima. Barem za vrijeme predavanja. Voditelj Frano Ridjan uskakao je u razgovor s publikom skečevima i dosjetkama kojima je duhovito tumačio Ljubičine savjete. Profesorici je pak Ridjanova interpretacija autentičnih emocija bilo povod za nova pojašnjenja i pouke – jer humor je začin komunikacije i može povesti razgovore u neočekivanim smjerovima. Ljubica Uvodić Vranić predavanjem u Lisinskom pokazala je kako psihološka edukacija i prevencija može biti životna, zabavna, duhovita i, što je najvažnije, nezaboravna. Prepuna dvorana Lisinski bila je dokaz da takvu edukaciju publika pozdravlja, odobrava, želi i treba.

Na pozornici je profesoricu Uvodić-Vranić pratio harmonikaš Ivica Ivanović koji je preludiranjem komentirao i podcrtavao njezine naglaske. Ivica Ivanović inače je ravnatelj Osnovne glazbene škole Rudolfa Matza. Glazbeni dio programa također je bio direktorski jer je pjevala Nataša Gjuran, direktorica edukacije i projekata u izdavačkoj kući Profil Klett. Pjesmu koju su povele Nataša Gjuran i backvokal Gabriela Hrženjak, uz pratnju klavijaturista Tomislava Brebrića, zdušno je prihvatila i publika i cijela dvorana Lisinski zapjevala je „Da nije ljubavi ne bi svita bilo…“ i „Ja ljubim jer tako hoće srce moje…“.

/by

Osvrt U zalasku svitanje – Nataša Turkalj: I muškarci bi trebali čitati ljubavne romane

Naslov je paradoks, nema svitanja u zalasku, ali ipak najbolje opisuje sadržaj romana – izjavila je Nataša Turkalj predstavljajući svoj treći roman u knjižari Hoću knjigu Megastore. Kao i prethodna dva, i treći roman je erotska romantična drama sa sretnim završetkom, a zajedničko s ranijim romanima je trauma zbog koje glavna junakinja prekida s dotadašnjim načinom života i dominantan muški lik koji je vodi u budućnost i, kao što glasi podnaslov romana, daruje joj nasmijana jutra. Nakon romana „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“ Nataša Turkalj vodi svoje junakinje u nove avanture – ovaj put bavi se modnom industrijom jer je glavna junakinja modna kreatorica koja doživi silovanje nakon revije na kojoj je trijumfirala. „Javila mi se čitateljica koja kaže da sam u romanu opisala njezin život“, napomenula je Nataša Turkalj, „to su traume o kojima moramo razgovarati jer je vrlo teško ponovo steći povjerenje u ljude nakon traume kao što je silovanje.“

Predstavljanje romana „U zalasku svitanje“ moderirala je Sanja Tatalović koju je zanimalo jesu li muškarci publika ljubavnih romana. Autorica Nataša Turkalj napomenula je kako bi muškarci trebali čitati ljubavne romane jer u njima je dinamika razgovora i emocija romantičnog odnosa. Uz to, kroz ljubavne romane  muškarci mogu bolje upoznati žene i njihov način razmišljanja.

Ksenija Hundrić čitajući dijelove iz romana napomenula je kako je njoj najupečatljiviji odlomak u kojem par šuti jer se o ljubavi može govoriti i šutnjom. Ksenija Hundrić jedna je od čitateljica koja je među prvima pročitala novi roman Nataše Turkalj i komentirala scenu silovanja koja je jedna od ključnih scena u romanu i zato je trebala biti šokantna i uvjerljiva.

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar odgovorila je na pitanje o evoluiranju ljubavnih romana koji također prate modu. Prije petnaest godina, primjerice, kod nas se nisu prevodili ljubavni romani u kojima se spominjao kondom, a danas su ipak češći romani u kojima je kondom dio intimnog bon tona i nitko ne smatra da kondom narušava spontanost ljubavne igre, kao što se nekada govorilo. „Ljubavni roman može biti i edukativan jer ono što čitamo u romanima sutra ulazi u praksu budući da su u literaturi naše želje, nadanja i strahovanja“, rekla je Sandra Pocrnić Mlakar.

Nataša Turkalj ima veliku podršku publike, koja na svakoj promociji cvijećem i čestitkama pokazuje koliko joj znače njezini romantični romani. Tako je i ovaj put na predstavljanju trećeg romana Nataša Turkalj bila okružena razdraganim čitateljicama, koje su se željele fotku sa svojom najdražom autoricom.

/by