Živjeti svoje snove – naslov je panela u kojem su prvog dana Dvotočke predstavljeni ukoričeni životni projekti i neobične životne priče iza njih, koje mogu nadahnuti mnoge. Indijanske legende, prijateljstvo konja, vuka i čovjeka i talent koji se izborio za priznanje i vrednovanje – tri neobične životne priče predstavljene na Dvotočki su „Jutin kod“ Andreje Varoščić Austin, o suvremenim izazovima Indijanaca plemena Juta, „Nemir i Sjena“ Edima Šahovića iz OPG-a pored Pule te biografija „Nezahvalna“ Anite Husnjak iz Lepoglave koja se bavi umjetničkim oslikavanjem zidova.

Roman „Jutin kod“ Andreje Varoščić Austin predstavljen je u odsutnosti autorice, a bavi se istragom ubojstva koja se odvija uz oslonac na drevne legende Indijanaca iz plemena Juta. Andreja Varoščić Austin živi u planinama Colorada, kamo je preselila iz sunčane Arizone, a u Hrvatskoj objavljuje na materinjem jeziku i prevela je serijal „Zvonki cedar ruski“ o proročici Anatstaziji iz sibirske tajge. Prvijenac Andreje Varoščić Austin je roman „Posljednja ratnica Liburna“, o Liburnima s Ugljana, a drugi njezin roman „Jutin kod“ bavi se istragom ubojstva u naselju Juta u Coloradu, koju lokalni šerif vodi oslanjajući se na indijansku predaju s kojom komunicira telepatski. Andreja Varoščić svake godine dolazi u Hrvatsku i organizira predstavljanje svojih romana u Rijeci, gdje boravi, ili u Zagrebu.

Edim Šahović objavio je roman „Nemir i Sjena“, čija se radnja odvija u prapovijesno doba kada je čovječanstvo živjelo u skladu s prirodom, kao što su do početka 19. stoljeća Indijanci živjeli u SAD-u. Roman Edima Šahovića bajka je o prijateljstvu čovjeka i konja u davno doba kad su konji slobodno jurili prostranstvima starog i novog svijeta. Priča započinje kada na svijet dolazi potomak mitskih bića krilatog konja i jednoroga. Mladi konj ima misiju povezati čovjeka i životinjski svijet. „Konj je plaha životinja koja je uvijek na oprezu jer da mu predator ne skoči na leđa i misteriozno je kako takva životinja dopušta čovjeku da ga jaše i sluša njegove zapovijedi,“ govori Edim Šahović koji i danas njeguje prijateljstvo s konjima i na svom OPG-u nedaleko Pule uzgaja konje. Edim Šahović na svom OPG-u prima organizirane posjete đaka i turista, a u slobodno vrijeme piše i u pripremi ima nekoliko romana.

Anita Husnjak objavila je svoju biografiju „Nezahvalna“, koju je napisala Andrea Čakić. Na Dvotočki je Anita Husnjak ispričala kako ju je talent vodio od bezizlaznih situacija kroz traženje vlastitog izraza do prvih angažmana, da bi danas dobivala velike poslove i bavila se oslikavanjem vrtića i stropova restorana, a nedavno je otvorila i vlastitu dječju igraonicu, i oslikala je, naravno. Priča Anite Husnjak dosad je nadahnula mnoge, a na Dvotočki se pohvalila svojim nedavno završenim oslikavanjem zida od 700 kvadrata, na što je publika srdačno zapljeskala. U biografiji „Nezahvalna“ Anite Husnjak reproducirane su slike sa zidova koje je oslikala, a njihova je odlika atraktivna perspektiva i trodimenzionalnost, zbog koje zidovi vinskih podruma postaju redovi vinograda oivičeni viticama loze, a s vrata garaže smiješi se oldtimer ponosnog vlasnika.

 

Nakon prošlogodišnjeg trenda poezije samopomoći, ove godine nametnula se nova poetska tema, a to je određivanje osobnih granica i definiranje identiteta. Prigodno, neposredno prije, na panelu o psihološkim priručnicima psihologinja Tanja Pureta spomenula je kako zauzimanjem vlastitih pozicija nikoga ne ugrožavamo, već omogućujemo i onom drugom da bude autentičan. Baš kao ilustracija takve preporuke, prvog dana na Dvotočka, festival žanrova predstavili su se pjesnici koji poezijom definiraju svoje granice i vlastiti osobni prostor. Dvoje pjesnika slučajno su oboje pjevači i nekadašnji kantautori. Bogdan Božinović je pjesnik i šahist, štoviše šahovski olimpijac, koji je jedno vrijeme nastupao kao kantautor, a Ivana Lulić je pisala pjesme za duo Auguste u kojem pjevala i stigla do Porina. Oboje su nedavno objavili zbirke poezije – Ivana Lulić zbirku “Znaš li gdje je Špišić Bukovica”, a Bogdan Božinović zbirku “Naopaki čovjek”.

Ivana Lulić: Kuća

kad naletiš na nekog tko ima veću moć

spusti glavu i točka

učili su me tako

duboko je to u našoj seljačkoj krvi

i jedni i drugi došli su s brda

iako ja više nisam ni od sela

ni od grada

ja stojim negdje između

ne pripadam nigdje

i nikome

ali guram svoj kamen uvijek

na neko brdo

spuštanje je

dakako

nužno

i iza leđa se odvijaju

puno mračnije igre

moć si može priuštiti da šuti

stoga šutim

i brojim

čekam da vidim

rađa li se ljubav

u rodilištu

ili tek kad sazidaš

vlastitim rukama

kuću.

Ivana Lulić: Znaš li gdje je Špišić Bukovica, Alegria 2024.

 

Bogdan Božinović: Vječnost trenutka

Mirno je mojeg života poslijepodne

Spoznaje sjena pokriva mi čelo

Zrele su misli, nesputane, plodne

K’o jeseni okus, kao tvoje tijelo

 

Sad drukčiji smo, mada uvijek isti

Mi, grožđe zrelo u košari od pruća

Stihovi još su kao vrutak čisti

Al’ druge su pjesme, nova nadahnuća

 

Minuli dani više se ne broje

Vječnost trenutka jedina je za nas

Ni jučer ni sutra više ne postoje

Živimo naše neprekidno danas

 

Dok tama pada i mirišu kiše

Ne tražim svjetlo, ne treba mi nada

Prošlost i budućnost ne postoje više

Ja živim samo beskonačno sada

 

Svih varki srca odavno smo siti

Patnje što je prošla, sreće koja slijedi

Ničeg nije bilo, ničeg neće biti

Trenutak što traje jedino još vrijedi

 

Polako staza već vodi prema dolje

Jenjava tiho davna, slatka glad

Ne žudim prošlo i ne sanjam bolje

Živo je samo ovo gdje smo sad

Bogdan Božinović: Naopaki čovjek, Beletra 2025.

 

Nedavno sam slušao razgovor u kojemu su se Amerika i tamošnji pisci nezgrapno uspoređivali s hrvatskom spisateljskom scenom i nekako se nisam mogao oteti dojmu kako voditelj nije bio baš najbolje upućen u temu. Jer, spominjao se Stephen King kao netko tko je na početku karijere morao sam reklamirati svoje knjige i probijati se na sceni. Ustvari, nije. Istina, slao je rukopise izdavačima i prolazio uobičajeni put odbijenica koje prolaze svi pisci, ali jedan od mnogih razloga zašto su usporedbe s drugim zemljama besmislene, pogotovo Amerikom, jeste u tome što oni imaju književne agente, za početak. U Americi su oni najvažnija karika kod probijanja pisaca na scenu jer preuzimaju sav posao na sebe. Zovu izdavače, organiziraju promocije, vode pregovore oko ugovora i načina na koji će se knjiga tiskati. Pisac kao takav ne mora od toga ništa sam raditi. John Grisham je najslikovitiji primjer toga jer je svoj prvi roman objavio samostalno, nakon čega je primjerke prodavao doslovno iz prtljažnika, vozeći se od grada do grada. Kako sam opisuje, najveći dio od tih 2 tisuće primjeraka mu je završio u garaži. Dok je došlo vrijeme za Tvrtku, naučio je lekciju i pronašao književnog agenta, koji je skoro odmah prodao prava za ekranizaciju i tako od Grishama napravio prepoznatljivo ime. Uz to, bitno je napraviti početke korake na spisateljsku scenu te se zaboravlja kako su neka od najslavnijih žanrovskih kao Arthur C. Clarke, Ray Bradbury, Raymond Chandler te spomenuti Stephen King započeli karijere objavljujući priče u specijaliziranim žanrovskim časopisima, koji su u Hrvatskoj nepostojeći (ne ubrajam UBIQ ili jednogodišnje zbirke jer premalo izlaze da bi se preko njih mogao izgraditi spisateljski rezime, uz dodatak toga da ne postoje druge žanrovske mogućnosti osim onih za znanstvenu fantastiku). Priče se plaćaju, što je još jedan poticaj za pisanje i oštrenje vještina. Tu su i različite žanrovske nagrade. Kod nas ne postoje. U Americi postoji barem jedna značajna za skoro svaki žanr. Edgar Allan Poe nagrada, naprimjer. Od slavnih imena, pa do početnika, ona se dodjeljuje svima, što je jako dobar poticaj za probijanje na kriminalističkoj spisateljskoj sceni.

U Hrvatskoj, gdje je žanrovski autor doslovno prepušten sam sebi, i nema drugih mogućnosti do samostalnog reklamiranja vlastitih romana jer je ignoriran od mainstream medija tako da sve usporedbe s drugim zemljama gotovo odmah padaju u vodu jer su besmislene. Naravno, tu je i drastična brojka od 340 milijuna stanovnika naspram 4 milijuna, ali ona ne opravdava potpuni izostanak informacija o novim žanrovskim naslovima. Uz minimalni uloženi napor, stvari bi se mogle malo popraviti. Gradske knjižnice bi mogle, primjera radi, napraviti poseban popis domaćih autora čiji su romani objavljeni u tekućem mjesecu, radio-emisija sličnog sadržaja, gdje bi se govorilo o novim naslovima i autorima također bi omogućila bolju eksponiranost na sceni te bi čitatelji bili informirani o novitetima. Specijalizirani žanrovski časopisi (horor, kriminalistički, ljubavni) za priče gdje bi mladi autori imali priliku objaviti rad (bilo bi poželjno uvesti i određeni honorar za objavljene priče) također nisu tako neostvarivi, tromjesečni brojevi bi bili idealni. S malo uloženog napora definitivno bi se proširio krug čitatelja, čime bi se pomoglo i izdavačima, ali najvažnije od svega toga je to što bi postojao izbor za čitanje. Nažalost, ništa od toga ne postoji kod nas i kako stvari stoje, još jako dugo se takvo stanje stvari neće promijeniti.

Danijel Špelić

Na početku – kviz:

Tko je Milan Nikolić?

Jel’ pomaže ako kažem da je čovjek svoj životni i radni vijek proveo u Virovitici?

Zatim: tko je Anđelka Kliment?

Bit će lakše, valjda, ako kažem da je gospođa svoj prvi roman napisala u 73.-godini?

Ne ide? Pokušajmo s nečim jednostavnijim: koliko je krimića napisao Pavao Pavličić?

Malo ću pomoći ako kažem da ih je više nego što bi se po nadnaslovu svake pojedine knjige dalo naslutiti. Akademik Pavličić, a čine to i mnogi drugi, jednostavno svoje  romane ne obilježavaju etiketom što u principu nadnaslov i jest. Ljepljiva ceduljica koja se teško skida i zauvijek obilježava rukopis napisanom  nekom oznakom.

A tko to danas želi biti pisac krimića? Pisanje i inače ne donosi bogzna kakve novce, zbog niskih naklada  ne podrazumijeva slavu među čitateljima, a ne garantira ni prolaznost u komisijama za potporu književnog stvaralaštva. Jer, krimići, barem na ovom prostoru, nisu bili i danas nisu – književnost. Literatura su, dakle, samo one debele knjige o prošlosti i ratovima, o starim plemićima koji odumiru i, možda, tekstovi izabrane spisateljske elite o osobnim shvaćanjima života i njegove prolaznosti. Sve ostalo je trash.

I zato je nadnaslov svakog rukopisa prokletstvo. Najprije za autora, može zaboraviti na slavu i moguće nagrade, a onda i za ljubitelje krimi-literature u potrazi za mogućim domaćim autorima.

Ako vas stvarno zanima tko je Milan Nikolić pitajte o njemu Veljka Krulčića, bivšeg novinara, a današnjeg izdavača. Pa će vam reći da je riječ o autoru  iza kojeg su desetine naslova objavljenih u bestseller nakladama.

A za Anđelku Kliment raspitajte se kod Sandre Mlakar, šefice Beletre, malog zagrebačkog nakladnika koja je objavila njena sva tri dosad napisana krimića.

Ni na jednom od tri postavljena pitanja ne inzistiram. Više dođu kao neka nateguta metafora za tezu da je krimića u hrvatskoj knjževnosti premalo, o zagrebačkim spisateljima da se i ne govori. Jer, Zagreb je veliki grad ako se u njemu traže neka bivša proljeća, uspomene ili tako neke sentimentalne sitnice. Ali, ako se u   njemu traži sadržaj nečeg kriminalnog, opasnog, ubilačkog, zločestog, korumpiranog, lopovskog, Agram  odjednom postaje seoska veduta. Velegrad se stisne na seosku veličinu u kojoj svi sve znaju, svatko svakoga poznaje. Pa sad se ti bavi kriminalom, sakrij se nakon počinjenja, računaj na pouzdane jatakekoji  će ‘pokriti’ počinitelja i čuvati njegove tajne.

Posebno to vrijedi za eventualne pisce koji bi zločin smjestili među gornjogradske  ili donjogradske zidove, na stvari se ništa ne mijenja ni u novozagrebačkim ili prigradskim prostorima. Odmah će se znati tko drži olovku, a još više kad to isto pisalo nacrta prve skice mjesta zločina, opiše trase bijega, boju crijepa na krovu kuće u koju se bjegunac pred pravdom skrio. Stavi li se to i još mnogo toga u knjigu, pisac bi čas posla mogao na svojoj koži osjetiti zlu narav svojih literarnih junaka. Na prostoru u kojem ja nisam kriv, pa makar me lovili kao ubojicu, ali onaj koji me ubojicom prikazuje, e taj će platiti s kamatama.

I ne treba baš pasti krv da bi priča bila krimić. Ma kakvi! Evo, korupcija na primjer. Sve fino, upakirano,bez pompe i pobjednički truba. Što tiše to bolje. I tko zna kad bi se o korumpiranom išta saznalo da nije ljudske prirode: jebeš novce ako nitko ne zna da ih imam, kaže potkupljivac. Zato Škoda  postaje dosadni auto, u dvorište se ugura nekakav SUV. Neka se zna kako korupcija skupo zvuči.No, kad se misao vrati nazad na književnost, pisac odjednom shvati da će njegov budući rukopis o potkupljivosti  postati dosadan i prije prvog slova. Pa k vragu, koga još zanima korupcija? Nema te škole, nema tog zvanja, ni društvenog ranga koji bi označavao ulazak u posvećenu zemlju potkupljivih, a zabran za sve ostale.

I tako, rudnik tema o potkupljivosti odjednom postaje pust, rudari-pisci se razišli, među izdavačima samo najhrabriji izdaju poneku krimi-knjigu.

Tako to s krimićima ispada u Zagrebu. I malo šire, ali zasad je Agram prostor na kojem se slučajni krimići događaju.  I uzmeš u ruke slučajno objavljeno štivo takvog sadržaja, s ruba ljudske prirode. Čitajući se uhvatiš u zvjeranju okolo, po susjedstvu, pa prolaznicima koji žure pokraj kafića u kojem čitatelj sjedi. I misliš, nije li ovaj lik isti moj susjed, moj kolega iz ureda, dva stola dalje? Nije li žena koju srećeš ista ona mama dječaka koji s tvojom curicom ide u razred?

I tako, tijesni Zagreb postaje siromašnom pozornicom za mogući krimić. Kad posuđujem knjige u knjižnicinajradije uzmem bestselere iz Skandinavije. Tamo nikoga ne poznajem, a i teško te zemlje nađem na karti. Pa  se mašta razuzda. A pisac? Pisac se nikoga ne mora bojati. Ni njega nitko ne zna.

I svi sretni i zadovoljni.

Nije strip i ne može biti strip, možda prije film – procijenila je kao iskusna multimedijalka Mihela Erceg potencijale svog drugog romana „Jubav kontra sili“ na promociji u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Mihaelu Erceg u Zagrebu su s dočekali prijatelji i kolege s Akademije likovne umjetnosti s kojima je studirala animaciju. Zato se dvoranom knjižnice prolomio srdačan pljesak podrške kada je Mihaela objavila da je upravo potpisala inozemni ugovor za svoj strip u nastavcima Salty Banana.

Kako je rekla urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavljajući drugi Mihaelin roman, svi znamo za kamenolom na Braču i brački mramor, ali nikome nije palo na pamet o tom mitskom mjestu napisati roman, osim Mihaeli Erceg jer Mihaela ne prati trendove, već realizira vlastite originalne ideje. Roman čija se radnja događa na prijelazu 17. i 18. stoljeća nastajao je u vrijeme kada je Mihaela Erceg u dnevnom listu 24sata crtala dnevne karikature kojima je komentirala događaje iz povijesti vezane uz datume izlaska novina.

  • Svi znaju priču o Amerikancima koji su došli na Brač kupiti kamen za Bijelu kuću i ja nisam nagađala je li Bijela kuća doista od bračkog mramora, već sam napisala priču o slobodi i ljubavi – rekla je Mihaela Erceg.

Na predstavljanju u knjižnici mlada glumica Lucija Jakupčić čitala je odlomke iz romana kroz koje je publika upoznala glavne likove – mladog kamenoklesara Tončija, Uču koji na Braču opismenjava djecu i odrasle, te došljake iz Amerike – poslanika i njegovu nježnu, svjetlokosu kći koja dovodi crnu ropkinju. Posebno upečatljiv je lik Mikelanđela, otočkog kipara koji eksperimentira formom puno prije Picassa.

Mihaela Erceg cijeli roman piše u dvostrukoj ekspoziciji, primijetila je Sandra Pocrnić Mlakar jer linearno teče priča o događajima na otoku nakon dolaska Amerikanaca, dok se istodobno u digresijama duhovito komentiraju ondašnji događaji iz današnje perspektive.

Svoj prvi roman, pod naslovom „Ako prođe, prođe“, Mihaela Erceg nazvala je stand-up romanom. Mjesto radnje je suvremeni Split, a glavni likovi su dva 28-godišnja luzera. Iako imaju malo zajedničkog, oba romana osebujnog su humora, a dok se u drugom romanu autorica bavi slobodom i nadom, tema prvog njezinog romana je prijateljstvo.

Božica Brkan: “Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje.”

Svaka urednica treba imati svoju urednicu, pa tako Sandra Pocrnić Mlakar ima Božicu Brkan, započela je moderatorica Sanja Tatalović predstavljanje knjige „Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora“ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. U svojoj knjizi Sandra Pocrnić Mlakar opisala je svoju uredničku i nakladničku avanturu, a uz urednicu Božicu Brkan, književnicu i blogericu, o knjizi je govorio psiholog Sandro Kraljević, autor priručnika „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“.

Urednica urednice, Božica Brkan izjavila je kako se osjeća kao kuma knjige koja je nastajala razgovorima na kavama i u nadahnutom se nastupu prisjetila dana u Vjesniku i suradnje s uzorima te podsjetila kako se domaći mediji danas odnose prema domaćim autorima, osobito početnicima. „Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?“ – pita se Božica Brkan te konstatira – „Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja– danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju– i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može, ne deepfake, nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje!“

Sandro Kraljević ocijenio je kako je knjiga „Zagorkini sljedbenici“ priručnik koji može koristiti mladim autorima koji prvi put objavljuju knjigu. „Volio bih da sam imao takav priručnik u vrijeme kada sam objavljivao svoju prvu knjigu,“ rekao je Sandro Kraljević i dodao da je, umjesto priručnika, tada imao urednicu s kojom ga, osim zajedničkog imena, povezuje zvanje psihologa i pisanje.

Odgovarajući na pitanje Sanje Tatalović kako je nastala knjiga „Zagorkini sljedbenici“, Sandra Pocrnić Mlakar ispričala je kako je ideju za knjigu dala autorica ljubavnih romana Nataša Turkalj kada su razgovarale o preprekama koje stoje pred autorima početnicima. „Pa vi morate knjigu napisati,“ rekla je tada Nataša Turkalj koja je inače menadžerica u jednom trgovačkom lancu. Jer za takav je prijedlog potreban menadžerski um, primijetila je Sandra Pocrnić Mlakar.

U komentaru iz publike, Marko Fančović istaknuo je značaj žanrova koji su kod nas neopravdano zanemareni, a u razvijenim zemljama su najvažniji izdavački projekti kojima se poklanja puno pažnje i u redakciji i na tržištu.

Predstavljanje „Zagorkinih sljedbenika“, koje je izravno prenosila Online Live Tv Plus“, završeno je pozdravom likova iz knjige koji su sjedili u publici. Osim navednih Sandra Kraljevića, Božice Brkan i Marka Fančovića, među prisutnim likovima iz knjige bili su i profesor Zvonimir Pavlek, autor knjiga „Aktivna prodaja“ i „Vještina uspješne komunikacije“ zatim Melita Rundek, autorica knjiga za djecu i romana za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ te Anita Kovačević, autorica priručnika „Metoda upitnika“. Publika je srdačno zapljeskala i stripašici Heleni Klakočar, koja je portrete na naslovnici i u knjizi crtala za vrijeme nastupa autora na festivalu Dvotočka. Uz pljesak publike, Sandra Pocrnić Mlakar uputila je pozdrav i knjižnici Bogdana Ogrizovića, čija je ravnateljica Jasna Kovačević također jedna od junakinja u knjizi „Zagorkini sljedbenici“.

Traži se prednost u poslu, edukaciji i osobnom rastu

Kristalizira se potražnja za priručnicima i pomoćnom literaturom iz područja biznisa i edukacije. Publika prepoznaje knjige autora koji nude rješenja na temelju iskustva na domaćem terenu. Zato nakon groznice božićnog darivanja i interliberske gužve, na zimskoj listi najtraženijih našli su se priručnici sa znanjima koja omogućuju prilagodbu i prednost u biznisu, edukaciji ili u osobnom rastu.

Poslovni priručnici razvijaju kontinuiranu potražnju, a pokazuje se i da publika prepoznaje znanja koja formuliraju doktori znanosti, ako znaju komunicirati s publikom. Na vrhu top-liste su Ivan Voras i Zvonimir Pavlek sa svojim poslovnim priručnicima. Obojica su doktori znanosti, a s lakoćom pridobili povjerenje publike jer su komunikativni, praktični i iskusni u biznisu, iako različite dobi. Slijedi Branko Marijanović, također doktor znanosti, sa svojom knjigom o klasicima i usvajanju moralnih principa koji čovjeka vode kroz život, od početaka civilizacije do danas. Vrlo dobro je prihvaćena i knjiga Anite Kovačević, anglistice s iskustvom u prosvjeti i u individualnom poučavanju, koja svojom metodom pojednostavljuje usvajanje svakog novog sadržaja, u obrazovanju i u poslu. Na top-listi je i Vedran Sorić, također predavač, koji afirmira prodaju kao profesiju multimedijskim projektom, uz knjigu, podcast i konferenciju.

Ivan Voras: Vodič za startupove

Startup je puno lakše osnovati u SAD-u nego u Europi, a osobito u Hrvatskoj, ali ne treba obuzdavati svoje globalne ambicije jer ima onih koji su uspjeli. Jedan od njih je dr. sc. Ivan Voras koji je na temelju svog konzultantskog iskustva napisao jasan, komunikativan i izravan priručnik u kojem upozorava – startupi su nenormalno naporni, potrebno je često nerazumno puno strasti i entuzijazma, osnivači moraju biti toliko posvećeni tvrtki da svjesno i svojevoljno zanemaruju sve ostalo, barem privremeno. Ali ako unatoč svemu ustrajete u razvijanju svoje ideje, pritučnik dr. Vorasa upućuje gdje naći novac.

Zvonimir Pavlek: Vještine uspješne komunikacije

U svojoj šestoj knjizi prof. dr. Zvonimir Pavlek zahvatio je sve oblike komuniciranja u prodaji, od komunikacija u medijima, na društvenim mrežama, do direktne komunikacije na prezentaciji te komunikacije e-mailom i telefonom, a posebno je obrađena komunikacija u prodaji osiguranja. Sva tri recenzenta – Ante Gavranović, prof. dr. Božo Skoko i prof. dr. Damir Novotny – ocjenjuju da knjiga profesora Zvonimira Pavleka „Vještine uspješne komunikacije“ danas može naći primjenu u prodaji, marketingu te kao visokoškolski udžbenik.

Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život

Što klasici mogu reći današnjim tinejdžerima i odraslima? Dante, Shakespeare, Cervantes, Goethe, Dostojevski veliki su umovi čija su djela dragocjeni putokazi za razmišljanje o problemima koji muče svako ljudsko biće – traženje identiteta, zaljubljivanje, brak, strast, pitanja dobra i zla u nama, pitanja odnosa s drugima, pitanja smisla vlastite egzistencije. Branko Marijanović profesor je engleskog jezika koji daje dopunu lektiri i poučava nas kako su zanimljivom pričom raniji veliki umovi izlazili na kraj s problemima koje i mi danas imamo.

Anita Kovačević: Metoda upitnika

Metoda upitnika temelji se na šest osnovnih pitanja – tko, što, gdje, kada, kako i zašto – a primjenjuje se u novinarstvu i kod kreativnog pisanja. Profesorica Anita Kovačević razvila je metodu upitnika u edukaciji, a preporučuje njezinu primjenu i u biznisu te roditeljima u odgoju i djeci pri otkrivanju svijeta. Pitanja su osnova razgovora i razumijevanja, a Metoda upitnika olakšat će snalaženje u svakom području života. Iskusni nastavnici primjenjuju je svakodnevno, kako kaže autorica, bez struje, bez interneta i bez priručnika.

Vedran Sorić: Prodajni mindset

Najvažnije prodajne teme – kao zašto prodavač treba slušati kupca, koje su najbolje prodajne tehnike te zašto se najviše isplati zadržati kupca – autor objašnjava sažeto, jasno i praktično, a svojim iskustvima u prodaji dodaje i aktualne upute za suvremeni način poslovanja kao što su vođenje, organizacija sastanaka i osvještavanje neverbalne komunikacije u mailovima i pismenim obraćanjima. Poglavlje je posvećeno i vođama timova, gdje se navodi kako prepoznati lošeg vođu.