Najtraženije u prosincu 2023. (publicistika)

Sve potrebniji psihološki i poslovni priručnici

1)Jan Bolić je svojom knjigom „Dan po dan“ obilježio i kraj 2023. godine, a za početak 2024. priprema novo iznenađenje o kojem će nas uskoro sve obavijestiti na svojim društvenim mrežama. Kao i Janova knjiga „Život koji želiš živjeti“, „Dan po dan“ također motivira, ohrabruje i iscjeljuje poukama koje mladi pisac bilježi jednim prstom.

2.) Konferencija „Prodajni mindset“, na kojoj je jedan od predavača bio Jordan Belfort – Vuk s Wall Streeta, usmjerila je pažnju publike na knjigu o prodajnoj profesiji Vedrana Sorića – drugo izdanje knjige „Prodajni mindset“.

3) Novitet na top-listi je „Alkemičarka“, peta knjiga Puta boginje Daniele Uzelac u kojoj su naglasci i putokazi iz prethodne četiri knjige plus prostor za bilježenje napredovanja na vlastitom Putu boginje. „Alkemičarka“ je neke čitateljice čak inspirirala na izradu mentalne mape vlastitog puta.

4) „Kuharica prezentacija“, ilustrirani priručnik za prezentiranje iznenađenje je godine – od proljeća ne silazi s top-liste, iako autor Luka Krejči nije još ni održao promociju. No, kao jedan od najtraženijih poslovnih savjetnika i trener na radionicama prezentiranja u dva velika poslovna središta – Zagrebu i Rijeci, sve je poznatiji u poslovnoj javnosti, a i šire.

5) „Avantura u medijima“ četvrta je knjiga Ljubice Uvodić Vranić iz serije „Avantura osobne promjene“, a bavi se komunikacijom i odnosima u 21. stoljeću, na spoju tradicije i modernog društva. Što zadržati, a što postaje prošlost? Knjiga je objavljena uoči predavanja „:Ljubica o ljubavi“ u Lisinskom 20. veljače 2024.

  1. Jan Bolić: Dan po dan

Nikada ne znate što vas sutra čeka – kaže Jan Bolić u uvodu svoje knjige „Dan po dan“, opisujući kako se zarazio koronom na samom kraju epidemije. Korona je prošla, ali ostala je malaksalost, otežano gutanje i dug oporavak od respiratora. Za Jana, bila je to još jedna životna lekcija koja mu je donijela nove spoznaje. „Vjerujte da će biti dobro. Ne zato što će uistinu biti dobro, nego zato što će vas to ohrabriti da budete snažni“ – poručuje Jan. Knjigu „Dan po dan“ preporučuju Anđa Marić i Natko Beck.

  1. Vedran Sorić: Prodajni mindset

Koje su osobine vrhunskih prodavača i najbolje prodajne tehnike, zašto se više isplati zadržati kupca nego tražiti novoga te zašto treba slušati kupca – Vedran Sorić odgovara na temelju svog 20-godišnjeg iskustva prodajnog menadžera i ističe najvažnije prodajne teme. Knjiga je interaktivna, opremljena QR kodovima koji vode na web stranicu autora čiji se sadržaj redovito ažurira. Za publiku podcasta Prodajni mindset, knjiga je sažetak znanja i šarma koje Vedran Sorić demonstrira u podcastu i entuzijastično afirmira prodaju kao razvojnu djelatnost.

  1. Daniela Uzelac: Put boginje 5 – Alkemičarka

Peta knjiga Puta boginje esencija je svih ideja iz prve četiri – izdvojene su ideje koje potiču transformaciju iz babuške u boginju. No, kratki i jaki tekstovi pete knjige tek su jedna polovina metamorphosis procesa – piše Daniela Uzelac u uvodu – drugi dio trasformacijske formule pišeš – ti! Pritom koristiš čarobne riječi. To su riječi koje izražavaju tvoje emocije, tvoje iskustvo, tvoje spoznaje, tvoje potrebe, suočavanje s vlastitom istinom, njezino prihvaćanje i izražavanje ključni su faktori preobrazbe. Ti si alkemičarka koja vrši preobrazbu iz onoga što nisi u ono što zaista jesi.

  1. Kuharica prezentacija

Poslovne odluke ovise o kvaliteti prezentacije pa je činjenica da većinu prezentacija publika ocjenjuje dosadnim i neefikasnim mnogo više od kozmetičkog problema. Luka Krejči je na temelju dvadesetogodišnjeg poslovnog iskustva formulirao savjete za pripremu uspješne prezentacije u obliku 50 recepata, a svaki od njih, kao u pravoj kuharici, prati vizualni prikaz. Recepti su grupirani u 5 poglavlja: od pristupa, kreiranja koncepta, priče te vizualnih prikaza (slajdova) s posebnim naglaskom na to kako prezentirati brojke.

  1. Ljubica Uvodić Vranić: Avantura u medijima

Poznavanje opće psihologije i upravljanje emocijama sve je potrebnije u intenzivnim vremenima i dobu brzih promjena. Što je euforija, a što ljutnja? Kako se nositi s viškom energije koji oslobađaju intenzivni osjećaji? Što je empatija i zašto nam je potrebna? Što donose promjene, zašto im se opiremo i jesu li nam potrebne? Čemu služe psovke, a čemu uvrede? U knjizi „Avantura u medijima“ životno i neposredno opisane su situacije u kojima možemo izabrati kako ćemo postupiti. Poglavlja u knjizi su – Mi sami, Mi i drugi, Susjedstvo, selo, grad, zajednica i Avantura u medijima. Knjiga završava poglavljem o medijima kroz koje sve češće gradimo odnose s drugima.

Prema odjavama knjižara Školska knjiga, Hoću knjigu, V.B.Z. online bookshop & club, Knjižara Ljevak, @Tvoja knjiga Trešnjevka, @Zuzishop, Menart multimedijalna knjižara

/by

Najtraženije u prosincu 2023. (beletristika)

Antiratni roman na vrhu top-liste, slijede ljubići, krimići i darovi

Isti naslovi, drugačiji raspored u zadnjem mjesecu 2023. godine.

1) Roman „Reci brodovima da se brzo vraćam“ doveli su na vrh top-liste Zagrepčani, Zadrani i Slavonci – dijelovi Hrvatske koji su zapamtili rat, uzbune i silaske u skloništa. U svom drugom romanu za odrasle lektirna spisateljica Melita Rundek opisuje ratne događaje otprije više od trideset godina i ima antiratnu poruku. Kao i ostali romani Melite Rundek, i „Reci brodovima…“ djeluje biblioterapijski.

2) Treći roman Nataše Turkalj s nepredvidivim zapletima i strastvenim erotskim susretima na drugom je mjestu top-liste u drugom mjesecu nakon objavljivanja. Pozornica ljubavnog romana „U zalasku svitanje“ je modna pista – uspon, pad i ponovni uspon u svijetu žestoke konkurencije u kojem žene uspijevaju ili propadaju.

3) Roman „Ubojstva na Krvavom mostu“ ne silazi s top-liste od objavljivanja u travnju. Zagrebački krimić o forenzičarki sa Srebrnjaka koja istražuje dva ubojstva na Krvavom mostu čuva uspomenu na Zagorku. Roman je adaptiran kao radio drama u kojoj glavne junake tumače Biserka Ipša i Filip Juričić.

4) Atipičan ljubavni roman o ljubavnoj i životnoj potrazi mladog otočanina Buda Bulina isprepleten je s Oliverovim refrenima i najpoznatijim dalmatinskim šlagerima. Mladi hvarski pisac Ante Jeličić Beleca piše tempom prilagođenim mlađoj publici i osjećaje izražava stihovima i često na engleskom.

5) Dok je u ispovjednoj prozi usmjeren na rješenja, motivaciju i utjehu, krimiće Jan Bolić piše po uzoru na Joea Nesboa, s mnogo akcije, krvi i s naturalističkim scenama. Roman „Štakori“, drugi kriminalistički roman Jana Bolića, smješten u Rijeku, lučki grad u koji dolazi američki pravdoljubivi inspektor John Monroe koji se bori protiv korupcije.

  1. Melita Rundek: Reci brodovima da se brzo vraćam

Zračne uzbune, osvajanja vojarni, silazak u skloništa i život bez planova i perspektive, neizvjesna sutrašnjica – od prvih uzbuna do priznanja Hrvatske, u nekoliko mjeseci opisan je život u skloništima jedne zgrade na zagrebačkoj Peščenici. Melita Rundek opisuje rat iz ženskog ugla i u romanu postiže katarzičan osjećaj tuge zbog zaustavljenih života i izgubljenih ljubavi. Podsjetnik na rat devedesetih i na ljubav kao jedini odgovor i izlaz za sve.

  1. Nataša Turkalj: U zalasku svitanje

Nina je dizajnerica na vrhuncu karijere, svjesna da u svojoj tridesetoj godini mora nešto promijeniti u životu – iscrpljena je od posla, neurednog života i dotrajale veze s vlasnikom modne kuće. Velika modna revija bila je trijumf Ninine karijere, ali na razudanom afterpartyju napadaju je dva muškarca i siluju. Povratak u život je spor, a rane na duši neizlječive. Život je ipak vodi dalje i upoznaje strpljivog Karla koji je privlači, ali opire se zbližavanju.

  1. Anđelka Kliment: Ubojstva na Krvavom mostu

Beživotno tijelo mladog konobara Domagoja Ivića pronađeno usred noći na Krvavom mostu pokreće istragu u koju se uključuju inspektor Borna Herman i forenzičarka Irma Steeg. Mlada i ambiciozna istražiteljica Neva Radić istodobno otkriva zaboravljeni slučaj smrti Agate Hosmine koja je pod nerazjašnjenim okolnostima preminula na Krvavom mostu prije pola stoljeća. Roman o dva ubojstva na Krvavom mostu posvećen je Zagorki i započinje motivom iz romana „Tajna krvavog mosta“.

  1. Ante Jelicic Beleca: Ljubavna pjesma

Dalmacija u srcu, galebovi, sunce, more, nostalgija i Oliverovi refreni prate Buda Bulina na putu osobnog rasta kroz njegovu američku potragu za unutarnjim mirom i mjestom pod suncem. U svijetu koji ga ne razumije i kojemu se ne želi prilagođavati, Bud traži svoju pjesmu, rezonancu sa svojim osjećajima, a potraga ga vodi u susrete s ljudima koji daju odgovore i do nove nježnosti. Mladi autor prepoznao je najpoznatije dalmatinske šlagere kao vlastiti emocionalni izraz i time približio bezvremenskog Olivera generaciji tridesetogodišnjaka.

  1. Jan Bolic: Štakori

Drugi krimić Jana Bolića, u kojem inspektor John Monroe iz New Yorka stiže u Rijeku i suprotstavlja se korupciji, dilerima i makroima. Napušteni industrijski pogoni, mračni kontejnerski terminal, riječki Mrtvi kanal koji opravdava svoje ime, scene nasilja i grubosti prema ženama, automobilske jurnjave i pucnjava, ali i vrline policajaca koji se bore za pravdu – sve su to elementi krimića mladog pisca koji piše jednim prstom, a publiku je osvojio svojom dosjetljivošću i borbenošću.

Dok se prodaja hitova nije promijenila, prosinac se ipak od ostalih mjeseci u godini razlikovao po prodaji tvrdoukoričene beletristike po svemu sudeći za pod bor, pa su se među traženima našle ilustrirane knjige “Zagreb u versima i kipecima” Božice Jelušić s fotografijama Nikole Šolića, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, piktogramski strip Branimira Zlamalika po originalnoj priči Ivane Brlić Mažuranić i “Iskre na šahovnici”, zbirka komentiranih partija šahovskog majstora Bogdana Božinovića.

Prema prodaji u knjižarama Školska knjiga, Hoću knjigu, Knjižara Ljevak, Menart multimedijalna knjižara, V.B.Z. online bookshop & club, ZUZI SHOP i Knjižara Tvoja knjiga Trešnjevka

/by

Melita Rundek: Katarzičan kraj itekako može biti ljekovit

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman “Reci brodovima da se brzo vraćam” drugi je roman za odrasle Melite Rundek, nagrađivane književnice za djecu i mlade. Tema romana je rat i odnosi i ljubav u ratu, a mjesto radnje je Zagreb, zgrada na Peščenici u kojoj se susjedi upoznaju u skloništu u podrumu. Čitatelje koji se sjećaju rata početkom devedesetih, roman “Reci brodovima…” podsjetit će na godine neizvjesnosti i tugovanja, a za mlađe, za koje je rat posvijesna činjenica, roman vjerno prikazuje ratnu strepnju, bez nade, planova i perspektive. Melita Rundek dosad je objavila 34 naslova, a osvojila četiri državne i jednu regionalnu književnu nagradu. Radi kao bibliotekar-informator u Knjižnicama grada Zagreba, na dječjem i na odjelu za odrasle, gdje organizira tribine, predavanja, gostovanja i promocije. Piše poeziju, prozu za mlade i odrasle te slikovnice, a mnoga njezina djela nalaze se na predloženom spisku lektirnih naslova. Neka od njih su dramatizirana i izvođena na radiju i na kazališnim daskama.

S Melitom Rundek razgovaramo o ratnoj tematici romana “Reci brodovima da se brzo vraćam”, o ljubavi kao neizbježnoj temi, razlici između pisanja za odrasle i pisanja za djecu, te o njezinom prvom romanu za odrasle “Kasni vlak za Kopenhagen”.

Vaš drugi roman za odrasle „Reci brodovima da se brzo vraćam“ bavi se ratom, uzbunama i međuljudskim odnosima u izvanrednim okolnostima silazaka u skloništa i strahovanja od bombardiranja. Zašto ratna tematika trideset godina poslije rata?

Taj roman uopće nisam htjela objaviti. Čitali su ga moji poznanici, od kojih dva pisca, i dosta godina nagovarali me da ga objavim. Da nije dobio potporu Grada Zagreba ne bi ni izašao. Nisam ga htjela objaviti jer mi je dosta ustaša i četnika u komentarima i još uvijek imam strah od toga. Na našim prostorima se tako neuko i nepismeno lijepe etikete da mi je zlo od čitanja komentara na bilo koju temu na društvenim mrežama.

Zašto su me nagovarali da ga objavim? Pa argumenti su bili da je roman lijep i da vraća sjećanja na jedan period u kojem smo svi strahovali, tugovali i gubili u trenutku kad se raspadala bivša država. Kad se razdvajala Čehoslovačka rekli su mi da je to bila marginalna vijest na televiziji i bez ikakavih obračuna, a kod nas se to dogodilo u krvi. U ratu.

Čovjek bi pomislio – zašto ljudi stalno pišu o ratovima? Ali to je valjda jedina konstanta planeta na kojem živimo. Ne znam je li bio ijedan trenutak bez rata? UN je čak “ozakonila” rat jer su znali da će se i dalje ratovati pa, ne znam, donijela pravila – nemojte se tući nuklearnim i biološkim i kemijskim oružjem, ostalim možete. Naravno, to je stilska figura ironija, za one koji to ne prepoznaju.

To je roman o jednom vremenu, rekonstruiran prema sjećanju i novinskim izvješćima i daleko od toga da teži biti dokumentaran i vjeran prikaz. Roman govori o tome kako u svim ratovima na svijetu gube najviše mali ljudi. Nevažni ljudi. Voljela bih da se tako čita, iako će interpretacije biti prema osobnim sklonostima.

U romanu je ljubav ipak glavna tema, s tim da je pobjeda ljubavi apstraktna – gubici su veliki, od tuge se ne plače nego pada u groznicu. Je li stvarni događaj bio inspiracija za takav roman? Jeste li poznavali stvarne likove iz romana Ninu i Željka?

To je dosta često pitanje i za svaki moj roman se drži da je autobiografski ili biografski, što držim komplimentom, jer znači da je vjerno i da se čitatelj uživi. Život se ne da fotokopirati, čak i autobiografski zapisi su neka vrst “krivotvorenja”, možda je prejaka riječ, ali nešto se izabire i interpretira, dakle , prolazi kroz neke filtere. Stvarno je da strašne situacije poput rata jako povezuju ljude, čak i introvertirane, nesklone druženju ili one nepoznate koji se u takvim situacijama zbližavaju, druže pa i zaljubljuju.

Stubišta koja su živjela u podrumu za vrijeme rata u Zagrebu i diljem Hrvatske sigurno su postojala, a jesu li postojali stvarni Željko i Nina, ne želim odgovoriti. Možda jesu, možda nisu, na čitatelju je da presudi.

Susjedi u zgradi na Peščenici upoznaju se u skloništu i međusobno se podržavaju, jer ste ekstremnu, ratnu situaciju usmjerili na rješenja i razvijanje odnosa. Vidite li oko sebe primjere dobrosusjedskih odnosa i u mirnodopskim okolnostima? Vjerujete li u dobre ljude i sretne završetke?

Za sebe mislim da sam najveći vjernik jer vjerujem u sve i sva i kojekakva čuda. Iako sam jako dugo na ovom planetu i život me stalno demantira. Ili, ljepše rečeno, upotpunjuje sliku. Ima i dobrih i loših ljudi, treba biti realan, i to na svakoj strani kugle zemaljske. Ima dobrih i loših susjeda. Ima i dobrih i loših završetaka. I inače nisam fanatik ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Ne mrzim nikoga, to mi je gubljenje vremena i energije, a još manje iz razloga neke prošlosti od prije nekoliko desetaka godina.

Nagrađivana ste spisateljica za djecu i mlade i poznati kao lektirna spisateljica. Zašto povremeno ipak pišete za odrasle? U čemu vidite izazov pri pisanju za odrasle?

­ Ja pišem. Volim pisati za djecu jer imam taj dječji senzibilitet. Pišem poeziju za odrasle od kad znam za sebe. Odrasli jesu izazov. Jer, po meni, djeca lakše prepoznaju što je autor htio reći. Odrasli se zakače i posvađaju oko nebitnih stvari. Oko nestvarnih stvari, rekla bih. Možda sam u krivu, ali u zrelim ljudima češće stanuju preduvjerenja i predrasude.

Prvi roman za odrasle „Kasni vlak za Kopenhagen“ objavili ste 2011. godine, a tema mu je ljubav u pedesetim godinama. Jesu li pedesete nove četrdesete? Zašto tema ljubavi, u bilo kojoj dobi, nije prisutnija u javnosti? Zašto je ljubav marginalizirana u informatičkom dobu i senzacionalističkom novinarstvu?

– Pa danas je u modi biti cool, hladan i bezosjećajan, zar ne? Osjećaji baš nisu u modi. Što se tiče ljubavi, zapravo kako čovjek stari shvaća da je to jedino što vrijedi. Samo što smo ljubav baš do kraja izbanalizirali, a ima i dosta loših tekstova na tu temu. Nekako se sve vrti oko ljubavi, glazba, romani, ali to je rijetko autentično i stvarno.

Vaši se romani preporučuju u biblioterapiji. Kakvo je njihovo djelovanje? Zašto je katarzičan završetak ljekovit?

– Da, i romani za djecu i za odrasle se preporučuju u biblioterapiji, u liječenju knjigama. Art terapiji. Zbog raznih tema i problema koje spominjem u knjigama. Pa valjda nešto i pomažu. Katarzičan kraj itekako može biti ljekovit. Nešto se treba isplakati i otpustiti. A ne pretvoriti u stalnu međusobnu netrpeljivost i mržnju. Što je često slučaj.

/by

Šahisti entuzijastično pozdravili „Iskre na šahovnici“

Dočekala me je puna dvorana protivnika, primijetio je zadovoljno Bogdan Božinović na predstavljanju knjige „Iskre na šahovnici“. Među brojnim posjetiteljima u Knjižnici Bogdana Ogrizovića autor je, naime, prepoznao mnoge svoje protivnike u šahovskim mečevima. Zanimanje šahista za Božinovićevu knjigu nije neobično, jer se knjige komentiranih partija kod nas rijetko objavljuju. K tome „Iskre na šahovnici“ jedinstvena je knjiga budući da prvi put svoje komentirane partije objavljuje šahist s majstorskom titulom, poput Božinovića, jer su među šahistima rijetki tako vješti pisci – zapazio je Srđan Šale, međunarodni majstor koji je otvorio predstavljanje knjige. Bogdan Božinović je, naime, svestrani talent. Osim što je šahovski majstor – koji je osvojio Svjetsko prvenstvo s hrvatskom reprezentacijom gluhih, a sa šahovskim klubom gluhih “Silent” osvojio je klupsko prvenstvo Europe triput zaredom – ujedno je pisac i pjesnik, štoviše kantautor, koji je sa svojim šansonama nastupao i na festivalima.

Velemajstor Darko Anić ustvrdio je kako je Bogdan Božinović višestruko sretan čovjek, citirajući u pogovoru dr. Siegberta Tarrascha: „Šah, upravo kao glazba ili kao ljubav, ima moć učiniti čovjeka sretnim.“ Darko Anić u zbirci „Iskre na šahovnici“ zapazio je suptilnu analizu šahovske borbe, isprepletenu finim prikazima ljudske psihe i burnih, snažnih emocija. Iskre na šahovnici o kojima govori Božinović su ideje, rekao je velemajstor Anić i dodao da je šah i primijenjena psihologija jer se u šahovskoj partiji dva protivnika dobro upoznaju.

Bogdan Božinović u svojoj je knjizi komentiranih izabranih partija u kratkom uvodu predstavio svoje protivnike, a zatim i šahovsku partiju, čiji su ključni potezi ilustrirani i prikazani na šahovskim pločama. Predstavljanje knjige također je bilo prilika za demonstraciju šahovske domišljatosti, pa je na Božinović na ploči prikazao potez koji je, komentirajući njegovu partiju, pokazao bivšem svjetskom prvaku Mihailu Talju, na što je Talj uzviknuo – „Pa tko je ovdje Talj, ja ili vi!“

Budući da je šah, kao glazba, razlog za sreću, promocija je završena violinističkim duetom u sastavu Marina Podvalej i Val Bakrač, uz pratnju klavijaturistice Stelle Grgurić.

Na premijeri knjige „Iskre na šahovnici“, šahisti su se predstavili kao duhoviti i šarmantni entuzijasti, široke naobrazbe, živo zainteresirani za nove izazove u šahu. Srđan Šale pobrinuo se da se vijest o promociji Božinovićeve knjige objavi na čitanim šahovskim portalima, pa su „Iskre na šahovnici“ pozdravljene srdačnim pljeskom i vrlo brzo rasprodane u količini koja se inače rijetko postiže na promocijama knjiga.

 

/by

Ivan Voras: Objavio sam „Vodič za startupove“ jer je Hrvatska postala atraktivna stranim ulagačima

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

Svoju knjigu „Vodič za startupove“ Ivan Voras prošle je godine objavio na engleskom, pa su nedavno hrvatsko izdanje poduzetnici dočekali s odobravanjem i pohvalama. Jer Ivan Voras je višestruki, iskusni startuper i poduzetnik s doktoratom, koji je već za vrijeme studija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva realizirao svoje i poduzetničke i znanstvene ideje – na temelju jedne od njih razvijen je FER-ov e-Campus. Ovaj produktivni i kreativni Slavonac (Slavonski Brod, 1981.) danas vodi svoju tvrtku Equinox Vision, u kojoj razvija primjenu proširene stvarnosti kao proizvod. Uz to, Voras je i jedan od relevantnih opinion makera na medijskoj sceni, koji sa Sašom Tenodijem vodi podcast „Surove strasti“, prošle godine nominiran za Večernjakovu ružu popularnosti.

U razgovoru s dr. sc. Ivanom Vorasom stoga se otvara širok raspon tema, no ovaj put povod je nedavno objavljena knjiga „Vodič za startupove“ u kojoj je na temelju vlastitog iskustva opisao kako američku formulu startupa primijeniti u poslovno manje stimulativnoj sredini kao što je istočna Europa.

Vorasov „Vodič za startupove“ potiče i ohrabruje originalnost, kreativnost i ideju, kao suprotnost sveprisutnom medijskom uljuljkivanju u sivu, neinventivnu svakodnevnicu. Ako imate ideju za koju procjenjujete da može osvojiti svijet, evo što trebate učiniti s njom – razrađuje plan dr.sc. Ivan Voras. Prije svega, trebate biti samouvjereni te provjeriti praktičnost ideje i krenuti u realizaciju. Knjiga upućuje i gdje naći novac za početak, do koje razine razviti vlastitu ideju da bi se ponudila ulagaču, gdje i kako pronaći ulagača, i, naravno, do kad je startup startup i treba li ustrajati kad se pitate ima li sve to smisla. Voras u svojoj knjizi napominje i ono što se kod nas poduzetnicima vrlo rijetko kaže – startup je vrlo naporan, ponekad morate zanemariti sve ostalo da biste uspjeli, a unatoč tome morate biti i spremni na neuspjeh. Jer i neuspjeh je dio uspjeha. Knjiga „Vodič za startupove“ je interaktivna, opremljena s QR kodovima sa fusnotama, a specijalizirana poglavlja autor je povjerio stručnjacima. Zato su i na promociji u Klubu 5 poslovnog tornja Sky Office o knjizi Ivana Vorasa govorili Andrija Čolak, Mario Mucalo i Božidar Pavlović.

U svoju knjigu „Vodič za startupove“ pozvali ste specijalizirane gostujuće autore koji objašnjavaju praktične aspekte startupa. Kako ste izabrali gostujuće autore, a kako teme koje su obradili?

Gostujući autori su stručnjaci u svojim područjima koje sam upoznao tijekom puno godina i za koje mogu reći da imaju puno znanja koje mogu prenijeti mladim osnivačima startupa. To su Marijana Šarolić Robić, odvjetnica s dugim stažem u pomaganju startupima u pravnim pitanjima, Andrija Čolak koji je osnivač jedne od prvih ozbiljnih franšiza iz Hrvatske i koji odlično objašnjava kako startupi mogu koristiti model franšiza za međunarodni rast, Božidar Pavlović čije iskustvo u financijskoj industriji, te startupima sa strane i osnivača i investitora, će pomoći u traženju investicija, te Mario Mucalo, s ogromnim iskustvom u regrutiranju i testiranju novih zaposlenika, na međunarodnoj razini.

Recenzent Bruno Balen napominje „dao bih svijet da sam imao takav priručnik kad smo počinjali…“. Zašto priručnik objavljujete tek sad i zašto prvo izdanje na engleskom? Gdje je plasirano izdanje na engleskom i kako se prodaje?

Ova knjiga je nastala na temelju mojih vlastitih iskustava sa startupima, te pitanjima koje redovito dobivam kad pričam o ovoj temi na konferencijama i drugim događanjima. Zbog toga je u neku ruku “destilat” dugogodišnje prakse i na jednom mjestu donosi hrpu informacija koje su ključne onima koji tek počinju. Knjigu sam originalno pisao na engleskom jeziku, izdao ju je Springer Apress i dostupna je na Amazonu. Ovo je bila odluka iz praktičnih razloga jer Hrvatska je postala atraktivna stranim investitorima koje zanima što se događa i što možemo predstaviti, a knjiga je jedan od načina promocije startup ekosustava u ovom dijelu svijeta, a i zbog toga što je to izdanje djelomično sponzoriralo pripremu i izdavanje hrvatske verzije.

Doktorirali ste elektrotehniku a i na fakultetu bavili ste se međunarodnim IT projektima otvorenog koda. Koliko su povezani Vaš doktorat i poduzeće koje danas vodite? Koliko su česti poduzetnici s doktoratom?

Poduzetnici s doktoratom su rijetki, ali tako je i u svijetu. Rekao bih da nema izravne veze između moje teme doktorata i poduzetničkih aktivnosti, jer su to doista dva odvojena svijeta. Ako netko želi biti oboje, mora uložiti barem jednako vrijeme u obje aktivnosti – jedna ih neće pripremiti za drugu. Jedno je biti dobar s tehnologijom ili znanosti, a drugo je to pretvoriti u proizvod, te prodati taj proizvod.

U svom poduzeću Equinox Vision bavite se primjenom proširene stvarnosti u turizmu. Otvaraju li se nova područja primjene proširene stvarnosti? Konkurentni ste na globalnom tržištu. Koliko sličnih hrvatskih tvrtki u IT sektoru pliva na globalnom tržištu?

Proširena stvarnost je jedna od popularnih tehnologija koja je već dugo u statusu “tehnologije u nastajanju” (emerging technologies), no kao što smo nedavno vidjeli s AI-em, stalna poboljšanja pomalo guraju njenu primjenu u svakodnevni život. Osim turizma, imamo projekata u marketingu i edukaciji, a pošto radimo platformu za razne vrste AR sadržaje, dosta smo prilagodljivi. U Hrvatskoj postoji još nekoliko tvrtki koje se bave VR-om i AR-om zajedno, kao uslugama, no mislim da smo jedini koji rade isključivo AR i to kao proizvod.

Sa Sašom Tenodijem vodite podcast Surove strasti koji je nominiran za digitalnu Ružu Večernjeg lista. Kako objašnjavate popularnost „Surovih strasti“? Kao jedan od prvih podcasta kod nas, kako je nastao i kako je primljen u početku? Tko je publika Surovih strasti?

Podcast Surove Strasti su nastale 2017. iz želje da dovedemo sadržaj svjetske razine do domaće publike. Cilj nam je od početka bio razgovarati s ljudima koji su strastveni i uspješni u onom što rade, bez obzira što to bilo, a to se često manifestira kroz poduzetništvo. Ubrzo su nas počeli slušati različiti profili ljudi – neki zbog toga što su poduzetnici ili žele postati poduzetnici, neki zbog inspiracije kroz priče naših gostiju, a neki zbog toga da saznaju o novim idejama, tvrtkama i proizvodima naših gostiju. Zanimljivo je da je naša publika oduvijek bila visoko obrazovana, i podjednako je uključivala muškarce i žene.

Kako se upotpunjuju IT projekti i lifestyle podcast? Odakle crpite više inspiracije – iz intervjua i razgovora s publikom ili iz lansiranja komercijalnih projekata?

Nikad nisam bio u situaciji da mi fali ideja, i mislim da nema potrebe za uskom specijalizacijom samo u jednom području. Uvijek sam se bavio s više stvari odjednom, i često nalazim inspiraciju u spajanju različitih iskustava i ideja. Nisu sve ideje jednako uspješne, naravno, no bitno je stalno učiti i stalno pokušavati nove stvari.

/by

Ivančica Bobek: U partnerstvu je lakše prilagoditi se svijetu koji se sve brže mijenja

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Ideje, novac i svi resursi za razvoj poslovanja koji poduzetniku nedostaju mogu se dobiti u partnerstvima, udruživanjem i poslovnom suradnjom. Štoviše, kao partnerstva dvoje ili troje poduzetnika nastale su i neke od danas golemih korporacija – navodi Ivančica Bobek u svojoj knjizi „Uspješna poslovna partnerstva“ u kojoj razrađuje sve oblike poslovnih partnerstava, na koji način mogu nastati i poslovati u praksi. Ivančica Bobek je odvjetnica sa hrvatskom i američkom diplomom i specijalizacijom iz prava tržišnog natjecanja i korporativnog prava, a što  obuhvaća pravo poduzetnika od osnivanja do prodaje poslovanja i sve između toga.

Ivančica Bobek radi i živi poslovna partnerstva – kako teoretski edukacijom u SAD-u, tako i u odvjetničkoj praksi sastavljanjem različitih ugovora u kojima se poslovna partnerstva javljaju, a i sama je poslovni partner u četiri poduzetničke suradnje – ponosna je suvlasnica Žene i novac, društva Rugby team d.o.o., suosnivačica udruge za nekretnine, a i u odvjetništvu ima poslovnog partnera.

U povodu knjige „Uspješna poslovna partnerstva“, jedinstvene knjige na našem tržištu, s Ivančicom Bobek razgovaramo o popularizaciji znanja o pravu.

Vaša knjiga „Uspješna poslovna partnerstva“ na popularan način govori o osnovnim pravnim odnosima u poduzetništvu, općenito, a onda i odnosima poslovnih partnera. Kako ste se odlučili napisati priručnik o pravu za poduzetnike i po čemu ste zaključili da je takva knjiga potrebna našim poduzetnicima?

Knjiga je nastala kao rezultat iskustava koje vidim u praksi – poduzetnici imaju vrlo siromašno znanje o pravu, a pravnu pomoć traže onda kada nastane problem koji je vrlo teško (ili nemoguće) riješiti. Uspoređujem to sa zvanjem vatrogasaca kad je već cijela kuća u plamenu…

S druge strane, pravo, općenito, ako se koristi kako treba, može spriječiti puno problema u poduzetništvu. Konkretno, statistički podaci pokazuju da je 80% danas milijunski vrijednih poslovanja nastalo kroz poslovna partnerstva. Poslovni partneri su resurs za poslovanje, a suradnjom se stvara sinergija. Živimo u izazovnom poslovnom okružju, tržište više nije lokalno ili nacionalno, već je europsko i/ili globalno te se mali poduzetnik potencijalno natječe sa velikom korporacijom koja zapošljava cijele timove zaposlenika na pojedinim područjima (proizvodnja proizvoda ili usluge, računovodstvo i financije, marketing, prodaja, pravni tim). Osim toga, svijet se mijenja brže nego ikada i poduzetnici se tome trebaju prilagođavati. To sve je lakše u poslovnom partnerstvu, bilo da partner donosi „samo“ novac, i/ili znanje tržišta, proizvodnje odnosno pružanja usluga, znanje poslovanja i managersko iskustvo, kontakte, poslovni ugled…

Inozemna praksa pokazuje da poduzetnici već dugo osnivaju različite suradnje, bilo kroz kupnju i prodaju poslovanja, bilo kroz različite oblike poslovnih partnerstava kako bi olakšali ulazak na tržište, proširili ponudu proizvoda ili usluga, dali dodatnu vrijednost kupcima, prilagodili se promjenama na tržištu, stekli nova znanja i iskustva (brže nego svojom edukacijom ili edukacijom zaposlenika), stekli prava intelektualnog vlasništva (patent, žig itd.) odnosno pravo njegove uporabe, smanjili troškove poslovanja, postigli ekonomiju obujma…

Kako sam već rekla, jako je siromašno znanje o pravu, a ono je nezaobilazno. Neki poslovni odnos istovremeno je ekonomski i pravni odnos. Kao dvije strane istog novčića, kupnja proizvoda ili usluge, dovest će do kolanja novca, promjene u knjigovodstvenim evidencijama (prihodu, zalihama itd.), a istovremeno će ta ista kupnja značiti pravni odnos u kojem su za obje strane nastala međusobna prava i obveze.

Odakle vaš entuzijastičan odnos prema pravu kao kreativnoj disciplini i izvoru ideja koje mogu riješiti problem novca, znanja ili radne snage? Kako pravo može biti kreativno i inspirativno?

Ljudi pogrešno misle da je pravo dosadno, nepotrebno i da se sastoji od čitanja crnih slova na papiru/ekranu. Daleko je to od istine. Opisano je tek prvi korak, no pravo nije samo ono što piše u zakonu i drugim propisima, pravo je skup najboljih praksi i ono što odgovara volji poduzetnika u konkretnom slučaju, a što onda kroz ugovor postoje privatni zakon i obvezujuće za ugovorne strane.

Pravo može okončati siromaštvo nacija. Meni je to apsolutno fascinantno. Nije to moja tvrdnja, postoji knjiga koju su napisali profesori s Berkeleya – Solomon’s Knot: How Law Can End the Poverty of Nations (Solomonov čvor: Kako pravo može okončati siromaštvo nacija), a koja govori o tome kako pravo stvara okvir u kojem se ekonomija može razvijati.

Konkretno, knjiga naglašava nekoliko područja prava i njihovo međusobno djelovanje: učinkovit ovršni sustav koji od plemenskog utjerivanja dugova jamči sudionicima pravnog sustava da će tražbine biti prisilno naplaćene od državne vlasti (ako ne ide nikako drugačije), kvalitetno sastavljeni ugovori koji će biti „samoispunjavajući“ ako se dogode u njima predviđene situacije (doći će do određenog učinka ako se situacija dogodi, kao kod algoritama, ako A onda B), a koji će sudovi moći učinkovito tumačiti (u slučaju potrebe), sustav prava vlasništva čije se stjecanje jamči pod jasnim uvjetima i jamstvo da se ono ne može oduzeti, pravo tržišnog natjecanja koje osigurava fair play (poštenu utakmicu) na tržištu.

Prema autorima, kapital, da bi bio uložen, treba povjerenje, koje pravni sustav osigurava. Knjiga se zove Solomonov čvor jer ukazuje na neraskidivu povezanost prava i ekonomije koji su se do početka 20. stoljeća proučavali u okviru jedne discipline.

Među recenzentima su Kristina Ercegović, Vedran Sorić, Saša Tenodi i Zoran Rajn, a svi ocjenjuju da je knjiga „Uspješna poslovna partnerstva“ nedostajala na našoj poduzetničkoj sceni. Zašto znanja o pravu nisu prisutnija kod nas kao dio opće kulture? Tim više što nepoznavanje propisa nije opravdanje za prekršitelje, što navodite i u svojoj knjizi.

Tako je, jedna od prvih stvari koje nauče studenti prava prvog semestra prve godine je da u pravu postoje tzv. pravne fikcije. Zbog funkcioniranja sustava, uzima se da nešto postoji, iako to zapravo ne postoji. Jedna od najpoznatijih i temeljnih pravnih fikcija je ta svatko zna pravo. Razlog tome je sprečavanje da netko nepoznavanje prava koristi kao izgovor za nepostupanje u skladu s njim. Tako se zakoni javno objavljuju u Narodnim novinama i, nakon što su stupili na snagu, smatra se da su svima poznati.

Stvarnost i praksa, naravno, pokazuje potpuno suprotno – poduzetnici ni građani (u dijelovima prava koji se ne odnose na poslovanje), ne poznaju pravo. Ne da ga ne poznaju, nego nemaju niti temeljnu sliku kako funkcionira sustav, osjećaj za situacije kada bi nešto moglo poći po krivu… Navedeno je, nažalost, normalno, budući da ne postoji sustavna edukacija o pravu za one koji ne studiraju pravo. Zanimljivo, edukacije o pravu nema čak niti na obrazovnim razinama kao što je MBA, a svaki manager, kao i poduzetnik, treba razumjeti osnove o pravu kako bi razumio što mu pravnici govore.

U praksi vidim da višegodišnji poduzetnici najviše znaju pravo, a oni su ga naučili kroz godine komunikacije sa pravnicima, na vlastitim pogreškama i pogreškama kolega poduzetnika.

Imate hrvatsku i američku diplomu, boravili ste na studiju u SAD-u i upoznali njihov pravni sustav. Kako Amerikanci rješavaju pravnu edukaciju poduzetnika? Jesu li američke knjige o pravu praktičnije i primjenjivije? Kako se američki poduzetnici educiraju?

Ne postoji sustavna pravna edukacija za nepravnike, kao ni kod nas, međutim, postoji više razlika. Postoje knjige, poput moje, gdje se na jednostavnim jezikom priča o pravnim pitanjima, a postoji i svjesnost (puno jače razvijena nego kod nas), da se svatko treba baviti onim u čemu je dobar, a ostalo prepustiti drugima koji su u tim pitanjima bolji od njega.

Postoji uvjerenje kod nas da su odvjetnici skupi, pohlepni, da piskaraju tamo neke (nepotrebne) dokumente koje osoba može pronaći na internetu samo da bi „uzeli pare“. Na stranu konkretne cijene (one su određene Odvjetničkom tarifom koju donosi Odvjetnička komora), nemjerljivo je jeftinije pravne pogreške sprječavati nego rješavati. Kao u medicini, prevencija, a ne liječenje uznapredovale bolesti odnosno požara koji je već zahvatio čitavu kuću.

Ne radi se tu samo o cijeni odvjetnika za sastav nekog dokumenta (npr. ugovora) u odnosu na cijenu sudskog postupka (cijena sudskog postupka višestruko premašuje cijenu sastava dokumenta, zbog broja radnji koje se poduzimaju), no često se ne razumije da je tu uključeno i puno drugih troškova: naknada drugoj strani s kamatama ako se izgubi spor, postupci naknade štete koji mogu višestruko premašivati osnovni ugovorni odnos, narušavanje poslovnog ugleda i konkretnog poslovnog odnosa, vrijeme i energija utrošeni u borbu s drugom stranom koji su se mogli utrošiti na vlastito poslovanje, privatne odnose i na ono što nam je važno.

SAD-u i europskim zapadnim zemljama su „puna usta“ compliance-a (usklađenosti poslovanja) i ESG-a jer su shvatili da je puno jeftinije (dakle bolje je za dobit koja će se na kraju isplatiti vlasnicima poslovanja), da društvo postupa proaktivno – da poduzima radnje kojima će biti compliant – usklađeno s propisima i sprječavati njihovu povredu, a ne plaćati kazne, izlagati se vođenju različitih postupaka, naknadama štete, umanjenju poslovnog ugleda. To dolazi i kod nas kroz propise EU o izvještavanju velikih korporacija, a mali poduzetnici će se trebati prilagoditi tome ako će htjeti poslovati s velikima.

U knjizi navodite objašnjenja za franšizu, licencu, equity, joint venture i ostale partnerske odnose u poduzetništvu koji su u primjeni kod nas i u svijetu. Neke od njih javnost je upoznala kad su dospjeli u crnu kroniku zbog pronevjera ili prevara. Može li se o odnosima u poduzetništvu i mogućnostima koje otvaraju učiti i na pozitivan način? Kakav je pristup na fakultetu i u poslovnim školama?

Apsolutno, knjiga je pisana u pozitivnom tonu – postoji golem potencijal u poslovnim partnerstvima, no kao, npr. električna energija, može biti i opasan ako se ne koristi na pravi način, a onda se nude rješenja kako pozitivno iskoristiti taj golemi potencijal, a spriječiti ili umanjiti opasnosti.

Ništa ili vrlo malo stvari i pojava na svijetu nije bez rizika. Npr. električna i nuklearna energija, cestovni promet. Unatoč činjenici da svi imamo saznanja o rizicima (električni udari, prometne nesreće), ipak navedeno svakodnevno koristimo zato jer njihove prednosti nadmašuju rizike, a koristimo rješenja kojima te rizike nastojimo umanjiti ili spriječiti (osigurač fidovka, prometni znakovi, ograničenja brzine, senzori na automobilima i sl.). Isto je i sa poslovnim partnerstvima. Postoje „fidovke“ koje se mogu aktivirati i mogu spriječiti ili ublažiti poslovne katastrofe.

O tim pitanjima, sa šireg aspekta, govori npr. i knjiga Dileme osnivača (Founder’s dilemmas) Noam T. Wassermana, koja je dugo bila New York Times bestseller. Autor, koji je profesor na američkom sveučilištu, ukazuje kako osnivači pri pokretanju poslovanja donose mnoge odluke. Upravo one koje se ishitreno donesu, mogu se kasnije pokazati kao ključne, uz malo ili bez mogućnosti za njihovu kasniju izmjenu. Moja knjiga je jedinstvena i u tome što se referira na poznatu poduzetničku literaturu, kao što je spomenuta knjiga „Dileme osnivača“, a onda te teme stavlja u hrvatski pravni kontekst.

Tri grupe razloga zbog kojih poslovna partnerstva ne uspijevaju su: nesvjesnost o pitanjima o kojima trebaju razgovarati i dogovoriti ih, a onda propuštanje sklapanja ugovora koji će taj dogovor učinkovito „zapamtiti“ i predvidjeti učinkovite mehanizme u slučaju povreda obveza iz ugovora. No čak i da poslovno partnerstvo ne uspije, moguće je predvidjeti mehanizam za korektan i civiliziran „razvod“ koji će zaštiti poslovne partnere i samo poslovanje.

/by

Luka Krejči: „Kuharica prezentacija“ ruši zabludu da su prezentacije dosadne

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Koliko je uspjeh projekta povezan s dobrom prezentacijom već je dobro poznato u poslovnom svijetu, ali kako osmisliti vlastitu prezentaciju da postane doživljaj i postigne cilj, ne zna svatko. Štoviše, Luka Krejči, autor knjige „Kuharica prezentacija“, tvrdi da dobrom prezentacijom postižemo cilj, ali odličnom prezentacijom možemo postići još više! U svojoj knjizi Luka Krejči kreće od sastojaka potrebnih za prezentaciju, preko pripreme, sve do posluživanja, odnosno odobravanja publike. Luka Krejči svojom „Kuharicom prezentacija“ ruši mnoge zablude o prezentacijama koji se smatraju točnima i primjenjuju, iako ih nitko ne provjerava. Često se ponavlja zabluda da je 93 posto komunikacije neverbalno, a samo 7 posto čini njen sadržaj. Iako ne treba podcjenjivati važnost izvedbe, najveći potencijal unapređenja kvalitete i rezultata naših prezentacija leži u jasnoći, zanimljivosti i uvjerljivosti njihovog sadržaja – ŠTO reći i ŠTO pokazati publici, tvrdi Luka Krejči.

Budući da su pogreške toliko česte da se prezentacije u pravilu smatraju dosadnima, Luka Krejči u „Kuharici prezentacija“ daje upute za prezentaciju koja će oduševiti publiku. Negativnim primjerima „Kuharica“ prilazi kroz karikaturu Hane Tintor i donosi prijedloge za provjereno praktičnije postupke.

Prema prvim podacima o prodaji može se zaključiti da je „Kuharica prezentacija“ odlično je primljena i da je takva knjiga nedostajala na našem tržištu. Kada ste i kako uvidjeli postali svjesni potreba tržišta i kako ste se odlučili napisati knjigu na temelju edukacija o prezentacijama?

Mislim da će se velika većina ljudi iz poslovnog svijeta složiti da su nam znanja o prezentacijama nedostatna. Na temelju 20 godina radnog iskustva mogu potvrditi da su dosadne i neefikasne prezentacije, nažalost, više pravilo, nego iznimka. Na nedostatak znanja bi još nadodao i često pogrešan pristup, a što je prilično opasna kombinacija. Potreba je stoga očita, a knjiga je samo nastavak edukacija koje provodim posljednjih 11 godina kako se direktno bavim prezentacijama. Ideja o knjizi postojala je tako već duži niz godina, samo nije bilo odluke, koncepta i ideje kako to sprovesti u djelo. Budući je doseg mojih edukacija ograničen, knjiga je upravo to što mi je trebalo da pomognem većem broju ljudi imati uspješnije prezentacije. Drago mi je da je to prepoznato i da je knjiga tako lijepo zaživjela. Jako me raduje činjenica da je prva naklada rasprodana u samo nekoliko mjeseci.

Knjiga je atipična jer, osim što je opremljena zaigranim karikaturama Hane Tintor, poučava na negativnim primjerima. Kako polaznici radionica prezentacija primaju učenje na vlastitim greškama? Kako se napreduje učeći na vlastitim greškama?

Atipičnost knjige je vrlo svjesna odluka. Naime, nikako nisam htio napisati „još jednu knjigu“. Iskorak iz prosječnosti koji pokušavam progurati s prezentacijama želio sam primijeniti i na knjigu. Kao i prezentacije, knjige također, osim „pametne“, trebaju biti i zanimljive te atraktivne. Posebno danas kada je toliko toga dostupno istaknuti se možemo samo ako učinimo korak više od drugih. Zato sam htio podići ljestvicu na svim poljima – od koncepta, sadržaja, dizajna, prijeloma pa sve do kvalitete papira. U ilustratorici Hani Tintor te dizajneru Marku Boroti našao sam prave partnere da ostvarimo tu viziju. Što se tiče negativnih primjera, ta odluka nije toliko svjesna, već počiva na spomenutoj činjenici da smo uglavnom okruženi lošim primjerima. Nezgodno je to što smo se nažalost toliko navikli na loše da to više ni ne uviđamo. Loša prezentacija je postala prosječna, a prosječna (u apsolutnim okvirima) se smatra dobrom. Moj veliki izazov u edukacijama, pa tako i u knjizi, je osvijestiti ljude da to kako smo oduvijek radili možda nije najbolji način te da možemo puno bolje. Kako su ljudi različiti, tako tu poruku svatko primi drugačije. Naravno da ima i slučajeva gdje neki to teže prime te se probudi ego i obrambeni stav, ali to je normalno kada je u pitanju rad s ljudima. Velika većina ipak razumije da poanta kritike nije da se netko osjeća loše, već upravo suprotno da im se pomogne raditi bolje i uspješnije. Pametnije je učiti na tuđim greškama, ali da bi nešto zaista uvidjeli često je nužno i na svojim.

Na početku knjige navodite kome je sve knjiga namijenjena – đacima, studentima, menadžerima… svima kojima je zadatak prezentirati ideje Tko su najčešći polaznici edukacije iz prezentacija? Koliko je poslovni sektor svjestan potrebe edukacije iz poslovnih prezentacija?

Ako pogledamo tko sve ima potrebu nešto prezentirati, uvidjet ćemo da je riječ o vrlo širokom spektru ljudi. Moj primarni fokus svakako je svijet biznisa gdje su prezentacije svakodnevnica, a uloga im je strahovito velika jer uspješnost mnogih ideja, proizvoda ili projekata ovisi o tome kako su prezentirani. Mnogi to ipak ne vide jasno te eventualni negativan odgovor publike na njihovu prezentaciju pokušavaju opravdati raznoraznim alibijima, a vrlo često naša najslabija karika upravo je naša prezentacija. I tu ne govorim toliko o nastupu i izvedbi, već primarno o sadržaju prezentacije: što govorimo, kojim redoslijedom, što pokazujemo na nekim slajdovima, kako argumentiramo svoje tvrdnje itd. Rad na izvedbi svoj puni smisao dobiva tek kad riješimo pitanje sadržaja i suštine. Šire od svijeta biznisa, studenti i đaci sljedeća su skupina koja sve više koristi prezentacije. Završni radovi u mnogim predmetima i kolegijima rade se upravo u formi prezentacije. Nažalost, znanja za napraviti kvalitetnu prezentaciju ili nisu dobili uopće ili su dobili pogrešne savjete. Naime, imam upute za izradu prezentacija od mnogih obrazovnih institucija i nažalost mnogo toga što tamo piše upravo je suprotno od onog što treba napraviti. Izuzetno me žalosti što kreiramo nove generacije koje rade „kako se oduvijek radilo“ unatoč najboljoj svjetskoj praksi koja kaže drugačije i brojnim istraživanjima koja to potvrđuju.

Navodite da je knjiga o prezentacijama novost na našem tržištu, ali globalno tržište ima šarolik izbor knjiga o prezentacijama. Koliko za naše tržište ipak znači priručnik domaćeg autora? Po čemu je „Kuharica“ na našem tržištu u prednosti pred priručnicima stranih autora?

Tu sad dolazimo do psihologije i do činjenice da je domaća knjiga i domaći autor možda više nedostatak nego prednost. Vrlo često nam se strano čini boljim od domaćeg te imamo niz primjera iz raznih društvenih sfera gdje je ljudima lakše bilo uspjeti vani nego doma. Radi se o poznatom sindromu malih naroda. Utoliko mi je draže što knjiga unatoč tome ostvaruje dobre prodajne rezultate. Čitam više-manje sve što na temu prezentaciju izlazi na globalnom nivou te vidim da su problemi i izazovi s prezentacijama svugdje isti. Domaća situacija nije ništa bolja, ali niti lošija od one u Njemačkoj, Americi, Bugarskoj ili Čileu. Tako i sve te knjige ne mjerim prema tome odakle dolaze, već koliko su kvalitetne. Jednako očekujem i od drugih te ne igram na nikakvu konkurentsku prednost temeljem geografske, jezične ili neke druge pripadnosti.

Priprema li „Kuharica prezentacija“ nova iznenađenja? Razmišljate li o izlasku na strano tržište? Što novo „Kuharica prezentacija“ nudi stranoj publici?

Nastavno na prethodno pitanje, u planu je prijevod knjige na engleski jezik te izlazak na globalno tržište. Spomenuo sam da su problemi svugdje isti, a vrlo subjektivno vjerujem da je „Kuharica“ itekako dovoljno kvalitetna za borbu za pozornost globalnog čitatelja. Kako se ne mogu mjeriti s resursima autora iza kojih stoje globalne izdavačke kuće, tako tu još više računam na borbu kvalitetom sadržaja, ali i atraktivnošću knjige. Nadam se da će veliki trud i ulaganja u dizajn, prijelom i ilustracije biti to što će omogućiti da se knjiga istakne u konkurenciji tisuće drugih knjiga o prezentacijama. Ne znam kako će završiti, ali radujem se tom izazovu.

/by

Bogdan Božinović: Ljepotu partije čini logika i njezina savršena pravednost

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

Šahovske partije mogu biti napete kao krimić i katarzične kao oluja, osobito ako se doživljavaju kroz osjećaje igrača u dvoboju. Knjigu komentiranih šahovskih partija, sa svim žestokim emocijama koje prate šah, napisao je Bogdan Božinović, šahovski (FIDE) majstor i trener, kantautor, šansonjer, pjesnik, grafički dizajner, aranžer koji za sebe kaže da je rođen s „atavizmom renesansnog čovjeka“. Tako Bogdana Božinovića u njegovoj knjizi „Iskre na šahovnici“ predstavlja velemajstor Darko Anić. Knjiga „Iskre na šahovnici“ ima podnaslov „Od pacera do majstora“, a opisuje partije i šahovske drame koje je Bogdan Božinović dosad proživio te protivnike s kojima se susretao od kraja osamdesetih do danas.

Bogdan Božinović višestruki je prvak Hrvatske za gluhe, a sa šahovskim klubom gluhih „Silent“ postaje klupski viceprvak Europe u Hamburgu 2009. g. te potom također sa „Silentom“ osvaja naslov klupskog prvaka Evrope tri puta za redom. Kao član hrvatske reprezentacije gluhih postao je prvak svijeta u Estorilu (Portugal) 2010. g., viceprvak Europe u Bakuu (Azerbajdžan) 2005. g. te osvajač brončane medalje na Zimskim olimpijskim igrama gluhih u Chiavenni (Italija) 2019.g. Hrvatska reprezentacija gluhih šahista iznova osvojila titulu svjetskog prvaka u Varšavi 2022.

S Bogdanom Božinovićem razgovaramo o šahovskim dvobojima koje uživljeno opisuje u svojoj knjizi, o odnosima između šahovskih protivnika, tremi pred odlučujuće partije, o svjetskoj šahovskoj sceni, šahu s umjetnom inteligencijom te o njegovom šahovskom razvoju i o pisanju šansona.

Vaša knjiga „Iskre na šahovnici“ jedna je od rijetkih zbirki komentiranih partija kod nas, jer prvi put netko od hrvatskih šahista s jednom od majstorskih titula objavljuje zbirku svojih komentiranih partija. Kada ste i zašto odlučili opisati svoje šahovske okršaje?

Ideja za knjigu rodila se davno kad sam na turnirima počeo osvajati tzv.nagrade za ljepotu (što je danas, nažalost, isčezlo) a napisana je još prije trinaest godina no tek sad je, evo, ugledala svjetlost dana. Zašto sam je odlučio napisati? Ponajviše zato jer sam to – ja, pisanje je oduvijek način mog izražavanja a i stoga da ipak ostane svojevrsni dokument jednom iznimnom (šahovskom) vremenu kojeg više nikada nećemo živjeti.

Velemajstor Darko Anić primjećuje da u svojoj knjizi dajete „suptilnu analizu šahovske borbe, isprepletenu finim prikazima ljudske psihe i burnih, snažnih emocija“. Šahovske partije doista opisujete dramatično i emotivno, pa se pojavljuju divlji konji, nesretni lovci, prijeteće oluje i gubitak strpljenja koji se plaća. Kako se nosite s emocijama za vrijeme šahovske partije? Je li običaj poslije partije prokomentirati s protivnikom događaje na šahovnici?

Da. Dobar, neobavezni običaj bio je uvijek, nakon što se bura bitke na šahovnici stiša i partija okonča, prokomentirati igru s protivnikom. Svaka partija nosi drugačiji emotivni naboj i svaka je svijet za sebe. Kako se s time nosim? Kako se općenito šahisti s tim nose? Iskreno, ne znam što bih odgovorio, ne znam. Ali imao sam uvijek, barem mi se tako čini, prilično dobru samokontrolu.

Sa svojim klubom Silent osvajali ste titulu europskog prvaka nekoliko puta i igrali ste sa šahistima iz cijelog svijeta. Kako se pripremate za odlučujuće partije? Imate li tremu? Može li trema utjecati na igru?

Trema svakako može u određenoj mjeri utjecati na igru, kod nekog manje kod nekog više. Osjetio sam to na svojoj koži mnogo puta. No kako imam i iskustvo nastupa na pozornici pod svjetlom reflektora, s vremenom sam naučio nositi se s time. Nemam neki osobiti način pripreme, preferiram neku ugodnu šetnju. A što se tiče konkretne pripreme za protivnika citirat ću velemajstora Ognjena Cvitana koji mi je jednom duhovito rekao: “Vidiš, tu gdje tvoja priprema završava, moja tek počinje.“

Na nekoliko mjesta u knjizi govorite o ljepoticama, lijepim šahovskim partijama na kojima Vam protivnici čestitaju, a postoji i termin „pjegava ljepotica“ – lijepa partiju koja nije savršena. U čemu se sastoji ljepota partije? Kakvu ulogu pritom imaju emocije?

Ljepota partije može se ogledati u skladnoj, neprekinutoj misaonoj cjelini ili pak u nekom nenadanom, izuzetnom spoznavanju „istine“ kojeg nazivamo kombinacijom i koji je izdiže iznad prosjeka. Ljepota kao takva u šahu, kao i u koječemu drugome, uvijek je subjektivna kategorija premda ima neki objektivni okvir. Logika i njena savršena pravednost, bio bi možda taj okvir.

U sadržaju navodite imena svih svojim protivnika iz cijelog svijeta. Koje su zemlje danas šahovske velesile? Gdje su Indijci u šahovskom poretku, budući da je Indija domovina šaha? Dominira li srednja Europa i dalje u šahovskom poretku? Znači li to da je za šah presudan solidan standard i edukacija?

Šah je tek u dodiru s Europom postao igrom kakvu danas znamo pa nije čudo da su dugo (s ponekim američkim izuzetkom) europski šahisti dominirali no stvari su se u mnogočemu promijenile, puno je vode proteklo pa su danas šahisti Kine i Indije postali sila. Solidan standard, edukacija? Hmm… da, svakako ali što se mene tiče, kao i u svemu drugom, najvažnija je ljubav i strast, sve drugo je iza toga.

Jeste li igrali protiv umjetne inteligencije? Ako niste – zašto niste? Ako jeste – kakav je protivnik računalo?

Danas je tehnologija toliko napredovala da ni svjetski prvak nema šanse u ogledu s vrhunskim računalima tako da… nisam sklon takvom sučeljavanju. Šah je, ipak, igra za ljude. No sjajno su pomagalo u provjeri korektnosti vlastitih ideja i igre. Kako jednom duhovito reče velemajstor Zlatko Klarić – računala su nam donijela da srećom, ili nažalost, više ne možemo uživati u vlastitoj genijalnosti.

Rijetki su šahovski majstori koji pišu, naveo je međunarodni majstor Srđan Šale u svojoj recenziji, a Vi ste po mnogočemu izuzetak – pišete šansone i napisali ste knjigu o šahu. Kada ste se počeli baviti pisanjem šansona, a kada šahom? Kako ste otkrili svoje talente? Tko su učitelji koji su bili najveća podrška u razvoju na jednom i na drugom polju?

Poezija, kasnije i šansona, je dio mene od najranijih dana, a šah sam počeo igrati relativno kasno, koncem sedamdesetih ali ne s manjom strašću i ljubavi. Ne znam što bih odgovorio jer nikada nisam razmišljao o talentima ili rezultatu, bio sam samo beskompromisni, razuzdani homo ludens i vječni tragalac za ljepotom. Nekog posebnog trenera ni učitelja nisam nikad imao te nažalost (ili srećom?) u potrazi bijah sam, držeći se Nietzscheove: „Ne slijedi mene, slijedi sebe…“.

/by

Na Krvavom mostu najavljen treći zagrebački cosy krimić

Forenzičarka sa Srebrnjaka Irma Steeg i zagrebački policijski inspektor Borna Herman bili su prisutni barem glasovima na promociji romana „Ubojstva na Krvavom mostu“ Anđelke Kliment na mjestu radnje – na Krvavom mostu, u Knjižnici „Marije Jurić Zagorke“. Publika okupljena „na mjestu radnje“ doznala je da su krimići Anđelke Kliment – „Ubojstvo na Mrežnici i „Ubojstva na Krvavom mostu“ – adaptirani kao radio-drame i urednica Anika Rešetar-Drvar omogućila je publici u knjižnici da preko mobitela nakratko čuje odlomak iz radio-drame „Ubojstva na Krvavom mostu“, u kojoj Irmu Steeg i Bornu Hermana glume Biserka Ipša i Filip Juričić. Radio-drame po romanima Anđelke Kliment imaju po nekoliko tisuća pregleda, a upravo su krenule u obilazak festivala s kojih možda donesu i nagrade, napomenula je Anika Rešetar-Drvar.

Glavna junakinja romana Anđelke Kliment, Irma Steeg, je umirovljena forenzičarka koja se nakon karijere u londonskoj policiji vratila u Zagreb u mirovinu. Stjecajem okolnosti, svjedoči ubojstvu u toplicama na Mrežnici i uvučena je u istragu, tim prije što na slučaju radi njezin suradnik iz londonskih dana, inspektor Borna Herman. Volim Zagreb i prikazujem ga idilično u svojim romanima, napomenula je Anđelka Kliment. Borna Herman i Irma Steeg zato obilaze zagrebačke vedute, sastaju se u poznatim restoranima i slastičarnicama. U oba romana Anđelka Kliment primjenjuje detekciju na temelju intuicije. Irma Steeg čita sinkronicitete i poštuje njihove smjerove. U romanima se poštuje realan vremenski kontinuitet, jer prvi roman završava uoči epidemije korone, da bi se drugi nastavio nakon lock-downa.

Anđelka Kliment i Anika Rešetar profesorice su stranih jezika koje su se upoznale u gimnaziji u Križanićevoj – Anđelka Kliment predavala je engleski, a Anika Rešetar njemački jezik. Kako je čitala krimiće na engleskom Anđelka Kliment odvažila se i sama napisati jedan, a Anika Rešetar odlučila je pronaći način za objavljivanje. Nakon prvog, slijedio je drugi, a u knjižnici na Krvavom mostu Anđelka Kliment najavljen je i treći zagrebački cosy krimić.

Cosy krimići bave se likovima, psihološkim portretima osumnjičenih i u kojoj se otkriva počinitelj zločina, a kroz istragu upoznajemo istražitelje, njihove rituale i svakodnevni život. Najpoznatiji svjetski cosy krimići su romani Agathe Christie o  serija detektivu Poirotu te o istražiteljici Miss Marple.

/by

Božica Jelušić u Đurđevcu: Produktivni i kreativni gradovi izvan centra

Treba postati Telemah, koji baca koplje daleko u nevidljivi cilj i pogađa, da bi se dugoročno gradila velika književna karijera iz maloga grada – – odgovorila je Božica Jelušić na pitanje kako je, čvrsto ukorijenjena u zavičaj, uspijevala biti dio najutjecajnijih zagrebačkih umjetničkih krugova te osvajati najuglednije književne nagrade. Promocija autobiografskog romana „Teška ljeta“ Božice Jelušić u zavičaju, u Đurđevcu, bila je rekapitulacija plodne književne karijere i razgovor o životnim izborima, a večer u đurđevačkoj gradskoj knjižnici bila je puna zavičajne topline, podrške i prihvaćanja.

Roman “Teška ljeta” sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba i Grada Đurđevca, napomenula je urednica Sandra Pocrnić Mlakar i dodala da je promocija u knjižnici na Cvjetnom trgu u Zagrebu bila zahvala Zagrepčanima, a posjet knjižnici u Đurđevcu zahvala je Đurđevčanima. Biografski roman Božice Jelušić dosad je, osim u Đurđevcu i u Zagrebu, predstavljen i u ostalim gradovima koji se navode u romanu – u Virovitici i u Varaždinu – pa se Božica Jelušić kratko prisjetila epizoda iz svakog od gradova. U Virovitici je provodila gimnazijske dane, u gradiću nedaleko Varaždina je studirala, budući da je propustila studij u Brightonu. Zagrebačka epizoda odnosi se na sobu koja ju je uvijek čekala kod prijateljice Đurđe Sučević Fruk, u čiji stan su dolazili glumci, pisci, slikari, tako da je uvijek bila u središtu zagrebačke umjetničke scene.

U „Teškim ljetima“ opisani su i posjeti Poljskoj i Rumunjskoj, pa i SAD-u , no prije inozemstva Božica Jelušić je napomenula da ne smije zaboraviti Jugoslaviju, jer je bila pozivana i nagrađivana na festivalima u svim tadašnjim republikama na području jezika.

Govoreći o Đurđevcu kao svom životnom izboru, Božica Jelušić spomenula je nezaobilaznu likovnu scenu sedamdesetih, koju je pratila pišući recenzije i upoznajući se s istaknutim protagonistima, poput Ivana Lackovića. Osamdesetih godina pak, u Čakovcu je djelovao izdavački zavod TIZ Zrinski u kojem su urednici bili akademik Dragutin Feletar i Ernes Fišer i objavljivali četrdeset knjiga godišnje.

– Malo je poznato da su gradovi izvan centra vrlo produktivni i kreativni, a ljudi koji stvaraju dobro se poznaju, lako povezuju i međusobno uvažavaju. I to je najveća prednost života u provinciji – rekla je Božica Jelušić i dodala – Imam ljude koji me poznaju i razumiju, prihvaćaju moje hirove kao što su moji adrenalinski letovi paraglajderom. Čudim se kad me pitaju bojim li se letjeti iznad Podravine. U svojoj 72. godini, čega se još imam bojati?!

Svojim Đuđevčanima, Božica Jelušić je nakon promocije darovala pjesmu.

 

Ide cesta s jednim trakom,

Mali grad u ritmu finom:

Tu na pozdrav mahneš svakom,

Il’ prozujiš motorinom!

Nema ništa što te čudi,

Isti dani , ista lica…

Tvoja mjesta, tvoji ljudi:

Pošta, banka i knjižnica!

Na konopcu rublje kisne,

Ne dosáde iste klajde:

Kad težina duh pritisne,

Digneš se na paraglajder!

Grad ti dade karmu sporu:

Kuhaš pekmez, stišćeš čvarke.

Primaš radost i pokoru,

Iz škrinjice milodarke!

I kad trajno se odseliš

I ostaneš bez adrese,

Novom domu se veseliš:

Drava pepeo odnese….

 

/by