Augusta Benčić Ivančin: Predaleko smo otišli u nemaru i sebičnosti, probleme nećemo riješiti preko noći

Liste čekanja na mjesta u odgojno popravnim domovima su sve duže, rekao je terapeut Tomislav Vurušić na predstavljanju knjige Auguste Benčić Ivančin koja je romanom „Tigrasti dječak“ otvorila veliku temu o kojoj se rijetko govori – agresivna djeca u obiteljima su odgojni problem koji raste, a društvo ga zanemaruje. Augusta Benčić Ivančin pulska je spisateljica koja je dosad objavila tri romana – „Svingeraj“, „Jutro poslije stvaranja“ i „Tigrasti dječak“. U svakom od romana kombinira žanrove u različitim omjerima i svaki od njezinih romana bavi se (barem) jednom tabu-temom koja ostaje neosvijetljena u licemjernom društvu – svingeraj se bavi svingerskom scenom i mogućim zapletima u partnerskim odnosima, „Jutro poslije stvaranja“ je obračun sa zazorom od psihoterapije, dok je u „Tigrastom dječaku“ tema odrastanje agresivne djece u obiteljima koje ih štite sve dok ne dođe vrijeme za napuštanje obiteljskog gnijezda, a tada problem postaje društveni.

Na predstavljanju drugog izdanja romana „Tigrasti dječak“ u Zagrebu su, uz autoricu, govorili stručnjaci koji su svaki sa svog aspekta obradili roman. Terapeutkinja Alenka Kralj napisala je pismo glavnoj junakinji romana Sofiji, majci „tigrića“, u kojem joj pruža ruku jer razumije njezin strah i ohrabruje je na rast. Terapeut Tomislav Vurušić podsjetio je da agresivna djeca žele biti prihvaćena i da je svaka emocija prihvatljiva, što malim agresivcima treba pokazati, ali i naučiti ih izražavati emocije na adekvatan način. Gimnazijski profesor i gradonačelnik Pule Filip Zoričić iščitao je u romanu „Tigrasti dječak“ portret malograđanskog društva koje ne može riješiti probleme koje stvara, stoga ga treba mijenjati kako bismo djeci ostavili bolje mjesto za život.

S Augustom Benčić Ivančin razgovaramo zašto si je uzela u zadatak otvoriti teške teme, o odnosu medija prema odgojnim problemima koji tinjaju, o psihoterapiji, emocionalnoj inteligenciji te o najnovijem spisateljskom projektu – biografiji prerano preminule pulske stolnotenisačice Dine Pervan Rabelo.

Roman „Tigrasti dječak“ u Zagrebu ste predstavili uz jaku podršku terapeuta za rad s djecom i pedagoga, što ukazuje na ozbiljnost teme koju ste obradili u romanu. Koliko literatura može pridonijeti osvještavanju problema za koji mediji nemaju interesa, a struka nema resursa? Što mislite, odakle kolektivna naučena bespomoćnost u odnosu prema problemima u društvu koji tinjaju ispod površine?

Roman „Tigrasti dječak“ je i nastao u cilju osvještavanja problema te u suradnji sa strukom i institucijama. Literatura, osobito u obliku romana koji se lako čitaju i likova s kojima se čitatelji lako poistovjećuju, može pomoći, a koliko, ovisi o tome kakva su nam očekivanja. Ja sam, napokon, shvatila da se treba veseliti svakom koračiću naprijed i da najvažnije promjene ne nastaju preko noći, nego polako. Problem nasilnih maloljetnika sigurno nije nešto što možemo i trebamo rješavati preko noći, predaleko smo otišli u svom nemaru, sebičnosti i niskim pobudama da bismo tako brzo i olako vratili svoj dug i ispravili sve u čemu smo godinama griješili. Nas odrasle je ovo „moderno doba“ sažvakalo i ispljunulo, a da ni sami nismo svjesni kada i kako se to dogodilo? I sami sada živimo potpuno neprilagođeni u tom ubrzanom, nemilosrdnom svijetu interneta i medija, tugujemo za prošlim vremenima i odgajamo djecu za, kako je Tomislav Vurušić rekao, „svijet koji više ne postoji.“

Na predstavljanju knjige sudjelovali su terapeuti Alenka Kralj i Tomislav Vurušić te pedagog i pulski gradonačelnik Filip Zoričić, koji su predgovoru i pogovorima komentirali odnos prema „tigrastoj“ agresivnoj djeci. Rješenja nisu jednostavna, ali stručnjaci su i na promociji u Zagrebu pokazali kako trezvenost i znanje ohrabruju. Zašto ste se odlučili uhvatiti u koštac s tako teškom temom?

Oduvijek sam osjetljiva na djecu, svoju i tuđu, nikada nisam mogla stajati po strani kada se nanosi nepravda djeci, takve me scene duboko potresaju, ali bilo kakva akcija s moje strane, nažalost, nikada nije završila dobro. Osjećam da sam pronašla način da pomognem, a da pri tom ne žrtvujem sebe ili izložim svoju obitelj.

Terapeutkinja Alenka Kralj u pogovoru se obraća glavnoj junakinji romana Sofiji i postavlja pitanje postoji li pogrešna ljubav i odgovara da je za neke lekcije ljubav nužna. Koliko je vama kao autorici značila podrška terapeuta romanu „Tigrasti dječak“? 

Veliki sam pobornik psihoterapije, sama sam tijekom života u više navrata tražila podršku da prebrodim određena stanja duha i krize s kojima sam se borila. Svima nam idu na živce floskule, moda, „amerikanizacija“…. ja kažem da se sve događa s razlogom, ako je nešto floskula ili „moderno“, to samo znači da se često koristi i da puno ljudi ima potrebu za time i zato ne bi trebalo od tih stvari bježati. Da, svima nam je potrebna podrška u nekom obliku i trebali bismo si je (moći) priuštiti. Mislim da psihoterapija više nije tabu, ali još uvijek postoje ljudi koji je ne žele priznati, koji ne žele priznati da im je ona potrebna i oni koji su se razočarali jer nisu odmah pronašli pravog terapeuta ili oblik terapije koja im odgovara. Na našim dvjema održanim promocijama, a nadam se da će ih biti i više, uputili smo važne poruke, a jedna od njih je „Budite dobro za sebe i svoju djecu“. Citat iz knjige koji je odabrao Filip Zoričić kaže: „Zadovoljan roditelj jednako zadovoljno dijete. Znam da ti misliš da si zadovoljna, ali čovjek je socijalno biće i čovjek mora voljeti i biti voljen da bi bio potpun. Tvoja usamljenost, tuga i krivnja, kojih možda nisi svjesna, odražavaju se na Lovri. Ne možeš kompenzirati tu potrebu s ljubavlju prema djetetu.“

Terapeut Tomislav Vurušić napisao je pismo „Tigrastom dječaku“ i svoj djeci koja se osjećaju neprihvaćeno i reagiraju agresijom te pojasnio da emocije ne treba skrivati ni mijenjati jer sve su one valjane i prihvatljive. Ali, naša reakcija na emociju nije uvijek valjana i može nekoga povrijediti. Osim romana i literature, koje su još neiskorištene mogućnosti edukacije o emocijama i reakcijama? Profesor Filip Zoričić istaknuo je ulogu medija. Kako mediji danas educiraju o emocijama? Mogu li mediji biti praktičniji i korisniji za razvoj emocionalne inteligencije?

Mediji nam serviraju ono što mi od njih tražimo te je i nezainteresiranost medija rezultat naše nezainteresiranosti. Naravno da postoje, poput Filipa Zoričića u politici, i u medijima ljudi koji žele (i trebaju) mijenjati kolektivnu svijest i zainteresirati javnost za važne teme, treba ih biti i više, ali mislim da sve ide svojim tokom, onako kako treba ići i da će se promjene dogoditi. Život funkcionira baš kao i algoritmi u virtualnom svijetu – ako ste pesimist i tražite samo ono loše oko sebe, to ćete i vidjeti, ali ako se otvorite za dobre i pozitivne stvari i ljude, takvi će vam prilaziti i vidjet ćete promjene na bolje.

Od autorice „Svingeraja“ nije se ni mogla očekivati umivena, socrealistička priča o požrtvovnoj majci-žrtvi. U romanu ne štedite nikoga i izravno opisujete najniže strasti i erotske sklonosti odraslih. Kako reagira publika na erotiku u Vašim romanima? Je li eros dobar mamac za privlačenje publike? Uspijevate li svojim romanima publiku prenuti iz letargije?

Nije ni „SvingeRaj“ baš plitka priča, odnosno, kao i ono ranije s algoritmima – daje vam ono što tražite. Ima čitatelja koji su me čudno gledali kada sam ih pitala za mišljenje o prilično eksplicitnim opisima seksa u knjizi. Oni taj seks uopće nisu percipirali, bavili su se odnosima među likovima i uzimali iz te knjige ono što je njima bilo važno i potrebno. Drugi su pak najviše doživjeli scene seksa i očekivali su još (više) seksa u drugim dvjema knjigama (iako ga i u njima ima sasvim dovoljno). Meni je drago što sam privukla svu publiku i što svakome imam što dati. Mogu reći da sam ponosna što sam se pozicionirala u zlatnu sredinu. Eros ne koristim kao mamac, vrlo mi je važan u životu i kao takav neizbježan je u svim situacijama. Još jedan uspjeh kojim se ponosim je privlačenje muške publike. Ponekad mi se čini da čak imam više muških čitatelja nego ženskih, što je čudno za žanr(ove) u koji me svrstavaju. Čak i na promocijama sam imala gotovo podjednak broj muškaraca i žena u publici. Imam čitatelje koji nisu nikada u životu čitali, čak ni lektiru, kao i one kojima je lektira bila posljednja knjiga koju su čitali, a moje knjige kupuju, čitaju, ponovo čitaju i žele još. Imam u LGBT populaciji muškaraca i žena kojima sam „osvježila seksualni život svojim fantastičnim opisima seksa“ (citiram čitatelje) i heteroseksualne parove koji moje knjige čitaju zajedno, čak i parove koji su kupili dva kompleta knjiga da imaju svaki svoje primjerke (s posvetama).

Teme kojima se bavite u svojim romanima su raznolike i nepredvidive. Već pripremate četvrti roman o prerano preminuloj stolnotenisačici Dini Pervan Rabelo, čije ime nosi humanitarna memorijalna utrka koja se od 2020. godine održava u Puli. Što Vas veže uz Dinu Pervan Rabelo? Kako ste odlučili napisati njezinu romansiranu biografiju?

Moj je suprug bio Dinin trener, tako sam je upoznala i odmah me osvojila, ne znam postoji li uopće osoba koja ju je upoznala, a da nije bila odmah osvojena? Dina je bila osebujna osoba i jedino me strah hoću li pronaći (dovoljno) riječi da publici prikažem Dinu baš onakvom kakva je bila – uvijek, čak i u najtežim trenucima nasmijana, hrabra, spremna pomoći, beskrajno pozitivna, puna energije, optimistična, ona kao da je bezuvjetno voljela cijeli svijet. Snimala je, zajedno sa svojom sestrom i tatom, urnebesne skečeve cijelo desetljeće prije Reelsa, Tik Toka ili YT Shortsa, imala je zaraznu energiju i ozbiljne, zrele ciljeve i poglede na život. Nastavila je živjeti, nakon svoje smrti, u raznim oblicima i na raznim mjestima i to je ono što fascinira i što (nas) tjera na akcije koje ne znamo ni sami objasniti. Istog trena, kada smo dobili informaciju da je preminula, osjetila sam tugu i ljutnju i otpor. „Ne može takva osoba tek tako nestati“ pomislila sam i tada se rodila ideja o knjizi. Kuhala se dvije godine jer se nisam usudila prići s takvom idejom roditeljima, suprugu, najboljim prijateljicama. Smogla sam hrabrosti, otvorila se, podijelila svoje misli i ideje i tako je krenulo. Postoji li nešto suprotno Pandorinoj kutiji? To sam ja otvorila. Sva Dinina dobrota, ljepota duše i uma množi se i dijeli. Redoviti susreti s njezinim roditeljima dragocjeni su, kao i ogromna količina video materijala koji je Dina ostavila. Dina želi to podijeliti sa svijetom, ostaviti trag, a to što ona ima za podijeliti itekako treba primiti. Nisam još sigurna hoće li to biti samo biografija ili romansirana biografija jer, za sada, Dinin život ne daje baš prostora za romansiranje. Njezin je kratak život toliko bio ispunjen i zanimljiv, kao i svi akteri, likovi u njemu, da nema potrebe za „uljepšavanjem“. Urednik, Danijel Tatić, rekao mi je da se, za sada, ne zamaram formatom, da samo pišem. U konačnici, on će me usmjeriti i odrediti format u koji ćemo oblikovati rukopis.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by

Danijel Špelić: Skandinavci i Amerikanci brendirali su krimiće iz ruralnih područja, zašto ne bismo i mi?

Roman „Praznina“ treći je slučaj privatnog istražitelja Lukasa Huma, koji iz fiktivnog Trenkovca istražujući zločin putuje od Slavonije do Jadranskog mora. Danijel Špelić vrlo je produktivan autor, dosad je objavio deset romana i jednu zbirku priča, a uz kriminalističke romana piše i horor te znanstvenu fanstatiku. Lik privatnog istražitelja Lukasa Huma osmislio 2020. godine u romanu „Nestala“, a zatim ga razradio kroz roman „Svjedok“ 2021. Špelićevi krimići su detektivski intrigantni i dinamični, začinjeni dovoljnom količinom nasilja i drastičnih scena – u „Praznini“, primjerice, istragu pokreće nalaženje posmrtnih ostataka djeteta u prtljažniku starog automobila.

U ožujku je Danijel Špelić svojim Pakračanima priredio nezaboravnu večer jeze i trilera, kada je promovirao film „Granice straha“ koji je snimljen po njegovu romanu. Špelićev roman „Uljezi“ bio je predložak i za radio dramu izvedenu u Krimi petku na Prvom programu HR.

Uoči predstavljanja romana „Praznina“ na festivalu žanrova Dvotočka, s Danijelom Špelićem razgovaramo o njegovom glavnom junaku, traumama kao izvorima inspiracije, imenima i lokacijama u njegovim romanima, o romantičnim odnosima u krimićima te o posuđivanju likova među piscima i o suradnji koje razvija sa svojim kritičarima i prvim čitateljima.

Nakon „Nestale“ i „Svjedoka“, „Praznina“ je treći roman o slučajevima privatnog istražitelja Lukasa Huma. Može li se, barem u imaginarnom Trenkovcu, živjeti od posla privatnom istražitelja? Kako ide posao Lukasu Humu?

Kako uvijek pokušavam koliko mogu staviti osjećaj realnosti u romane o Lukasu, tako je i naša svakodnevica postala jednim dijelom njegove radne pozadine. Ne može živjeti od toga posla, mislim kako nijedan privatni istražitelj u Hrvatskoj ne može, zato se službeno vodi kao “vanjski suradnik” uspješnog odvjetničkog ureda iz Zagreba te odrađuje poslove za njih i svog šefa Jana Dvoriša, koji je i stari obiteljski prijatelj. Upravo sam u Praznini ubacio jedno poglavlje koje malo opisuje Humove “službene” poslove. Dozvola za privatnog istražitelja mu je samo alat koji mu omogućava lakše suočavanje s ljudima, ali i policijom, ako upadne u nepredvidljive probleme, jer mu daje službeni kredibilitet. Ne koristi je izvan službenih okvira i nije baš vjerojatno da će u doglednoj budućnosti dobiti klasični ured sa svojim imenom na vratima i živjeti samo od toga (smijeh). Također, ima i nešto ostavštine od pokojnog oca, kojom pomalo popunjava neradne dane. Namjerno sam malo dublje oslikao njegovu financijsku sliku jer su odavno prošli dani književnih junaka koji su se takvim poslom mogli baviti iz dosade ili znatiželje, živeći od zraka i viskija.

Lukas Hum u „Praznini“ istražuje slučaj nestalog dječaka, a u uvodu napominjete kako ste bili inspirirani slučajem koji pamtite iz djetinjstva – nestankom Vašeg vršnjaka na bazenima u Vukovaru. Zašto ste željeli posegnuli za traumatičnim doživljajem iz djetinjstva? Je li u bavljenje kriminalističkim romanima u osnovi bavljenje traumama, kolektivnim ili individualnim?

Nedavno sam prisustvovao večeri domoljubne poezije gdje je nekoliko autora reklo kako se s pisanjem stihova koji na neki način nose s tim starim sjećanjima i osjećajima, što je sjajno objasnilo kako pisanje, čak i fikcije, može imati terapeutski učinak ako tekstovi imaju nešto osobno od autora. Lukasovi romani su prepuni takvih osobnih detalja jer kroz njih znam razriješiti puno osobnih stvari, od odnosa s nekim ljudima, kritika društva ili jednostavno izgovoriti kroz pisanu riječ neke od svojih stavova. Bila je to pomalo moja osobna stvar, ali rezultat je bio taj što je posljedično i Lukas dobio izražen karakter, pa je to ispalo dobro na svim stranama, kako osobnoj, tako književnoj. Osobno ne bih rekao kako su kriminalistički romani, barem ne svi, bavljenje traumama, ali svakako imaju bolji prijem ako čitatelji mogu prepoznati nešto što su i sami doživjeli. Dok je radio na rukopisu kao lektor, profesor Ćurković mi je rekao kako je čitajući prepoznao likove, odnosno kako takve osobe postoje u stvarnosti, što je meni kao autoru bio kompliment jer ih i jesam stvarao po nekim uzorima iz naše svakodnevice te je tu na kraju ispala dvostruka dobit. S jedne strane postoji galerija likova koja je prepoznatljiva, a s druge je to ono nešto lokalno, domaće, hrvatska stvarnost koju svaki dan gledamo.

Trenkovac, Pakrac, Vukovar, Slatina, Jadran… u romanu kombinirate fiktivna i stvarna mjesta radnje. Zašto ste dio radnje ipak smjestili u stvarne gradove, iako je ishodište izmišljeni Trenkovac?

Nestala je radnjom potpuno smještena u Trenkovac (s kratkim izletima do mojeg rodnog Pakraca) i kao takva je bila funkcionalna zatvorena cjelina. To je moja osobna interpretacija kultne serije Twin Peaks. Trenkovac je ipak fikcionalizirana verzija Pakraca i Lipika, a problem kod stalnog ponavljanja istog mjesta radnje, koje je maleno, s možda 5-7 tisuća stanovnika, jest u tome što se nakon nekog vremena izgubi uvjerljivost potrebna za zanimljivost radnje. Primjerice, serija Ubojstva u Midsomeru, toliko dugo traje, da se otvoreno zbijaju šale kako tamo više ne može biti nikoga živog. Drugi razlog za proširivanje radnje jest i Lukasov karakter. Odlasci u druga mjesta stavljaju njegov lik u nezavidan položaj; ne poznaje područje, ljude i nema prednost domaćeg terena, ali ondje je i pokušava riješiti slučaj. Ta se njegova upornost svidjela ljudima, što je i mene pomalo iznenadilo jer dodaje još jedan sloj njegovu karakteru koji nije bio planiran. I volim istraživati, proučavati lokalna mjesta, čime na jedan osobni način upoznajem Hrvatsku i namjerno odmičem radnju od naših poznatih gradova kao što je Zagreb. Skandinavci su, kao i Amerikanci, napravili prepoznatljivi brend od svojih krimića koji se događaju u ruralnim područjima. Ne vidim nikakvu prepreku da to ne napravimo i mi.

Lukas Hum ima prijateljicu Vjekoslavu koju prati na vjenčanja i nju prvu poziva kad treba vožnju nakon riješenog slučaja. Njih dvoje imaju prošlost, ali oboje se ustručavaju ponovo započeti ljubavnu vezu. Zašto Lukas Hum nije romantičniji junak? Može li romantika u romanu ometati fokusirano praćenje kriminalističkog zapleta?

Takvo pitanje već sam dobio od nekoliko ljudi (smijeh). Lukasov odnos s Vjekoslavom je dobrim dijelom temeljen na nekim mojim odnosima. Općenito imam dobar odnos s bivšim djevojkama i znamo se ugodno ispričati upravo zbog prošlosti koju imamo. Taj element je trebao početi i završiti s Nestalom jer nakon nje nastavci nisu bili izravno planirani. Njihov odnos je također i odmak od obrazaca u kriminalističkim romanima. Oboje su imali dobre i loše veze i svatko na svoj način uzima mali odmor od emocija i koriste jedno drugo kako bi se oslobodili klasičnog ogovaranja kakvo viđamo u malim sredinama. Oh, prošetali su ulicom, sigurno spavaju zajedno – takve stvari. Element običnog prijateljstva nekako kao da ne postoji u ovakvim romanima, ili je veza ili je zamjeranje nakon razlaza, nema sredine. Što ne znači kako će takvo stanje potrajati jer ni ja ne znam gdje će njihov odnos završiti u novom romanu. Možda se posvađaju, možda završe zajedno, budućnost će pokazati (smijeh). Odrastao sam na američkim krimićima, pa je Lukas klasični lik iz hardboiled proze – zatvoren je, šutljiv, ne nosi osjećaje na rukavu. Emotivno se povezuje sa slučajevima na kojima radi, osjećaji su mu poticaj i motivacija da gura naprijed, ali ne funkcionira najbolje u nekim normalnim okolnostima. Cijeli je život proveo u blagoj izdvojenosti od društva i osjeća se opušteno i ugodno u samotnjaštvu, zbog čega je tu i određena suzdržanost kod ponovnog upuštanja u vezu s Vjekoslavom jer više cijeni njihovo prijateljstvo. Kako sam kaže, ona mu je jedini pravi prijatelj, što je i zgodna ironija kada se u obzir uzme njihova prošlost. Emocije nisu loše za kriminalističke romane, ali romantika prečesto završi u klišejima, nakon čega čitatelji više nemaju pravi interes za likove. I ako se nespretno izvede, čitatelji mogu dobiti dojam kako čitaju dva različita romana (ljubavni i kriminalistički) koji je nasilno spojen u jedan, ali nijedan ne funkcionira kako treba.

U uvodu zahvaljujete piscima Renati Glogoški Pavoković i Vladimiru Vujinoviću iz čijih ste romana posudili likove i, kako kažete, vratili ih neoštećene. Kako ste izabrali likove koje ćete posuditi? Koje su spisateljske zamke kombiniranja fiktivnih likova? Očekujete li da pisci od kojih ste posudili likove uzvrate uslugu?

Pa, Vladimir Vujinović je već napisao roman Slamar, drugi slučaj inspektora Filipa Vujića, gdje se spominje Trenkovac, a jedan mali lik je Inspektor Špelić, tako da ja u Praznini ustvari njemu malo vraćam uslugu (smijeh). Do naše je “suradnje” došlo slučajno, kako to već ide. Jako mi se svidio njegov roman Jutarnja zvezda, imao je svježinu u žanru, lika koji je odudarao od klišeja i kada sam počeo raditi na trećem Lukasu, pala mi je na pamet povezati dva lika kroz jedan razgovor. Nisam ga želio samo spomenuti već učiniti aktivnim dijelom radnje, što mi je otvorilo vrata za još malo proširivanja radnje u drugu državu. Htio sam ovaj slučaj učiniti teškim, ali da ipak neke informacije budu dostupne kroz drugu osobu. U prvoj verziji tu je bio neki bezimeni lik, ali kada mi je došla ideja o spajanju dva moderna kriminalistička lika, nije mi davala mira sve dok je nisam stavio na papir tek toliko da vidim kako će zvučati. I zvučalo je dobro, pa sam to još malo razradio do konačnog oblika. Nas dvojica smo sada postali nešto kao Stephen King i Lee Child koji su spomenuli junake ovog drugog u svojim romanima (smijeh). Slična stvar je ispala i s Fani, glavnom junakinjom Renatina romana Ukradena ruža. Već sam znao kako će radnja Lukasa odvesti do Jadrana i kada sam čitao Ukradenu ružu, pomislio sam kako je to neobičan ljubavni roman. Fani je zanimljiv lik, čitatelji je možda neće zavoljeti odmah, ali će ih zaintrigirati kako će riješiti svoje probleme. Opet, učinilo mi se zgodno ubaciti lik koji je doslovno verbalni uragan, s kime bi Lukas mogao imati zanimljiv razgovor. Jedno je vodilo drugom i na kraju se pokazalo kako je to ispalo bolje od očekivanog jer u nekim od pozitivnih kritika upravo su njihova poglavlja izdvojena kao najbolja. Najveća zamka bila je izbjeći pretvaranja njihovih likova u vlastite kreacije koje bi nosile samo ime. To su razrađeni karakteri drugih autora s vlastitom osobnošću i ja sam to morao poštovati. To je pomalo nezgodno za provesti jer kao pisac želite sve promijeniti, ali i suzdržanost je dio procesa učenja pisanja.

Likovi u romanu zovu se Bernard Herak, Kristijan Valentić, Simon Janssen… Kako dajete imena svojim likovima? Kako je Lukas Hum dobio ime?

Kada sam tek počinjao pisati, davao sam imena svojih prijatelja likovima koji su imali izmišljene karaktere. To je bilo simpatično, ali dogodilo se nekoliko puta da su mi ljudi znali prići i upitati jesam li dao ime po njima, ovo ili ono, nakon čega sam to prestao raditi. Uglavnom, ako lik ima veću minutažu, gledam da ime ima malo jači odjek i da je meni nepoznato, kako se netko ne bi povezao s njim. Tu je i zemljopis, naravno, pa ponekad lik dobije ime zbog zemlje u kojoj živi (kao Simon Janssen). Što se tiče samog Lukasa, tu je malo poduža priča. Nestala je, u svojoj prvoj radnoj verziji, trebala biti svojevrsna obrada Tamne strane, romana koji je imao jako loš marketing po objavljivanju te je praktički nepostojeći. Glavnik lik je bio Martin Gundulić, ali kada je radnja počela skretati u svoje originalne pravce, pomislio sam kako bih trebao potpuno promijeniti lik. Svježi početak, nove zamisli, originalne ideje i sav taj jazz. I u tom sam vremenu gledao seriju Banshee koja mi je bila odlična. Glavni lik se zvao Lucas Hood, što mi se činilo kao stvarno dobro ime lika. Kako je to rekao Ian Fleming; kratko, moćno, pamtljivo. I imalo je taj internacionalni prizvuk, što ga je izdvajalo od klasičnih, domaćih imena. Lucas je tako postao Lukas, a prezime Hood naša domaća verzija, Hum. Kako je to trebao biti jedan roman, bez nastavaka, mislio sam kako je to to, zbog čega me ugodno iznenadilo kada se ime svidjelo čitateljima kao još jedna karakterna osobina samog lika. Sada znam kako se osjećao Fleming, koji je samo želio da mu lik zvuči obično, kao vozač kamiona, a ne tajni agent, kada se ime James Bond proširilo među čitateljima kao prepoznatljivi trademark. Ponekad jednostavne spisateljske odluke znaju imati zanimljive posljedice.

Pisanje je samotnjačka djelatnost, ali vi ste vrlo druželjubiv pisac – povezani ste s kolegicama i kolegama okupljenima oko Naklade Bošković, a imate i vlastite beta-čitače čije savjete uvažavate. Kako ste skupili tako korisnu ekipu suradnika? Kako funkcioniraju poslovno-prijateljske suradnje?

Ja pišem, oni kritiziraju, tako naš odnos funkcionira (smijeh). Sve se to dogodilo slučajno. Upoznali smo se, shvatili kako imamo neke slične poglede na književnost i procese pisanja. Njima se sviđa moje pisanje, stil, radnja, sve to, što je velika prednost jer ništa ne rade zbog neke poslovne dužnosti već ih čistog užitka, na čemu sam im zahvalan. Gledano s moje strane, bez njih moji romani ne bi bili tako dobri i imali bi neravnina koje ja kao autor ne vidim, a kako smo svi pomalo tvrdoglavi i jaki karakteri, zna doći i do malo ozbiljnijih rasprava, galame i vikanja (smijeh). No, oni su mi nevjerojatno velika pomoć jer nisu pristrani kao ja. Kao autor znam priču, sve mi je jasno, znam konstruirati roman i opisati likove. U mojoj glavi sve to fino funkcionira, no oni su oči običnog čitatelja koji će vidjeti rukopis kada dođe na police knjižnica. I kada oni kažu da nešto ne štima, nedostaje objašnjenje ili kad lik napravi nešto izvan karaktera, to zna biti podložno raspravi i ne znači uvijek kako ću uvijek prihvatiti sugestiju, ali ću pošteno razmisliti i prihvatiti bez prigovora kada treba jer čine rukopis boljim. To što smo prijatelji daje im otvorene ruke da budu direktni i iskreni, nema povlađivanja jer preko njih doznam kvalitetu napisanog, kao i uvjerljivost i sve ostalo, kao što su ritam, opisi, tehničke strane rukopisa. I to je sjajna stvar, to nabacivanje idejama i prijedlozima jer svi smo tu da napravimo roman boljim proizvodom. Mislim kako sam ja veći sretnik što poznajem sve njih jer ponekad moraju trpjeti moje egoistične ispade i lupanje nogom i izjave kako ja znam najbolje (što očito ne znam) nego oni mene upravo zbog svega spomenutog (smijeh). Sjajna mala kreativna grupa ljudi koja voli književnost i koju bi svaki pisac trebao imati uz sebe.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

/by

Marijana Šimunić Raič: Potencijal čišćenja kao biznisa je velik, za one koji znaju

Profesionalna čistačica koja piše priče – jedinstvena je Marijana Šimunić Raič, koja je nedavno objavila svoju drugu knjigu. Prvu knjigu „Čišćenje na prirodan način“ objavila je 2019., a u njoj su savjeti o zdravstveno neškodljivim sredstvima za čišćenje i o ekološkom održavanju stambenih i poslovnih prostora. Drugu knjigu „U vilama hrvatske elite“, objavila je ovog proljeća. Nakladnik Tomislav Birtić ocijenio je da Marijana Šimunić Raič piše bolje od mnogih novinara jer je u pričama „U vilama hrvatske elite“ pokazala talent, duhovitost, zapažanja i vještinu vođenja priče.

Marijana Šimunić Raič rođena je 1971. u Somboru, Bila je nemirno dijete koje je uživalo samo u čitanju i pisanju priča, ali završila je srednju školu. Kao spremačica radila je u zapadnoj Europi, u Velikoj Britaniji i Danskoj, a i u Hrvatskoj, tako da je taj posao postao njezina profesija. U slobodno vrijeme piše priče s kojima osvaja prva mjesta na natječajima. Majka je troje djece.

Svestrana Marijana Šimunić Raič voli svoj posao i održava zanimljivu komunikaciju s ljudima s kojima radi, što se može vidjeti iz njezine druge knjige. Razvoj posla je zapeo na širenju i zapošljavanju. Budući da kod nas ima više ekonomista i menadžera nego uspješnih i veselih čistačica, može se pretpostaviti da će Marijana Šimunić Raič naći način za razvijanje svog posla. Tim prije što, kako kaže u intervjuu, sa svim svojim zaposlenicima je postala prijateljica, a smatra da je empatija nepoželjna osobina za razvijanje biznisa. Je li doista tako pitaju se danas mnogi šefovi.

Knjigu „U vilama hrvatske elite“ napisali ste na temelju vlastitog iskustva, radeći kao čistačica. Kako ste došli na ideju napisati knjigu o sjaju i bijedi bogatih i moćnih? Kakve reakcije očekujete? Kako se iskrenost u knjizi može odraziti na Vaš biznis ekološkog čišćenja?

– Ideja o pisanju knjige na temu odnosa prema spremačicama i svim ljudima koji rade poslove gdje nije potrebno formalno obrazovanje, je došla iz potrebe da progovorimo o toj nepravdi. Očekujem podršku „malih“ ljudi, ali i kritike. Imam dovoljno godina da mogu očekivati sve. Ne znam može li se iskrenost u knjizi odraziti na moj posao, ali sumnjam. Likovi ove knjige su inspirirani s više raznih, međusobno nepovezanih, osoba i dijelom inspirirani stvarnim događajima. Ovo je djelo fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.

U knjizi navodite neugodnosti koje ste imali kao čistačica zbog obijesti i samovolje poslodavaca. Kako ste ipak godinama izdržali u tom biznisu? Kako se branite od pretjeranih prohtjeva i nemogućih zadataka? Ima li poslodavaca s kojima se lako možete dogovoriti o uvjetima rada?

– Izdržati je, iz sadašnje perspektive, prejaka riječ. Promatrajući ljude na njihovim radnim mjestima, kao i u domovima, svi mi u nekom dijelu našeg života trpimo. Uvrede, nepoštovanje, podmetanja i sve što dolazi od ljudi koji nisu zadovoljni sami sa sobom. Jer, zadovoljan čovjek nema potrebu ikoga omalovažavati. Poznajem ljude na visokim pozicijama u firmama, koji trpe nekog iznad njih. To je normalno. „Izdržala“ sam jer sam na svaku neugodnost pomislila da sam sretna što ne moram s njima živjeti. Prije se nisam branila od nemogućih prohtjeva, nego sam ih ispunjavala. Sada kažem ako nešto nismo u stanju napraviti. Ja više nemam poslodavce, nego klijente. Ima među njima i onih s kojima je lako sve dogovoriti, ali i onih s kojima nije. Čišćenje je postalo skupo, pa ljudi za svoj novac traže sve više i na to imaju pravo. Samo da sve korektno iskomuniciramo.

Nakladnik Tomislav Birtić kaže da pišete bolje od većine novinara. „U vilama hrvatske elite“ nije prva Vaša knjiga. Prije dvije godine objavili ste knjigu „Čišćenje na prirodan način“ u kojoj savjetujete kako pripremiti ekološka sredstva za čišćenje koja primjenjujete u svom servisu „Eko Dom“. Koliko knjiga pridonosi razvoju posla?

– Moj priručnik nije pridonio razvoju posla, ali to nisam niti očekivala. Želim samo da ljudi shvate da se može čistiti bez pretjerane uporabe kemikalija. Zbog sebe i svojih bližnjih.

Kakva je kod nas potražnja za ekološkim čišćenjem neškodljivim sredstvima? Koliko zapadne zemlje koriste ekološka sredstva za čišćenje?

– Mislim da je potražnja za ekološkim proizvodima i dalje nedovoljna. Čistila sam u Danskoj godinu i pol. Niti oni ne koriste dovoljno ekoloških sredstava. I dalje su kemijska sredstva sveprisutna.

Namjeravate li s vremenom zapošljavati i širiti poslovanje? Kakav je potencijal čišćenja kao biznisa?

Što se tiče širenja poslovanja, pokušala sam, ali mi ne ide. Nisam tip vođe, nisam osoba koja zna voditi veći tim. Ne znam kritizirati, sa svim sam radnicima postala prijateljica, a tako se ne može biti šefica koji širi posao. Potencijal čišćenja kao biznisa je velik, za one koji znaju.

Kakvi su spisateljski planovi? Imate li ideje za nove knjige?

– Za sada nemam planove. Ideju imam.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by

Josipa Končinski: Samosuosjećanje umjesto samokritike i samosaželjenja

Kartice s pozitivnim porukama kod nas su poznate i popularne, iako je malo naših autora koji objavljuju vlastita izdanja kartica namijenjenih osobnom rastu. Josipa Končinski mlada je psihologinja koja je objavila autorski komplet kartica na kojima je pozitivnim porukama obradila temu samosuosjećanja. Kartice je objavila Naklada Nika, a na njima su motivi cvijeća vedrih boja i poruke ohrabrenja i podrške kojima se fokus usmjerava prema sebi i usmjerava na odgovornost za svoj osobni rast.

Umjesto da nastojiš biti još bolja, pokušaj biti više svoja. Mali koraci dovode do promjene. Što bi učinila osoba koja voli sebe? Takve i slične poruke na „Karticama samosuosjećanja“ zaustavljaju i nježno usmjeravaju na osluškivanje vlastitih potreba i ciljeva. Namijenjene su smirivanju uma i tijela, osvještavanju očekivanja od samih sebe i poruka koje si upućujemo u svakodnevnim situacijama kada doživljavamo pobjede i poraze. Rad s karticama omogućuje oslobađanje osvještavanje negativnih uvjerenja i formiranje pozitivne slike o sebi.

Josipa Končinski završila je psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Bavi se osobnim rastom i iskustvo je stjecala radeći s djecom i roditeljima u Domu za nezbrinutu djecu i na liniji za savjetovanje Hrabri telefon. Upoznala je razne psihoterapijske pravce kao što su kognitivno-bihevioralna psihoterapija, gestalt, logoterapija i tjelesno orijentirana psihoterapija. Mlada psihologinja djeluje multimedijski i na svojim društvenim mrežama i podcastu objavljuje savjete i upute za osobni rast, a razvila je i program „Pobrini se za sebe“ namijenjen ženama koje žele odbaciti nepotreban teret koji su si nametnule.

S Josipom Končinski razgovaramo zašto razvijamo samosažaljenje i kako ga se osloboditi, kako su nastale „Kartice samosuosjećanja“, kako se koriste kartice i kako djeluju, kolika je danas osviještena potreba za osobnim rastom i kakva je uloga medija u psihološkoj edukaciji i prevenciji.

Zašto na teškoće reagiramo samokritikom i samosažaljenjem? Kako takva navika nastaje?

Ukratko, zato što nemamo kvalitetan odnos sa sobom. Kakav odnos sa sobom onda imamo? Onakav kako nam je to zrcalila naša okolina od malena. Što smo gledale, učile, usvojile da je ok, da tako treba, da je to normalno i tako treba biti, da ne zaslužujemo više, da smo sigurno mi krive i da nismo dovoljno dobre… itd. Ono što smo dugo slušale o sebi uvuče se u nas i postane jedno duboko (često nesvjesno) uvjerenje. Budući da je to postalo i naše uvjerenje, počinjemo se i same tako odnositi prema sebi (ne usuđujemo se probati ili željeti ili tražiti više, a od sebe uvijek očekujemo još davanja, poboljšanja, predbacujemo si pogreške ili zamjeramo što nismo onakve kakvi mislimo da bismo trebale biti,…). U konačnici nas preplavi negativnost i počnemo same sebe žaliti te tražimo validaciju od drugih koji će nas podržati u našem sažaljenju nad samom sobom. Tu smo već dobrim dijelom odustale od sebe i jedina satisfakcija nam je povezivanje u međusobnom jadanju. Problem je što je to u stvari začarani krug u kojem nema rasta i nema izlaza dok god ne odlučimo preuzeti odgovornost za svoj život i počnemo voditi drugačiji unutarnji dijalog.

Samosuosjećanje je protuotrov samosažaljenju. Ono nas susreće u vlastitoj boli s puno nježnosti, ali zadržava širu perspektivu, vidi i našu snagu. Tako nam pomaže mijenjati odnos koji imamo sa sobom i voditi sebe kroz sve životne situacije.

Kako ste se odlučili upute o samosuosjećanju tiskati na karticama i zašto baš samosuosjećanje kao tema? 

Sve bi vjerojatno još uvijek bilo samo ideja da me Kata Ivanković Marić, urednica Naklade Nika nije sama kontaktirala i predložila projekt s karticama. Tad sam bila usmjerena na osvještavanje javnosti i upoznavanju sa samosuosjećanjem. Međutim, ono što sam primijetila je da od silne priče, koja je potrebna da dobijemo jedan širi kontekst, na kraju nam je potrebno da „sjedne“ suština onoga što je ispričano. Kartice, u biti, nose tu suštinu. Samosuosjećanje sam odabrala kao temu zato što je ono temelj kvalitetnog odnosa sa sobom, odnosa u kojem znam sebi biti prijatelj i podrška, a ne najveći kritičar i saboter. Puno puta sam se susrela s ljudima koji žele više samopouzdanja, žele poboljšati odnos s partnerom, žele naučiti postavljati granice. Sve su to važne teme osobnog razvoja, ali neće moći postići održivu promjenu ako osoba prvo ne izgradi kvalitetan odnos sama sa sobom; odnos koji je temeljen na ljubavi i prihvaćanju sebe.

Zato pričam o samosuosjećanju; kako žene ne bi išle raditi na odnosu s mužem, prijateljicom, mamom, djetetom,…a da pritom ne upoznaju i izgrade prvo odnos koji imaju sa samom sobom. Jer će u suprotnom, radi odnosa sa drugim, izgubiti i odustati od sebe.

Kartice razne tematike vrlo su popularan medij, vidimo to po stranim izdanjima koja stižu na naše tržište. Kako kartice funkcioniraju? Kako uspijevamo otvoriti karticu koja nam treba i vidjeti uputu koja će nam pomoći? 

Temeljem stručnih znanja iz edukacija, individualnog rada s klijentima, ali i osobnog terapijskog iskustva kartice su napravljene s ciljem da osobu postepeno dovedu do samosuosjećanja. Svaka kartica govori o nekom aspektu samosuosjećanja. Promišljajući o napisanim izrazima, odgovarajući na pitanja i provodeći vježbe, osoba polako dobiva iskustvo njegujućeg i podržavajućeg odnosa sa sobom. Za početak, bilo bi dobro da osoba svaki dan uzme jednu karticu redom kojim su poredane kako bi se upoznala s temom. Nakon toga, može birati dva načina kako konzumirati kartice. Jedan je da nasumično izvuče karticu i pokuša otkriti kako se baš ta kartica na nju odnosi taj dan i što joj donosi. Drugi način je da s ciljem potraži karticu koja joj baš treba za taj dan. Ovaj drugi način je dobar kad osoba već poznaje kartice i prepoznaje u sebi potrebu za nekom od njih. Kartice su napravljene kao koncentrat biti suosjećanja prema sebi i funkcioniraju po principu projekcije. Budući da su vrlo sažete mogu se primijeniti za različite životne situacije.

Kao mlada psihologinja usmjereni ste na multimedijsko djelovanje – snimate podcast, objavljujete intervjue i vodite individualna savjetovanja. Kakav je interes za psihološku edukaciju i prevenciju? Jesu li mladi skloniji potražiti pomoć stručnjaka kod krize na poslu ili u privatnom životu?

Iskreno, ne mislim da je u pitanju prevencija jer mi se javljaju žene koje su već primijetile kod sebe neke oblike ponašanja ili stanja koja ima se ne sviđaju i uviđaju da može drugačije. Znači, već postoji stanje koje se želi mijenjati. Za edukaciju su vrlo otvorene i vidim da osluškuju, upijaju i zanima ih upoznavanje sebe, ali i prepoznavanje što se to s njima događa. Većinom su to žene koje su završile neko formalno obrazovanje do neke srednje dobi. Kod mlađe pak populacije (do 23 g.) ili zrelije (50 +), primjećujem da je presudna određena doza zrelosti i otvorenosti za učenje i nova iskustva da bi se mogao ostvariti neki ozbiljan rad i promjena.

Koliko su mediji korisni u psihološkoj edukaciji i prevenciji? Postoji li potreba za znanjima iz psihologije koja bi se mogla zadovoljiti većom prisutnošću u medijima? 

Mediji imaju veliku moć u upoznavanju ljudi s novim temama i normalizaciji drugačijeg odnosa sa sobom i s drugima. Puno žena mi je došlo upravo preko online svijeta, jer su čule negdje moj podcast, vidjele post ili članak koji je rezonirao s njima, ali i otvarao im uvide u mogućnosti za nešto više. Mediji mogu biti upravo taj prozor u svijet mogućeg. Ako se nalazimo u okruženju koje je nepodržavajuće, koje nas ne razumije, koje ne dijeli ili ne vjeruje u naše snove, putem raznih medija možemo čuti, vidjeti ili stupiti u kontakt s ljudima koji nas zbilja vide, čuju i daju podršku. Možemo otkriti čudesan sadržaj i ljude te dobiti podršku kakvu nikad ne bismo našli u trenutnom okruženju kroz samo par klikova što istražujemo po internetu. Danas imamo znanja, poznajemo vještine i alate koji zbilja pomažu i koriste u suočavanju  s raznim životnim nedaćama. Potrebno je to proširiti, učiniti dostupnim ljudima, kako bi se društvena svijest mogla mijenjati na globalnoj razini. Većinom do takvog sadržaja dolaze ljudi koji ga svjesno traže jer znaju da im koristi. Samo zamislite kakvo bi društvo bilo kad bi svaka žena mogla stupiti u kontakt s porukama da je vrijedna, snažna, prekrasna i apsolutno dovoljna već takva kakva je; da se ne treba sakrivati, umanjivati, da smije tražiti i uzeti, a ne samo davati; da je sve ok ako je osjećajna ili ako nešto ne želi…itd. I da, ja vidim veliku ulogu medija doprinosu u tome.

Hoće li kartice o samosuosjećanju biti prvi projekt u nizu? Imate li još ideja? Pripremate li nove kartice s novim temama?

Za sad ću se više posvetiti dubljem i jasnijem shvaćanju uloge kartica o samosuosjećanju. Danas na tržištu postoje različite kartice koje se pročitaju i malo inspiriraju i onda zaborave. Ove kartice su namijenjene za svakodnevnu upotrebu i nose više razina shvaćanja iste teme. Potkrijepljene su stručnim znanjem i promišljeno osmišljene kako bi malo po malo, na jedan nježan i neinvazivan način, ali pozivajući na rast, mijenjale unutarnji samogovor osoba koje su prekritične prema sebi.

Ono što dobivam kao povratnu informaciju od žena koje su ih kupile i koriste jest da tek nakon nekog vremena počnu uviđati stvarnu vrijednost i učinak kartica. Moja misija trenutno je dočarati njihovu važnost kako bi što više žena ustrajalo u redovitoj primjeni i došlo do blagotvornih rezultata.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

/by

Stevo Leskarac: Za glumce i pjesnike nikad mi nije uzmanjkalo divljenja Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Nadahnuto osmišljenu i pomno artikuliranu strukturu soneta zapazila je Ljerka Car Matutinović u stihovima zbirke „Biserje samoće“ Steve Leskarca “ U „Biserju samoće“ prevladava divljenje prirodi, radost i zanos, no pjesnik povremeno elegijama daje do znanja da je okusio životna razočaranja i tuge. Unatoč životnim razočaranjima, Leskarac bira vedriji registar fokusirajući se na ljepotu prirode, umjetnosti i prijateljstava. I dok je divljenje prirodi istaknut motiv u prvim poglavljima „Biserja samoće“, u dva su poglavlja stihovi posvećeni pjesničkim uzorima i glumcima. Leskarac je pjesnik koji prihvaća izazov vezanog stiha i soneta, demonstrirajući majstorstvo pjesničkog izražavanja.

Stevo Leskarac rođen je u Dubici 1965, a završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu s Nagradom vijeća Akademije za multimedijski diplomski rad. Jedno vrijeme živio je u SAD-u, a danas radi kao konzervator-restaurator rukopisa, knjiga i umjetnina na papiru u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Bavi se poezijom i izradom eko skulptura reciklirajući plastične materijale.

Svoju novu zbirku poezije „Biserje samoće“ Stevo Leskarac predstavit će u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u utorak, 21. svibnja u 19.30. O knjizi će govoriti Ljerka Car Matutinović, a pjesme interpretiraju Jasna Bilušić i Sreten Mokrović.

„Biserje samoće“ naslov je vaše nove zbirke poezije prema pjesmi posvećenoj Ivi Kozarčaninu, rođenom u Dubici 1911., stradalim 1941. u Zagrebu u Ilici. Što vas, osim mjesta rođenja, povezuje s Ivom Kozarčaninom i njegovom poezijom i prozom?

– Pored toga što pripadamo istom nacionalnom biću i literarnom korpusu, rekao bih da me s Kozarčaninom, uz literaturu kojom je dosegnuo vrhunce, najviše povezuju ljudi. Odrastali smo i u istom pejzažu, gledali bagreme i vrbe uz rijeku Unu koja je kod nas, već nadomak ušću, pitoma i prekrasna. Dubičanci, Baćinci i mještani svih okolnih mjesta izuzetno poštuju svoga poznatog književnika. Njegova tragična sudbina učinila je da su mu životni, ali i književni put završili prerano, no snaga njegova antologijskog djela nastavila je živjeti i dalje. Zajedničko nam je poznavanje, ali i razumijevanje mentaliteta našeg čovjeka koji njeguje narodne običaje na tragu slavonskog folklora s natruhama autentičnih dubičkih napjeva. Obojica smo se nauživali ljepote krajolika te čistog i jasnog jezika koji nam je kreativna baza i temeljno sredstvo izražavanja.

Ljerka Car Matutinović u Vijencu podsjeća na majstore soneta kao što je kod nas Matoš, a u svijetu Petrarca, Shakespeare i Ronsard. Autorica piše: – Francesco Petrarca (…) i njegovi soneti posvećeni Lauri (Il Canzoniere), zvuče jako suvremeno: „kratak je san na svijetu htijenje svako“. Kada ste počeli pisati sonete i zašto vidite izazov u pisanju soneta?  

– Sonete sam počeo pisati prije nešto više od dvadeset godina u Americi. Bio sam član jedne pjesničke udruge u emigraciji gdje sam upoznao Ivana Dobru Žirjanina. Preporučio mi je da se okušam u tom formatu. Za sobom je imao nekoliko knjiga soneta kao i svoje objavljene sonetne vijence. Upravo je on u mojim pjesmama prepoznao tradicionalnu versifikaciju jer su pisane u desetercima i dvanaestercima, a to je smatrao dobrom osnovom za pisanje soneta. I što još reći? Poslušao sam ga – tako da je on za moje pisanje soneta istovremeno i kriv i zaslužan. Iz zahvalnosti sam mu posvetio sonet „Timunjer soneta“ (napisan na čakavskom dijalektu). Gospođa Ljerka Car Matutinović također je vrsna sonetistica u čijim se stihovima možete prepoznati i pronaći, a svojim nas je osvrtom podsjetila na stare majstore soneta čiji stihovi žive i danas. Spomenuti pjesnici nisu moj uzor, iako cijenim njihova djela i klasičnu formu soneta. Određena strogost forme odgovara mi zato što se njome uspostavlja red pa pjesme dobiju određenu čvrstoću. Uvijek pišem iz vlastitog doživljaja svijeta, a upravo opažanjem pokušavam uspostaviti poetsku ravnotežu.

U poglavlju „Biserje samoće“ pjesme su posvećene piscima među kojima su Krleža, Ivana Brlić-Mažuranić. A. G. Matoš, Silvije Strahimir Kranjčević. U svakoj od pjesama posvećenih književnicima imitirate ritam i atmosferu njihovog stiha. Kako postižete sličnost sa stihovima velikih uzora? Pripremate li se za pisanje stihova s posvetom intenzivnim čitanjem pjesama pisaca kojima pišete posvetu i istraživanjem njihovih biografija?

– Počelo svakog umjetničkog djela kreće od autora i njegova afiniteta, osjećajnosti i unutrašnjeg svijeta. Slikarstvo se bazira na bojama koje su u različitim tehnikama koristili svi slikari, no izrazili su se na svoj način, ali na tragu iskustava svojih prethodnika. U ostvarenje prvotne zamisli krenuo sam od književnika koji su mi bliski, rezoniraju u meni jer mi se, metaforički rečeno, direktno obraćaju. Zato mi nije bilo teško izgraditi svojevrsni odraz njihova rukopisa. Među njima su i brojni književnici kojima se pokušavam literarno približiti, nazivam ih svojim herojima. Krleža je na vrhu budući da je ključna figura u hrvatskoj književnosti i kulturi. Pjesma o njemu ne može se napisati sitnim slovima i tankim riječima, pa nastaje pjesma „Ptica zlatopera“, jednako je s pjesmama A.G. Matošu „Na srebrnoj klupi“ ili Kranjčeviću „Za nebeskim tragom“. Budući da su mi djela velikih književnika ušla u tkivo, imao sam potrebu reagirati, uzvratiti, a koji put čak reinterpretirati njihove stihove. Govorim o njihovu životnom putu, ali i učinku književnih djela koja su me svojedobno nagnala da poetske tragove pretočim u literarni izričaj. Oslanjao sam se njihove biografije, a iznenadilo me je to što sam u formi soneta uspio objediniti krhotine i složiti ih u zaokruženi mozaik, no samo će čitatelji donijeti sud o uspješnosti tih pokušaja.

Pjesma „Ptica zlatopera“ posvećena je Miroslavu Krleži, a Ivanu Goranu Kovačiću posvetili ste pjesmu „Ciklame“. Kako ste izabrali pjesnike kojima posvećujete stihove?

–  Utisak je silno moćna stvar! Dojam i doživljaj mogu ostaviti silan pečat, katkada i ožiljak od ljepote. Pokušao sam pjesnike prikazati i portretirati poetskim jezikom te stvoriti odraz njihova stvaralaštva. Čitajući Krležu, Ujevića ili Matoša gotovo da sam mogao ući u srce zbivanja koja su oni svijetu predstavljali britkom jasnoćom, a zbog toga i dan danas imaju silan domašaj. Dovoljno je samo otvoriti se i upijati slike koje su proizašle iz potpuno različitih iskustava, a svako od njih čitateljima donosi jedinstvenu poruku. Iz njihovih djela možemo izvući snagu i biti jači, zreliji i svakako pametniji. U djelu svakog od odabranih autora uspio sam pronaći i dio sebe zbog čega su pojedine pjesme s lakoćom nastajale iz potrebe i čistog užitka.

Pjesme posvećujete i suvremenicima kao što su Enes Kišević, Ferida Duraković i Božica Jelušić. Kakve su reakcije suvremenika na stihove kojima ih opisujete?

– Da, posvetio pjesme svojim suvremenicima premda sam znao da neki od njih, poput Kiševića, za njih zapravo još nisu ni doznali. Ferida Duraković mi je u komentaru na društvenoj mreži gdje je pjesma objavljena napisala kratku zahvalu. Božica Jelušić bila je puno rječitija, zapisala je: „Hvala, počastili ste me ružama i lovorom! Utoliko draže, što dolazi od kolege pjesnika! Ne događa se često, ali takvi momenti vrijede u pola stoljeća života “na peru”! Gesta koju pamtim.“ Zahvalu mi je uputio i Ivan Dobra koji kaže „A ća da izjustin, dragi prijatelju moj, na ovom teplom daru koji mi je izvukao suze iz mojih plavih očiju! Sonet je kajno žad ća je krasila odaje kraljeva i faraoni u ‘no pasano vrime! Hvala ti!“. Ovo doista lijepo zvuči i moram reći godi, no u svakom slučaju pjesme nisu pisane u očekivanju zahvala i pohvala, nego su jednostavno čin prepoznavanja.

U poglavlju „Lice bez maske“ pjesme su posvećene glumcima kao što su Žarko Potočnjak ili Jasna Bilušić. Što Vas povezuje s glumcima?

– S glumcima me povezuje silna ljubav! Imao sam veliku sreću igrati u Šerbedžijinoj predstavi „Hrvatski slavuj“ gdje sam upoznao ansambl sjajnih glumaca, a s nekima od njih poput Potočnjaka, Mokrovića i Jasne Bilušić veže me dugo i iskreno prijateljstvo. Ta veoma kratka epizoda ostavila je duboki trag, izravno me približila teatru i svijetu kojemu sam oduvijek želio pripadati, bilo je to ostvarenje do tada neispunjene želje koje je pozitivno utjecalo na moj život. Usuđujem se reći da je ta drama Borislava Vujčića oživotvorila nešto čudesno. Sjećanjima sam se često vraćao tom doživljaju rađanja predstave, a kada je svanula sezona dozrijevanja počeo sam o tome pisati. Za glumce mi nikada nije uzmanjkalo divljenja koje sam izrazio stihovima. Pisao sam o predstavi, i o glumačkoj sudbini, i izazovima. Metaforičkim sam sredstvima zapravo oslikavao život sa svim kušnjama i darovima. Meni su odjednom darovani Jasna i Žarko koji su sredinom devedesetih godina igrali u performansima koje smo priređivali na otvorenjima mojih izložbi. Taj iskoračaj u obujam zapravo je bio platforma kojom sam se volio poigrati budući da je postojao nagon i potreba za izražavanjem glasom, pokretom i gestom.

„Biserje samoće“ sufinancirala je općina Hrvatske Dubica, što pokazuje visoku svijest o zavičaju i zavičajnoj poeziji. Pripremate li predstavljanje knjige u Hrvatskoj Dubici i kada?    

– Općina Hrvatska Dubica, točnije njezino vodstvo s općinskim vijećnicima, ali i mještanima imaju ključnu ulogu u realizaciji ove i moje prethodne zbirke pjesma. Autor koji dobije takvu podršku mogao bi mirno zaspati na lovorikama ili probuditi se i produbiti vlastiti potencijal te nastaviti stvarati s još više elana. Zahvalnost zbog iznimne velikodušnosti i vjere u kulturu i umjetnost nije jednostavno izraziti. Zbog toga sam posegnuo za pisanjem i svima se zahvalio tekstom „Dovoljno je biti čovjekom“ koji naglašava povezanost između umjetnika i zavičaja koji mu je sklon jer zna da je upravo kultura biser našeg identiteta. Već sada mogu najaviti promociju zbirke u dubičkoj knjižnici. Datum je već osiguran – to je 2. kolovoza u 18 sati. Računam na dobru posjećenost jer svi koji me podržavaju dobro znaju da bi moje pjesme bez njihove podrške ostale vječitim zatočenicima rukopisa.

/by

Dvotočka 2024. – Poezija iscjeljenja i veliki potencijali sve brojnijih domaćih pisaca

,

Afirmativna, motivirajuća poezija visoke vibracije, puna imperativa, uputa i uskličnika novi je val u poeziji predstavljen ove godine na festivalu Dvotočka u terminu priručnika, prvog dana festivala. Novi val u poeziji označen je i naslovnicom zbirke „Pametnom dosta“ koja je ove godine bio osnova za dizajn plakata Dvotočke, koji potpisuje Irina Steiger iz Dhar medije. Treće izdanje festivala Dvotočka otvorio je, kao i prva dva, Neven Petrović, predsjednik Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, domaćin dvorane u Ilici 43, a za pozdrav žanrovima u ime kanonske književnosti bila je zadužena Božica Brkan.

Poslovnjaci su stigli prvi i u punom sastavu – jedini su imali dopodnevni termin, zbog svojih zgusnutih rasporeda. Predstavljanje je vodio Vedran Sorić, čiji je projekt Prodajni mindset dobitnik ovogodišnje nagrade Hrvatske udruge za odnose s javnošću za organizaciju konferencije The Wolf Stikes Again na kojoj je govorio Jordan Belfort. Sorić je predstavio autore poslovnih priručnika objavljenih od Interlibera do sredine 2024. godine. Doktor znanosti iz područja elektrotehnike Ivan Voras predstavio je vrlo traženi priručnik „Vodič za startupove“ koji je napisao potaknut pitanjima studenata. Odvjetnica s američkom i hrvatskom diplomom Ivančica Bobek govorila je o svojoj knjizi „Uspješna poslovna partnerstva“, koji je jedinstven pravni priručnik kod nas. Pridružila im se profesorica Anita Kovačević s priručnikom „Metoda upitnika“ namijenjenom širokoj primjeni od obrazovanja preko biznisa do roditeljstva i svakodnevne komunikacije. Vedran Sorić iskoristio je multidisciplinarni sastav ekipe sugovornika i pokrenuo raspravu o umjetnoj inteligenciji, a zaključak rasprave je bio iznenađujući – AI je precijenjena novost od koje se previše očekuje jer AI nikad neće biti pametnija od najpametnijeg čovjeka, ali alat ima potencijala, no ako može rješavati probleme budućnosti čovječanstva ne bi ga trebalo komercijalizirati i koristiti za pisanje školskih zadaća.

Božica Brkan predstavila je, nakon pozdrava kanona žanrovima, dvije knjige nastale i objavljene na webu, a ovjekovječene u papirnatom izdanju – vlastitu knjigu „Umjesto kave“ s podnaslovom blogovi o netemama“ i, u odsutnosti autorice, knjigu Božice Jelušić “Godišnja doba duše”. Obje knjige – donekle slične, donekle različite – otvaraju pitanja nedostaje li nam kulture u medijima i u životu i kako knjiga ispunjava nastalu prazninu. Obje autorice pisale su na webu od 2016. do 2023., a Božici Jelušić ovo je druga knjiga zapisa s mreže, dok Božica Brkan osim bloga „Umjesto kave“ vodi i blog „Oblizeki“. Obje knjigu dviju Božica pokazuju kako je manje bitno je li medij na kojem se objavljuje kulturni sadržaj blog ili tisak. Budući da veliki mediji ne pokazuju veliko zanimanje za kulturu, blogovi i knjige s bilješkama o kulturnim događanjima ili velikim suvremenicama neprocjenjive su za kolektivno pamćenje i kroniku kulturnog života u Hrvatskoj.

Kartice samosuosjećanja Josipe Končinski, “U vilama hrvatske elite” Marijane Šarinić Raič i Avanture Ljubice Uvodić Vranić projekti su predstavljeni u terminu osobnog rasta i ispovjedne proze, uz knjigu Jana Bolića Dan po dan i hit Nede Vuković “Težina ljepote”.  U razgovoru sa Sanjom Tatalović, Ljubica Uvodić-Vranić prisjetila se kako je inicirano i organizirano njezino predavanje u dvorani Lisinski koje je vodio Frano Riđan te kako je uspjela u životu – jer znaš da si uspio ne kad si u križaljci nego kad te režira Krešimir Dolenčić! Psihologinja Josipa Končinski predstavila je kartice samosuosjećanja, koje sadrže izjave i pozitivne misli kojima se može pobijediti samokritika i samosažaljenje kojima smo možda bili izloženi tijekom odrastanja. Marijana Šimunić Raič premijerno je predstavila svoju knjigu “U vilama hrvatske elite”, u kojoj je, prvi put kod nas, opisala postupke bogatih i slavnih prema osoblju koje im pomaže održavati prostore u kojima žive.

Poezija je na Dvotočki zasluženo dobila mjesto u terminu priručnika – u proteklih desetak godina pojavio se, naime, val poezije samopomoći, a nose ga autori koji se većinom bave osobnim rastom, edukacijom i konzaltingom. Poezija samopomoći je optimistična, poticajna i usmjerena prema budućnosti, s mnogo imperativa i ohrabrenja obraća se čitatelju. Poeziju samopomoći predstavile su najistaknutije autorice Lea Brezar i Ana Klikovac svojim tek objavljenim zbirkama poezije. Lea Brezar predstavila je svoju petu zbirku poezije „U inat svemu“, koja je nastajala u godinama osnivanja škole Epoha. Ana Klikovac stigla je na Dvotočku sa svojom novom zbirkom poezije „Sve tvoje ljubavi“, četvrtom objavljenom unazad godinu dana. Druga zbirka poezije Ane Klikovac „Pametnom dosta“ označila je formiranje vala poezije samopomoći jer je profesorica Manja Kostelac Gomerčić pišući predgovor prvi put upotrijebila taj termin. Pojam „Poezija samoiscjeljenja“ prva je upotrijebila Nera Barbarić, urednica portala Svijet, na kojem je objavljen intervju s Anom Klikovac. Na Dvotočki su dvije pjesnikinje predstavile svoje zbirke izborom pjesama koje je komentirala psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić, zapazivši da pristajanjem na ulogu žrtve pristajemo na bespomoćnost i ne prihvaćamo odgovornost za sebe.

Kao kontrapunkt poeziji samopomoći predstavljena je zbirka Biserje samoće“ Steve Leskarca, čije su pjesme u formi soneta sasvim drukčijeg raspoloženja, ritma i vibracije.

Profesorica Kostelac-Gomerčić zapazila je u svom predgovoru da poeziju samopomoći piše i Mara Majstorović, coach i NLP praktičar iz Vinkovaca. Zato je na Dvotočki predstavljena i zbirka Mare Majstorović „Prolazak ispod duge“. Kako je napomenula moderatorica Sandra Pocrnić Mlakar, poezija samopomoći prepoznata je i kod autora kao što su Davor Krivski i Jan Bolić.

Drugog dana festivala tema razgovora o ljubavnim romanima bila je trauma u ljubićima, a sudjelovale su Melita Rundek sa svojim antiratnim romanom „Reci brodovima da se brzo vraćam“, Nataša Turkalj sa svojim trećim romanom „U zalasku svitanje“ i Augusta Benčić-Ivančin, autorica romana „Tigrasti dječak“ o odrastanju agresivnog dječaka uz samohranu majku. Nataša Turkalj na festivalu je objavila kako će njezin drugi roman „Moć žene“ uskoro objaviti velika Laguna za srpsko tržište. Melita Rundek dosad je objavila 32 romana, među kojima je trideset romana za djecu djecu i dva za odrasle – „Kasni vlak za Kopenhagen“ i „Reci brodovima…“. Oba romana primjenjuju se u biblioterapiji jer znalački obrađuju bolne osjećaje. Augusta Benčić-Ivančin sa svojim je romanom „Tigrasti dječak“ privukla pažnju zbog neočekivanog pristupa u kojem problematizira odgojne izazove, a istodobno se bavi seksualnim životom svojih likova, stvarajući tako koktel žanrova. Govoreći o traumi u ratu i u svakodnevnom životu, autorice su zaključile da je potrebna aktivnija psihološka prevencija te da bi psiholozi trebali biti prisutniji u školama i domovima zdravlja, a time i u javnosti.

Predstavljanje krimića započeo je nakladnik Veljko Krulčić najavljujući novo izdanje romana Milana Nikolića “Bio sam engleski špijun”. Milan Nikolić svojim je krimićima postizao šesteroznamenkaste naklade, a objavljivali su ga izdavači i iz Sarajeva i Ljubljane. Po romanu Milana Nikolića u Sloveniji je 1958. snimljen film X-25 koji je režirao František Čop. Veljko Krulčić pozvan je s novim Nikolićevim izdanjem na sljedeću Dvotočku.

U razgovoru s Olgom Vujović, autor Vlado Rajić i recenzentica Božica Brkan  predstavili su treći Rajićev roman za odrasle. “Kako ubija Vlado Rajić” – naslov je pogovora Božice Brkan u kojem je Rajićev roman usporedila s klasicima žanra kao što su “Proces” i “1984.” Zlo je nadmoćno, inteligentno i bahato sigurno u sebe, tako da je do kraja neizvjesno može li se takvo umreženo i superiorno zlo pobijediti, primijetila je Božica Brkan. Vlado Rajić počeo je pisati roman potaknut nestankom svog susjeda, a građu za triler prikupljao je istraživanjima na odjelima patologija u bolnicama. Liječnica koja je recenzirala roman rekla mu je da, nakon čitanja njegova romana, od straha neće više prilaziti odjelu patologije. Božica Brkan, kao nekadašnja kolegica Vlade Rajića – a u Vjesniku su sjedili nasuprot jedno drugoga – zapazila je Rajićev dokumentaristički, novinarski stil, kojim se postiže uvjerljivost i dodatno potiče strepnja. Miljenko Brezak, suprug Božice Brkan, prisjetio se kako je dolazio u redakciju Vjesnika po suprugu, gdje se čudio kako je Vlado Rajić glatko diktirao svoje tekstove. Prisjećajući se uredničkih lekcija i sankcija iz nekadašnje redakcije, Vlado Rajić je izjavio: “Sve sam prežalio, samo ne mogu prežaliti Vjesnik”.

Danijel Špelić na Dvotočku je stigao sa svojim trećim romanom o privatnom detektivu Lukasu Humu. U romanu „Praznina“, detektiv iz Trenkovca, izmišljenog gradića u srcu Slavonije, putuje do Vukovara i Crikvenice na Jadranu. Danijela Špelića i njegov roman „Praznina“ predstavio je Mislav Gleich, koji je zapazio komunikativno, linearno pripovijedanje romana u kojem je glavni lik tipičan za noir  jer je otuđen, tvrdoglav, analitički tip koji puno puši i pije puno kave. Kako kaže Špelić, čitatelji napominju kako njegove likove prepoznaju oko sebe, što mu je kompliment jer opisuje stvarnost koju svaki dan gledamo. Budući da su i Danijel Špelić i Mislav Gleich članovi Društva hrvatskih književnika, može se očekivati još recenzija Špelićevih romana. Moderatoricu Olgu Vujović zanimalo je kako su nastala imena likova u romanima, na što je Danijel Špelić odgovorio da je razvoj imena Lukasa Huma bio intuitivan i neočekivan i za njega samoga.

Odjevena u renesansnu haljinu blistavo zelene boje Ivana Julius predstavila je svoj roman „U vrtlogu vremena“ s mjestom radnje u srednjovjekovnom Medvedgradu. Junakinja romana je djevojčica Jelena koja propada kroz Kraljičin zdenac i dospijeva u prošlost na dvorac Barbare Celjske, zloglasne Crne kraljice. O motivu putovanjima kroz vrijeme u sf-u govorio je Marko Fančović, a razgovor je moderirala Olga Vujović. Ivana Julius za svoje čitatelje organizira izlete na Medvedgrad i obilaske mjesta radnje svog romana, gdje za djecu organizira potragu za blagom, a škrinjicu s blagom donijela je i na festival Dvotočka. Kako je rekla Ivana Julius, namjera joj je na sličan način opisati i oživjeti i druge povijesne lokalitete u Hrvatskoj, kao što su to učinili Škoti, Britanci ili Francuzi koji su brendirali svoje legende i učinili ih globalno poznatima. Oživljavanje legendi i povijesnih lokacija dalo bi novi impuls hrvatskom kontinentalnom turizmu.

Festival je završen raspravom uz kavu o domaćem autoru u domaćim knjižarama i zaključeno je da domaći autor ima veliki potencijal jer je autora sve više, a još uvijek su podcijenjeni u usporedbi sa stranim hitovima visokih naklada.

/by

Krimići na Dvotočki

,

Pisci iz Pakraca, Dugog Sela, Rijeke i Zagreba

Krimići su posljednjih godina dominantan žanr, tako da je čak zapažen pokret „novi hrvatski krimić“, a na Dvotočki se ove godine predstavilo čak pet autora, različitih stilova i pristupa. Jan Bolić svojim je dolaskom dokazao da „Dvotočka“ okuplja relevantne pisce žanrova, a predstavio je „Štakore“, svoj drugi krimić u kojem mu je uzor Jo Nesbo. Jan Bolić priprema novi priručnik, procijenio je da je kraj svibnja, kada je „Dvotočka“ održana, prerano za otkrivanje naslova priručnika koji izlazi u srpnju.

Mislav Gleich piše duhovite, brze krimiće za mlade i odrasle, a smješta ih najčešće u SAD, pa je Colorado mjesto radnje i njegova romana „Velika Nevolja oca Dickersona“. Gleich nije nimalo sentimentalan prema svojim likovima, a još je jedna njegova posebnost u tome što ga zanimaju likovi svećenika i rado ih istražuje, zapazila je moderatorica Olga Vujović. Gleicha objavljuje Despot Infinitus.

Daniel Špelić piše krimiće i horore doslovno iz susjedstva jer je nekoliko romana smjestio u Pakrac u kojem živi, a zatim je izmislio fiktivni Trenkovac kako ne bi strašio sugrađane. Na Dvotočki je predstavio svoj roman Uljezi, koji je adaptiran i kao radio-drama.

Anđelka Kliment također ima roman adaptiran kao radio-dramu, a to je njezi prvijenac „Ubojstvo na Mrežnici“, koji je predstavila prošle godine na „Dvotočki“. Na ovogodišnji festival stigla je s drugim slučajem forenzičarke Irme Steeg i inspektora Borne Hermana pod naslovom „Ubojstva na Krvavom mostu“. Novi roman inspiriran je motivima iz Zagorkinih romana, a objavljen je u izdanju Beletre.

Direktno iz tiskare, na „Dvotočku“ je stigao „Četvrti kralj“, najnoviji roman dugoselskog pisca Brune Šanteka koji se sve ozbiljnije bavi akcijskim trilerima, a smješta ih u okolicu Martinbrega odakle je njegov glavni junak, razočarani i romantični Hrvoje Grečak. Nakladnik Brune Šanteka je Ceres.

Na kraju drugog dana festivala pisci su razmijenili iskustva o vidljivosti domaćeg pisca u domaćim medijima.

/by

Spekulativna fikcija na Dvotočki

,

Novi romani Milene Benini i sve šira publika Puta boginje 

Spekulativna fikcija u Hrvatskoj ima široku čitateljsku publiku i jaka autorska imena zahvaljujući i konvencijama znanstvene fantastike u SFeraKon (Zagreb), RiKon (Rijeka), IstraKon (Pazin), FantaSTiKon (Split) među kojima su neki od najstarijih u Europi. Jedna od vodećih figura hrvatske sf scene bila je Milena Benini, spisateljica i prevoditeljica koja nas je prerano napustila, a dala je ime i festivalu Dvotočka. U pripremi za objavljivanje je nekoliko novih romana Milene Benini, a o njima su govorili Marko Fančović i Davorin Horak iz nakladničke kuće Hangar7.

Sonja Smolec i Vlatka Planina također su, kao i Milena Benini, dobitnice Artefakta, nagrade koju dodjeljuje SFeraKon. Vlatka Planina dosad je objavila dva romana za mlade i jednu trilogiju, a nakon toga vratila se pjesmama. Na Dvotočki je najavila svoj novi roman koji je u pripremi. Sonja Smolec vodi književni web časopis Kvaka i u bibliografiji ima dvadesetak naslova, među kojima su romani za mlade i odrasle te poezija. Na Dvotočki je predstavila svoju trilogiju Predskazivač i planove za sljedeću godinu. Romane Vlatke Planine i Sonje Smolec objavljuje splitska Naklada Bošković.

Fantasy je moj teren – tim je riječima Daniela Uzelac prihvatila poziv na Dvotočku, budući da nije mogla stići u subotu, na dan priručnika, stigla je u nedjelju, a jedini slobodan termin bio je u programu fantasyja. Daniela Uzelac je u razgovoru sa Sanjom Tatalović predstavila multimedijski projekt „Put boginje“ koji obuhvaća četiri knjige, objavljivane od 2016. do danas, te blog i društvene mreže. Daniela Uzelac i dalje piše nove postove i širi krug svojih čitateljica koje zanima autentična ženstvenost, nježnost, sloboda, individualnost i zaštitnički odnos prema prirodi kao sile na koje svijet treba početi računati.

/by

Ljubići na Dvotočki

,

Ljubav pobjeđuje sve

Sanja Tatalović kao moderatorica i autori ljubavnih romana otvorili su drugi dan festivala u nedjelju u 12 sati. Stjepo Martinović, koji je prema ocjeni Igora Mandića napisao najromantičniju i najsenzualniju priču u novijoj hrvatskoj književnosti „Podne u Perastu“ („je li, kao da u ‘starijoj’ možemo otkriti neku sličnu“ – ustvrdio je Mandić početkom 2022.). Svoj novi roman, opet ljubavni, Martinović je smjestio u zavičaj, u okolicu Dubrovnika, a tema je odjeci ljubavi kod para koji se susreće desetljećima nakon afere. Naslov je primjeren – „Kasna berba“.

Nataša Turkalj publici je ponudila likove iz susjedstva, ali i vrlo emancipirane i energične junakinje u oba svoja romana objavljena prošle godine – „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“. Ovaj put više se posvetila drugom romanu, „Moć žene“, u kojem žena i ljubav pobjeđuju sukob dviju mafijaških obitelji.

Nakon četiri romana, Lea Brezar napisala je prvi ljubić „Moja savršena aleja“, u koji je, kao i u nekoliko svojih dosadašnjih romana, ugradila dozu mistike, a na Dvotočki ju je predstavila Sandra Pocrnić Mlakar.

Miris mora, temperament i romantiku Mediterana na Dvotočku je s Hvara donio mladi pisac Ante Jeličić Beleca koji je u svoj roman „Ljubavna pjesma“, o nesretnoj ljubavi i osobnom razvoju, upleo najljepše ljubavne stihove pop balada, među kojima je najviše pjesama Olivera Dragojevića. Na naslovnici knjige je Oliverova fotografija iz sedamdesetih, koju je snimio Feđa Klarić, dugogodišnji voditelj Foto kluba Split.

Božica Jelušić, kao predstavnica kanonske književnosti, govoreći o žanrovima opisala je književnu piramidu koju čine svi pisci, a samo manjina može biti u vrhu te piramide, no žanrovi čine bazu i glavni dio piramide. Božica Jelušić prokomentirala je predstavljene romane i autore i svima zaželjela nadahnuće i uspjeh.

Naša najnagrađivanija stripašica Helena Klakočar portretirala je sve autore na Dvotočki i u dvorani na vješalici izložila crteže pripremljene za trajnu web-izložbu.

/by