Život može nestati u trenutku i zato ga treba živjeti zahvalno – poruka je Jana Bolića kojom je pozdravio čitatelje okupljene u Gradskoj knjižnici u Đurđevcu. U razgovoru s ravnateljicom Bernardom Ferderber, Jan Bolić i njegova mama Marisstella Bolić govorili su o Janovim izborima, iskustvima i ritualima kojima održava pozitivan stav i prikuplja snagu i inspiraciju. Život koji želiš živjeti, misli koje želiš misliti, planovi koje želiš ostvariti, ljubav koju želiš podijeliti i ljudi koje želiš okupiti – kako se izboriti da umjesto vlastitih ograničenja živimo svoje želje, opisao je Jan Bolić u svojoj ispovjednoj prozi i o svojim iskustvima govorio pred punom dvoranom čitatelja koji su ga srdačno dočekali. U Đurđevcu je Jana pozdravila i književnica Božica Jelušić, koja je s odobravanjem i zanimanjem pratila njegovo izlaganje o životnoj filozofiji.

Jan Bolić govorio je u Đurđevcu o svom shvaćanju života, zahvalnosti i ograničenja koja nas neće moći zarobiti ako se na njih ne fokusiramo. Ako umjesto na ograničenja fokus usmjerimo na vlastite talente koje želimo ostvariti i posvetimo se svojim planovim i ciljevima, možemo živjeti život koji želimo. “Život koji želiš živjeti” prva je knjiga ispovjedne proze Jana Bolića u kojoj je opisao odnos prema svojoj bolesti zbog koje može pomaknuti samo jedan prst kojim piše. U drugoj knjizi ispovjedne proze “Dan po dan”, Jan Bolić opisao je krizu nakon obolijevanja od korone, kada je shvatio koliko je život krhak. Ishod liječenja bio je neizvjestan i u bolnici je razmišljao hoće li uspjeti završiti svoju započetu knjigu “Dan po dan” i hoće li uspjeti do kraja snimiti dokumentarni film. Knjiga “Dan po dan” je završena i objavljena, a Anđelo Jurkas, koji snima dokumentarni film o Janovu životu također je dopratio Jana u Đurđevac i snimao promociju, čime je poručio da se film završava.

Knjiga “Dan po dan” opremljena je ilustracijama i ima dva izdanja – prvo izdanje je crno-bijelo i objavljeno je u većoj nakladi, dok je drugo izdanje u boji i prikazuje radost i boje proljeća o kojima Jan govori nakon što se izborio za ozdravljenje, rekla je urednica Sandra Pocrnić Mlakar. U svojoj knjizi Jan se divi rascvjetanom proljeću, zvjezdanom nebu i moru, uživa u svakodnevnim ritualima, kavama u kafiću, izlascima i predstavljanjima svojih knjiga. „Dan po dan“ donosi i nove Janove spoznaje o životu i svijetu, koje upućuje publici i motivira ih da, kao što je on učinio, nađu način da nadrastu svoja ograničenja.

Knjigu „Dan po dan“ sufinancirali su Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija. Jan Bolić je svestran pisac i osim knjiga ispovjedne proze, dosad je objavio dva krimića u kojima je glavni lik inspektor John Monroe, koji u drugoj knjizi dolazi u Rijeku boriti se protiv korupcije. Prve dvije knjige Jana Bolića – „Trenutci“ i „Može biti lijepo“ – bile su zbirke poezije i poetskih zapisa s optimističkom, motivirajućim porukama. U međuvremenu, pokazalo se kako sve više pisaca piše motivirajuću poeziju i nastao je val poezije samopomoći čije su osobine komunikativnost, optimizam, ohrabrenje i formuliranje želja.

Nakon promocije u Gradskoj knjižnici Đurđevac, Jan Bolić zadržao se sljedeći dan u Đurđevcu i obišao Stari grad i deve u đurđevačkoj pustinji.

Zbirku poezije Pametnom dosta“ Ane Klikovac dočekala sam osorno, štoviše nepristojno. Evo još jedne koja piše za prijatelje i rodbinu i misli da ima savjete koje svi jedva čekaju! I još sam autorici sve to sasula kad je došla na Interliber. Ja sva u nervozi zbog brda naslova domaćih autora koji se u moru knjiga ne mogu izboriti za pažnju posjetitelja, a ona u tu gužvu dolazi s pjesmama! Ana Klikovac moje je tirade mirno otrpjela i blago me podsjetila da je neću pokolebati i da će ona objaviti svoju drugu zbirku pjesama samo nekoliko mjeseci nakon prve. Dobro, raditi se mora. I taj self-help sad svi pišu, sve su to brojalice pune imperativa – učini ovo, nemoj ono, budi jak, budi pozitivan i sve takve uzaludne upute kojima zapravo autor sam sebe hrabri obraćajući se drugima. A taj naslov – „Pametnom dosta!“ – bila je parola antivaksera koja se izlizala i postala karikaturalno podsjećanje nekog nepametnog na bjelodane istine. Uz sve to, zbirku je ilustrirala nećakinja autorice, pa su ilustracije improvizirane i takva zbirka pjesama može nešto značiti samo u obiteljskom albumu.

Ali poeziju treba objavljivati. Poezija je izvorno izražavanje osjećaja i pjesma je najbliža neposrednoj verbalizaciji emocija. A ako emociju znamo osvijestiti i izgovoriti, znat ćemo i izabrati način kako je izraziti. Ako se emocije ne izražavaju, osobito one pozitivne, postaju destruktivne i izbijaju u obliku agresije. Sveprisutna agresija današnjeg doba može se umnogome pripisati neodgovarajućem izražavanju emocija. Samo agresija u javnoj komunikaciji zasigurno bi se ublažila prisutnijom psihološkom edukacijom o izražavanju autentičnih pozitivnih emocija. Pjesnici nisu agresivni. Imaju izoštrene osjećaje za ljepotu i mnogo širi spektar emocija od nas prosječnih. Sve to znaju verbalizirati i izraziti riječima, pa od njih možemo naučiti i prepoznati i verbalizirati svoje osjećaje. Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić preporučuje najdraže stihove naučiti napamet, a njezin je osobni izbor Antun Branko Šimić, kojeg zove AB pjesnikom. Pjesnikinja Božica Jelušić zna napamet tristo pjesama, možda i više, a među njima su sve pjesme Frana Galovića. Poezija nikada nije demodirana i uvijek iznova izvire iz izdašnog vrela osjećaja i doživljaja. Nekada su se, doduše, pjesme prenosile usmenom predajom, danas se tipkaju i objavljuju na internetu. I u jednom i u drugom slučaju poeziju će vrijeme probrati, vrednovati, ali da bi se vrednovala treba je objavljivati, pratiti i za nju namijeniti i mjesta i vremena. Tim više što je najbliža jeziku duše upravo poezija na materinjem jeziku. Zato materinji jezik i čuvamo, zar ne?

Ana Klikovac ima vrlo jake reference koje nisu za podcjenjivanje. Ima dvije različite karijere i u obje je postigla maksimum. Doktorirala je ekonomiju i predavala na visokim poslovnim školama, a zatim se počela baviti homeopatijom i postala Bachov praktičar s certifikatom Bachovog centra u Londonu. Danas vodi tvrtku za homeopatiju i predaje komplementarne medicinske metode polaznicima iz cijelog svijeta. Knjiga dr.sc. Ane Klikovac „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“ prevedena je na slovenski i na engleski, a englesko izdanje objavio je veliki indijski nakladnik, specijaliziran za homeopatiju. Svoju prvu zbirku poezije „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ Ana Klikovac posvetila je svom djetinjstvu u dolini Gacke kamo je odlazila na vikende s roditeljima, a upotpunila ju je i vlastitim fotografijama prirode uz Gacku. A naslov „Pametnom dosta!“ prijevod je latinske poslovice Sapienti sat i nema nikakve veze s antivakserima. Sve sam to uzela u obzir i zaključila da knjigu „Pametnom dosta!“ svakako treba uvrstiti u izdavački plan, iako bez velikih ambicija.

A onda se desio obrat.

Predgovor zbirci pjesama piše Manja Kostelac Gomerčić – kreativna direktorica većine događanja u dolini Gacke, organizatorica festivala poezije i, uz Tamaru Jurković, čuvarica etno-blaga Gacke doline. Bavila se novinarstvom, vodi spisateljske grupe i susrete u organizaciji lokalne gospodarske komore i – što je za ovu priču najvažnije – profesorica je književnosti u srednjoj školi u Otočcu. Profesorica Kostelac-Gomerčić pisanje recenzije shvaća ozbiljno i u recenziji pokazuje da prati scenu, poznaje teoriju književnosti i relevantne teoretičare, kao što je Krešimir Bagić, argumentira stavove i poeziju smješta u kontekst. U recenziji pod naslovom „Pametnom dosta! jer krajnji je čas promjene“ temeljito je obradila knjigu, citirala primjere, predstavila najznačajnije pjesme i elaborirala cijelu filozofiju zbirke. Poezija Ane Klikovac spada u područje samopomoći…, piše Manja Kostelac Gomerčić – nisam impresionirana, to je bjelodano, samopomoć posvuda, pa i u poeziji. Nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako su rješivi… – jesu, rješivi su i to bi trebali pjevati vrapci na granama, ali mi valjda želimo biti nesretni jer ništa ne rješavamo. Poezija je na marginama, iako je doba poetizacije društva… – jer poezija se ne trži, a u žiži je samo isplativost. Ana Klikovac nije jedina, ima još pisaca koji pišu sličnu poeziju, a najistaknutije su Lea Brezar i Mara Majstorović… – naravno, pratim ih obje od prvih zbirki, vrlo su produktivne i srčano emitiraju vedrinu i ohrabrenje u svojim stihovima. Autorica inzistira na ravnopravnosti žene…, nastavlja dalje recenzentica – očekivano, sve smo svjesnije neravnoteže, u nekim godinama pogotovo. Poezija se procjenjuje subjektivno… – nikad dosta takvih upozorenja. Konzument je taj koji daje vrijednost poeziji… – a tko drugi, nekad se pisalo za vječnost, danas za sadašnjost. Ilustracije su nesavršene, ali to je „mali trijumf hrabrosti, snage, buntovnosti i nježnosti“… – zapravo ima pravo, predugo smo morale biti presavršene, sad se traži iskrenost i autentičnost, dosta je maškarade…

I tako sam do kraja predgovora bila suglasna sa svim navedenim argumentima. Nakon svega, recenzentica podvlači crtu i navodi kako nije ona pozvana da procijeni umjetničku vrijednost zbirke. Pere ruke i piše da nije ona ta koja treba zbirci dati legitimitet, već da to treba učiniti čitatelj sam! Tu sam definitivno postala fan, i recenzentice i autorice i poezije samopomoći. Bravo za obje, za sve, rekle su što je konačno trebalo reći! Autorica je stihovala elementarna pravila vlastite dobrobiti, mentalnog zdravlja i prilagodbe: Budi ljubav, ljubav ti budi/nek tvoja ljubav okrutne probudi. Recenzentica je pak napisala jasno i direktno ono što bi se u poeziji trebalo podrazumijevati i, iako tvrdi da nije ona ta koja treba dati legitimitet takvoj poeziji, svojom je argumentiranom podrškom upravo to učinila, istodobno se mudro ograđujući od mogućih napada i osporavanja. Složila sam se s njezinim argumentima. Poeziju koja inspirira svatko treba izabrati sam i nema tu prigovora ili upiranja prstom ako netko bira ovo a drugi ono. Nije poezija politika, nema izravnih interesa niti potrebe za čoporašenjem. Ima mjesta i stihova za sve. Ako znamo zašto biramo to što biramo, naši bi stavovi trebali biti dovoljno čvrsti i izdržati preispitivanja. Uz to, ako imamo formirane vlastite kriterije, možemo zadržati i razvijati zdravo zanimanje za novo na temelju edukacije, odgoja i dosadašnjih saznanja. Umjesto da se zatvaramo u uske krugove. Otvorimo prozore! Treba nam zraka i komunikacije!

Osim što je osvijetlila kritične točke uvriježenog shvaćanja poezije, profesorica Manja Kostelac-Gomerčić u svom je predgovoru ukazala na ostale pjesnike poezije samopomoći, vezu među njima i njihove zajedničke osobine. Da, ima ih više. Zapazila sam ih i ja, ali činilo mi se da su pjesnici motivacije i optimizma sporadični, nepovezani i slučajni, ali postoji povezanost. Svi su svi autori motivirajuću poeziju počeli objavljivati unazad pet do deset godina. Svi su redom ostvareni, uspješni ljudi koji sami financiraju svoje zbirke poezije ili ih podržavaju sponzori i lokalne zajednice. Nema, dakle, prepreka, objavljuju i razvijaju se. Vrlo su marljivi, produktivni i posvećeni svom pozivu i svi žele da njihova poruka obuhvati što širi krug publike, da razbudi, ohrabri i nadahne. Sasvim su različiti od introvertiranih pjesnika koji u samoći ispisuju svoje tuge i gorčinu. Pjesnici poezije samopomoći su ekstroverti, okrenuti prema budućnosti i prema drugima, komunikativni i neposredni. Inovativno koriste multimediju i pronalaze nove načine za objavljivanje svojih stihova. I sve ih je više. Formira se val pjesnika životne vedrine, cvrčaka radosti i ohrabrenja koji kreativno vode svoje raznolike karijere i uspješni su u svemu čega se dotaknu. Svakidašnje jadikovke i kevenhileri ostali su u prošlom stoljeću i prošlom tisućljeću. U trećem mileniju ovladali smo osjećajima, znamo da smo sami odgovorni za svoja raspoloženja, vedrinu ili očaj koji ćemo emitirati. Svoje emocije doživljavamo kao poruku i slobodni smo izabrati kako ćemo ih izraziti. Ako svijet još ne doživljavamo kao prijateljsko mjesto, činimo što možemo da to postane. Za takvu poruku nikad nije dovoljno psihologa, coacheva i psiholoških priručnika. Takvu poruku treba pjevati da bi se širila što brže i što dalje! Sve su to osjetili pisci poezije samoiscjeljenja i pjevaju nezaustavljivo!

Lea Brezar entuzijastično nosi projekt „Oda poeziji“ i od 2016. godine ljeti objavljuje svoje pjesme na city lights plakatima na tramvajskim stanicama u Zagrebu, a i šire. U stihovima Lee Brezar je pribranost, promišljenost, mudrost, uz povjerenje u vlastite snage. U poeziji koristi snažne riječi i naglašava povjerenje u čaroliju riječi: Sasvim je jasno/da su riječi dovoljne./ Vjekovi stanu/u pjesmu napisanu./ Dosad je objavila pet zbirki poezije: „Oda poeziji“, „Oda godinama“, „Pusti“, „Sve dođe na svoje“ i „To mogu samo ja“. Neke pjesme Lee Brezar su uglazbljene. Uz pjesme, piše i romane, također s naglašenom ohrabrujućom porukom. Upisala je psihologiju na The Open University u Londonu i dok studira online, vodi privatnu osnovnu školu i gimnaziju Epoha u Podsusedu.

Mara Majstorović živi i radi u Vinkovcima gdje se bavi individualnim NLP coachingom, vodi radionice psihološke prevencije te portal „Samo pozitivno“, namijenjen publici koja razmišlja afirmativno. Poruke Mare Majstorović imaju snagu antidepresiva i potiču dijalog: Suoči se sa strahom i pogledaj mu lice/Nepoznato je dobro za hrabre sanjalice. Nakon ispovjedne proze „Svjetlosna godina“, objavila je dvije zbirke poezije „Prolazak ispod duge“ i „S druge strane duge“. Odnedavno se bavi i slikanjem, pa je novu zbirku poezije ilustrirala svojim apstraktnim slikama blistavih boja koje simboliziraju oslobođene pozitivne osjećaje.

Poeziju samopomoći piše i Jan Bolić, pisac iz Rijeke koji piše jednim prstom. Jan Bolić počeo je pisati još kao tinejdžer nakon teške zdravstvene krize u kojoj si je postavljao pitanja o životu i smrti, a prvi njegovi spisateljski koraci bili su u stihovima. Tek kasnije u svojim je knjigama ispovjedne proze „Život koji želiš živjeti“ i „Dan po dan“ opisao kako se suočio sa svojom bolešću, spinalnom mišićnom atrofijom. U njegovoj zbirci poezije nema samosažaljenja, već samo kristalna mudrost prihvaćanja i pronalaženje vedrine u svakom trenutku. Sreću nalazim/ u malim stvarima,/ napisanim riječima, /lijepim trenutcima,/dobrim ljudima. Zbirka poezije „Trenutci“ objavljena je dosad u dva izdanja. Jan Bolić je jedinstven pisac koji uz motivirajuću poeziju i prozu piše i noir kriminalističke romane.

U poeziju samopomoći može se svrstati i ljubavna poezija koju piše Davor Krivski, raspjevani pan koji u svojoj zbirci „Kolekcionar ljubavi“ opisuje razvoj ljubavi od zaljubljenosti do privrženosti i različite ljubavi, od romantične do majčinske i očinske. Davor Krivski je coach, inače inženjer strojarstva, specijaliziran za treniranje poslovnih timova, a radi kao direktor ljudskih potencijala. Njegova zbirka „Kolekcionar ljubavi“ ima tristo stranica i devet poglavlja s pjesmama ljubavnih i refleksivnih stihova: Znaš da se trebamo i da ćemo se trebati/jer na ovom svijetu Bez Tebe, /Bez mene, /Bez nas/ Nije dosta ljubavi.

Uvriježeno je da će pisce motivirajuće, vedre poezije i poezije samopomoći rijetko podržati „pravi“ pjesnici koji više vole dramu, patnju ili bunt, no ni to više nije pravilo. Ana Klikovac predstavila je svoju poeziju na večerima koje organizira grupa pjesnika koji se okupljaju pod egidom „Ili jesmo ili nismo“ i stekla njihove simpatije i podršku. Tko može predvidjeti što će se dalje događati s poezijom samopomoći? Novoobjavljene pjesme trebaju sazrijeti, ući u uho, treba ih interpretirati, tumačiti, čitati i izgovarati. Možda će i u poeziji samopomoći netko pronaći svoje najdraže stihove koje će učiti napamet.

Sandra Pocrnić Mlakar

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Nina je modna dizajnerica na vrhuncu karijere, ali svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razuzdanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život bio je dug i spor, ali rane na duši su neizlječive. U bijegu od sebe, Nina odlazi na otok, daleko od svijeta koji ju je povrijedio. Stjecajem okolnosti spašava od utapanja imućnu vlasnicu kruzera usidrenog u zaljevu, postaje prijateljica imućne obitelji i upoznaje Karla, nasljednika poslovnog carstva. Karlo je privlači, ali Nina se zbog teške traume opire osjećajima i dodirima.

Nataša Turkalj u svojim romanima vodi svoje junakinje na ljetovanja u egzotične zemlje, u visoke krugove industrijalaca i bogataša, daleko od financijskih problema i monotone svakodnevnice. Jedini zadatak koji postavlja pred njih je suočiti se sa svojim pravim osjećajima i slijediti svoje srce. „U zalasku svitanje“ treći je roman Nataše Turkalj u kojem su jasne zajedničke osobine svih njezinih dosad objavljenih ljubavnih romana – „Moja savršena nevolja“, „Moć žene“ i najnovijeg „U zalasku svitanje“. Obitelj ima važnu ulogu u svim romanima i poštivanje obiteljskih odnosa je imperativ za sve likove, a sretan kraj, tipičan za ljubiće, podrazumijeva i obiteljsko ispunjenje. Erotika je neobuzdana i izraz iskrenih osjećaja, a glavne junakinje svjesne su iracionalnosti zaljubljivanja i oprezno preispituju emotivne putokaze. Muškarci su strpljivi i samouvjereni, iskreno zaljubljeni i predani. Često svjesno preuzimaju važnu ulogu u životu svojih izabranica.

Nataša Turkalj je stručni specijalist komunikacijskog menadžmenta, a snove o pisanju ispunjava tek u svojim četrdesetim godinama. Nadahnuće za romane pronalazi u vlastitim promišljanjima ljubavi i kakva bi ljubav zapravo trebala biti.

S Natašom Turkalj razgovaramo o njezinom najnovijem romanu „U zalasku svitanje“, o njezinim ranijim romanima „Moć žene“ i „Moja savršena nevolja“, kojima je osvojila publiku, o muškim likovima u njezinim romanima te o hrvatskom piscu u hrvatskim knjižarama.

Vaš treći ljubavnom romanu „U zalasku svitanje“ započinje na modnoj reviji – mlada modna kreatorica na vrhuncu karijere upravo završava svoju kolekciju kojom će oduševiti publiku. Kako ste izabrali svijet mode za temu romana? Odakle znanje o šivanju, kreiranju i modnim kolekcijama?

Moja mašta mene odvede kamo ona želi, nije da joj se baš mogu oduprijeti niti ju spriječiti, ona je naumila skrenuti u te vode. O modnoj industriji smo svi puno čitali, gledali u dokumentarnim emisijama, čuli svjedočanstva, gledali filmove i mnogi od nas su mogli zaključiti da je ta industrija okrutna prema djevojkama koje su u njoj našle svoju profesiju. Ali ne treba generalizirati, kao što rekoh, mašta me navela na tu temu.

Nakon romana „Moć žene“ u kojem je traumatizirana policajka mijenja način života, u novom romanu glavna junakinja doživljava fizički napad i silovanje i također kreće ispočetka. Obje junakinje ponovno moraju uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. Po čemu je takav obrat sličan današnjem vremenu izazov za romanopisca?

Pa ja bih rekla da je to vrlo stvaran izazov, vrlo živopisno i vrlo opipljivo i zapravo želim reći, stvarno. Svi mi počinjemo nešto iznova, padnemo i dižemo se, a upravo ovakve priče bi trebale dati neku nadu da se iz pepela možemo ponovno izdići i buditi nasmijani, opet nasmijani. Kažem opet jer svima nam se osmijeh u nekoj životnoj dobi makne jer je stiskan od bremena koji nosimo, ali nije sramota pasti, poanta je dići se i opet živjeti.

U oba romana važnu ulogu u oporavku i ponovnom stjecanju povjerenja u život ima muškarac koji se pojavljuje u životu glavne junakinje. Jesu li strpljivi muškarci koji pružaju podršku nastali po uzoru na stvarne likove koje ste upoznali ili su plod mašte baš zato što takvih muškaraca nema u životu?

Moje iskustvo ili iskustvo pojedinca nije zaista i stvarno stanje stvari i nije socijalna slika u kojoj se nalazimo. Ako nije meni, vama, to ne znači da nekome možda je. U mojim romanima su muškarci ti koji su uvijek podrška ženama, neka vrsta ljudskih veličina kao i žene jer mi živimo u zajednici i jedni bez drugih ne možemo, a upravo taj suživot i razumijevanje u vezama je ono što je ljepota života, ta sinergija duša gdje je sve u dvoje lakše i kad se pobjeđuje i kad se gubi jer nisi sam, imaš kome plakati i s kim se smijati, zapravo si onda uvijek na dobitku. Naravno da ima takvim muškaraca u životu i naravno da su oni poželjni.

Modna kreatorica iz romana „U zalasku svitanje“ dospijeva na kruzer imućne obitelji koja joj pruža gostoprimstvo. U romanu su s jedne strane avanture i izazovi, a s druge obiteljske vrijednosti. Zašto su današnjoj ženi potrebna s jedne strane uzbuđenja i dokazivanja, a s druge sigurnost obitelji? Kako žena može pomiriti te suprotnosti? Je li obiteljski život ipak cilj svih avantura?

Pa kome od nas ne treba zagrljaj i sigurnost Obitelji, i kome od nas ne treba uzbuđenje koje će nas održavati živima i energičnima?! Pa to treba svima! Život nije ravna crta, to su lude amplitude i ovako prikazane su dobro došle. Nisu uzbuđenja potrebna samo ženama, ona su potrebna svima jer to je ono što nam ključa krv i svakodnevnicu čine zanimljivom. Obitelj je temelj svega, ona je podrška, ljubav, mir i sigurna luka za sve ljude na svijetu i uvijek to ističem i mislim da ću uvijek isticat jer sam takvog stava i mišljenja.

U svojim romanima čitateljice vodite u egzotične zemlje, u najskuplje restorane, na kruzere i u mondeni svijet, podsjećajući ih da mašta nema granica. Kako ste otkrili da imate maštu kojom možete inspirirati druge?

Ja sam obična žena, s najjednostavnijim željama i nadama, i prolazim isto što i svi drug ljudi. Krećem od sebe i tamo gdje bih sama voljela biti vođena. Možda to nije dovoljno niti realistično u nečijim očima, ali je svakako ugodno jer u tim romanima rasterećujem već ionako napaćene mozgove od tereta preživljavanja iz mjeseca u mjesec, jer jako dobro svi znamo što je stvarnost i da se sve teže nosimo s opasno teškim troškovima u životu koji su definitivno ključni razlog što se malo smijemo i što smo stalno iscrpljeni. Ne želim da se moji čitatelji i zbog toga loše osjećaju, ne želim da taj teret nose i kod mojih likova, želim da se barem u trenucima čitanja priče toga rasterete.

Na ovogodišnjem Interliberu govorili ste o statusu domaćeg pisca na literarnoj sceni i u knjižarama i zaključili da je u slabijoj poziciji u odnosu na izdašno financirane strane hitove. Primjećujete li da se stanje popravlja? Kako bi domaći pisac kod nas trebao biti pozicioniran i zašto?

Ljuti me nepravda oko domaćeg pisca. Trebali bismo imati državu koja je oslonac svom narodu, čija je svrha prosperitet našeg naroda i da uvijek stavljamo sve naše ispred drugih jer to bi bilo logično. Trebaju se jesti naša jaja, naše meso, kupovati naši proizvodi, poticati našu proizvodnju kako bismo razvijali svoje, a ne prednost davati tuđem. A kad dođemo do proizvodnje slova naše domaće scene onda zanemarujemo taj segment, onda smo veliki neprijatelji kao da je olovka neke Amerikanke od zlatne tinte koja će dati eliksir za sretan život čitatelju kroz slova, kao da je njihovo pisanje bolje, kao da je silina prevođenja stranih pisaca jača od naše riječi i naših misli. A to nije tako. Pročitala sam puno knjiga i nedavno dvije knjige svoje ljubimice Jodi Ellen Malpas pa sam se uvelike razočarala. Postavila sam sama sebi pitanje zašto je ovo tako? Vrlo je jednostavno, kad dođem u knjižaru jedva nađem svoju knjigu, dok je „Pedeset nijansi“ – još uvijek! – izloženo na pola knjižare. Nije mi jasno, pa zar mi ne bismo trebali imati prednost? Pa zar mi ne pišemo o nama, nečemu poznatom, pa zar moje riječi nisu bliskije našem narodu? Mi sami sebi radimo loše, a onda krivimo sve druge za stanje u kojem se nalazimo. To je tako suludo, a najgore je što je jako žalosno.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Rijetke su ekonomistice koje nakon doktorata ekonomije promijene profesiju, a među njima još su rjeđe one koje objavljuju zbirke poezije. Dr. sc. Ana Klikovac doktorirala je 2011. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga revizije u otkrivanju prijevara kao pretpostavka stabilnosti tržišta kapitala”. Jedanaest godina, od 2006. do 2017., predavala je računovodstvo i reviziju. Bachove kapi upoznala je i primjenjivala za vrijeme pripreme doktorata i kada je završila edukaciju u Bachovu centru u Londonu, kao certificirana homeopatkinja osnovala je tvrtku Annah d. o. o. za homeopatiju i potporu zdravlju, u kojoj savjetuje i educira o prirodnim metodama iscjeljivanja. Postala je ugovorna predstavnica i predavačica međunarodne akademije za naprednu homeopatiju ‘the other song’ dr. Rajana Sankarana iz Indije, a njezina online predavanja o homeopatiji i Bachovim kapima prate polaznici iz cijelog svijeta. Knjigu „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život“, objavila je 2021. godine, a knjiga je dosad prevedena na engleski i na slovenski.

Poezijom se Ana Klikovac bavi od školskih dana, ali prošle godine prvi put je svoju poeziju objavila u zbirci „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju je dopunila svojim fotografijama doline Gacke, čije su prirodne ljepote njezina inspiracija od djetinjstva kada je vikende provodila u hotelu Gacka.

Naslov upravo objavljene druge zbirke poezije Ane Klikovac je „Pametnom dosta!“ i njome je etabliran val poezije samopomoći i samoiscjeljenja koji se kod nas dotad smatrao eksperimentom nekolicine pjesnikinja i pjesnika, iako smo stranu self-help poeziju rado čitali. Profesorica književnosti Manja Kostelac Gomerčić u recenziji zbirke „Pametnom dosta!“ primjećuje entuzijastičnu produktivnost, lakoću stiha i aktivizam te prepoznaje sličnost s poezijom Lee Brezar i Mare Majstorović, koje već nekoliko godina kontinuirano objavljuju poeziju zaraznog optimizma. Zajednička je osobina pjesnika koji pišu self-help poeziju životno zadovoljstvo i dobar osjećaj kojim žele ohrabriti čitatelja. Ne zanimaju ih pjesničke nagrade, već što širi krug čitatelja, a oduševljeno plješću i ostalim pjesnicima zaigrane, radosne poezije životnog veselja i vedrine.

Od revizije do poezije, s dr. sc. Anom Klikovac razgovaramo o intrigantnom naslovu njezine zbirke, o recenziji profesorice Manje Kostelac Gomerčić, o aktivizmu i ljubavi koje objedinjava, o ilustracijama kolegice i nećakinje mr. sc. Barbare Vuković, o muškarcima kao čitateljskoj publici te o planovima za nove zbirke.

Naslov Vaše nove zbirke sugerira nestrpljivost zbog potiskivanja spoznaja koje mogu donijeti višu kvalitetu života. Parola „Pametnom dosta!“ poznata je iz doba korone i vezana uz površno zaključivanje o znanosti i obrazovanju. Zašto ste za naslov zbirke o pozitivnim emocijama izabrali parolu s negativnom konotacijom?

Pametnom dosta, odnosno Sapienti sat, je mudra latinska izreka koja je postojala puno puno prije korone. I iskreno, nije me zanimalo kad sam birala naziv nove zbirke pjesama što se ova izreka zlorabila tijekom korone. Dapače, to mi je još više dalo poticaj da upravo taj naslov stavim, da ljudi ponovno krenu gledati tu izreku u njezinom starom „ruhu“, a koje nije vezano za koronu gdje se izreka koristila da se naprave razdor i podjela između ljudi. Ja pišem o ljubavi i iz motiva ljubavi i tu razdoru nema mjesta. „Pametnom dosta!“ je zbirka pjesama napisana iz ljubavi prema svim ženama. Iz ljubavi prema obitelji. Nadala sam se da će pjesme iz ove zbirke otvoriti oči onim ženama koje trpe neki oblik nepoštivanja i nasilja, na poslu ili u obitelji. Pjesme su energične, borbene, buntovne, ali korijen svih pjesama je ljubav koju svaka žena treba naći prema samoj sebi. Zato naslov Pametnom dosta. Vrijeme je da se stane na kraj i kaže „dosta“ svakom obliku nasilja nad ženama.

Obje Vaše zbirke poezije bave se romantičnim osjećajima i obje su društveno angažirane – prva zbirka „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ ekološki je angažirana i poziva na zaštitu rijeke Gacke, a u drugoj ste usmjereni na osvajanje kreativne slobode, vlastite izbore i individualizaciju. Zašto ljubav, a zašto društveni angažman kao teme poezije?

Zajednički nazivnik svih mojih pjesama, i sada i u budućnosti, uvijek će biti ljubav i borba protiv svega onog što nije ljubav. Ako netko želi ugroziti rijeku Gacku, koja je naše prirodno blago – a trenutno je ugrožena i žele je po drugi put u povijesti osakatiti, ja ću se služiti svojim pjesničkim jezikom da se borim protiv toga i da na taj način progovorim. Pišem pjesme da prenesem poruke – onima koji pate, onima koji ne znaju kako dalje i kojim putem krenuti u životu, onima koji su u potlačenom položaju u vezi, braku ili bilo kojem odnosu. Ja sam aktivist u duši i pjesme su moje „oružje“ i alat kojim se služim da učinim promjene u svijetu, koliko god je to u mojoj moći. Da jednoj ženi i jednoj obitelji pomognem, isplati se pisati.

Manja Kostelac Gomerčić u svojoj recenziji smješta Vašu poeziju u područje samopomoći, na polje uputa za dobar i zdrav život jer su, kako kaže, „nedostaci koji nas čine nesretnima i ranjivima itekako rješivi“. Je li zbirka namijenjena prvenstveno ženama koje su tradicionalno više orijentirane na područje samopomoći? Koju poruku muškarci mogu naći u zbirci „Pametnom dosta!“?

Zbirku „Pametnom dosta!“ pisala sam prvenstveno za žene, ali i muškarcima preporučam da ju pročitaju. Žene u njoj mogu prepoznati same sebe, ili svoju prijateljicu, sestru, majku, koja trpi u neprimjerenom odnosu. Dok sam pisala pjesme za ovu zbirku, nadala sam se „probuditi“ one žene koje imaju duboko usađene norme o tome da trebaju trpjeti, da same trebaju nositi tri ćoška kuće, da je muška dominacija prirodna, da je muška prevara prirodni nagon i „oprostiva“, da „samo“ gurnuti nekog ili se grubo unositi u lice i zastrašivati nije nasilje već normalna pojava unutar četiri zida jedne obitelji… Sve sam to opjevala u ovim pjesmama. A muškarcima je poruka kroz ovu zbirku da njihovom uzimanju žene zdravo za gotovo može lako jednog dana doći kraj. I neka se zapitaju mogu li se promijeniti ili na vrijeme sačuvati odnos…. Ili će jednog dana možda doživjeti da ih ta ista žena napusti, pa će se onda čuditi… Uče nas u crkvi, da smo u braku zajedno „u dobru i zlu“. Ali mnoge žene ne razumiju što to zapravo znači. Muž i žena se trebaju zajedno boriti protiv izvanjskog zla – ako potres, rat ili bolest napadaju obitelj. Nije poanta da žena trpi muža koji je „zlo“. Tako to Bog nije zamislio, da žena bude zlostavljana i potlačena. Zato, Pametnom dosta! Žene, probudite se!

Zbirka ohrabruje izlazak iz sjene i isticanje vlastitih kvaliteta, pa su nesavršeni, ali šarmantni crteži mr. sc. Barbare Vuković, dodatno naglasili vladajuću dvoličnost perfekcionizma. Očekujete li da će vaš primjer možda slijediti i druge žene koje se bave kreativnim radom, a ustručavaju se izložiti javnosti i kritici? Zašto je za pojedinca važno stati iza svoga djela? Zašto je kreativnost važna za dobar i zdrav život?

Moja je nećakinja Barbara jedna pametna žena, s dva magisterija, a istovremeno predivna supruga i majka troje djece. Poduzetna je i ambiciozna, ali uspijeva svaki dan održavati ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Nas smo dvije od njezinog rođena posebno bliske, a ova nas je zbirka dodatno povezala, jer smo kroz nju htjele ženama i ljudima pokazati da je moguće istovremeno biti i ambiciozan i romantičan, i poduzetan i brižan. Društvo nas nažalost nastoji staviti u neke kalupe. Ja sam profesorica na fakultetu. Barbara je direktorica financija. Od nas se možda ne očekuje pokazati svoju umjetničku, romantičnu i ženstvenu stranu dok smo u tim profesionalnim ulogama. Žene se često nastoje uklopiti u taj muški poslovni svijet i putem izgube svoju nježnost, kreativnost, romantičnost… I zato smo se kroz ovu zbirku odlučile i protiv tih stereotipa „boriti“ pjesmom i umjetničkim izričajem. Barbara sada bez zadrške govori na ekonomskom skupu u roza ženstvenom odijelu, a ja progovaram kroz rimu tijekom svojih predavanja. Odlučile smo biti „svoje“ jer je to put sreće. Čovjek koji odluta sa svog puta, zatomi i zanemari svoju pravu prirodu, zapravo korača putem tuge i bolesti. Svatko treba njegovati svoju individualnost i svoju pravu prirodu, bez straha da će biti odbačen od društva ili voljenih osoba.

Doktorirali ste ekonomiju, instruktor ste homeopatije i komplementarnih medicinskih metoda, autorica knjiga o homeopatiji, a sada i pišete poeziju. Što birate od svih područja kojima se bavite? Postoji li uopće konačni izbor ili je cijeli spektar djelatnosti otisak vašeg identiteta?

Sve sam to ja. Shvatila sam da možemo biti sve što želimo, ako to želimo. Često to opisujem kao cvijet. Cvijet ima svoje latice, a peteljka je jedna. I svaka ta latica predstavlja neku našu ulogu. I tako ja, kao jedan cvijet, mogu imati mnoge latice i biti istovremeno i profesorica na fakultetu i homeopatkinja i pjesnikinja i majka i partnerica i aktivistica…. i mogu reći da tek sada kad sam te sve svoje uloge prigrlila i objedinila, živim svoju autentičnost i to sam sad „prava ja“. Ali iskreno, korijen svega toga je da sam izvorno predavač i aktivist. Uvijem imam potrebu sve što naučim dalje podučavati. I imam potrebu boriti se za sve ono u što vjerujem i tako drugima pomagati. Biti pjesnikinja je nešto što bi trenutno stavila u centar tog svog cvijeta. Jer to je nešto što izvire iz mene, što nije rezultat učenja već Božji dar i talent. Tako da, biram biti prvo pjesnikinja i toga se više nikad ne odričem.

Prošle godine objavili ste dvije zbirke poezije, prva „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“, koju ste ilustrirali vlastitim fotografijama iz doline Gacke, obuhvaća oko 120 pjesama, druga zbirka „Pametnom dosta!“ pedesetak, a upravo pripremate i treću zbirku. Koji je razlog tako visoke pjesničke produkcije?

Dugo sam bila nesvjesna svog pjesničkog talenta i mogu to prošlo razdoblje života sada opisati kao neaktivni vulkan. Dugo se u meni kuhala i pripremala ta erupcija. I jednom kad je taj moj pjesnički talent eruptirao, to je sad aktivan vulkan, koji izbacuje pjesme s jednakom lakoćom kao što Etna izbacuje dim i lavu. Svijet je moja inspiracija i svuda oko sebe vidim ljepotu i ljubav. I moja je čaša uvijek puna. Ne napola puna, nego puna. Iz svake teške životne priče izvukla sam pouku i pronašla za tu situaciju ljubav i razumijevanje. I tako nastanu pjesme. Kad nešto doživim, čujem, vidim. Gacka je moja velika inspiracija i vječna ljubav. O toj ću rijeci uvijek pisati. Tako da su moje iduće dvije zbirke posvećene opet rijeci Gackoj i starom hotelu Gacka. Nebo me izuzetno inspirira svojim bojama i oblacima, pa često i na temelju neke moje fotografije nastane pjesma. A ljubav je tema svake moje zbirke. Kako sam napisala u jednoj pjesmi – ljubav je tu da se multiplicira. Toliko je predivno i  jednostavno voljeti. I kako ljubav ima sposobnost da se multiplicira, tako se multipliciraju i moje pjesme. Pisati, pisati, pisati… to je moj život.

Koliko je ovdje muškaraca, zaplješćite – pozvala je Ljubica Uvodić-Vranić publiku u prepunoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na njezin poziv, dvoranom se prolomio srdačan pljesak. A koliko je žena? – zapitala je psihologinja. Dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak!

Na pozornicu u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Ljubica Uvodić-Vranić izišla je u ljubavnoj, crvenoj haljini s dugom bijelom svilenom maramom svezanom u mašnu na desnom ramenu. Publika je također podržala neformalni, ljubavni dress code, pa su crveni detalji prevladavali, a u crvenom sakou pojavio se i Krešimir Dolenčić, režiser spektakla „Ljubica o ljubavi“ u Lisinskom, koji je organizirala Real grupa.

Zašto je Ljubica Uvodić-Vranić prebrojila muškarce i žene u dvorani Lisinski? Kako je objasnila, edukativne video-klipove, koje snima i objavljuje na Youtubeu, većinom gledaju žene, a muškaraca je oko 10 posto. No jedan su video gledali većinom muškarci jer je tema bila usamljenost i psihologinja je i ovom prilikom podsjetila koliko je važno pružiti ruku prema onom drugom, emocionalno investirati i pokazati inicijativu. „Često nepotrebno sami sebe osuđujemo na usamljenost jer ‘mene nitko ne zove’, umjesto da sami nekoga nazovemo“, komentirala je psihologinja, uz odobravanje publike.

Bila je to jedna od mnogih uputa na predavanju koje je Ljubica Uvodić Vranić održala na svoj zaigran način, dobro poznat publici njezinih radionica Petkom u pet u Zagrebu i u Splitu. Vedrom interakcijom s publikom, uz mnogo anegdota, primjera i pouka, karizmatična psihologinja uspijeva uvjeriti publiku da svijet doista može biti ljepši, a ljudi bolji jedni prema drugima. Barem za vrijeme predavanja. Voditelj Frano Ridjan uskakao je u razgovor s publikom skečevima i dosjetkama kojima je duhovito tumačio Ljubičine savjete. Profesorici je pak Ridjanova interpretacija autentičnih emocija bilo povod za nova pojašnjenja i pouke – jer humor je začin komunikacije i može povesti razgovore u neočekivanim smjerovima. Ljubica Uvodić Vranić predavanjem u Lisinskom pokazala je kako psihološka edukacija i prevencija može biti životna, zabavna, duhovita i, što je najvažnije, nezaboravna. Prepuna dvorana Lisinski bila je dokaz da takvu edukaciju publika pozdravlja, odobrava, želi i treba.

Na pozornici je profesoricu Uvodić-Vranić pratio harmonikaš Ivica Ivanović koji je preludiranjem komentirao i podcrtavao njezine naglaske. Ivica Ivanović inače je ravnatelj Osnovne glazbene škole Rudolfa Matza. Glazbeni dio programa također je bio direktorski jer je pjevala Nataša Gjuran, direktorica edukacije i projekata u izdavačkoj kući Profil Klett. Pjesmu koju su povele Nataša Gjuran i backvokal Gabriela Hrženjak, uz pratnju klavijaturista Tomislava Brebrića, zdušno je prihvatila i publika i cijela dvorana Lisinski zapjevala je „Da nije ljubavi ne bi svita bilo…“ i „Ja ljubim jer tako hoće srce moje…“.

Naslov je paradoks, nema svitanja u zalasku, ali ipak najbolje opisuje sadržaj romana – izjavila je Nataša Turkalj predstavljajući svoj treći roman u knjižari Hoću knjigu Megastore. Kao i prethodna dva, i treći roman je erotska romantična drama sa sretnim završetkom, a zajedničko s ranijim romanima je trauma zbog koje glavna junakinja prekida s dotadašnjim načinom života i dominantan muški lik koji je vodi u budućnost i, kao što glasi podnaslov romana, daruje joj nasmijana jutra. Nakon romana „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“ Nataša Turkalj vodi svoje junakinje u nove avanture – ovaj put bavi se modnom industrijom jer je glavna junakinja modna kreatorica koja doživi silovanje nakon revije na kojoj je trijumfirala. „Javila mi se čitateljica koja kaže da sam u romanu opisala njezin život“, napomenula je Nataša Turkalj, „to su traume o kojima moramo razgovarati jer je vrlo teško ponovo steći povjerenje u ljude nakon traume kao što je silovanje.“

Predstavljanje romana „U zalasku svitanje“ moderirala je Sanja Tatalović koju je zanimalo jesu li muškarci publika ljubavnih romana. Autorica Nataša Turkalj napomenula je kako bi muškarci trebali čitati ljubavne romane jer u njima je dinamika razgovora i emocija romantičnog odnosa. Uz to, kroz ljubavne romane  muškarci mogu bolje upoznati žene i njihov način razmišljanja.

Ksenija Hundrić čitajući dijelove iz romana napomenula je kako je njoj najupečatljiviji odlomak u kojem par šuti jer se o ljubavi može govoriti i šutnjom. Ksenija Hundrić jedna je od čitateljica koja je među prvima pročitala novi roman Nataše Turkalj i komentirala scenu silovanja koja je jedna od ključnih scena u romanu i zato je trebala biti šokantna i uvjerljiva.

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar odgovorila je na pitanje o evoluiranju ljubavnih romana koji također prate modu. Prije petnaest godina, primjerice, kod nas se nisu prevodili ljubavni romani u kojima se spominjao kondom, a danas su ipak češći romani u kojima je kondom dio intimnog bon tona i nitko ne smatra da kondom narušava spontanost ljubavne igre, kao što se nekada govorilo. „Ljubavni roman može biti i edukativan jer ono što čitamo u romanima sutra ulazi u praksu budući da su u literaturi naše želje, nadanja i strahovanja“, rekla je Sandra Pocrnić Mlakar.

Nataša Turkalj ima veliku podršku publike, koja na svakoj promociji cvijećem i čestitkama pokazuje koliko joj znače njezini romantični romani. Tako je i ovaj put na predstavljanju trećeg romana Nataša Turkalj bila okružena razdraganim čitateljicama, koje su se željele fotku sa svojom najdražom autoricom.

Što je poezija danas? Što je danas žena ili ženočovjek (kakva nezgodna sklepanica!)? Ta se dva pitanja posebno nameću u promišljanju značenja i značaja druge Anine zbirke (dozvolite mi dozu prisnosti s autoricom da je mogu imenom zvati).

Da ne bude zabune, prvo pitanje nije otvorila pjesnikinja. Otvara ga (nehotice) čitatelj(ica) družeći se s Aninim pjesmama. Sama autorica ne poseže za (auto)referencijalnošću, ne pita se o kompleksnim odrednicama izgona poezije na margine i istovremene poetizacije društva. Njezina pjesnička kreacija, baš suprotno, odriče se zamagljena odnosa pjesničkog subjekta prema stvari i ne dovodi u pitanje samu tu referencu – ono o čemu suvereno piše i savjetuje čitatelj(ic)e – uvjerena da (o)vlada(va) tom istom referencom, a poeziju u toj igri smješta na pobjednički tron.

Ili jednostavno rečeno, stupili smo na polje priručnika psihološke samopomoći i samoiscjeljenja u poetskom ruhu, na polje uputa za dobar i zdrav život upiranjem u nedostatke koji nas čine nesretnima i ranjivima, a itekako su rješivi. Jer stiglo je posve novo doba i ne vrijede više stara pravila o kojima autorica itekako zna znanje jer je i ona njihovo dijete koje sada uspješno mijenja osobnu paradigmu i daruje taj isprobani model promjene drugima, drugotnima – potrebno se zauzeti za sebe, krajnji je čas promjene. U tom duhu autorica se, jezično ogoljenim diskursom, zalaže za sveopću ravnopravnost, posebno za jednakopravnost žene i muškarca, oboje ih očovječuje, i tako na svoj način nastavlja poetsko žensko pismo.

Indikativne su u tom smislu pjesme Znaš li da si sama? i Ženo, zapamti jedno u kojima ohrabruje ženu da počne cijeniti samu sebe. Mogle bi se slobodno prepisivati ženama, koje prolaze teške trenutke izdaje, poniženja, gubitka same sebe, kao stihovana tableta za ublažavanje simptoma i poticaj na (samo)iscjeljenje. Poduža pjesma Odgoj novi i stari nizanjem prepoznatljivih frazeoloških tvrdnji  (suprotstavljenost starog i novog: Šuti i trpi, takav je brak/Od susjeda skrivaj svoje duše mrak/Provedi tako sve svoje dane/Zaboravi snove da sunce ti svane. – Ljubav  i sklad, takav je brak/ Susjed nek’ skriva svoje duše mrak/ Provedi sretno sve svoje dane/ Živi svoje snove kad sunce svane) postiže terapeutski učinak ohrabrenja osuđenoj ženi i poručuje joj, kad se oslobodi, a hoće, neka bude potpora nekoj drugoj ženi u istoj situaciji.

Ovo nije pjesma za tebe na tragu je ranjena pjesničkog subjekta Paruničine antologijske pjesme Ti koja imaš nevinije ruke, ali sada kod Ane to je osnažen pjesnički subjekt koji smireno objašnjava muškarcu da nije vrijedan pjesme, osim da mu se prenese poruka „Ovo je pjesma kojom te molim, ne povrijedi žene druge“.

Već u prvoj pjesmi naslovljenoj frazemom Pametnom dosta izriče svoj vrijednosni sustav – vjeruj intuiciji, ne daj da te gaze, uvjetuju, sude i kažnjavaju, traži one koji te podržavaju i cijene, radi ono što te ispunjava, obitelj je blago i podrška, djeci budi primjer i snaga, zbog svojih kvaliteta zaslužuješ primiti darove. Stihovi su često mudre izreke: „Onaj tren kad dotakneš dno/To je tvoj početak i tek tada si svoj.“

Simpatično duhovita i neopterećena dijaloška forma u pjesmi Gospođica Karma kolokvijalna izričaja (od kojega se autorica ne usteže kad joj zatreba) doista je pravi produkt izvorne energije autorice – vesele, nestašne, idealističke, filtrirane dobrotom i prihvaćanjem neizbježnosti istovremenih usuda i ljepote spoznaje.

Optimizam koji isijava Anina poezija proizlazi iz svjesnosti da rješenje već postoji i kad ga još nismo svjesni, kao u ovom lijepom stihu: A ja puzim cestom tražeći sutra/koje je tu na mom dlanu. No, Ana je i pravi srećković, kako to otkriva čitatelju u pjesmi Molila sam nebo. Ona je naime i lutala i klečala i čekala, ali kad bi pogledala u vis kako bi vidjela nebo, nebo bi uvijek bilo plavo i „Odgovori su s neba uvijek padali u moje ruke/Putokazi su stajali na svakom mom koraku/Sveci su uvijek mazili moje lice…“.

A kako poletjeti u drugom dijelu zbirke? Najprije istraži svijet: „Svuda oko nas, neistraženi svijet/Planine, more, uz obalu cvijet“. Potom pokaži svijetu izvornu sebe spajanjem sa zatajenim unutarnjim ja: „Sad si spremna izaći iz sjene…/Sad si spremna svijetu pokazati i mene!“ Da bi se doznalo kako se leti, dovoljno je samo nabrojiti naslove pjesama koji su čiste afirmativne poruke: Ljubav ti budi, Slušaj svoj glas, Prepusti se vjetru (koji sada puše, osluškuj u tom zvuku želje svoje duše), Reci da ga voliš… Afirmativnost i imperativnost temeljne su značajke Anina stiha.

Kako čitamo (kod Postnikova, Bagića…), dvijetisućitih godina digitalni medijski i reklamni diskurs presudno su utjecali na prirodu umjetničke kreacije te su kao takvi uzdignuti u paradigmatski model suvremene kulturne proizvodnje. U konzumerističkom ozračju cjelokupna je kultura svedena na oblik robe, artikulirana industrijskom proizvodnjom i tržišnom prodajom. I književno pismo koje se želi ‘prodati’, prema tome, mora u prvom redu znati komunicirati, dapače odlično komunicirati, s potencijalnim konzumentima robe na tržištu. Ta će književnost ciljano birati konzumente i oponašati ili se integrirati u medijski i reklamni diskurs, koketirat će s poželjnim političkim ili popularnokulturnim ili vjerskim idiomima.

Povijest, ideologija, moral, religija neestetski su čimbenici od kojih „veliki pisac“ (post)modernističke književnosti uglavnom zazire (mada ima promišljatelja književnosti koji tvrde da je nemoguće uništiti tendenciju, može je se samo dobro kamuflirati). Postpostmodernistički (ili novonormalni?) pisac više nema takvih zazora, dapače jačaju popularne književne niše s ciljano upravo takvim čimbenicima.

Ako u Aninoj poeziji tražimo apriori neestetske čimbenike i promatramo njihov utjecaj na formativnost pjesničkog subjekta, onda možemo izdvojiti ono što i sama autorica u svom životopisu prvo ističe – ona je po vokaciji iscjeliteljica, homeopatkinja. Homeopatija, mada je kao metoda ustanovljena 1810. godine, a u rudimentarnom obliku postoji još u antičkoj Grčkoj kod Hipokrata, u svojim je postavkama vrlo suvremena i fantastično se uklapa u new age doktrine i alternativne holističke pristupe čovjeku i (samo)iscjeljenju. Homeopat je sve pomalo, onoliko koliko želi, i mag i šaman, i teozof i kabalist, i mističar i praktičar, iscjelitelj i poznavatelj različitih alternativnih metoda liječenja. Ana pjesnikinja proizvod je takvoga alternativnoga, eklektičnoga svjetonazora i poznavanja razne trendovske literature samopomoći. Na istim je svjetonazorskim vrelima poput, recimo, nešto ranijih poetskih startanja Lee Brezar ili Mare Majstorović.

Ana pjesnikinja nije opterećena pjesničkom formom, književnoteorijskim uzusima, poetičkim pravilima, nekom pjesničkom ili filozofskom školom, ona je pjesnikinja novonormalnog vremena koje je dijagnosticirala i označila korona, ali je ono prisutno duže i društveno još slojevitije od markera ustanovljenih tijekom ‘epidemije’. Ana pjesnikinja pjesmu istrese iz rukava, njene su misli oblikovane tako da postanu pjesmom. I one to doista postaju. Komunikativnom, ohrabrujućom, motivirajućom, stimulirajućom i potičućom (što je sve današnjemu čovjeku, dosad najudaljenijemu od biti, presudno važno) pjesmom. Priručnom self-help poezijom.

Njene riječi teku glatko, njena je riječna matica mirna, ali brza, baš poput Gacke koju je uzela za svoju pjesničku muzu i nadahnuće u prvoj pjesničkoj zbirci, nepogrešivo osjećajući i misleći poeziju kao produkt trenutka i mjesta. Taj magični „trenutak u kojem živimo“ Ani pjesnikinji nije floskula, ona izuzetno dobro zna što radi i kako. Njena je prva zbirka savršenstvo marketinške (nazovimo je ovdje tako) poezije, rijeka Gacka utjelovljuje savršenstvo djetinjstva i čežnju za savršenstvom koje je pak utjelovljeno u (ne)dostižnoj Ljubavi. Svaka je pjesma ilustrirana koloritnom fotografijom Gacke, nekog njenog detalja vrijednog u oku autorice, ali i čitatelja, koji usput lovi estetiku fotografije, ili možda čak ne usput, nego prvim izborom. Tako Ana prvom zbirkom postaje dva u jednom, kreativna spisateljica i amaterska fotografkinja. Kreatorica jednog savršenog svijeta unutar korica, a čije ukoričenje traži (po)znanje brzomijenjajućih trendova i cjelovitost ‘digitalnog’ autora.

U drugoj knjizi pjesama Ana poseže za drugačijim inovativnim modelom, opet spaja amaterizam s visokom profesionalnošću, i pripitomljenim jezikom neopterećenim potragom za dodatnim značenjima upisuje 45 pjesama koje su dopunjene crtežima ilustratorice početnice s kojom autorica dijeli bliske trenutke života otkrivajući u uvodnom obraćanju čudesnost koja ih je spojila. U svijetu poezije rizičan je to model, ali ne i u svijetu Ane pjesnikinje, u tom je svijetu on pun pogodak, mali trijumf hrabrosti, snage, buntovnosti i nježnosti, kako nam autorica i otkriva u podnaslovu zbirke.

U formalnom smislu autorica nigdje ne preza od rime, ali joj niti ne robuje. Voli kraći stih, ali ni to nije pravilo. Pjesničke figure nisu joj strane, poput anafore, suprotstavljanja ili kontrasta, antiteze, retoričkih pitanja, usporedbe, metafore.

I sad me pitate, vrijedi li što ta poezija? Mislite si, ta čim piše predgovor, sigurno je nekakav znalac i može dati zbirci legitimitet književnoga pisma. E pa varate se, ne umišljam si da mogu (pr)osuditi što je umjetnički vrijedno djelo današnjice. Oprostite mi, ali danas, prije svega, vrijednost određuje – čitatelj konzument. To ste vi koji ste uzeli knjigu u ruke. I sviđa vam se. Jako. A istinski legitimitet knjizi može dati samo vrijeme koje ne želimo unaprijed prisvajati i koje će našoj generaciji jednom posve izmaknuti, vrijeme koje je ‘bezvrijednu’ baroknu stihovanu kićenu epiku postavilo na tron vrhunske književnosti, vrijeme koje je ‘nedorečene’ moderniste ponudilo kao temelj i egidu iz koje proizlazi sva suvremena književnost, vrijeme koje će poeziju što snagu crpi iz njuejdžovske retorike smjestiti na………………..

Ono što je sigurno jest da se Ana istinski IZBORILA za svoje pjesničko mjesto pod suncem sad i ovdje i POLETJELA krilima Aoide.

Žena, junakinja vlastite poezije, junakinja vlastita života, vrijedna svakog divljenja. Mojega pogotovo.

Prof. Manja Kostelac Gomerčić

Ana Klikovac, dr. sc., rođena je 26. srpnja 1976. godine u Zagrebu. Doktorirala je 2011. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Uloga revizije u otkrivanju prijevara kao pretpostavka stabilnosti tržišta kapitala”.  Od 2006. predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa kolegije iz područja računovodstva i revizije.

Ovlaštena je interna revizorica, specijalistica za područje gospodarstva.

Certificirana je homeopatkinja. Vlasnica je tvrtke Annah d.o.o. za savjetovanje i edukaciju u području prirodnih metoda iscjeljivanja te tvrtke ASHUH j.d.o.o. za promicanje homeopatije, organizaciju međunarodnih seminara i ostale međunarodne projekte.

Autorica je knjige „Bachove kapi za sretan i uravnotežen život” (Beletra, 2021.) koja je prevedena na engleski (B. Jain, 2021.) i slovenski jezik (Založba Chiara, 2022.).

Savjetnica je za Schuesslerove tkivne soli i analizu lica. Ovlaštena je praktičarka za australske Bush cvjetne esencije. Akreditirana je praktičarka Buteyko metode disanja.

Objavila je i zbirku pjesama i fotografija „Ljubav koja vene i ljubav koja cvate“ (Beletra 2023.)

Od 2018. godine predaje homeopatiju na akademiji „the other song“ u Indiji. Živi i radi u Zagrebu.

Manja Kostelac-Gomerčić rođena je 8. svibnja 1967. godine u Otočcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon studija kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu najprije radi na poslovima novinara i voditelja na lokalnom radiju u Otočcu od 1994. do 2005. godine, a potom je, do danas, profesor Hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj školi Otočac. Istovremeno je bila i dopisnik Novog lista, a potom redom lokalnih portala, najduže Glasa Gacke. Godine 2018. pokreće udrugu Baštinica čija je misija pomoći očuvanju ugrožene kulturne i prirodne baštine te okupljati i jačati umjetničke i kreativne snage.

Lokalnu književnu platformu nastoji ojačati okupljanjem pisaca u projektima Otočki dekameron i Koronameron te uređivanjem istoimenih zbornika pripovijedaka. U njima i sama sudjeluje s 10 novela i šest priča.

Objavila je dvije pjesničke zbirke – „Niti“ 2013. godine u izdanju Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke i „Hologrami“ 2022. godine u izdanju udruge Baštinica.

Sve potrebniji psihološki i poslovni priručnici

1)Jan Bolić je svojom knjigom „Dan po dan“ obilježio i kraj 2023. godine, a za početak 2024. priprema novo iznenađenje o kojem će nas uskoro sve obavijestiti na svojim društvenim mrežama. Kao i Janova knjiga „Život koji želiš živjeti“, „Dan po dan“ također motivira, ohrabruje i iscjeljuje poukama koje mladi pisac bilježi jednim prstom.

2.) Konferencija „Prodajni mindset“, na kojoj je jedan od predavača bio Jordan Belfort – Vuk s Wall Streeta, usmjerila je pažnju publike na knjigu o prodajnoj profesiji Vedrana Sorića – drugo izdanje knjige „Prodajni mindset“.

3) Novitet na top-listi je „Alkemičarka“, peta knjiga Puta boginje Daniele Uzelac u kojoj su naglasci i putokazi iz prethodne četiri knjige plus prostor za bilježenje napredovanja na vlastitom Putu boginje. „Alkemičarka“ je neke čitateljice čak inspirirala na izradu mentalne mape vlastitog puta.

4) „Kuharica prezentacija“, ilustrirani priručnik za prezentiranje iznenađenje je godine – od proljeća ne silazi s top-liste, iako autor Luka Krejči nije još ni održao promociju. No, kao jedan od najtraženijih poslovnih savjetnika i trener na radionicama prezentiranja u dva velika poslovna središta – Zagrebu i Rijeci, sve je poznatiji u poslovnoj javnosti, a i šire.

5) „Avantura u medijima“ četvrta je knjiga Ljubice Uvodić Vranić iz serije „Avantura osobne promjene“, a bavi se komunikacijom i odnosima u 21. stoljeću, na spoju tradicije i modernog društva. Što zadržati, a što postaje prošlost? Knjiga je objavljena uoči predavanja „:Ljubica o ljubavi“ u Lisinskom 20. veljače 2024.

  1. Jan Bolić: Dan po dan

Nikada ne znate što vas sutra čeka – kaže Jan Bolić u uvodu svoje knjige „Dan po dan“, opisujući kako se zarazio koronom na samom kraju epidemije. Korona je prošla, ali ostala je malaksalost, otežano gutanje i dug oporavak od respiratora. Za Jana, bila je to još jedna životna lekcija koja mu je donijela nove spoznaje. „Vjerujte da će biti dobro. Ne zato što će uistinu biti dobro, nego zato što će vas to ohrabriti da budete snažni“ – poručuje Jan. Knjigu „Dan po dan“ preporučuju Anđa Marić i Natko Beck.

  1. Vedran Sorić: Prodajni mindset

Koje su osobine vrhunskih prodavača i najbolje prodajne tehnike, zašto se više isplati zadržati kupca nego tražiti novoga te zašto treba slušati kupca – Vedran Sorić odgovara na temelju svog 20-godišnjeg iskustva prodajnog menadžera i ističe najvažnije prodajne teme. Knjiga je interaktivna, opremljena QR kodovima koji vode na web stranicu autora čiji se sadržaj redovito ažurira. Za publiku podcasta Prodajni mindset, knjiga je sažetak znanja i šarma koje Vedran Sorić demonstrira u podcastu i entuzijastično afirmira prodaju kao razvojnu djelatnost.

  1. Daniela Uzelac: Put boginje 5 – Alkemičarka

Peta knjiga Puta boginje esencija je svih ideja iz prve četiri – izdvojene su ideje koje potiču transformaciju iz babuške u boginju. No, kratki i jaki tekstovi pete knjige tek su jedna polovina metamorphosis procesa – piše Daniela Uzelac u uvodu – drugi dio trasformacijske formule pišeš – ti! Pritom koristiš čarobne riječi. To su riječi koje izražavaju tvoje emocije, tvoje iskustvo, tvoje spoznaje, tvoje potrebe, suočavanje s vlastitom istinom, njezino prihvaćanje i izražavanje ključni su faktori preobrazbe. Ti si alkemičarka koja vrši preobrazbu iz onoga što nisi u ono što zaista jesi.

  1. Kuharica prezentacija

Poslovne odluke ovise o kvaliteti prezentacije pa je činjenica da većinu prezentacija publika ocjenjuje dosadnim i neefikasnim mnogo više od kozmetičkog problema. Luka Krejči je na temelju dvadesetogodišnjeg poslovnog iskustva formulirao savjete za pripremu uspješne prezentacije u obliku 50 recepata, a svaki od njih, kao u pravoj kuharici, prati vizualni prikaz. Recepti su grupirani u 5 poglavlja: od pristupa, kreiranja koncepta, priče te vizualnih prikaza (slajdova) s posebnim naglaskom na to kako prezentirati brojke.

  1. Ljubica Uvodić Vranić: Avantura u medijima

Poznavanje opće psihologije i upravljanje emocijama sve je potrebnije u intenzivnim vremenima i dobu brzih promjena. Što je euforija, a što ljutnja? Kako se nositi s viškom energije koji oslobađaju intenzivni osjećaji? Što je empatija i zašto nam je potrebna? Što donose promjene, zašto im se opiremo i jesu li nam potrebne? Čemu služe psovke, a čemu uvrede? U knjizi „Avantura u medijima“ životno i neposredno opisane su situacije u kojima možemo izabrati kako ćemo postupiti. Poglavlja u knjizi su – Mi sami, Mi i drugi, Susjedstvo, selo, grad, zajednica i Avantura u medijima. Knjiga završava poglavljem o medijima kroz koje sve češće gradimo odnose s drugima.

Prema odjavama knjižara Školska knjiga, Hoću knjigu, V.B.Z. online bookshop & club, Knjižara Ljevak, @Tvoja knjiga Trešnjevka, @Zuzishop, Menart multimedijalna knjižara

Antiratni roman na vrhu top-liste, slijede ljubići, krimići i darovi

Isti naslovi, drugačiji raspored u zadnjem mjesecu 2023. godine.

1) Roman „Reci brodovima da se brzo vraćam“ doveli su na vrh top-liste Zagrepčani, Zadrani i Slavonci – dijelovi Hrvatske koji su zapamtili rat, uzbune i silaske u skloništa. U svom drugom romanu za odrasle lektirna spisateljica Melita Rundek opisuje ratne događaje otprije više od trideset godina i ima antiratnu poruku. Kao i ostali romani Melite Rundek, i „Reci brodovima…“ djeluje biblioterapijski.

2) Treći roman Nataše Turkalj s nepredvidivim zapletima i strastvenim erotskim susretima na drugom je mjestu top-liste u drugom mjesecu nakon objavljivanja. Pozornica ljubavnog romana „U zalasku svitanje“ je modna pista – uspon, pad i ponovni uspon u svijetu žestoke konkurencije u kojem žene uspijevaju ili propadaju.

3) Roman „Ubojstva na Krvavom mostu“ ne silazi s top-liste od objavljivanja u travnju. Zagrebački krimić o forenzičarki sa Srebrnjaka koja istražuje dva ubojstva na Krvavom mostu čuva uspomenu na Zagorku. Roman je adaptiran kao radio drama u kojoj glavne junake tumače Biserka Ipša i Filip Juričić.

4) Atipičan ljubavni roman o ljubavnoj i životnoj potrazi mladog otočanina Buda Bulina isprepleten je s Oliverovim refrenima i najpoznatijim dalmatinskim šlagerima. Mladi hvarski pisac Ante Jeličić Beleca piše tempom prilagođenim mlađoj publici i osjećaje izražava stihovima i često na engleskom.

5) Dok je u ispovjednoj prozi usmjeren na rješenja, motivaciju i utjehu, krimiće Jan Bolić piše po uzoru na Joea Nesboa, s mnogo akcije, krvi i s naturalističkim scenama. Roman „Štakori“, drugi kriminalistički roman Jana Bolića, smješten u Rijeku, lučki grad u koji dolazi američki pravdoljubivi inspektor John Monroe koji se bori protiv korupcije.

  1. Melita Rundek: Reci brodovima da se brzo vraćam

Zračne uzbune, osvajanja vojarni, silazak u skloništa i život bez planova i perspektive, neizvjesna sutrašnjica – od prvih uzbuna do priznanja Hrvatske, u nekoliko mjeseci opisan je život u skloništima jedne zgrade na zagrebačkoj Peščenici. Melita Rundek opisuje rat iz ženskog ugla i u romanu postiže katarzičan osjećaj tuge zbog zaustavljenih života i izgubljenih ljubavi. Podsjetnik na rat devedesetih i na ljubav kao jedini odgovor i izlaz za sve.

  1. Nataša Turkalj: U zalasku svitanje

Nina je dizajnerica na vrhuncu karijere, svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razudanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život je spor, a rane na duši neizlječive. Život je ipak vodi dalje i upoznaje strpljivog Karla koji je privlači, ali opire se zbližavanju.

  1. Anđelka Kliment: Ubojstva na Krvavom mostu

Beživotno tijelo mladog konobara Domagoja Ivića pronađeno usred noći na Krvavom mostu pokreće istragu u koju se uključuju inspektor Borna Herman i forenzičarka Irma Steeg. Mlada i ambiciozna istražiteljica Neva Radić istodobno otkriva zaboravljeni slučaj smrti Agate Hosmine koja je pod nerazjašnjenim okolnostima preminula na Krvavom mostu prije pola stoljeća. Roman o dva ubojstva na Krvavom mostu posvećen je Zagorki i započinje motivom iz romana „Tajna krvavog mosta“.

  1. Ante Jelicic Beleca: Ljubavna pjesma

Dalmacija u srcu, galebovi, sunce, more, nostalgija i Oliverovi refreni prate Buda Bulina na putu osobnog rasta kroz njegovu američku potragu za unutarnjim mirom i mjestom pod suncem. U svijetu koji ga ne razumije i kojemu se ne želi prilagođavati, Bud traži svoju pjesmu, rezonancu sa svojim osjećajima, a potraga ga vodi u susrete s ljudima koji daju odgovore i do nove nježnosti. Mladi autor prepoznao je najpoznatije dalmatinske šlagere kao vlastiti emocionalni izraz i time približio bezvremenskog Olivera generaciji tridesetogodišnjaka.

  1. Jan Bolic: Štakori

Drugi krimić Jana Bolića, u kojem inspektor John Monroe iz New Yorka stiže u Rijeku i suprotstavlja se korupciji, dilerima i makroima. Napušteni industrijski pogoni, mračni kontejnerski terminal, riječki Mrtvi kanal koji opravdava svoje ime, scene nasilja i grubosti prema ženama, automobilske jurnjave i pucnjava, ali i vrline policajaca koji se bore za pravdu – sve su to elementi krimića mladog pisca koji piše jednim prstom, a publiku je osvojio svojom dosjetljivošću i borbenošću.

Dok se prodaja hitova nije promijenila, prosinac se ipak od ostalih mjeseci u godini razlikovao po prodaji tvrdoukoričene beletristike po svemu sudeći za pod bor, pa su se među traženima našle ilustrirane knjige “Zagreb u versima i kipecima” Božice Jelušić s fotografijama Nikole Šolića, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, piktogramski strip Branimira Zlamalika po originalnoj priči Ivane Brlić Mažuranić i “Iskre na šahovnici”, zbirka komentiranih partija šahovskog majstora Bogdana Božinovića.

Prema prodaji u knjižarama Školska knjiga, Hoću knjigu, Knjižara Ljevak, Menart multimedijalna knjižara, V.B.Z. online bookshop & club, ZUZI SHOP i Knjižara Tvoja knjiga Trešnjevka

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman “Reci brodovima da se brzo vraćam” drugi je roman za odrasle Melite Rundek, nagrađivane književnice za djecu i mlade. Tema romana je rat i odnosi i ljubav u ratu, a mjesto radnje je Zagreb, zgrada na Peščenici u kojoj se susjedi upoznaju u skloništu u podrumu. Čitatelje koji se sjećaju rata početkom devedesetih, roman “Reci brodovima…” podsjetit će na godine neizvjesnosti i tugovanja, a za mlađe, za koje je rat posvijesna činjenica, roman vjerno prikazuje ratnu strepnju, bez nade, planova i perspektive. Melita Rundek dosad je objavila 34 naslova, a osvojila četiri državne i jednu regionalnu književnu nagradu. Radi kao bibliotekar-informator u Knjižnicama grada Zagreba, na dječjem i na odjelu za odrasle, gdje organizira tribine, predavanja, gostovanja i promocije. Piše poeziju, prozu za mlade i odrasle te slikovnice, a mnoga njezina djela nalaze se na predloženom spisku lektirnih naslova. Neka od njih su dramatizirana i izvođena na radiju i na kazališnim daskama.

S Melitom Rundek razgovaramo o ratnoj tematici romana “Reci brodovima da se brzo vraćam”, o ljubavi kao neizbježnoj temi, razlici između pisanja za odrasle i pisanja za djecu, te o njezinom prvom romanu za odrasle “Kasni vlak za Kopenhagen”.

Vaš drugi roman za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ bavi se ratom, uzbunama i međuljudskim odnosima u izvanrednim okolnostima silazaka u skloništa i strahovanja od bombardiranja. Zašto ratna tematika trideset godina poslije rata?

Taj roman uopće nisam htjela objaviti. Čitali su ga moji poznanici, od kojih dva pisca, i dosta godina nagovarali me da ga objavim. Da nije dobio potporu Grada Zagreba ne bi ni izašao. Nisam ga htjela objaviti jer mi je dosta ustaša i četnika u komentarima i još uvijek imam strah od toga. Na našim prostorima se tako neuko i nepismeno lijepe etikete da mi je zlo od čitanja komentara na bilo koju temu na društvenim mrežama.

Zašto su me nagovarali da ga objavim? Pa argumenti su bili da je roman lijep i da vraća sjećanja na jedan period u kojem smo svi strahovali, tugovali i gubili u trenutku kad se raspadala bivša država. Kad se razdvajala Čehoslovačka rekli su mi da je to bila marginalna vijest na televiziji i bez ikakavih obračuna, a kod nas se to dogodilo u krvi. U ratu.

Čovjek bi pomislio – zašto ljudi stalno pišu o ratovima? Ali to je valjda jedina konstanta planeta na kojem živimo. Ne znam je li bio ijedan trenutak bez rata? UN je čak “ozakonila” rat jer su znali da će se i dalje ratovati pa, ne znam, donijela pravila – nemojte se tući nuklearnim i biološkim i kemijskim oružjem, ostalim možete. Naravno, to je stilska figura ironija, za one koji to ne prepoznaju.

To je roman o jednom vremenu, rekonstruiran prema sjećanju i novinskim izvješćima i daleko od toga da teži biti dokumentaran i vjeran prikaz. Roman govori o tome kako u svim ratovima na svijetu gube najviše mali ljudi. Nevažni ljudi. Voljela bih da se tako čita, iako će interpretacije biti prema osobnim sklonostima.

U romanu je ljubav ipak glavna tema, s tim da je pobjeda ljubavi apstraktna – gubici su veliki, od tuge se ne plače nego pada u groznicu. Je li stvarni događaj bio inspiracija za takav roman? Jeste li poznavali stvarne likove iz romana Ninu i Željka?

To je dosta često pitanje i za svaki moj roman se drži da je autobiografski ili biografski, što držim komplimentom, jer znači da je vjerno i da se čitatelj uživi. Život se ne da fotokopirati, čak i autobiografski zapisi su neka vrst “krivotvorenja”, možda je prejaka riječ, ali nešto se izabire i interpretira, dakle , prolazi kroz neke filtere. Stvarno je da strašne situacije poput rata jako povezuju ljude, čak i introvertirane, nesklone druženju ili one nepoznate koji se u takvim situacijama zbližavaju, druže pa i zaljubljuju.

Stubišta koja su živjela u podrumu za vrijeme rata u Zagrebu i diljem Hrvatske sigurno su postojala, a jesu li postojali stvarni Željko i Nina, ne želim odgovoriti. Možda jesu, možda nisu, na čitatelju je da presudi.

Susjedi u zgradi na Peščenici upoznaju se u skloništu i međusobno se podržavaju, jer ste ekstremnu, ratnu situaciju usmjerili na rješenja i razvijanje odnosa. Vidite li oko sebe primjere dobrosusjedskih odnosa i u mirnodopskim okolnostima? Vjerujete li u dobre ljude i sretne završetke?

Za sebe mislim da sam najveći vjernik jer vjerujem u sve i sva i kojekakva čuda. Iako sam jako dugo na ovom planetu i život me stalno demantira. Ili, ljepše rečeno, upotpunjuje sliku. Ima i dobrih i loših ljudi, treba biti realan, i to na svakoj strani kugle zemaljske. Ima dobrih i loših susjeda. Ima i dobrih i loših završetaka. I inače nisam fanatik ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Ne mrzim nikoga, to mi je gubljenje vremena i energije, a još manje iz razloga neke prošlosti od prije nekoliko desetaka godina.

Nagrađivana ste spisateljica za djecu i mlade i poznati kao lektirna spisateljica. Zašto povremeno ipak pišete za odrasle? U čemu vidite izazov pri pisanju za odrasle?

­ Ja pišem. Volim pisati za djecu jer imam taj dječji senzibilitet. Pišem poeziju za odrasle od kad znam za sebe. Odrasli jesu izazov. Jer, po meni, djeca lakše prepoznaju što je autor htio reći. Odrasli se zakače i posvađaju oko nebitnih stvari. Oko nestvarnih stvari, rekla bih. Možda sam u krivu, ali u zrelim ljudima češće stanuju preduvjerenja i predrasude.

Prvi roman za odrasle „Kasni vlak za Kopenhagen“ objavili ste 2011. godine, a tema mu je ljubav u pedesetim godinama. Jesu li pedesete nove četrdesete? Zašto tema ljubavi, u bilo kojoj dobi, nije prisutnija u javnosti? Zašto je ljubav marginalizirana u informatičkom dobu i senzacionalističkom novinarstvu?

– Pa danas je u modi biti cool, hladan i bezosjećajan, zar ne? Osjećaji baš nisu u modi. Što se tiče ljubavi, zapravo kako čovjek stari shvaća da je to jedino što vrijedi. Samo što smo ljubav baš do kraja izbanalizirali, a ima i dosta loših tekstova na tu temu. Nekako se sve vrti oko ljubavi, glazba, romani, ali to je rijetko autentično i stvarno.

Vaši se romani preporučuju u biblioterapiji. Kakvo je njihovo djelovanje? Zašto je katarzičan završetak ljekovit?

– Da, i romani za djecu i za odrasle se preporučuju u biblioterapiji, u liječenju knjigama. Art terapiji. Zbog raznih tema i problema koje spominjem u knjigama. Pa valjda nešto i pomažu. Katarzičan kraj itekako može biti ljekovit. Nešto se treba isplakati i otpustiti. A ne pretvoriti u stalnu međusobnu netrpeljivost i mržnju. Što je često slučaj.