Danijel Špelić – Daleko je Amerika

,

Nedavno sam slušao razgovor u kojemu su se Amerika i tamošnji pisci nezgrapno uspoređivali s hrvatskom spisateljskom scenom i nekako se nisam mogao oteti dojmu kako voditelj nije bio baš najbolje upućen u temu. Jer, spominjao se Stephen King kao netko tko je na početku karijere morao sam reklamirati svoje knjige i probijati se na sceni. Ustvari, nije. Istina, slao je rukopise izdavačima i prolazio uobičajeni put odbijenica koje prolaze svi pisci, ali jedan od mnogih razloga zašto su usporedbe s drugim zemljama besmislene, pogotovo Amerikom, jeste u tome što oni imaju književne agente, za početak. U Americi su oni najvažnija karika kod probijanja pisaca na scenu jer preuzimaju sav posao na sebe. Zovu izdavače, organiziraju promocije, vode pregovore oko ugovora i načina na koji će se knjiga tiskati. Pisac kao takav ne mora od toga ništa sam raditi. John Grisham je najslikovitiji primjer toga jer je svoj prvi roman objavio samostalno, nakon čega je primjerke prodavao doslovno iz prtljažnika, vozeći se od grada do grada. Kako sam opisuje, najveći dio od tih 2 tisuće primjeraka mu je završio u garaži. Dok je došlo vrijeme za Tvrtku, naučio je lekciju i pronašao književnog agenta, koji je skoro odmah prodao prava za ekranizaciju i tako od Grishama napravio prepoznatljivo ime. Uz to, bitno je napraviti početke korake na spisateljsku scenu te se zaboravlja kako su neka od najslavnijih žanrovskih kao Arthur C. Clarke, Ray Bradbury, Raymond Chandler te spomenuti Stephen King započeli karijere objavljujući priče u specijaliziranim žanrovskim časopisima, koji su u Hrvatskoj nepostojeći (ne ubrajam UBIQ ili jednogodišnje zbirke jer premalo izlaze da bi se preko njih mogao izgraditi spisateljski rezime, uz dodatak toga da ne postoje druge žanrovske mogućnosti osim onih za znanstvenu fantastiku). Priče se plaćaju, što je još jedan poticaj za pisanje i oštrenje vještina. Tu su i različite žanrovske nagrade. Kod nas ne postoje. U Americi postoji barem jedna značajna za skoro svaki žanr. Edgar Allan Poe nagrada, naprimjer. Od slavnih imena, pa do početnika, ona se dodjeljuje svima, što je jako dobar poticaj za probijanje na kriminalističkoj spisateljskoj sceni.

U Hrvatskoj, gdje je žanrovski autor doslovno prepušten sam sebi, i nema drugih mogućnosti do samostalnog reklamiranja vlastitih romana jer je ignoriran od mainstream medija tako da sve usporedbe s drugim zemljama gotovo odmah padaju u vodu jer su besmislene. Naravno, tu je i drastična brojka od 340 milijuna stanovnika naspram 4 milijuna, ali ona ne opravdava potpuni izostanak informacija o novim žanrovskim naslovima. Uz minimalni uloženi napor, stvari bi se mogle malo popraviti. Gradske knjižnice bi mogle, primjera radi, napraviti poseban popis domaćih autora čiji su romani objavljeni u tekućem mjesecu, radio-emisija sličnog sadržaja, gdje bi se govorilo o novim naslovima i autorima također bi omogućila bolju eksponiranost na sceni te bi čitatelji bili informirani o novitetima. Specijalizirani žanrovski časopisi (horor, kriminalistički, ljubavni) za priče gdje bi mladi autori imali priliku objaviti rad (bilo bi poželjno uvesti i određeni honorar za objavljene priče) također nisu tako neostvarivi, tromjesečni brojevi bi bili idealni. S malo uloženog napora definitivno bi se proširio krug čitatelja, čime bi se pomoglo i izdavačima, ali najvažnije od svega toga je to što bi postojao izbor za čitanje. Nažalost, ništa od toga ne postoji kod nas i kako stvari stoje, još jako dugo se takvo stanje stvari neće promijeniti.

Danijel Špelić

/by

Vlado Rajić: Krimići iz susjedstva?

,

Na početku – kviz:

Tko je Milan Nikolić?

Jel’ pomaže ako kažem da je čovjek svoj životni i radni vijek proveo u Virovitici?

Zatim: tko je Anđelka Kliment?

Bit će lakše, valjda, ako kažem da je gospođa svoj prvi roman napisala u 73.-godini?

Ne ide? Pokušajmo s nečim jednostavnijim: koliko je krimića napisao Pavao Pavličić?

Malo ću pomoći ako kažem da ih je više nego što bi se po nadnaslovu svake pojedine knjige dalo naslutiti. Akademik Pavličić, a čine to i mnogi drugi, jednostavno svoje  romane ne obilježavaju etiketom što u principu nadnaslov i jest. Ljepljiva ceduljica koja se teško skida i zauvijek obilježava rukopis napisanom  nekom oznakom.

A tko to danas želi biti pisac krimića? Pisanje i inače ne donosi bogzna kakve novce, zbog niskih naklada  ne podrazumijeva slavu među čitateljima, a ne garantira ni prolaznost u komisijama za potporu književnog stvaralaštva. Jer, krimići, barem na ovom prostoru, nisu bili i danas nisu – književnost. Literatura su, dakle, samo one debele knjige o prošlosti i ratovima, o starim plemićima koji odumiru i, možda, tekstovi izabrane spisateljske elite o osobnim shvaćanjima života i njegove prolaznosti. Sve ostalo je trash.

I zato je nadnaslov svakog rukopisa prokletstvo. Najprije za autora, može zaboraviti na slavu i moguće nagrade, a onda i za ljubitelje krimi-literature u potrazi za mogućim domaćim autorima.

Ako vas stvarno zanima tko je Milan Nikolić pitajte o njemu Veljka Krulčića, bivšeg novinara, a današnjeg izdavača. Pa će vam reći da je riječ o autoru  iza kojeg su desetine naslova objavljenih u bestseller nakladama.

A za Anđelku Kliment raspitajte se kod Sandre Mlakar, šefice Beletre, malog zagrebačkog nakladnika koja je objavila njena sva tri dosad napisana krimića.

Ni na jednom od tri postavljena pitanja ne inzistiram. Više dođu kao neka nateguta metafora za tezu da je krimića u hrvatskoj knjževnosti premalo, o zagrebačkim spisateljima da se i ne govori. Jer, Zagreb je veliki grad ako se u njemu traže neka bivša proljeća, uspomene ili tako neke sentimentalne sitnice. Ali, ako se u   njemu traži sadržaj nečeg kriminalnog, opasnog, ubilačkog, zločestog, korumpiranog, lopovskog, Agram  odjednom postaje seoska veduta. Velegrad se stisne na seosku veličinu u kojoj svi sve znaju, svatko svakoga poznaje. Pa sad se ti bavi kriminalom, sakrij se nakon počinjenja, računaj na pouzdane jatakekoji  će ‘pokriti’ počinitelja i čuvati njegove tajne.

Posebno to vrijedi za eventualne pisce koji bi zločin smjestili među gornjogradske  ili donjogradske zidove, na stvari se ništa ne mijenja ni u novozagrebačkim ili prigradskim prostorima. Odmah će se znati tko drži olovku, a još više kad to isto pisalo nacrta prve skice mjesta zločina, opiše trase bijega, boju crijepa na krovu kuće u koju se bjegunac pred pravdom skrio. Stavi li se to i još mnogo toga u knjigu, pisac bi čas posla mogao na svojoj koži osjetiti zlu narav svojih literarnih junaka. Na prostoru u kojem ja nisam kriv, pa makar me lovili kao ubojicu, ali onaj koji me ubojicom prikazuje, e taj će platiti s kamatama.

I ne treba baš pasti krv da bi priča bila krimić. Ma kakvi! Evo, korupcija na primjer. Sve fino, upakirano,bez pompe i pobjednički truba. Što tiše to bolje. I tko zna kad bi se o korumpiranom išta saznalo da nije ljudske prirode: jebeš novce ako nitko ne zna da ih imam, kaže potkupljivac. Zato Škoda  postaje dosadni auto, u dvorište se ugura nekakav SUV. Neka se zna kako korupcija skupo zvuči.No, kad se misao vrati nazad na književnost, pisac odjednom shvati da će njegov budući rukopis o potkupljivosti  postati dosadan i prije prvog slova. Pa k vragu, koga još zanima korupcija? Nema te škole, nema tog zvanja, ni društvenog ranga koji bi označavao ulazak u posvećenu zemlju potkupljivih, a zabran za sve ostale.

I tako, rudnik tema o potkupljivosti odjednom postaje pust, rudari-pisci se razišli, među izdavačima samo najhrabriji izdaju poneku krimi-knjigu.

Tako to s krimićima ispada u Zagrebu. I malo šire, ali zasad je Agram prostor na kojem se slučajni krimići događaju.  I uzmeš u ruke slučajno objavljeno štivo takvog sadržaja, s ruba ljudske prirode. Čitajući se uhvatiš u zvjeranju okolo, po susjedstvu, pa prolaznicima koji žure pokraj kafića u kojem čitatelj sjedi. I misliš, nije li ovaj lik isti moj susjed, moj kolega iz ureda, dva stola dalje? Nije li žena koju srećeš ista ona mama dječaka koji s tvojom curicom ide u razred?

I tako, tijesni Zagreb postaje siromašnom pozornicom za mogući krimić. Kad posuđujem knjige u knjižnicinajradije uzmem bestselere iz Skandinavije. Tamo nikoga ne poznajem, a i teško te zemlje nađem na karti. Pa  se mašta razuzda. A pisac? Pisac se nikoga ne mora bojati. Ni njega nitko ne zna.

I svi sretni i zadovoljni.

/by

Mihaela Erceg i „Jubav kontra sili“ u Zagrebu

Nije strip i ne može biti strip, možda prije film – procijenila je kao iskusna multimedijalka Mihela Erceg potencijale svog drugog romana „Jubav kontra sili“ na promociji u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Mihaelu Erceg u Zagrebu su s dočekali prijatelji i kolege s Akademije likovne umjetnosti s kojima je studirala animaciju. Zato se dvoranom knjižnice prolomio srdačan pljesak podrške kada je Mihaela objavila da je upravo potpisala inozemni ugovor za svoj strip u nastavcima Salty Banana.

Kako je rekla urednica Sandra Pocrnić Mlakar predstavljajući drugi Mihaelin roman, svi znamo za kamenolom na Braču i brački mramor, ali nikome nije palo na pamet o tom mitskom mjestu napisati roman, osim Mihaeli Erceg jer Mihaela ne prati trendove, već realizira vlastite originalne ideje. Roman čija se radnja događa na prijelazu 17. i 18. stoljeća nastajao je u vrijeme kada je Mihaela Erceg u dnevnom listu 24sata crtala dnevne karikature kojima je komentirala događaje iz povijesti vezane uz datume izlaska novina.

  • Svi znaju priču o Amerikancima koji su došli na Brač kupiti kamen za Bijelu kuću i ja nisam nagađala je li Bijela kuća doista od bračkog mramora, već sam napisala priču o slobodi i ljubavi – rekla je Mihaela Erceg.

Na predstavljanju u knjižnici mlada glumica Lucija Jakupčić čitala je odlomke iz romana kroz koje je publika upoznala glavne likove – mladog kamenoklesara Tončija, Uču koji na Braču opismenjava djecu i odrasle, te došljake iz Amerike – poslanika i njegovu nježnu, svjetlokosu kći koja dovodi crnu ropkinju. Posebno upečatljiv je lik Mikelanđela, otočkog kipara koji eksperimentira formom puno prije Picassa.

Mihaela Erceg cijeli roman piše u dvostrukoj ekspoziciji, primijetila je Sandra Pocrnić Mlakar jer linearno teče priča o događajima na otoku nakon dolaska Amerikanaca, dok se istodobno u digresijama duhovito komentiraju ondašnji događaji iz današnje perspektive.

Svoj prvi roman, pod naslovom „Ako prođe, prođe“, Mihaela Erceg nazvala je stand-up romanom. Mjesto radnje je suvremeni Split, a glavni likovi su dva 28-godišnja luzera. Iako imaju malo zajedničkog, oba romana osebujnog su humora, a dok se u drugom romanu autorica bavi slobodom i nadom, tema prvog njezinog romana je prijateljstvo.

/by

DvoTočka – Zagorkini sljedbenici … Nova knjiga autorice, spisateljice i urednice Sandre Pocrnić Mlakar. Autorica Sandra Pocrnić Mlakar i gosti (VIDEO)

/by

THE ROOM (VIDEO)

/by

Predstavljanje Zagorkinih sljedbenika

Božica Brkan: “Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje.”

Svaka urednica treba imati svoju urednicu, pa tako Sandra Pocrnić Mlakar ima Božicu Brkan, započela je moderatorica Sanja Tatalović predstavljanje knjige „Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora“ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. U svojoj knjizi Sandra Pocrnić Mlakar opisala je svoju uredničku i nakladničku avanturu, a uz urednicu Božicu Brkan, književnicu i blogericu, o knjizi je govorio psiholog Sandro Kraljević, autor priručnika „Kako preživjeti u suvremenoj džungli“.

Urednica urednice, Božica Brkan izjavila je kako se osjeća kao kuma knjige koja je nastajala razgovorima na kavama i u nadahnutom se nastupu prisjetila dana u Vjesniku i suradnje s uzorima te podsjetila kako se domaći mediji danas odnose prema domaćim autorima, osobito početnicima. „Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?“ – pita se Božica Brkan te konstatira – „Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja– danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju– i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može, ne deepfake, nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje!“

Sandro Kraljević ocijenio je kako je knjiga „Zagorkini sljedbenici“ priručnik koji može koristiti mladim autorima koji prvi put objavljuju knjigu. „Volio bih da sam imao takav priručnik u vrijeme kada sam objavljivao svoju prvu knjigu,“ rekao je Sandro Kraljević i dodao da je, umjesto priručnika, tada imao urednicu s kojom ga, osim zajedničkog imena, povezuje zvanje psihologa i pisanje.

Odgovarajući na pitanje Sanje Tatalović kako je nastala knjiga „Zagorkini sljedbenici“, Sandra Pocrnić Mlakar ispričala je kako je ideju za knjigu dala autorica ljubavnih romana Nataša Turkalj kada su razgovarale o preprekama koje stoje pred autorima početnicima. „Pa vi morate knjigu napisati,“ rekla je tada Nataša Turkalj koja je inače menadžerica u jednom trgovačkom lancu. Jer za takav je prijedlog potreban menadžerski um, primijetila je Sandra Pocrnić Mlakar.

U komentaru iz publike, Marko Fančović istaknuo je značaj žanrova koji su kod nas neopravdano zanemareni, a u razvijenim zemljama su najvažniji izdavački projekti kojima se poklanja puno pažnje i u redakciji i na tržištu.

Predstavljanje „Zagorkinih sljedbenika“, koje je izravno prenosila Online Live Tv Plus“, završeno je pozdravom likova iz knjige koji su sjedili u publici. Osim navednih Sandra Kraljevića, Božice Brkan i Marka Fančovića, među prisutnim likovima iz knjige bili su i profesor Zvonimir Pavlek, autor knjiga „Aktivna prodaja“ i „Vještina uspješne komunikacije“ zatim Melita Rundek, autorica knjiga za djecu i romana za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ te Anita Kovačević, autorica priručnika „Metoda upitnika“. Publika je srdačno zapljeskala i stripašici Heleni Klakočar, koja je portrete na naslovnici i u knjizi crtala za vrijeme nastupa autora na festivalu Dvotočka. Uz pljesak publike, Sandra Pocrnić Mlakar uputila je pozdrav i knjižnici Bogdana Ogrizovića, čija je ravnateljica Jasna Kovačević također jedna od junakinja u knjizi „Zagorkini sljedbenici“.

/by

TOP LISTA NAJTRAŽENIJIH PRIRUČNIKA – ZIMA

Traži se prednost u poslu, edukaciji i osobnom rastu

Kristalizira se potražnja za priručnicima i pomoćnom literaturom iz područja biznisa i edukacije. Publika prepoznaje knjige autora koji nude rješenja na temelju iskustva na domaćem terenu. Zato nakon groznice božićnog darivanja i interliberske gužve, na zimskoj listi najtraženijih našli su se priručnici sa znanjima koja omogućuju prilagodbu i prednost u biznisu, edukaciji ili u osobnom rastu.

Poslovni priručnici razvijaju kontinuiranu potražnju, a pokazuje se i da publika prepoznaje znanja koja formuliraju doktori znanosti, ako znaju komunicirati s publikom. Na vrhu top-liste su Ivan Voras i Zvonimir Pavlek sa svojim poslovnim priručnicima. Obojica su doktori znanosti, a s lakoćom pridobili povjerenje publike jer su komunikativni, praktični i iskusni u biznisu, iako različite dobi. Slijedi Branko Marijanović, također doktor znanosti, sa svojom knjigom o klasicima i usvajanju moralnih principa koji čovjeka vode kroz život, od početaka civilizacije do danas. Vrlo dobro je prihvaćena i knjiga Anite Kovačević, anglistice s iskustvom u prosvjeti i u individualnom poučavanju, koja svojom metodom pojednostavljuje usvajanje svakog novog sadržaja, u obrazovanju i u poslu. Na top-listi je i Vedran Sorić, također predavač, koji afirmira prodaju kao profesiju multimedijskim projektom, uz knjigu, podcast i konferenciju.

Ivan Voras: Vodič za startupove

Startup je puno lakše osnovati u SAD-u nego u Europi, a osobito u Hrvatskoj, ali ne treba obuzdavati svoje globalne ambicije jer ima onih koji su uspjeli. Jedan od njih je dr. sc. Ivan Voras koji je na temelju svog konzultantskog iskustva napisao jasan, komunikativan i izravan priručnik u kojem upozorava – startupi su nenormalno naporni, potrebno je često nerazumno puno strasti i entuzijazma, osnivači moraju biti toliko posvećeni tvrtki da svjesno i svojevoljno zanemaruju sve ostalo, barem privremeno. Ali ako unatoč svemu ustrajete u razvijanju svoje ideje, pritučnik dr. Vorasa upućuje gdje naći novac.

Zvonimir Pavlek: Vještine uspješne komunikacije

U svojoj šestoj knjizi prof. dr. Zvonimir Pavlek zahvatio je sve oblike komuniciranja u prodaji, od komunikacija u medijima, na društvenim mrežama, do direktne komunikacije na prezentaciji te komunikacije e-mailom i telefonom, a posebno je obrađena komunikacija u prodaji osiguranja. Sva tri recenzenta – Ante Gavranović, prof. dr. Božo Skoko i prof. dr. Damir Novotny – ocjenjuju da knjiga profesora Zvonimira Pavleka „Vještine uspješne komunikacije“ danas može naći primjenu u prodaji, marketingu te kao visokoškolski udžbenik.

Branko Marijanović: Knjige koje (nam) mijenjaju život

Što klasici mogu reći današnjim tinejdžerima i odraslima? Dante, Shakespeare, Cervantes, Goethe, Dostojevski veliki su umovi čija su djela dragocjeni putokazi za razmišljanje o problemima koji muče svako ljudsko biće – traženje identiteta, zaljubljivanje, brak, strast, pitanja dobra i zla u nama, pitanja odnosa s drugima, pitanja smisla vlastite egzistencije. Branko Marijanović profesor je engleskog jezika koji daje dopunu lektiri i poučava nas kako su zanimljivom pričom raniji veliki umovi izlazili na kraj s problemima koje i mi danas imamo.

Anita Kovačević: Metoda upitnika

Metoda upitnika temelji se na šest osnovnih pitanja – tko, što, gdje, kada, kako i zašto – a primjenjuje se u novinarstvu i kod kreativnog pisanja. Profesorica Anita Kovačević razvila je metodu upitnika u edukaciji, a preporučuje njezinu primjenu i u biznisu te roditeljima u odgoju i djeci pri otkrivanju svijeta. Pitanja su osnova razgovora i razumijevanja, a Metoda upitnika olakšat će snalaženje u svakom području života. Iskusni nastavnici primjenjuju je svakodnevno, kako kaže autorica, bez struje, bez interneta i bez priručnika.

Vedran Sorić: Prodajni mindset

Najvažnije prodajne teme – kao zašto prodavač treba slušati kupca, koje su najbolje prodajne tehnike te zašto se najviše isplati zadržati kupca – autor objašnjava sažeto, jasno i praktično, a svojim iskustvima u prodaji dodaje i aktualne upute za suvremeni način poslovanja kao što su vođenje, organizacija sastanaka i osvještavanje neverbalne komunikacije u mailovima i pismenim obraćanjima. Poglavlje je posvećeno i vođama timova, gdje se navodi kako prepoznati lošeg vođu.

/by

TOP LISTA NAJTRAŽENIJE BELETRISTIKE – ZIMA

Kontinuitet krimića, ljubića i lektire

Krimići dominiraju, ali traženi su i ljubići i lektira. Tri su krimića u vrhu top-liste najtraženijih ove zime. „Sve je počelo na Uskrs“ treći je cosy krimić Anđelke Kliment. „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“ noir je iskusnog novinara Vlade Rajića. Među najtraženijima se ponovno pojavilo i„Ubojstvo na Mrežnici“, prvi nastavak cosy-serijala, čija se publika sve više širi nakon trećeg nastavka. Kontinuitetom i upornošću autora domaći krimić ponovo stječe povjerenje publike, jer unazad tri godine Anđelka Kliment redovito objavljuje po jedan krmić cosy-krimić godišnje. Vlado Rajić obradio je veliku temu krijumčarenja organa, a radnju svog trilera smjestio je u jednu od velikih zagrebačkih klinika. Zagreb je prisutan samo kao kulisa, jer organizirana ubojstva zbog krađe organa zastrašujuća su tema koja se može odigrati u bilo kojem većem gradu na svijetu. Top-listu upotpunjuju ljubavni roman „Ljubavna pjesma“ mladog splitskog autora Ante Jeličića Belece, s Oliverom na naslovnici i Splitom u najljepšem izdanju, te dječji klasik „Družba Pere Kvržice“ Mate Lovraka u piktogramskoj izvedbi dizajnera Branimira Zlamalika. „Družba Pere Kvržice“ od prosinca se u knjižarama prodaje po cijeni od 15 eura, što je vjerojatno pridonijelo potražnji za novim izdanjem školske lektire.

  1. Anđelka Kliment: Sve je počelo na Uskrs

Za vrijeme uskrsne šetnje pored Zagrebačke katedrale Irma Steeg začuje dva pucnja u Bakačevoj. Proljeće prolazi u osnivanju detektivske agencije, koju pokreće s inspektorom Bornom Hermanom, a na ljeto stiže poziv u Primošten – njihova detektivska agencija angažirana je u istrazi ubojstva 65-godišnjeg imućnog poduzetnika koje se desilo upravo u Bakačevoj na Uskrs. Mirisi, boje i arhitektura Mediterana, prostrana vila koja odaje navike svojih stanara, duga ljetna popodneva i gastronomska iznenađenja u trećem romanu Anđelke Kliment začin su klasičnom kriminalističkom zapletu i katarzičnom razrješenju na kraju ljeta.

  1. Vlado Rajić: Kako sam ubio vlastitog ubojicu

Tijelo muškarca pronađeno je neprepoznatljivo, osakaćeno, izvađenih organa, dok je lice uništeno u plamenu. Okrutno ubojstvo zaintrigiralo je inspektora Kosa toliko da je u istragu uključio mladu patologinju koja ima mučan osjećaj da joj je tijelo poznato. Sve upućuje na krijumčarenje ljudskih organa, a kako se zatvara krug oko krivca, sve je više i žrtava. Za krimić o krijumčarenju organa koji ledi krv u žilama, Vlado Rajić je prikupljao građu istraživanjima na odjelima patologije zagrebačkih bolnica.

  1. Anđelka Kliment: Ubojstvo na Mrežnici

L covers all motives for murder: love, lust, loathing, lucre – krilatica je Irine Steiger, umirovljene forenzičarke koja se iz Londona vratila na Srebrnjak. Slažući dijelove mozaika oko ubojstva u ljetovalištu na Mrežnici Irma Steeg zadivljuje pronicljivošću i poznavanjem psihologije i ljudskih motiva, kao i stilom i stavom. Od babljeg ljeta do Nove godine, ubojica će biti otkriven, a životi protagonista promijenit će smjer. Prvi cosy krimić Anđelke Kliment publika je odlično prihvatila, a serijal o forenzičarki sa Srebrnjaka nedavno je dobio treći nastavak.

  1. Ante Jelicic Beleca: Ljubavna pjesma

Dalmacija u srcu, galebovi, sunce, more, nostalgija i Oliverovi refreni prate Buda Bulina na putu osobnog rasta kroz njegovu američku potragu za unutarnjim mirom i mjestom pod suncem. U svijetu koji ga ne razumije i kojemu se ne želi prilagođavati, Bud traži svoju pjesmu, rezonancu sa svojim osjećajima, a potraga ga vodi u susrete s ljudima koji daju odgovore i do nove nježnosti. Mladi autor prepoznao je najpoznatije dalmatinske šlagere kao vlastiti emocionalni izraz i time približio bezvremenog Olivera generaciji tridesetogodišnjaka. Na naslovnici je Oliverov portret Feđe Klarića u interpretaciji Irine Steiger.

  1. Mate Lovrak i Branimir Zlamalik: Družba Pere Kvržice

Pero Kvržica Mate Lovraka jedan je od najsimpatičnijih i najpoznatijih likova iz lektire i daje primjer kako se prirodni vođa nameće grupi prihvaćajući odgovornost za ishod zajedničkog projekta. Romani za mlade Mate Lovraka, pisca koji je dio radnog vijeka proveo kao učitelj, imaju naglašen odgojni ton, a u njima se djeca suočavaju s moralnim dilemama i biraju između pravde i nepravde bez posredovanja odraslih. Nakon „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“, „Družba Pere Kvržice“ još je jedan naslov koji je Branimir Zlamalik upoznao u djetinjstvu i piktogramski ga je obradio kako bi ga upoznali i njegovi unuci koji odrastaju bez dodira s hrvatskim jezikom. Razlika u tehnološkoj opremljenosti i standardu današnje djece u tenisicama i bosonogih đaka s početka prošlog stoljeća zanemariva je u odnosu na dinamiku odnosa u grupi dječaka, koja se nije promijenila od prvog objavljivanja romana 1933. godine.

/by

‘Književnost je odraz duha vremena. Ne možemo s mobitelima u ruci pisati isto kao prije 100 godina’

Ali kao što smo kritički iščitavali rukopise pisane perom, tako treba kritički čitati i tekstove koji nastaju na tipkovnicama

ZAGREB – Knjiga »Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora« Sandre Pocrnić Mlakar bez imalo je dvojbe jedan od najzanimljivijih i najboljih trenutaka ovogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj. Riječ je o sjajnom prikazu trenutačnog stanja književnosti u Lijepoj našoj, knjizi koja o našoj književnosti govori ne samo s umjetničke, već ponajprije organizacijske i komercijalne strane pa stoga analizira i prikazuje i stanje u nakladništvu, knjižarama, medijima…

 

Dobre i stručne analize utemeljene su na bogatom iskustvu i nizu provedenih anketa koje je provela autorica koja se stavlja u cipele i pisca i čitatelja, a to može jer je i sama sve to prošla, od klasičnog pristupa čitatelja pa do poslom određenih aktivnosti vezanih uz traženja pisaca čija će djela objaviti, muke oko pripreme i objavljivanja knjiga pa do promocija nakon kojih knjiga živi svoj život. Sve je to prošla na osobnom, ali i primjerima autora kojima je u svojoj izdavačkoj kući (Beletra) objavljivala knjige pa je stoga i mogla krenuti u analizu koja je na kraju ispala mandićevski kritična, lucidna, duhovita i precizna te, što je iznimno bitno, okrenuta nagovaranju domaćih ljudi na čitanje i – pisanje. Štoviše, nije pretjerano reći kako su »Zagorkini sljedbenici« priručnik za stvaranje i razvoj hrvatske književnosti, priručnik čija bi se pravila i prijedlozi što prije trebali početi poštovati. Jer, hrvatskoj, kao i drugim književnostima malih jezika, prijeti izbljeđivanje, čak možda u dalekoj budućnosti i nestanak!

Novinarstvo uči razmišljati

 

Istodobno, ovo je i knjiga za što bolji položaj svih, posebno mladih pisaca kojima je užasno teško probiti se na scenu i objaviti prvu knjigu. Također, ova je knjiga i borba za poštenije vrednovanje žanrovske književnosti, posebno onih podcijenjenih žanrova (ljubići, krimići…) koji, htio to netko priznati ili ne, stvaraju čitatelje. Tema i motiva koje ova knjiga detaljno obrađuje zaista je puno, a razgovor s autoricom počinjemo pitanjem o tome što ju je motiviralo da pisati o književnosti krene na baš ovakav način, odnosno da odabere ovaj pomalo i problemski pristup.

– Nisam komparatist niti jezičar, već kao diplomirani psiholog radim u medijima, uvjerena da nakladništvo, i knjiško i novinsko, može biti alat za prevenciju socijalne patologije, edukaciju, prilagodbu, jačanje kohezije društva i razvoj jezika, osobito u ovako izazovnim vremenima. Budući da informatičko doba otvara bezbroj mogućnosti, frustrirana sam što ih ne koristimo dovoljno. Možda pomalo naivno mislim da kod nas ni čitatelji, ni pisci, a ni ostali protagonisti literarne scene, dakle knjižari i novinari – a centri moći – nisu svjesni procijepa u kojem su se našli čitatelji. Procijep je nastao kada su se s jedne strane razvili komercijalni apetiti velikih igrača koji komuniciraju oglasima i ulaganjima u marketing, razvijajući visokoprofitne projekte bez obzira na potrebe čitatelja. S druge strane su velika državna ulaganja u sajmove, nagrade, festivale i okoštale državne medije i izdavačke projekte koji također prolaze mimo čitatelja. I kakav izbor ima hrvatski čitatelj? Nakon školovanja i anakronog popisa lektire, prepušten je sam sebi i ne zna ni što bi čitao, a ne zna ni gdje može naći preporuku što čitati.

U svojoj knjizi dajem i primjere kako je to kad se bavimo opisivanjem problema i negativne prakse, a kako kad se fokusiramo na rješenja i tražimo način za prilagodbu. Prije svega, predlažem pokretanje informativnih i novinarski uzornih časopisa, uz prateće portale. Portal ili tisak, medij je nebitan, bitno je novinarski obraditi sadržaj i komunicirati s publikom raznih dobi i interesa. Posebnu pažnju treba posvetiti časopisima za mlade jer društvene mreže omogućuju komunikaciju svih sa svima, ali ne mogu zamijeniti novine i cjelovitu informaciju. Novinarstvo je ključ za stvaranje čitatelja, jer novine mogu zadovoljiti širok raspon čitateljskih interesa i usmjeriti čitatelja prema temama i izvorima koji ga zanimaju. Novinarstvo uči razmišljati, postavljati pitanja i istraživati, gomilama informacija dati formu. Novinarskih 5W nalazi primjenu i u didaktici, kao što tumači Anita Kovačević u svojoj »Metodi upitnika«.

 

Igoru Mandiću ulica ili trg

 

Koliko je trajao rad na knjizi?

– Knjigu sam počela pisati prije otprilike dvije godine kada mi je autorica Nataša Turkalj na jednoj kavi dala ideju da je napišem. Nataša Turkalj došla je k meni sa svojim vrlo solidnim prvim ljubavnim romanom i razgovarale smo što možemo učiniti s tim rukopisom. Slušajući moja jadanja kakve su sve prepreke pred nama, uzviknula je: »Pa vi morate knjigu napisati!« Ima pravo, zaključila sam, zašto bih se ispovijedala autorima i gnjavila ih svojim frustracijama kad mogu sve to napisati! Gotovo dvije godine sam radila na rukopisu i teme pretresala u razgovorima s Olgom Vujović, Božicom Brkan i Brankom Trbović, također iskusnim novinarkama i urednicama. No, knjiga se počela »kuhati« puno ranije jer su u njoj moja iskustva iz novinskih redakcija, urednička iskustva u velikoj izdavačkoj kući, a i sjećanja na idole iz djetinjstva, kojima sam htjela pokazati kako se rano formiraju kriteriji i čitateljski ukus. Slično razmišlja i Božica Brkan, koja se na književnim večerima uvijek pita sjedi li u publici neka mala Božica kojoj treba uzor, što je opisala u svojoj knjizi »Umjesto kave«.

Sjetila sam se i godina u Vjesniku, gdje sam upoznala svoje idole Inoslava Beškera i Igora Mandića, o kojima također pišem. Igor Mandić je u »Zagorkinim sljedbenicima« najčešće citiran jer je primjer književnog kritičara koji nikome nije uzurpirao prostor, već je sam stvarao svoju publiku, a ipak je smetao pa su ga smjenjivali i otpuštali. Diskontinuitet Mandićeve polustoljetne karijere odraz je našega odnosa prema kulturi. U svojoj knjizi predložila sam da se Igoru Mandiću dodijeli ulica ili trg, kao što ulicu ima njegov vjenčani kum Veselko Tenžera.

Za razvoj domaćeg autora ilustrativno je i da danas, gotovo dvije godine nakon razgovora koji sam spomenula, Nataša Turkalj očekuje objavljivanje svog romana »Moć žene« u Srbiji, u izdanju najvećeg srpskog nakladnika Laguna. Upravo mi je poslala naslovnicu kojom ćemo se pohvaliti na Interliberu.

 

Tehnologija je donijela promjene

 

Jesu li društvene mreže i suvremeni digitalni način komunikacije ugrozili normalnu književnost?

– Književnost je odraz načina razmišljanja i duha vremena. Ne možemo s mobitelima u rukama pisati jednako kao prije sto godina, kada se sjedilo pored petrolejske svjetiljke. Tehnologija je donijela promjene koje imaju svoje posljedice i s njima se treba znati nositi. Ali kao što smo kritički iščitavali rukopise pisane perom, tako treba kritički čitati i tekstove koji nastaju na tipkovnicama. Čitati s razumijevanjem, raditi na tekstu, raspravljati o njemu, provjeravati podatke i konzultirati izvore. Tipkovnica je brza, pa se čini da ne stignemo pročitati sve što se napiše, ali u svojoj knjizi sam argumentirala zašto je brzina produkcije prividna i kako novinari iz predinformatičkog doba dobro znaju razlikovati ideje koje treba razrađivati i tekstove koje treba čitati od onih koji se bacaju u koš. Te vještine treba primjenjivati i danas, umjesto nekritičkog objavljivanja svega što se proizvede na tipkovnici. No, još je važnije učiti raditi na tekstu, pa kritičko mišljenje neće biti apstraktan pojam, nesavladiv maturantima koji ne znaju napisati esej. Taj paradoks našeg odnosa prema pismenosti još je jedan razlog za moju knjigu – s jedne strane imamo sve nepismenije maturante, a s druge strane visoko iznadprosječno pismeni novinari otjerani su u mirovine ili na burzu rada. Zar nitko od zabrinutih za hrvatski jezik ne vidi kako su te dvije pojave povezane?

 

Bi li naša država mogla domaćoj književnosti pomoći na način na koji su to učinili Norvežani, otkupom svih objavljenih knjiga?

– Na nekoliko mjesta u knjizi napominjem da nemam širu sliku i ne znam kako se kroji kulturna politika. Ali znam da u globalnom selu doista više nije problem proučiti kako problem pismenosti mladih u informatičkom dobu rješavaju Norvežani, a kako, primjerice, Mađari koji ove godine dolaze na Interliber kao partneri. Mali jezici imaju slične probleme i trebali bismo češće razmjenjivati iskustva. U svojoj knjizi nisam se bavila brojevima i podacima, već sam pisala o svom iskustvu, a primjeri koje navodim su samo ilustrativni.

 

Odnos prema knjizi

Podatak koji govori u prilog otkupa – zapazila sam da čitatelji u lokalnim knjižarama sve češće traže »svoje« lokalne pisce, što je dobar znak. Tako se u knjižarama u Rijeci kontinuirano traže knjige Jana Bolića, podjednako njegovi romani kao i priručnici. Sljedeći je izazov postići da riječke krimiće čitaju Splićani, splitske ljubiće Riječani, a Osječani i jedne i druge. Ali u Slavoniji ima najmanje knjižara. To je još jedan problem kulturne politike koji zapažam, a o uzrocima mogu samo nagađati.

No, kad smo kod Norvežana, navodim da su njihovi i Knausgard, a i Nesbo. Pisac kao što je Knausgard mora se roditi, ali Nesbo se treba razviti. Možemo li prepoznati vlastitog Knausgarda i razviti vlastitog Nesboa? Može li se, primjerice, pokušati organizirano prevoditi hrvatska književnost te na taj način našim autorima stvarati temelje za međunarodni uspjeh?

– Uspjeh je relativan pojam, podrazumijeva ulaganja, marketing, možda film, a književnost bi trebala imati neke druge ambicije. Možda većina čitatelja želi u knjigama vidjeti vrijednosti koje žive, a ne zanimaju ih uspješni niti najbolji. Domaći čitatelj treba naučiti birati, dakle upoznati sebe, znati što ga zanima i samostalno birati literaturu za svoj osobni rast. Marketing i međunarodni uspjeh mogu samo zamagliti i pitanja i odgovore, jer postižu samo to da opet svi biraju isto.

 

Dojam je da književnost kopni i stoga što među mladima ima sve manje i manje interesa. Kako to promijeniti?

– Mladi će se vratiti književnosti kad vide da stari koji se bave književnošću imaju društveni status i da književnost ima smisla, da nije hobi koji nema nikakvu praktičnu svrhu. I tu sam navele primjer Igora Mandića, književnog kritičara koji je postao institucija, ali nije imao stalni posao. Odnos prema knjizi popravio bi se promjenom odnosa medija prema knjizi, razgovorima o pročitanom, snimanjem filmova po djelima iz lektire, književnim kvizovima, akcijama u knjižarama, knjigama kao nagradama…

 

Stanje nije bajno, ali ozračje je u konačnici ipak pozitivno, optimistično. Na jednom mjestu kažete kako se konstatacija »doba je multimedije, knjiga je ostala bez čitatelja« može jednostavnom inverzijom pretvoriti u bavljenje rješenjima: »doba je multimedije, imamo bezbroj načina da približimo knjige čitatelju!«. Znači li to da ipak vjerujete u bolje dane?

– Puno ovisi o nama. Znamo koje su nam slabe točke i što treba učiniti, samo moramo raditi. Dakle, može se. Zar to nije razlog za optimizam?

 

IZVOR: www.novilist.hr
/by

Klasični junaci su među nama i u nama (VIDEO)

Jedino mjerilo našeg uspjeha je količina dobra koju, igrajući naše razne uloge, prenesemo drugim ljudima a to je test na kojem Hamlet pada. On nije junak suprotstavljen nepovoljnim okolnostima, već slabić koji je imao mogućnost biti i dobar sin i ljubavnik i prijatelj i princ, ali nijednu od svojih uloga nije ostvario – podsjetio je doc. dr. Branko Marijanović govoreći o aktualnosti  klasičnih djela svjetske književnosti u prepunoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića, gdje su ga dočekali nekadašnji učenici, danas studenti zagrebačkih fakulteta. Bila je to prilika za diskusiju o ulogama koje suvremeni čovjek danas preuzima i o tome kako ih ostvaruje.

– Razvoj je imperativ, a kada se u jednoj ulozi dostigne vrhunac razvoja više nema. Kako Brad Pitt može biti više Brad Pitt? Ne može, zato ljudi koji dosegnu takve božanske statuse biraju način na koji će se dalje ostvarivati, hoće li nastaviti baviti se samo sobom ili posvetiti život drugima – rekao je profesor Marijanović. Paradoksalno, ako poput Homerovih bogova, dosegnemo „božanski“  celebrity-status, svoj razvoj možemo nastaviti samo uranjanjem u vlastitu ljudskost, i to na pozitivan ili negativan način, dodao je.  Nakon pitanja iz publike kako okolnosti djeluju na mlade ljude, odgovorio je kako okolnosti oblikuju ljude, ali vrijedi i obratno  – ljudi stvaraju okolnosti.

Doc. dr. profesor je engleskog u gimnaziji u Žepču i predaje anglistiku na Univerzitetu u Zenici. U Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavio je svoju zbirku eseja pod naslovom „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ nedavno objavljenu u Hrvatskoj. Spontan, autentičan, duhovit, imponira znanjem i dosjetljivošću – profesor Branko Marijanović u srdačnom susretu sa studentima demonstrirao je kako dobar profesor poučava primjerom i autoritetom svog znanja. Kako je rekao, knjigu o svjetskim klasicima napisao je jer i suvremeni čovjek ima iste dileme kao i junaci klasičnih djela, argumentirajući zašto uopće čitati u vrijeme Tik-Toka i brze tehnologije.

Kako je rekao profesor Marijanović, nije bilo lako napraviti izbor djela koja će obraditi, ali knjiga je nastajala kroz razgovore s učenicima i njihova pitanja, pa je tako i esej o Hamletu kao slabiću nastao nakon primjedbe jedne učenice o Hamletu kao nesretniku. Učenici često smatraju i da je roman „Ponos i predrasude“ samo još jedan ljubić, iako je taj roman fenomen po broju izdanja i nakladama koje i danas postiže. Uz društvenu sliku tadašnjeg vremena, u romanu su opisana četiri para i četiri različite vrste ljubavi. Ljubav kakva je za Elizabeth i Darcyja idealna, neki drugi par bi uništila.

Svi znamo sadržaj klasičnih djela, no o njima ne znamo ništa ako nismo proživjeli emociju opisanu u djelu, napomenuo je profesor Marijanović, navodeći kao primjer i sadržaj „Zločina i kazne“ koji je svima poznat, no djelo smo upoznali tek kada aktivno „proživimo“ i upoznamo osjećaje opisanih likova.

Kao ep o ratu, Ilijada je aktualna i danas ne samo zbog oružanih ratova koji ne prestaju, već i zbog sukoba koji tinjaju u našim sredinama zbog razlika koje pronalazimo u odnosu prema drugima, a sukobi su i u osnovi našeg odnosa sa samima sobom jer su naše mnogobrojne privatne i društvene uloge i poduloge u neprekidnome međusobnome sukobu.

Na kraju je profesor Marijanović protumačio Danteov Pakao, kao fikciju koja je odraz doba u kojem je nastala kada su društvena pravila bila nametnuta i poznata. Dante je kroz književno djelo uputio čitatelja u šumu, gdje treba proći stazom kojom nitko nije prošao aktivno gradeći vlastitu originalnu i neponovljivu  sudbinu u datome društvenome okviru, što bismo i mi danas trebali raditi.

Na pitanje iz publike o planovima za novu knjigu, profesor Marijanović izjavio je da priprema novi izbor svjetskih klasika za novo izdanje, a ima i ideja koje uključuju domaću književnost.

Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by