Osvajanja slobode – Indijanci, konji, vinogradi i oldtimeri

,

Živjeti svoje snove – naslov je panela u kojem su prvog dana Dvotočke predstavljeni ukoričeni životni projekti i neobične životne priče iza njih, koje mogu nadahnuti mnoge. Indijanske legende, prijateljstvo konja, vuka i čovjeka i talent koji se izborio za priznanje i vrednovanje – tri neobične životne priče predstavljene na Dvotočki su „Jutin kod“ Andreje Varoščić Austin, o suvremenim izazovima Indijanaca plemena Juta, „Nemir i Sjena“ Edima Šahovića iz OPG-a pored Pule te biografija „Nezahvalna“ Anite Husnjak iz Lepoglave koja se bavi umjetničkim oslikavanjem zidova.

Roman „Jutin kod“ Andreje Varoščić Austin predstavljen je u odsutnosti autorice, a bavi se istragom ubojstva koja se odvija uz oslonac na drevne legende Indijanaca iz plemena Juta. Andreja Varoščić Austin živi u planinama Colorada, kamo je preselila iz sunčane Arizone, a u Hrvatskoj objavljuje na materinjem jeziku i prevela je serijal „Zvonki cedar ruski“ o proročici Anatstaziji iz sibirske tajge. Prvijenac Andreje Varoščić Austin je roman „Posljednja ratnica Liburna“, o Liburnima s Ugljana, a drugi njezin roman „Jutin kod“ bavi se istragom ubojstva u naselju Juta u Coloradu, koju lokalni šerif vodi oslanjajući se na indijansku predaju s kojom komunicira telepatski. Andreja Varoščić svake godine dolazi u Hrvatsku i organizira predstavljanje svojih romana u Rijeci, gdje boravi, ili u Zagrebu.

Edim Šahović objavio je roman „Nemir i Sjena“, čija se radnja odvija u prapovijesno doba kada je čovječanstvo živjelo u skladu s prirodom, kao što su do početka 19. stoljeća Indijanci živjeli u SAD-u. Roman Edima Šahovića bajka je o prijateljstvu čovjeka i konja u davno doba kad su konji slobodno jurili prostranstvima starog i novog svijeta. Priča započinje kada na svijet dolazi potomak mitskih bića krilatog konja i jednoroga. Mladi konj ima misiju povezati čovjeka i životinjski svijet. „Konj je plaha životinja koja je uvijek na oprezu jer da mu predator ne skoči na leđa i misteriozno je kako takva životinja dopušta čovjeku da ga jaše i sluša njegove zapovijedi,“ govori Edim Šahović koji i danas njeguje prijateljstvo s konjima i na svom OPG-u nedaleko Pule uzgaja konje. Edim Šahović na svom OPG-u prima organizirane posjete đaka i turista, a u slobodno vrijeme piše i u pripremi ima nekoliko romana.

Anita Husnjak objavila je svoju biografiju „Nezahvalna“, koju je napisala Andrea Čakić. Na Dvotočki je Anita Husnjak ispričala kako ju je talent vodio od bezizlaznih situacija kroz traženje vlastitog izraza do prvih angažmana, da bi danas dobivala velike poslove i bavila se oslikavanjem vrtića i stropova restorana, a nedavno je otvorila i vlastitu dječju igraonicu, i oslikala je, naravno. Priča Anite Husnjak dosad je nadahnula mnoge, a na Dvotočki se pohvalila svojim nedavno završenim oslikavanjem zida od 700 kvadrata, na što je publika srdačno zapljeskala. U biografiji „Nezahvalna“ Anite Husnjak reproducirane su slike sa zidova koje je oslikala, a njihova je odlika atraktivna perspektiva i trodimenzionalnost, zbog koje zidovi vinskih podruma postaju redovi vinograda oivičeni viticama loze, a s vrata garaže smiješi se oldtimer ponosnog vlasnika.

 

/by

Poezija identiteta i osobnih granica

,

Nakon prošlogodišnjeg trenda poezije samopomoći, ove godine nametnula se nova poetska tema, a to je određivanje osobnih granica i definiranje identiteta. Prigodno, neposredno prije, na panelu o psihološkim priručnicima psihologinja Tanja Pureta spomenula je kako zauzimanjem vlastitih pozicija nikoga ne ugrožavamo, već omogućujemo i onom drugom da bude autentičan. Baš kao ilustracija takve preporuke, prvog dana na Dvotočka, festival žanrova predstavili su se pjesnici koji poezijom definiraju svoje granice i vlastiti osobni prostor. Dvoje pjesnika slučajno su oboje pjevači i nekadašnji kantautori. Bogdan Božinović je pjesnik i šahist, štoviše šahovski olimpijac, koji je jedno vrijeme nastupao kao kantautor, a Ivana Lulić je pisala pjesme za duo Auguste u kojem pjevala i stigla do Porina. Oboje su nedavno objavili zbirke poezije – Ivana Lulić zbirku “Znaš li gdje je Špišić Bukovica”, a Bogdan Božinović zbirku “Naopaki čovjek”.

Ivana Lulić: Kuća

kad naletiš na nekog tko ima veću moć

spusti glavu i točka

učili su me tako

duboko je to u našoj seljačkoj krvi

i jedni i drugi došli su s brda

iako ja više nisam ni od sela

ni od grada

ja stojim negdje između

ne pripadam nigdje

i nikome

ali guram svoj kamen uvijek

na neko brdo

spuštanje je

dakako

nužno

i iza leđa se odvijaju

puno mračnije igre

moć si može priuštiti da šuti

stoga šutim

i brojim

čekam da vidim

rađa li se ljubav

u rodilištu

ili tek kad sazidaš

vlastitim rukama

kuću.

Ivana Lulić: Znaš li gdje je Špišić Bukovica, Alegria 2024.

 

Bogdan Božinović: Vječnost trenutka

Mirno je mojeg života poslijepodne

Spoznaje sjena pokriva mi čelo

Zrele su misli, nesputane, plodne

K’o jeseni okus, kao tvoje tijelo

 

Sad drukčiji smo, mada uvijek isti

Mi, grožđe zrelo u košari od pruća

Stihovi još su kao vrutak čisti

Al’ druge su pjesme, nova nadahnuća

 

Minuli dani više se ne broje

Vječnost trenutka jedina je za nas

Ni jučer ni sutra više ne postoje

Živimo naše neprekidno danas

 

Dok tama pada i mirišu kiše

Ne tražim svjetlo, ne treba mi nada

Prošlost i budućnost ne postoje više

Ja živim samo beskonačno sada

 

Svih varki srca odavno smo siti

Patnje što je prošla, sreće koja slijedi

Ničeg nije bilo, ničeg neće biti

Trenutak što traje jedino još vrijedi

 

Polako staza već vodi prema dolje

Jenjava tiho davna, slatka glad

Ne žudim prošlo i ne sanjam bolje

Živo je samo ovo gdje smo sad

Bogdan Božinović: Naopaki čovjek, Beletra 2025.

 

/by

Danijel Špelić – Daleko je Amerika

,

Nedavno sam slušao razgovor u kojemu su se Amerika i tamošnji pisci nezgrapno uspoređivali s hrvatskom spisateljskom scenom i nekako se nisam mogao oteti dojmu kako voditelj nije bio baš najbolje upućen u temu. Jer, spominjao se Stephen King kao netko tko je na početku karijere morao sam reklamirati svoje knjige i probijati se na sceni. Ustvari, nije. Istina, slao je rukopise izdavačima i prolazio uobičajeni put odbijenica koje prolaze svi pisci, ali jedan od mnogih razloga zašto su usporedbe s drugim zemljama besmislene, pogotovo Amerikom, jeste u tome što oni imaju književne agente, za početak. U Americi su oni najvažnija karika kod probijanja pisaca na scenu jer preuzimaju sav posao na sebe. Zovu izdavače, organiziraju promocije, vode pregovore oko ugovora i načina na koji će se knjiga tiskati. Pisac kao takav ne mora od toga ništa sam raditi. John Grisham je najslikovitiji primjer toga jer je svoj prvi roman objavio samostalno, nakon čega je primjerke prodavao doslovno iz prtljažnika, vozeći se od grada do grada. Kako sam opisuje, najveći dio od tih 2 tisuće primjeraka mu je završio u garaži. Dok je došlo vrijeme za Tvrtku, naučio je lekciju i pronašao književnog agenta, koji je skoro odmah prodao prava za ekranizaciju i tako od Grishama napravio prepoznatljivo ime. Uz to, bitno je napraviti početke korake na spisateljsku scenu te se zaboravlja kako su neka od najslavnijih žanrovskih kao Arthur C. Clarke, Ray Bradbury, Raymond Chandler te spomenuti Stephen King započeli karijere objavljujući priče u specijaliziranim žanrovskim časopisima, koji su u Hrvatskoj nepostojeći (ne ubrajam UBIQ ili jednogodišnje zbirke jer premalo izlaze da bi se preko njih mogao izgraditi spisateljski rezime, uz dodatak toga da ne postoje druge žanrovske mogućnosti osim onih za znanstvenu fantastiku). Priče se plaćaju, što je još jedan poticaj za pisanje i oštrenje vještina. Tu su i različite žanrovske nagrade. Kod nas ne postoje. U Americi postoji barem jedna značajna za skoro svaki žanr. Edgar Allan Poe nagrada, naprimjer. Od slavnih imena, pa do početnika, ona se dodjeljuje svima, što je jako dobar poticaj za probijanje na kriminalističkoj spisateljskoj sceni.

U Hrvatskoj, gdje je žanrovski autor doslovno prepušten sam sebi, i nema drugih mogućnosti do samostalnog reklamiranja vlastitih romana jer je ignoriran od mainstream medija tako da sve usporedbe s drugim zemljama gotovo odmah padaju u vodu jer su besmislene. Naravno, tu je i drastična brojka od 340 milijuna stanovnika naspram 4 milijuna, ali ona ne opravdava potpuni izostanak informacija o novim žanrovskim naslovima. Uz minimalni uloženi napor, stvari bi se mogle malo popraviti. Gradske knjižnice bi mogle, primjera radi, napraviti poseban popis domaćih autora čiji su romani objavljeni u tekućem mjesecu, radio-emisija sličnog sadržaja, gdje bi se govorilo o novim naslovima i autorima također bi omogućila bolju eksponiranost na sceni te bi čitatelji bili informirani o novitetima. Specijalizirani žanrovski časopisi (horor, kriminalistički, ljubavni) za priče gdje bi mladi autori imali priliku objaviti rad (bilo bi poželjno uvesti i određeni honorar za objavljene priče) također nisu tako neostvarivi, tromjesečni brojevi bi bili idealni. S malo uloženog napora definitivno bi se proširio krug čitatelja, čime bi se pomoglo i izdavačima, ali najvažnije od svega toga je to što bi postojao izbor za čitanje. Nažalost, ništa od toga ne postoji kod nas i kako stvari stoje, još jako dugo se takvo stanje stvari neće promijeniti.

Danijel Špelić

/by

Vlado Rajić: Krimići iz susjedstva?

,

Na početku – kviz:

Tko je Milan Nikolić?

Jel’ pomaže ako kažem da je čovjek svoj životni i radni vijek proveo u Virovitici?

Zatim: tko je Anđelka Kliment?

Bit će lakše, valjda, ako kažem da je gospođa svoj prvi roman napisala u 73.-godini?

Ne ide? Pokušajmo s nečim jednostavnijim: koliko je krimića napisao Pavao Pavličić?

Malo ću pomoći ako kažem da ih je više nego što bi se po nadnaslovu svake pojedine knjige dalo naslutiti. Akademik Pavličić, a čine to i mnogi drugi, jednostavno svoje  romane ne obilježavaju etiketom što u principu nadnaslov i jest. Ljepljiva ceduljica koja se teško skida i zauvijek obilježava rukopis napisanom  nekom oznakom.

A tko to danas želi biti pisac krimića? Pisanje i inače ne donosi bogzna kakve novce, zbog niskih naklada  ne podrazumijeva slavu među čitateljima, a ne garantira ni prolaznost u komisijama za potporu književnog stvaralaštva. Jer, krimići, barem na ovom prostoru, nisu bili i danas nisu – književnost. Literatura su, dakle, samo one debele knjige o prošlosti i ratovima, o starim plemićima koji odumiru i, možda, tekstovi izabrane spisateljske elite o osobnim shvaćanjima života i njegove prolaznosti. Sve ostalo je trash.

I zato je nadnaslov svakog rukopisa prokletstvo. Najprije za autora, može zaboraviti na slavu i moguće nagrade, a onda i za ljubitelje krimi-literature u potrazi za mogućim domaćim autorima.

Ako vas stvarno zanima tko je Milan Nikolić pitajte o njemu Veljka Krulčića, bivšeg novinara, a današnjeg izdavača. Pa će vam reći da je riječ o autoru  iza kojeg su desetine naslova objavljenih u bestseller nakladama.

A za Anđelku Kliment raspitajte se kod Sandre Mlakar, šefice Beletre, malog zagrebačkog nakladnika koja je objavila njena sva tri dosad napisana krimića.

Ni na jednom od tri postavljena pitanja ne inzistiram. Više dođu kao neka nateguta metafora za tezu da je krimića u hrvatskoj knjževnosti premalo, o zagrebačkim spisateljima da se i ne govori. Jer, Zagreb je veliki grad ako se u njemu traže neka bivša proljeća, uspomene ili tako neke sentimentalne sitnice. Ali, ako se u   njemu traži sadržaj nečeg kriminalnog, opasnog, ubilačkog, zločestog, korumpiranog, lopovskog, Agram  odjednom postaje seoska veduta. Velegrad se stisne na seosku veličinu u kojoj svi sve znaju, svatko svakoga poznaje. Pa sad se ti bavi kriminalom, sakrij se nakon počinjenja, računaj na pouzdane jatakekoji  će ‘pokriti’ počinitelja i čuvati njegove tajne.

Posebno to vrijedi za eventualne pisce koji bi zločin smjestili među gornjogradske  ili donjogradske zidove, na stvari se ništa ne mijenja ni u novozagrebačkim ili prigradskim prostorima. Odmah će se znati tko drži olovku, a još više kad to isto pisalo nacrta prve skice mjesta zločina, opiše trase bijega, boju crijepa na krovu kuće u koju se bjegunac pred pravdom skrio. Stavi li se to i još mnogo toga u knjigu, pisac bi čas posla mogao na svojoj koži osjetiti zlu narav svojih literarnih junaka. Na prostoru u kojem ja nisam kriv, pa makar me lovili kao ubojicu, ali onaj koji me ubojicom prikazuje, e taj će platiti s kamatama.

I ne treba baš pasti krv da bi priča bila krimić. Ma kakvi! Evo, korupcija na primjer. Sve fino, upakirano,bez pompe i pobjednički truba. Što tiše to bolje. I tko zna kad bi se o korumpiranom išta saznalo da nije ljudske prirode: jebeš novce ako nitko ne zna da ih imam, kaže potkupljivac. Zato Škoda  postaje dosadni auto, u dvorište se ugura nekakav SUV. Neka se zna kako korupcija skupo zvuči.No, kad se misao vrati nazad na književnost, pisac odjednom shvati da će njegov budući rukopis o potkupljivosti  postati dosadan i prije prvog slova. Pa k vragu, koga još zanima korupcija? Nema te škole, nema tog zvanja, ni društvenog ranga koji bi označavao ulazak u posvećenu zemlju potkupljivih, a zabran za sve ostale.

I tako, rudnik tema o potkupljivosti odjednom postaje pust, rudari-pisci se razišli, među izdavačima samo najhrabriji izdaju poneku krimi-knjigu.

Tako to s krimićima ispada u Zagrebu. I malo šire, ali zasad je Agram prostor na kojem se slučajni krimići događaju.  I uzmeš u ruke slučajno objavljeno štivo takvog sadržaja, s ruba ljudske prirode. Čitajući se uhvatiš u zvjeranju okolo, po susjedstvu, pa prolaznicima koji žure pokraj kafića u kojem čitatelj sjedi. I misliš, nije li ovaj lik isti moj susjed, moj kolega iz ureda, dva stola dalje? Nije li žena koju srećeš ista ona mama dječaka koji s tvojom curicom ide u razred?

I tako, tijesni Zagreb postaje siromašnom pozornicom za mogući krimić. Kad posuđujem knjige u knjižnicinajradije uzmem bestselere iz Skandinavije. Tamo nikoga ne poznajem, a i teško te zemlje nađem na karti. Pa  se mašta razuzda. A pisac? Pisac se nikoga ne mora bojati. Ni njega nitko ne zna.

I svi sretni i zadovoljni.

/by

Božica Jelušić: Prostor slobode i ljubavi uvijek iznova osvajamo i širimo

Boj ne bije medij nego autor – dokazuje svakim svojim zapisom Božica Jelušić koja na društvenim mrežama bilježi sjećanja, događaje i razmišljanja, susrete s dragim ljudima i srodnim dušama. Božica Jelušić, dobitnica važnih književnih priznanja i nagrada, zapise s mreže ukoričila je u svoju 65. knjigu čiji je naslov „Godišnja doba duše“. Afirmiranje duše naslovom knjige znak je da, unatoč ubrzanom suvremenom tempu, književnica pribrano ostaje dosljedna autentičnoj unutarnjoj vibraciji i vlastitoj prizmi kroz koju prelama sivu svakodnevicu, opisujući osjećaje u širokom rasponu od ironije preko ravnodušnosti (osobito prema površnim lajkovima) do euforije u letovima paraglajderom iznad Drave i Podravine. „Godišnja doba duše“ monološke su dnevničke forme čiji ton ovisi o trenutnom raspoloženju, datumu, sjećanju, slučajnom susretu ili pak o padu s bicikla – život je nepresušna inspiracija za nemiran duh koji osjeća i traži ravnopravnog sugovornika. Tamo negdje netko njezine rečenice čita s razumijevanjem – s tim uvjerenjem Božica Jelušić usredotočeno ispisuje svoju poeziju, prozu i usputne zapise, demonstrirajući kako društvene mreže također mogu biti poligon za popularizaciju književnosti, kulture, jezika i stila.

„Godišnja doba duše“ Božice Jelušić obuhvaćaju razdoblje od 2014. do 2023. Zapisi su grupirani po godišnjim dobima, a ilustrirani crtežima iz bilježnica kolekcionarske vrijednosti koje književnica od rane mladosti ispisuje rukom.

S Božicom Jelušić razgovaramo o publici na mreži, pojmu duše, o njezinim rukom pisanim bilježnicama i najdražim temama, te o odnosu prema Zagrebu i književnoj sceni koje komentira u svojim zapisima.

Aleksandar Horvat u pogovoru primjećuje da su tekstovi na mreži nastajali u trenutku, impulzivno, na dnevnoj osnovi, ali ipak zadržavaju osobine književne izvrsnosti. Kako ste počeli pisati na mreži? Kakve su reakcije čitatelja? U knjizi, naime, naglašavate da ne marite puno za lajkove i odobravanja na webu.

– Mislim da prije 12 godina…Vodim svoj profil kao dnevnik, dnevne novine, pjesmaricu u nastajanju. U tom smislu postoji koncept ali i spontanost u isto vrijeme. Stvari se „uklope“ kasnije u neku zamišljenu cjelinu. Tako je nastala knjiga SREDINOM MOJIH DANA (Tonimir, 2018.  ) koja sadrži mozaičke tekstove i moje crteže. Naravno, to jest književna vrsta, kakvu je primjerice razvio TOURNIER u knjizi „Slavlja“. Ti eseji, crtice, zapažanja, referiranja na stvarnost, iznimno su dinamični, prava čitateljska poslastica. Ako sam dio toga postigla, dobro je…Odlične su reakcije pratitelja na FB, no za nastanak ovih zapisa nisu presudne. To je moj spisateljski posao, jednostavno.

Duša u naslovu sugerira da ne pristajete na nametnuti današnji tempo današnjice u kojem nema vremena za osjećaje, a prva rečenica u knjizi glasi: „Postoji realna mogućnost da ćemo jednog dana početi sami sebi nedostajati.“ Mogu li „Godišnja doba duše“ funkcionirati kao samopomoć za prilagodbu i osvještavanje neuroza suvremenog života?

– Svakako…netko reče da je duša „veoma stari instrument“. Kao takva, zahtjeva mir, pribranost, opuštenost, dokolicu. I kad se klupko počne odmatati, mnoge važne stvari izađu na površinu. Ako postoji sedam razina svijesti, introspekcija uključuje barem jednu-dvije od uobičajene razine. Tekst može biti dobar predložak i okidač za pronalaženje vlastitosti, da ne bismo doista sami sebe pogubili u hektici naših dana.

U zapisima s mreže dominira motiv slobode, od osvajanja slobode od sputanosti djetinjstva do zrele dobi, kada kažete: „Opasnije je u mojoj dobi smrtno se zaljubiti nego skočiti s mosta na konopcu…“ Je li sloboda opravdala očekivanja, sada kada je napokon osvojena, čak i paraglajderom?

– Ljubav i sloboda su eklatantno pjesničke teme, teško da ima od njih većih i važnijih. Taj prostor uvijek iznova osvajamo i širimo, sukladno životnim dobima. Ne vjerujem da mnogo postižu oni koji se „čuvaju ljubavi“, ili se u ime građanske komocije, sigurne mirovine i nekakvoga mira u kući odriču svake pomisli na avanturu i izazov. Onu frazu „To nije za mene, nisam ja u tome“, najčešće izgovaraju oni koji ništa nisu probali. Pored njih bi umjetnost zasigurno presušila i usahnula, kao usidjelica u zabiti na kraju svijeta. Moj put je takav, da moram sve probati, to mi ispunjava vrijeme i daje motivaciju da ostanem alertna, spremna na nove početke, na iznenađenja. Čudni su mi ovi „koučeri“ koji stalno nude mir, spokojstvo, utrnulost. Ja uopće ne želim te vrijednosti, želim živjeti, uzeti rizik, pisati i misliti, dokle me snaga drži. U tome je cijela moja „filozofija slobode“.

Na nekoliko mjesta komentirate Zagreb i njegovu samodovoljnost, odsječenost gornje Hrvatske od centra i zaključujete: „Neću tako skoro, trebat će mi zaista jak razlog za putovanje!“ Ipak, vraćate se jer otvaraju se uvijek novi razlozi za dolazak. Kako se Zagreb iskupljuje za svoju distanciranost i hladnoću?

– Sada mi vrijede još samo dragi prijatelji koje obilazim i s kojima ponešto dijelim. Sve ostalo imam doma i sama si napravim, u stilu one izreke da se „centar nalazi tamo gdje su ljudi centra, te  se s njima pomiče u njihovom kretanju“. Dolazim poslovno, a privatno želim biti dovoljno mimikrirana, da me tamo nitko ne primjećuje.

Knjiga je ilustrirana crtežima iz Vaših bilježnica koje ispisujete rukom, a većinom su to portreti ili motivi iz prirode i drveće. Kada crtate i kakvu potrebu ispunjavate crtanjem?

– Uvijek crtam, črčkam, vučem liniju i ona vuče mene. To je moj „pretičak“ snage, neki post scriptum tekstu ili samostalna disciplina i bilješka, koja mi često otkrije na što podsvjesno mislim. Veoma sam vizualan tip, imam brze opažaje, puštam da se iz nekog „klupka“ na papiru iznjedri scena ili lik, potom pozadinu šatiram ili zatamnim, a glavni motiv izvedem u prvi plan. U posljednje vrijeme najčešće radim neke tematske mape, po 10-15 crteža i pjesme, dok naslovi sugeriraju sadržaj tih životnih epizoda: CIPELICE ZA LJETO, TAMNO OKO, KOLICA I DOKOLICA, itd. Poklanjam to, najčešće, a ponešto zadržim, iz sentimentalnih ili dokumentarnih razloga.

Aktualne su rasprave o razlozima marginaliziranja žena na književnoj sceni. Možete li povući paralelu s odnosom prema ženama u književnosti sedamdesetih i osamdesetih godinama, u doba kada ste se afirmirali i prevodili Virginiju Woolf?  

– Ne znam, sve je to bilo davno. Prije 30-tak godina i više, prevela sam nekoliko eseja WV za časopis „OKO“, i prevela sam „Orlanda“, kojega mi je N. Petrak izgubio u kući „Naprijed“, imam ga još u bilježnicama samo. Mislim da smo tih 80-tih imale veću šansu, mi cure iz „regiona“, djelovale smo na široj osnovi i u realnoj konkurenciji muških i ženskih autora. Taj korpus više ne postoji osim u nekoj antologiji „Jugoslovenske pesnikinje“, ne da mi se o tome raspravljati. Rekla bih da se brojimo na prste jedne ruke, ako i toliko. Danas se žene organiziraju po uzoru na „dečke“, u grupe, izdavačke favoritkinje, regionalne klanove. Mene zanima samo genijalnost, autentičnost, književno-estetska vrijednost i pobudljivost, pa stoga na izvan književne razloge ne padam i ne pratim…Fale nam istinska velika imena, toliko mogu reći. Možda su neka na pomolu, ima naznaka dobroga vjetra i književnih glasova koji izlaze iz kućnih granica i okvira. Vederemo. Mislim da ću toliko još dočekati!

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

/by

Božica Brkan: Dora Kršul odličan je model za Dore iz mojih romana

Predavanjem u Hrvatskom državnom arhivu o životnom projektu Oblizeki, promocijom zbirke izabranih blogova „Umjesto kave“ i promocijom zbirke pjesama „Breberika – eklektika“ Božica Brkan u proteklih je mjesec dana demonstrirala svoju književničku, pjesničku i publicističku svestranost i svoju produktivnost. I to nije sve, književnica, urednica, publicistica i blogerica Božica Brkan nedavno je nastupila na poetskoj večeri Sonje Zubović „Poezija to go“ uz Alojza Majetića i Branislava Glumca, njezine uglazbljene stihove pjevaju Cinkuši, a priprema i nove projekte iznenađenja publici, pa razmišlja o reizdanju svoje novinarske trilogije koju čine romani „Lift“, „Rez“ i „Privremeno neuporabljivo“ objavljivani u razdoblju od trideset godina. Komunikativna, dosjetljiva, duhovita – Božica Brkan u svojim javnim nastupima demonstrira koji su kriteriji relevantnosti kulturnih događaja i pokazuje kako se novi naslovi smještaju u kontekst i postaju kulturno dobro.

Mnoštvo je tema za razgovor s Božicom Brkan, pa osim aktualnih projekata komentiramo status kulture u domaćim medijima, ironiju i humor u javnom prostoru, tridesetineštogodišnjake koji danas nose novinarsku scenu i umirovljene novinare koji s njima drže korak. Nezaobilazno je i pitanje o marginaliziranju žena, s obzirom da Božica Brkan pripada emancipiranoj generaciji koja je davala doprinos medijskoj i kulturnoj sceni i osvajala svoj prostor, ne tražeći od muškaraca dopuštenje za vlastitu afirmaciju.

Na predavanju „Oblizeki – tradicijska jela za budućnost“ u Hrvatskom državnom arhivu govorili ste o bogatoj hrvatskoj nacionalnoj kuhinji, podijeljenoj na kontinentalnu i mediteransku, ali generalno je premalo poznata i nedovoljno afirmirana. Zašto su siromaška, tradicionalna narodna jela, prema vašem sudu, osnova identiteta nacionalne kuhinje? S kojim se zemljama uspoređujemo kad govorimo o brendiranju nacionalne kuhinje, mediteranske i kontinentalne? Kakva je uloga lokalnih zajednica i institucija u brendiranju nacionalne kuhinje?

Brendiranje svega i svačega jako je u modi, pa i u gastronomiji. Brend se poistovjećuje sa zaradom, ali pravi brend treba stvoriti! Mogla bih nabrajati ideje, neke ostvarene, pa i neke dobre ali neostvarene, a još više uzalud potrošena novca. Navodno u stvaranje brenda, a ni u što. I nacionalno i lokalno, jer se brendom najčešće proglasi nešto prije negoli se dobro osmisli i stvori proizvod. Brend bez proizvoda!? Samo lijepa priča nije dovoljna ni za promociju. Iz 40-godišnjega praktičnoga iskustva i učenja iz dobre literature i iz dobrih primjera kako iz naše, tako i iz mnogo uspješnijih zemalja, po mojemu je važno odrediti što imamo i što bismo time mogli. Objektivnim znanstvenim istraživanjima, zaštitom, pa i kreativnim brendiranjem. Geslo moje zavičajne čitanke je Kad ne znaš kamo bi pošao, sjeti se odakle si došao, što se obično kod nas frazira kao povratak korijenima, ali dodajem nužno i kompetentnu upućenost u svoje, komparaciju s drugima bez precjenjivanja i podcjenjivanja, reinterpretaciju za moderno vrijeme, dakle uključivanje i tehnike i tehnologije te kontrolu. I na kraju odgovornost, jer geslo mojega weba je očev savjet Kak si prestreš, tak buš si i legla. Prevodim to poprilično slobodno: znati se nositi s posljedicama svojih odluka.
Na predavanju je Miljenko Brezak najavio da pripremate nacionalne „Oblizeke“, koji su nedvojbeno potrebni našoj gastrokulturi, s obzirom na poljoprivredne potencijale, kulturnu baštinu i turističke ambicije. U kojoj je fazi projekt nacionalnih „Oblizeka“?

U radu. Ali odmah dodajem: u radu već nekoliko desetljeća. Naime, kako sam 2006. s Večernjakom objavila zavičajnu čitanku „Oblizeki – Moslavina za stolom“ u 15.000 primjeraka za kioske, 2010. odlazeći iz Večernjaka ciljala sam objaviti nacionalne „Oblizeke“, kao svojevrsni nastavak i njima i još nakladnijim odličnim i visokonakladnim knjigama, monografskim kuharicama, koje sam radila kao dio velikih timova „Hrvatska za stolom“, „Mediteran za stolom“, „Hrvatska jela na suvremeni način“, „Slastice u Hrvata“… te autorske, možda ukupno pedesetak raznoraznih, kolumni poput „Enciklopedija špeceraja“, i Vrtnu knjigu kao hommage prilogu koji sam uređivala, a koji sada više ne izlazi. Pišem tjedno blog „Oblizeki“, istražujem, premišljam. Ide usporeno, jer sam, iako sam već otprije osim Hrvatskoga novinarskog društva bila i članicom Društva hrvatskih književnika, skrenula odnosno vratila se u lijepu književnost i napisala i objavila petnaestak knjiga.
U knjizi „Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama“, u izdanju Društva književnika Hrvatske, u Maloj knjižnici DHK, objavili ste blogove od 2016. do 2023. i u reakcijama na knjigu svi se slažu da je knjiga pregled relevantnih kulturnih tema u tom razdoblju, kao što je njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ ili  „Mali princ“ na kajkavskom, kojima „veliki“ mediji ne posvećuju dovoljno pažnje. Po kojem kriteriju ste birali teme za knjigu „netema“? Zašto pamtimo „neteme“ dok glavne teme koje se danas čine gorućima sutra zastarijevaju i postaju nebitne?

Iskreno, umalo sam odgovorila: bez kriterija. Odabirem ono što mi se dopada, ali ne bez podloge, jer ipak sam za to potkovana obrazovanjem i poslom. Da imam više vremena, sigurno bih pisala češće i o mnogim drugim temama o kojima se ne izvještava u medijima. U tih osam godina napisala sam na svom blogu „Umjesto kave“ više od 400 blogova, o nekim temama i osobama i više puta, uvjerena kako to i zaslužuju, ali se nitko nije sjetio ili se rijetko sjeti. Tu ne uspijevam pisati redovito tjedno kao na „Oblizekima“, gdje me tjera i nedjeljni newsletter. Ma koliko vrijedne informacije imala, a nisam već godinama u dnevnom novinarstvu, nisam ni na jednom uspjela izboriti status medija, a nisam ni tražila sponzora ili drugog financijera tako da me veseli odjek toga mojeg kulturnog volontiranja, jer s weba linkam samo na Facebook. Neki su tako našli kupca za odličnu knjigu koje nema na tržištu, a neki i izdavača. Šteta što se i drugi mediji, pogotovo mali i nezavisni odnosno neprofitni, pa i društvene mreže, ne specijaliziraju i ne povezuju, podržavaju međusobno, kad već mainstream mediji to ne čine. Znam da nemaju ljudi, pogotovo specijalista, znam da to vlasnicima nije unosno, pogotovo kultura, ali ne dam da mi profesionalna i intelektualna lijenost, ignorancija, podcjenjivanje i kopipejstanje PR tekstova vrijeđaju inteligenciju. Prema blogovima se odnosim kao prema dobrim starim kolumnama, a ne pišem ih zbog algoritma i lajkova. Uostalom, zbog sličnoga sam se upustila i u izdavaštvo. Znate onu: Ništa se neće dogoditi ako radite na ostvarenju svojih snova. A zašto bismo sanjali samo po sitno? I onu o sreći koja pripada hrabrima, zacijelo znate. Jednostavno: probaj, kako ćeš inače znati što i koliko možeš!? Najlakše je retorički uzdisati: kak’ ti se da!?
„Otimajući se rezignaciji, autorica razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama“ – tako piše Ljerka Car Matutinović u Vijencu o knjizi „Umjesto kave“ u kojoj zapaža legitimne književne vrste poput osvrta, kritika, feljtona i prikaza. Mogu li navedene književne vrste, ponikle u periodici, preživjeti u književnosti, kao i ironijski odmak? Hoće li dehumanizirani mediji „Umjesto kave“ doživjeti kao provokaciju?

Dehumanizirani mediji neće ni čitati uknjiženi „Umjesto kave“, ako ih nije baš zanimao ni blog. Osim ako su naišli na nešto za copy-paste. A neki jesu! Barem da ukažem na neke teme, podijelim s onima koje to zanima, a da ne ugnjavim. Još vjerujem da ih ima! Računam na pojedinca, a ne na masu.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ dio je Vaše novinarske trilogije s romanima „Lift“ i „Rez“. Od tranzicije, preko ratnog novinarstva do potresa i suočavanja s vlastitim vrijednosnim sustavom. Iako je od prvog do trećeg romana prošlo trideset godina, glavna junakinja Dora u svakom romanu iste je dobi. Upućujete li time poruku tridesetineštogodišnjacima kako se živi profesija? Može li samokritika novinarske profesije biti osnova za njezin oporavak?

Ne znam koliko kritika, a kamoli samokritika mogu biti osnova za oporavak. Profit odnosno propast vjerojatno bi bili uvjerljiviji argumenti. Tko preživi, pričat će. Nadam se ipak dobri.
A pišem obično o onome što dobro poznajem ili želim temeljito upoznati. Dora – hvala Šenoi! – u različitim romanima posve je druga osoba, u drugome vremenu i drugom mediju, čak i zanimanjem unutar novinarstva od lektorice do novinarke gradskoga radija. Nisam dubinski analizirala, ali tridesetineštogodišnjakinje očigledno odabirem kao profesionalno već ostvarene, obrazovane, sposobne, hrabre i marljive žene kojima, ma u kakve ih okolnosti i iskušenja stavljala, nadajem im društveno i osobno koliko-toliko dobru perspektivu. Mlada i višestruko nagrađivana kolegica istraživačka novinarka Dora Kršul koju napada i premijer, recimo, bila bi odličan lik, model za lik s dodatkom literarnih frljica. Ali samo ljubiće pišem zbog hepienda, zar ne? Ljubići i gastro financijski su mi pokrivali ozbiljne stvari. Ali i kad sam imala priliku raditi tu žanrovsku literaturu, trudila sam se napraviti je profesionalno, najbolje što sam umjela.

U mirovini ne mirujete, pišete blogove, romane i poeziju, što je osobina snažnog osobnog i profesionalnog identiteta. Među novinarima Vaše generacije ima još kolega koji obogaćuju mrežu sadržajima visoke kvalitete. Kako ocjenjujete svoju novinarsku generaciju u informatičkom dobu? Kako su se nekadašnji kolumnisti snašli s tipkovnicama?
Vrlo, vrlo različito pojedinačno, neki me još oduševljavaju, Inu Beškera i neke ne mogu prežaliti, a neke bih bome i sama odavno izbacila iz medija. Ni kad smo bili najkreativniji nisam nas gledala kao čopor, bliskije po stavovima, stilu… neovisno o naraštaju, ne mogu i ne volim gledati generacijski. Od zaštićenih skromnih, ali mladih i lijepih vremena, nestašica, rata, povratka u divlji kapitalizam s pretvorbama i u medijima, a da ne spominjem skok iz Gutenbergove galaksije u crnu rupu i sudar s internetskom božjom česticom, s društveni mrežama i umjetnom inteligencijom, prijelaz primjerice s pisaćega stroja i tiska u olovu crno-bijelo na računalo itd. Znate za onu kletvu: dabogda živio u zanimljiva vremena?

Posljednjih godina uspješno se afirmirate i kao pjesnikinja – nedavno ste promovirali zbirku „Breberika & Eklektika“ u kojoj je vaš izbor iz kajkavske poezije, dok je Boris Domagoj Biletić pripremio svoj izbor čakavske poezije. Kako ste uspjeli zatomiti pjesničke aspiracije tijekom novinarskog staža? Što je najbliže Vašem senzibilitetu – poezija, proza ili publicistika – i  zašto?
Nisam ništa zatomljavala, samo sam mijenjala prioritete. U školi nisam, ali u poslu sam znala biti kampanjac. Pjesnikinja sam bila prije nego i novinarka i sve ostalo. Prvu sam pjesmu objavila 1. siječnja 1968. kao dvanaestogodišnjakinja, i nagrađivana sam najprije kao pjesnikinja. Studirala sam najprije književnost, a tek potom novinarstvo. Prva objavljena knjiga bile su mi usporedo i pjesme i novinske kolumne. Valjda sam desetljećima morala raditi u dnevnom novinarstvu da bih dosegla zrelost, disciplinu i koncentraciju za pisanje romana i ostalo, kako zicflajš, tako i sadržaj i stil. Sustigla me i odlučnost, nikakvo danas moderno dugoročno planiranje karijere. Kad pomislim, primjerice, da je moja pjesma „Molitva“ objavljena u prvoj zbirci „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ 1990., a ove su godine za svoj album „Bog nam greh oprosti“, parafrazom te moje molitve-zaklinjanja, Cinkuši dobili Porina, kako da se ne veselim? Vele moji kajkavci: Saka rit dojde na šekret.

„Oblizeki“, „Umjesto kave“, „Breberika & Eklektika“ – sve su to ovogodišnji projekti koji pokazuju visoku produktivnost. Kako komentirate aktualne polemike o marginalnom statusu žena na medijskoj sceni? Kakvu reakciju nekadašnjih kolega iz medija očekujete?

Svi ovi projekti zapravo su dugogodišnji, a samo su ove godine postali vidljiviji. „Oblizeki“ što u knjizi, a što na webu traju više od 20 godina, „Umjesto kave“ na više medija desetak, a kajkavsko-čakavska zbirka pjesama „Breberika…“ objavljena je 2022. i ima poveći neobjavljeni vrtni krak, u radu. Za sve to treba snažan motiv, mnogo ljubavi, strpljenja i vremena. Lijepo je kad mogu reći da sam, odradivši vojnički najprije ono što sam morala, uglavnom radila ono što sam voljela i otkrivala postupno da postoje stvari koje volim još i više i da sad, u zrelo svoje doba, osobito radim ono što me veseli. Da to mogu!

Kaže se kako, sreća pripada hrabrima, a lijepo kaže sjajna i mila moja prijateljica i kreativni uzor fotografkinja Slavka Pavić: „Mi djelujemo!“ Ona fotkom, ja riječju.

Što se statusa žena na medijskoj sceni i uopće tiče, meni je više od polemika važnije i javno i doma djelovati gdje god i kako god možeš. Nije da nije naporno, pa ja sam sebi najmanje triput dugim jezikom drastično, kako se to kaže, skrenula karijeru, ali da mogu išta unatrag mijenjati, ne bih učinila drugačije. Katkad je napornije ići metodom lakšeg otpora i živjeti na margini, a i tko bi nam to morao izboriti ako ne same? Druge žene? Muškarci? Brojnije smo u društvu, a dopuštamo da budemo neravnopravne, marginalizirane, neemancipirane, da nas gaze na temama koja su društveno odavno već kao bile riješene. Iz 21. nas vraća u 19. stoljeće. Da brojimo mizoginijske ispade i femicide.

Mi žene moramo odgojiti najprije odgovorne sebe, majku, kćeri, unuke, prijateljice…, a onda i dečka i muža i sina i unuka i brata da najprije doma budu ravnopravni s nama, pa će ravnopravniji biti i s drugim ženama javno. Od spremanja prljavih čarapa, razvrstavanja rublja i uključivanja perilice do izglasavanja ovih i onih, ovakvih i onakvih zakona za pojedinca i za društvo i malen je i velik korak. Ili korak ili čak dva natrag. Katkad mi se čini da mnogima od nas čisto paše pink tax.

Istraživanja odvajkada pokazuju kako su i u novinarstvu, posebice na slabije plaćenim mjestima žene brojnije i sve rjeđe kako rastu plaće i odgovornost, pogotovo rijetke kao glavne urednice i direktorice. Ali ima ih! I tu sebe trebamo preodgojiti. Ako stvarno hoćemo skinuti taj stakleni krov.
A što se tiče nekadašnjih kolega iz medija, najbolje je ne očekivati ništa, pa se onda ponekad stvarno možete lijepo iznenaditi.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by

Vlado Rajić: Dijaboličnost je danas sasvim normalna

U trileru „Kako sam ubio svog ubojicu“ Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti.

Vlado Rajić rođen je 1951. godine u Požegi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine i magistrirao te započeo doktorski poslijediplomski studij. U Vjesniku se zaposlio 1978. godine, a surađivao je u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, povremeno u Danasu, a njegove su priloge objavljivali Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Kada je Vjesnik 2012. godine ukinut, započinje pisati romane za djecu i odrasle, kojima je osvojio nagradu Anto Gardaš (2013.) i nagradu Grigor Vitez (2018.) u kategoriji priča za djecu i nagradu dječjeg žirija „Ptičica“.

Što vas je motiviralo na pisanje trilera „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“?

– Prvi motiv je bio: napisati krimić. Onda je došla tema. Potom su stigli i likovi. Sve to povezala je priča. Ona, pak, razvila se iz meni bliske sudbine. Čovjek je nestao, policija je nestanak registrirala, prošlo je neko vrijeme bez ikakvih vijesti i događanja, a onda je nađeno tijelo.  I to je to. Naravno, u svijetu običnih ljudi za nešto takvo, tijelo na pustoj poljani, netko mora odgovarati. A onda mi je jedan stručnjak rekao: „Mi tražimo samo djecu. Za starije nemamo vremena ni ljudi“. Je li to krimić? Meni se čini da jest.

Zašto ste izabrali temu krijumčarenja organa?

– O tome se ništa ne zna, o tome se čak i službeno malo govori, više na razini senzacije kad netko odluči „rasprodati“ vlastite organe za slučaj nenadanih događaja koji čovjeka mogu zadesiti. Nacionalna medicina, pak, bilježi svjetske rezultate u transplantaciji. Odakle stižu organi potrebni za  transplantaciju? Logično, kao u slučaju prohibicije, šverca duhana, prodaje svega što je zabranjeno iz nekog razloga, dijelovi ljudskoga tijela su idealna roba za ljude koji u sebi imaju kriminalne porive.

Po čemu je ta tema danas aktualna?

– Ne bih rekao da je aktualna. Ali i sami možete pronaći na internetu podatke o nestalim osobama. Imate vijesti da je nestala žena, muž, neko dijete. Spojio sam nestale s podacima o transplantaciji organa i njihovoj trgovini. Dok sam slagao verziju o jednom i drugom, nestali  su bili sve bliže „darivateljiima“ organa, toliko bliže i neodvojivo, da se priča iz knjige počela sama odvijati. Da bi bila i uvjerljiva smjestio sam ju u grad koji mnogi poznaju, u bolnicu u kojoj su mnogi odležali poneku bolest, na ulice, ceste i mjesta koja nisu strana ovdašnjim ljudima.

Jesu li likovi iz romana nastali po uzoru na stvarne osobe?

– Samo su kulise stvarne. Ambijenti, urbanistički razmještaj, uglovi pod kojima se spajaju ulice. Jer, i pisac mora nešto mora izmisliti. To nadoknađuje s izborom likova, njihovim osobinama, jezikom koji govore, mentalitetom s kojim se sudaraju u prostoru radnje. Zato ne znam odgovor na pitanje: tko je mala doktorica ili tko je inspektor Kos? Ali, da bi bili stvarni, uvjerljivi, da bi bili prepoznatljivi, oni moraju imati i obilježja stvarnih ljudi. Zato, da, poznajem tako požrtvovne liječnike i policajce kao što su moji junaci. I gadove, naravno, koji su također moji likovi.

Božica Brkan u pogovoru knjige navodi kako ste istraživali temu na odjelima patologije. Kakvi su bili posjeti odjelima patologije? Kako ste znali što tražite i što tamo možete naći?

– Rekoh, ambijent je kulisa svake radnje. Izabrao sam bolnicu, otišao na patologiju, dobro promotrio obilježja prostora. Bilo je i malo sreće, pa sam sreo osobu koju poznajem, a koja tamo radi. Sve u svemu, dobio sam priliku da u vrijeme kad se tamo ne radi, kad nema tijela po stolovima sve promotrim, a usput i saznam ponešto o patologiji kao medicinskoj specijalnosti. Osim toga moj „prijatelj“ Google sve zna, pa sam se i njemu obratio. Spasilo me to što sam znao što tražim i što trebam. U tim okolnostima i potpuni laik kao što sam je za medicinska pitanja uspijeva doći po točnih podataka.

Jeste li razgovarali s liječnicima i s policajcima istražujući temu?

– U smislu, hajde da pričamo o nestalim osobama, ili, o švercu organa, to nisam. Teško bi to išlo izravno. Izokola, krijući pravi razlog za propitkivanja, to da. Jednom o tome kako uopće nestaju ljudi. Drugi put sam tražio komentare statistike o nestalima, o proceduri prijave, o vremenu potrebnom za pokretanje postupka, naravno, i o razlozima kad se donosi odluka da se potraga obustavlja. Još sam bio oprezniji kad je riječ o medicinskim propitkivanjima.

Jesu li stručnjaci koje ste konzultirali pročitali roman kada je napisan? Kakvi su njihovi komentari?

– Odgovorit ću neizravno. Doktorica znanosti, specijalistica za zarazne bolesti iz bolnice „Fran Mihaljević“, na primjer, ljubazno je prihvatila zadaću da spasi rukopis od netočnosti, pa i gluposti koje je neznalica u stanju staviti u njega. Kad je tekst tako uredila dodala je i pisamce. „Nakon čitanja romana, posebno dijela koji se odvija u prostorima bolničke patologije, ja u taj prostor više ne odlazim. Strah me je.“ Je li to komentar čitatelja? Vjerojatno, a na ovaj sam baš ponosan. Riječ je o krimiću, zar ne.

Smatraju li vaši recenzenti, da je moguć dijabolični negativac poput kirurga Skopchinskog?

– Nisam ih to ni pitao. Ali, dijaboličnost toga lika je, zapravo, sasvim normalna stvar. Ne morate biti pažljivi čitatelj „crne kronike“ pa da uočite koliko dijaboličnosti ima u postupcima obrazovanih i nepismenih, gradskih i ruralnih žitelja, starih i mladih, roditelja i djece. Dijabolici se ne rađaju, oni to s vremenom postaju iz bezbroj razloga.

U svom pogovoru Božica Brkan navodi i kako u romanu posežete za magijskim realizmom i sf-om, što je odlučujuće za ishod. Zašto u romanu sugerirate da je potrebna intervencija više sile da bi se pobijedilo zlo?

Kad pričate priču ovakva vam pitanja ne padaju na pamet. Jednostavna naracija, a krimići to imaju, ne počinje s dobrim i ne završava sa zlim. Cilj je dobiti kraj na kojem svi otvoreni računi iz pripovijesti dolaze na naplatu i naplaćuju se. Jednom, kad nepoznat netko zaklopi korice mene nema u blizini da bih odgovorio na eventualna pitanja. Sve, dakle, mora biti jasno prije povrata knjige u knjižnicu.

Radili ste kao novinar i nakon umirovljenja osvajali nagrade na književnim natječajima za dječje priče. Kako objašnjavate takvu spisateljsku svestranost?

– Posljedica je to raznorodnosti tema s kojima sam se susretao kao član novinarskog tima u „Vjesniku“ i još nekim listovima. Bilo je to vrijeme novina s puno vijesti, vijesti ne pitaju za tvoje interese i specijalnosti, zanima ih, a urednike posebno, samo vrijeme isporuke i točnost napisanih činjenica. Duga praksa, unatoč kasnijoj specijalizaciji, navikla me na tu raznolikost i ona za mene ne predstavlja nešto posebno. Što bi se reklo, važno je da ono što se stavlja na papir ima glavu i rep.

Jeste li kao politički komentator razmišljali o pisanju beletristike?

– Kao novinar napisao sam kaubojski roman. Recenzent mi je bio – Igor Mandić. Naravno, loše je to prošlo. A prošlo je i vrijeme „vjesnikovanja“, neslavni završetak mog lista nije promijenio i moju potrebu da svakog dana nešto napišem. Tako je to počelo. Samo, novinarstvo je „čist nekaj drugega“. Napišem i predam tekst, ne dođem ni do Trga, a novine su već na kiosku s mojim tekstom unutra. Napišeš knjigu, možeš čak stanovati na Trgu, a knjige još nema na okolnim kioscima. Mjesecima pa i godinama.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by

Ivana Julius: Moja junakinja Jelena osvaja publiku svojom ženskom snagom, tihom ali moćnom

Romanom u „Vrtlogu vremena“ Ivana Julius privukla je pažnju kao autorica koja se bavi poviješću i legendama koje su snažno prisutne u našoj svakodnevnici, iako se o njima ne govori često. Glavna junakinja romana je 20-godišnja Jelena koja kroz vremenski procijep u Kraljičinu zdencu dospijeva u 15. stoljeće na dvorac Barbare Celjske, poznate kao Crna kraljica gdje stječe prijatelje i neprijatelje, a otkriva i nepoznate osjećaje.

Roman „U vrtlogu vremena“ Ivane Julius s pohvalama su dočekali blogeri i kolege pisci, što je mladu spisateljicu ohrabrilo na nove avanture. Nakon prvog romana najavljuje nastavke i trilogiju o dvorcu Medvedgrad, na kojem je vladala Crna kraljica, a ima i osebujan marketinški pristup – na promocijama se pojavljuje u povijesnom kostimu, a za čitatelje priređuje izlete na Medvedgrad i obilaske povijesnih lokacija na kojima se odvija njezin roman. Nakon Medvedgrada autorica razmišlja o još nekim lokacijama koje su bile pozornica velikih povijesnih priča. Legende o kojima piše Ivana Julius imaju i turistički potencijal jer povijest je neiscrpno vrelo priča, a nakon Zagreba, autorica se namjerava pozabaviti se još nekim povijesnim lokacijama koje su također bile pozornice slavnih legendi ili velikih ljubavi.

Uoči festivala žanrova „Dvotočka“, s Ivanom Julius razgovaramo o njezinim motivima za pisanje, povijesnim istraživanjima u osnovi njezinih romana, obilascima koje priređuje za čitatelje, osebujnoj marketinškoj strategiji i, dakako, o dnevnim rasporedima u koje treba uklopiti pisanje romana.

U svom romanu „U Vrtlogu vremena“ bavite se legendom o Crnoj kraljici, tj. Barbari Celjskoj u Medvedgradu. Kako ste istraživali povijesnu građu o dobu u kojem je Medvedgrad bio utvrda? Koje ste izvore koristili i koliko je trajalo istraživanje? Koliko je roman „U vrtlogu vremena“ povijesno vjerodostojan?

– „U vrtlogu vremena“ sam počela pisati u jeku pandemije, u trenutku kada su knjižnice i muzeji bili zatvoreni. Većinu podataka sam pronašla online, a najviše na Hrčak.srce – Portalu znanstvenih i stručnih časopisa Republike Hrvatske. Mnogo mi je pomogla i Martina Findrik, povjesničarka koja je osnovala Gornjogradske coprnice, posebice oko izgleda starog Gradeca i scene suđenja za vještičarenje. Istraživanje nikad ne prestaje jer uvijek saznate nešto iz novog izvora, ali to mi je i jedna od najdražih stvari kod pisanja povijesne fikcije. Kada pronađem neku zanimljivost koja je potpuno neočekivana, osjećam se kao da sam pronašla škrinju s blagom. Kao na primjer, kralj Žigmund i gusari na Jadranskom moru. To sam jednostavno morala uvrstiti u nastavak kojeg pišem.

Na početku pisanja sam imala ideju obraditi samo legendu o Crnoj kraljici, no što sam više istraživala o postignućima i životu kraljice Barbare Celjske, shvatila sam da je prikazana potpuno krivo i nepošteno. Osuđena od strane muškaraca, žena koja je bila previše pametna i sposobna, time prkoseći patrijarhalnom društvu, pretvorena je u omraženu ženu o kojoj se samo spominju njeni ljubavnici, gavran i crna pojava. Zato sam odlučila promijeniti percepciju ljudi o njoj. Povijesne ličnosti poput Nikole Gorjanskog, grofa Drakúla i Stribora od Striboritza, njen okrutni otac Herman Celjski, nesretan brak s kraljem Žigmundom Luksemburškim, zategnuti odnosi s kćeri Elizabetom, alkemija, brat Fridrik i njegova nesretna ljubav Veronika Desinićka, sastanak Reda zmaja; sve su to povijesne činjenice uklopljene u priču.

Glavna junakinja je dvadesetogodišnja studentica latinskog Jelena, koja kroz Kraljičin zdenac dospijeva u petnaesto stoljeće u kojem je vladala Barbara Celjska, Crna kraljica. Je li Jelena u dobi ciljane publike? Kako se mlada publika identificira s Jeleninom znatiželjom i emocionalnim sazrijevanjem?

– Moja ciljana publika je od 18 do 118 godina (smijeh), a objasnit ću i zašto. Odrasla sam uz romane Marije Jurić Zagorke i sjećam se koliko sam bila uvučena u njen način pripovijedanja, s mnogo dijaloga koji daju dinamiku radnji. Željela sam upotrijebiti njen stil pisanja i dodati mu nešto moderno. Većina mojih čitateljica je starije životne dobi, jer one najviše cijene našu baštinu i povijest, ali dobivam poruke i od mladih studentica koje su oduševljene i vide vrijednost u učenju povijesnih činjenica koje su često suhoparne na zabavan način. Što se tiče Jelene, dobivam komentare da im je drago što je prilagodljiva i ne plače svakog trena, iako se našla u nezavidnoj situaciji. To je po meni ženska snaga, tiha ali vrlo moćna. U nastavcima je čeka još izazova i kušnji pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se nositi s time.

Nakon Medvedgrada i Crne kraljice, namjeravate se baviti i drugim legendarnim mjestima u Hrvatskoj, što bez sumnje ima turistički potencijal. Kako ste se počeli baviti legendama i kako ste zapazili da hrvatske legende i mitovi nisu dovoljno ni poznati niti turistički iskorišteni?

– Uf, to je tema o kojoj bih mogla pričati danima. Kada pogledate druge zemlje, čak i ako ih nikada niste posjetili, vidite da vrednuju vlastitu baštinu, legende i mitologiju, ali i da stvaraju priče, lokacije i festivale kojima svake godine privlače sve više turista. Kontinentalna Hrvatska je zakinuta što se tiče turizma jer je sav fokus na obali, ali također često nailazim na nezainteresiranost odgovornih kada im se predstavi neka ideja. Hrvatska je jedina zemlja na planeti koja na malenom prostoru ima ovako raznovrsno prirodno bogatstvo. Kada to spojite s legendama i pričama, od toga svi uključeni mogu prosperirati. Moji romani su maleni doprinos toj ideji, ali ako tako uspijem inspirirati druge i potaknuti da se povežemo u zajedničkim projektima osnaživanja turizma kontinentalne Hrvatske, nitko sretniji od mene.

Imate povijesni kostim koji je bio zapažen na Interliberu, a i efektan marketing – vodite čitatelje na ture po mjestima na kojima se odvija radnja Vaših romana. Koliko ste tura dosad održali i kakav je odaziv? Tko su čitatelji koji prihvaćaju Vaš poziv za ture po Medvedgradu i povijesnim lokacijama? Zašto ih zanimaju legende?

– Još kao djevojčica sam poželjela putovati kroz vrijeme i nositi duge haljine i krinoline. Ovom haljinom sam si ispunila san, a usput je postao moj zaštitni znak. Haljinu nosim na svojim promocijama, a na Interliberu je bio hit, pogotovo među djecom koja su se željela slikati sa mnom. S marketinške strane, danas se morate istaknuti da biste bili primijećeni. Veliki dio u toj jednadžbi predstavlja i hrabrost, jer ako se ideja ne realizira, nema napretka.

Na isti način sam smislila da svoje čitatelje jednom mjesečno vodim do Kraljičinog zdenca i Medvedgrada, oživljavajući ta mjesta kroz oči mojih likova. Do sada sam organizirala tri ture i odaziv je uvijek odličan. Do sada su sve posjetiteljice bile žene; najmlađa sudionica je imala 5, a najstarija 65 godina. Sve su oduševljene zanimljivim povijesnim činjenicama za koje nisu nikada čule i opuštenom interakcijom, a najdraža im je potraga za blagom Crne kraljice čiji su tragovi skriveni po cijeloj utvrdi.

Legende su oduvijek privlačile ljude jer u sebi sadrže dozu zagonetnosti, ali je još zanimljivije saznati istinu iza legende. To potvrđuju svi moji čitatelji.

Ružica Grad, moslavački Robin Hood, zagrebački Bridgertoni legende su koje ćete uklopiti u svoje buduće projekte. Jeste li već počeli istraživati? Zašto ste izabrali baš te lokacije? Namjeravate li s vremenom proširiti izbor lokacija? Očekujete li podršku lokalnih zajednica i turističkih ureda?

– Neke priče sam već započela, ali za sada čekaju na red. Polako skupljam građu i bilježim činjenice na koje slučajno naiđem, ali najveći dio istraživanja će krenuti kada završim trilogiju o Crnoj kraljici. Legenda o Ružicagradu mi je jedna od najljepših legendi, moslavački Robin Hood predivna i tužna priča koju sam poželjela oživjeti, a zagrebački Bridgertoni serijal u kojem želim pokazati kako su živjeli stanovnici Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća, inspiriran serijalom Julie Quinn. Naravno, ne mislim stati na tome. Još je mnogo lokacija i mnogo priča koje su za sada samo ideje, ali mjesto radnje će uvijek ostati isto – Hrvatska.

Uvjerena sam da će lokalne zajednice i turistički uredi prepoznati moj trud i vrijednost koju dajem tim lokacijama i da ćemo surađivati na mnogim projektima vezanim uz turizam kontinentalne Hrvatske.

Romane pišete pod imenom Ivana Julius, a što radi Ivana Perić kad se ne bavi Ivanom Julius? Kako angažman oko romana uklapate u svoje svakodnevne rasporede? Kako obitelj prati Vaše turneje, nastupe i pisanja romana, koje zacijelo zahtijeva dosta vremena?

Mogu reći da je svakako izazovno. Ponekad je teško uskladiti redovan posao, kućanske poslove, obitelj uz pisanje i sve što obuhvaća samoizdavaštvo, ali nekako uspijevam. Zapravo je najbitnija organizacija, ali i strast koja me tjera naprijed, koliko god teško bilo. Muž i djeca su mi velika potpora, prate me na promocijama, pomažu s kreativnim idejama, preuzimaju na sebe dio tereta kućanskih obaveza i što je možda najvažnije, natjeraju me van u prirodu da ne pregorim. Uz to, ne gledam televiziju, društvene mreže sam svela na minimum, pa čak stignem i čitati navečer prije spavanja. Sve u svemu, imam njihovu bezuvjetnu podršku i zato je sve mnogo lakše.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by

Nataša Turkalj: Partner ili partnerica uvijek su važan faktor oporavka

Trećim romanom „U zalasku svitanja“ Nataša Turkalj dokazala je da se ozbiljno bavi pisanjem. Novo priznanje stiže i iz Srbije, gdje je najveći srpski izdavač „Laguna“ ugovorio objavljivanje drugog romana Nataše Turkalj „Moć žene“. Nataša Turkalj piše ljubavne romane začinjene erotikom strašću, ali i avanturom i nepredviđenim događajima koji su ispit ljubavi za mladi par. U najnovijem romanu Nataše Turkalj mlada modna kreatorica oporavlja se nakon traume silovanja i odlučuje prekinuti s dotadašnjim načinom života. Kad upozna Karla, vraća joj se samopouzdanje i uz Karlovu podršku prihvaća izazov povratka na modnu scenu.

Nataša Turkalj je ekonomistica i menadžerica u uspješnom trgovačkom poduzeću. Počela je pisati ljubavne romane kao majka odrasle djece, a odnedavno piše i poeziju.

S Natašom Turkalj razgovaramo o ponudi srpskog izdavača, o ravnopravnosti žena i muškaraca koju opisuje u svojim romanima, o traumi koja pokreće radnju te o statusu domaćeg pisca na književnoj sceni.

Laguna, najveća nakladnička kuća u Srbiji, uskoro objavljuje roman Moć žene. Kako je došlo do suradnje s Lagunom? Zašto je Laguna izabrala Moć žene između tri Vaša romana? Kada se očekuje Moć žene u Srbiji?

Da, ja sam im se javila s kratkim sadržajima romana i tada su tražili rukopise koje sam poslala pa su se za neko vrijeme javili s odgovorom da su se odlučili na izdavanje. Potpisali smo Ugovor na nekoliko godina i sad su u tijeku prijevodi i neke izmjene s njihove strane. Ne znam točno odgovor na pitanje zašto Moć žene, ali su mi rekli da su na njihovom konziliju ili upravi dogovorili da je Moć žene najprikladnija za početak suradnje, pročitalo je nekoliko urednika i suradnika te je odluka pala na Moć žene, i ja sam jako zadovoljna s njihovim izborom. Ne znam kada će ju objaviti, ali imaju rok do idućeg proljeća da ju objave (po Ugovoru). Oni su vrlo velika izdavačka kuća pa imaju planove koji se moraju ispunjavati, a kada će točno, nemam tu informaciju, ali se nadam brzo.

U vašim romanima žena je ravnopravna muškarcu, no partner je snažan faktor oporavka glavne junakinje. Koliko su realni odnosi kakve opisujete u svojim romanima? Jesu li danas žene ravnopravne muškarcima i jesu li muškarci oslonac svojim partnericama?

U mojim romanima jesu žene ravnopravne, ali i u mom životu, i životu žena koje me okružuju, vlada ravnopravnost. Partner ili partnerica su uvijek snažan faktor oporavka, nebitno o kojem spolu se radi, pa zato i jesmo u vezama, brakovima, zajednicama i slično, da jedan drugome budemo podrška, da dižemo jedan drugoga kad padnemo, da grlimo i snažno volimo, pa to i je poanta naših života, upravo ta sinergija dvoje ljudi, sve ostalo je manje bitno u životu, nije li tako? Da li su takvi odnosi realni? Pa to je jedina realnost koja je ispravna, moguća i vrlo poželjna s obje strane, sve ostalo nije ispravno i nije zdravo, da, moj odgovor je da, realni su i dobro došli.

Trauma je dominantan motiv i najnovijeg romana „U zalasku svitanje. U vaša ranija dva romana, „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“ također trauma pokreće radnju i postaje test za ljubav i odanost. Zašto se spisateljski bavite traumom?

Zato što su traume ono što je realno u našim životima, zato što je nakon traume najbitnije uzdignuti se i krenuti dalje, zato što život nije ravna crta i zato što u životima svih ljudi na svijetu se događaju situacije koje nisu uvijek ugodne i iz kojih izlazimo jači ili slabiji. Zato što je život sam po sebi traumatičan u nekom obliku i mi svi rastemo u njemu, kao skupina i  kao pojedinci. Iz trauma se uči, to su životne škole, to je rekla bih, borba nas samih sa stvarnošću. U traumama i nevoljama se vidi štošta, tko je uz nas, tko nije, tko je odan, a tko je bio samo trenutno tu. Znate kako kažu, kad si dobro i kad ide super, onda su svi s vama, a kad ne ide, odjednom nastane praznina. Na muci se poznaju junaci, nije li tako…

Po izlasku prvog romana „Moja savršena nevolja“ prije dvije godine bili ste nezadovoljni statusom domaćeg pisca u knjižarama i na književnoj sceni. Što se od tada promijenilo? Kako danas ocjenjujete svoj spisateljski razvoj s obzirom na uvjete na tržištu?

Moje mišljenje je isto, još uvijek sam nezadovoljna i mislim da u tom procesu promjene malo tko sudjeluje, evo vi kao izdavačka kuća dajete prednost domaćem piscu, ali većina tome ne pridodaje pažnju. Danas je, mislim danas, oduvijek je novac taj koji je najbitniji segment u svemu pa tako i u knjigama, jer je najbitnije prodati što više, a najlakše je na policu staviti one pisce koji se prodaju sami po sebi jer su poznati u recimo Americi. Ima primjera kad neka starleta recimo objavi knjigu pa ljudi iz puke znatiželje kupuju da vide ne bi li s javne scene netko bio u redovima, ili neka javna ličnost kad piše autobiografiju pa javnost zanima intima. S domaćim piscem, napose nepoznatim, treba se baviti, a tko ima volje, živaca i novaca da ga promovira i bavi se s njim? Pa danas ljudi nemaju vremena niti za najužu Obitelj, a kamoli za što drugo, sve je nekako kao programirano i linija manjeg otpora je snazi više nego ikada. A ima i onoga da u izdavačkim kućama zbog velikih troškova radi mali broj zaposlenih koji su prebukirani pa ne stižu se baviti sa svime i svima pa obavljaju samo ono što je goruće, a onda tu otpadaju oni s kojima se treba više pozabaviti, pa smo opet na liniji manjeg otpora. Eto, zato sam oduševljena s Lagunom koja će izdati moju knjigu u Srbiji, ja Hrvatica, nepoznata pa će se baviti sa mnom idućih nekoliko godina, pa to treba poštivati.

Već nekoliko godina pišete i vrlo senzualnu poeziju koju objavljujete na društvenim mrežama. Kako ste počeli pisati poeziju? Gdje nalazite inspiraciju i koji su najčešći motivi Vaše poezije?

Poeziju pišem zadnje dvije godine, ima dosta poklonika moje poezije koja je pomalo drugačija, rekla bih autentično moja. Počela sam ju pisati jer sam se osjećala loše, frustrirano i zabrinuto u nekom periodu, pa sam kroz nju prelijevala emocije koje odjeknu kroz stihove, ona je moja psihoterapija.

Inspiracija je svuda i sve, mogu pisati kad god i gdje god, može me nadahnuti i džezva za kavu jer mi um pokrene neku skrivenu emociju koja onda sama izađe kroz slova i stvori sliku. Poezija se piše sama, bez puno razmišljanja, ona je najčistiji izraz emocija i ona je potpuna istina. Kroz romane sakriješ sebe, oni su fikcija jer ja ne pišem autobiografska djela, ali poezija nije ta opcija, ona je nešto sasvim drugo i to se jako osjeti u izražaju. Ima puno ljudi koji čitaju poeziju, ovakvu poeziju jer je laka za identifikaciju pa se ljudi pronađu u njoj, sheraju, šalju partnerima poruke putem tih pjesama pa mi pošalju, svašta sam doživjela kroz poeziju, moram priznati puno više nego kroz romane, makar i kroz njih se ljudi javljaju s raznim razmišljanjima, ali većinom je to poistovjećivanje s likovima i situacijama.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

/by

Augusta Benčić Ivančin: Predaleko smo otišli u nemaru i sebičnosti, probleme nećemo riješiti preko noći

Liste čekanja na mjesta u odgojno popravnim domovima su sve duže, rekao je terapeut Tomislav Vurušić na predstavljanju knjige Auguste Benčić Ivančin koja je romanom „Tigrasti dječak“ otvorila veliku temu o kojoj se rijetko govori – agresivna djeca u obiteljima su odgojni problem koji raste, a društvo ga zanemaruje. Augusta Benčić Ivančin pulska je spisateljica koja je dosad objavila tri romana – „Svingeraj“, „Jutro poslije stvaranja“ i „Tigrasti dječak“. U svakom od romana kombinira žanrove u različitim omjerima i svaki od njezinih romana bavi se (barem) jednom tabu-temom koja ostaje neosvijetljena u licemjernom društvu – svingeraj se bavi svingerskom scenom i mogućim zapletima u partnerskim odnosima, „Jutro poslije stvaranja“ je obračun sa zazorom od psihoterapije, dok je u „Tigrastom dječaku“ tema odrastanje agresivne djece u obiteljima koje ih štite sve dok ne dođe vrijeme za napuštanje obiteljskog gnijezda, a tada problem postaje društveni.

Na predstavljanju drugog izdanja romana „Tigrasti dječak“ u Zagrebu su, uz autoricu, govorili stručnjaci koji su svaki sa svog aspekta obradili roman. Terapeutkinja Alenka Kralj napisala je pismo glavnoj junakinji romana Sofiji, majci „tigrića“, u kojem joj pruža ruku jer razumije njezin strah i ohrabruje je na rast. Terapeut Tomislav Vurušić podsjetio je da agresivna djeca žele biti prihvaćena i da je svaka emocija prihvatljiva, što malim agresivcima treba pokazati, ali i naučiti ih izražavati emocije na adekvatan način. Gimnazijski profesor i gradonačelnik Pule Filip Zoričić iščitao je u romanu „Tigrasti dječak“ portret malograđanskog društva koje ne može riješiti probleme koje stvara, stoga ga treba mijenjati kako bismo djeci ostavili bolje mjesto za život.

S Augustom Benčić Ivančin razgovaramo zašto si je uzela u zadatak otvoriti teške teme, o odnosu medija prema odgojnim problemima koji tinjaju, o psihoterapiji, emocionalnoj inteligenciji te o najnovijem spisateljskom projektu – biografiji prerano preminule pulske stolnotenisačice Dine Pervan Rabelo.

Roman „Tigrasti dječak“ u Zagrebu ste predstavili uz jaku podršku terapeuta za rad s djecom i pedagoga, što ukazuje na ozbiljnost teme koju ste obradili u romanu. Koliko literatura može pridonijeti osvještavanju problema za koji mediji nemaju interesa, a struka nema resursa? Što mislite, odakle kolektivna naučena bespomoćnost u odnosu prema problemima u društvu koji tinjaju ispod površine?

Roman „Tigrasti dječak“ je i nastao u cilju osvještavanja problema te u suradnji sa strukom i institucijama. Literatura, osobito u obliku romana koji se lako čitaju i likova s kojima se čitatelji lako poistovjećuju, može pomoći, a koliko, ovisi o tome kakva su nam očekivanja. Ja sam, napokon, shvatila da se treba veseliti svakom koračiću naprijed i da najvažnije promjene ne nastaju preko noći, nego polako. Problem nasilnih maloljetnika sigurno nije nešto što možemo i trebamo rješavati preko noći, predaleko smo otišli u svom nemaru, sebičnosti i niskim pobudama da bismo tako brzo i olako vratili svoj dug i ispravili sve u čemu smo godinama griješili. Nas odrasle je ovo „moderno doba“ sažvakalo i ispljunulo, a da ni sami nismo svjesni kada i kako se to dogodilo? I sami sada živimo potpuno neprilagođeni u tom ubrzanom, nemilosrdnom svijetu interneta i medija, tugujemo za prošlim vremenima i odgajamo djecu za, kako je Tomislav Vurušić rekao, „svijet koji više ne postoji.“

Na predstavljanju knjige sudjelovali su terapeuti Alenka Kralj i Tomislav Vurušić te pedagog i pulski gradonačelnik Filip Zoričić, koji su predgovoru i pogovorima komentirali odnos prema „tigrastoj“ agresivnoj djeci. Rješenja nisu jednostavna, ali stručnjaci su i na promociji u Zagrebu pokazali kako trezvenost i znanje ohrabruju. Zašto ste se odlučili uhvatiti u koštac s tako teškom temom?

Oduvijek sam osjetljiva na djecu, svoju i tuđu, nikada nisam mogla stajati po strani kada se nanosi nepravda djeci, takve me scene duboko potresaju, ali bilo kakva akcija s moje strane, nažalost, nikada nije završila dobro. Osjećam da sam pronašla način da pomognem, a da pri tom ne žrtvujem sebe ili izložim svoju obitelj.

Terapeutkinja Alenka Kralj u pogovoru se obraća glavnoj junakinji romana Sofiji i postavlja pitanje postoji li pogrešna ljubav i odgovara da je za neke lekcije ljubav nužna. Koliko je vama kao autorici značila podrška terapeuta romanu „Tigrasti dječak“? 

Veliki sam pobornik psihoterapije, sama sam tijekom života u više navrata tražila podršku da prebrodim određena stanja duha i krize s kojima sam se borila. Svima nam idu na živce floskule, moda, „amerikanizacija“…. ja kažem da se sve događa s razlogom, ako je nešto floskula ili „moderno“, to samo znači da se često koristi i da puno ljudi ima potrebu za time i zato ne bi trebalo od tih stvari bježati. Da, svima nam je potrebna podrška u nekom obliku i trebali bismo si je (moći) priuštiti. Mislim da psihoterapija više nije tabu, ali još uvijek postoje ljudi koji je ne žele priznati, koji ne žele priznati da im je ona potrebna i oni koji su se razočarali jer nisu odmah pronašli pravog terapeuta ili oblik terapije koja im odgovara. Na našim dvjema održanim promocijama, a nadam se da će ih biti i više, uputili smo važne poruke, a jedna od njih je „Budite dobro za sebe i svoju djecu“. Citat iz knjige koji je odabrao Filip Zoričić kaže: „Zadovoljan roditelj jednako zadovoljno dijete. Znam da ti misliš da si zadovoljna, ali čovjek je socijalno biće i čovjek mora voljeti i biti voljen da bi bio potpun. Tvoja usamljenost, tuga i krivnja, kojih možda nisi svjesna, odražavaju se na Lovri. Ne možeš kompenzirati tu potrebu s ljubavlju prema djetetu.“

Terapeut Tomislav Vurušić napisao je pismo „Tigrastom dječaku“ i svoj djeci koja se osjećaju neprihvaćeno i reagiraju agresijom te pojasnio da emocije ne treba skrivati ni mijenjati jer sve su one valjane i prihvatljive. Ali, naša reakcija na emociju nije uvijek valjana i može nekoga povrijediti. Osim romana i literature, koje su još neiskorištene mogućnosti edukacije o emocijama i reakcijama? Profesor Filip Zoričić istaknuo je ulogu medija. Kako mediji danas educiraju o emocijama? Mogu li mediji biti praktičniji i korisniji za razvoj emocionalne inteligencije?

Mediji nam serviraju ono što mi od njih tražimo te je i nezainteresiranost medija rezultat naše nezainteresiranosti. Naravno da postoje, poput Filipa Zoričića u politici, i u medijima ljudi koji žele (i trebaju) mijenjati kolektivnu svijest i zainteresirati javnost za važne teme, treba ih biti i više, ali mislim da sve ide svojim tokom, onako kako treba ići i da će se promjene dogoditi. Život funkcionira baš kao i algoritmi u virtualnom svijetu – ako ste pesimist i tražite samo ono loše oko sebe, to ćete i vidjeti, ali ako se otvorite za dobre i pozitivne stvari i ljude, takvi će vam prilaziti i vidjet ćete promjene na bolje.

Od autorice „Svingeraja“ nije se ni mogla očekivati umivena, socrealistička priča o požrtvovnoj majci-žrtvi. U romanu ne štedite nikoga i izravno opisujete najniže strasti i erotske sklonosti odraslih. Kako reagira publika na erotiku u Vašim romanima? Je li eros dobar mamac za privlačenje publike? Uspijevate li svojim romanima publiku prenuti iz letargije?

Nije ni „SvingeRaj“ baš plitka priča, odnosno, kao i ono ranije s algoritmima – daje vam ono što tražite. Ima čitatelja koji su me čudno gledali kada sam ih pitala za mišljenje o prilično eksplicitnim opisima seksa u knjizi. Oni taj seks uopće nisu percipirali, bavili su se odnosima među likovima i uzimali iz te knjige ono što je njima bilo važno i potrebno. Drugi su pak najviše doživjeli scene seksa i očekivali su još (više) seksa u drugim dvjema knjigama (iako ga i u njima ima sasvim dovoljno). Meni je drago što sam privukla svu publiku i što svakome imam što dati. Mogu reći da sam ponosna što sam se pozicionirala u zlatnu sredinu. Eros ne koristim kao mamac, vrlo mi je važan u životu i kao takav neizbježan je u svim situacijama. Još jedan uspjeh kojim se ponosim je privlačenje muške publike. Ponekad mi se čini da čak imam više muških čitatelja nego ženskih, što je čudno za žanr(ove) u koji me svrstavaju. Čak i na promocijama sam imala gotovo podjednak broj muškaraca i žena u publici. Imam čitatelje koji nisu nikada u životu čitali, čak ni lektiru, kao i one kojima je lektira bila posljednja knjiga koju su čitali, a moje knjige kupuju, čitaju, ponovo čitaju i žele još. Imam u LGBT populaciji muškaraca i žena kojima sam „osvježila seksualni život svojim fantastičnim opisima seksa“ (citiram čitatelje) i heteroseksualne parove koji moje knjige čitaju zajedno, čak i parove koji su kupili dva kompleta knjiga da imaju svaki svoje primjerke (s posvetama).

Teme kojima se bavite u svojim romanima su raznolike i nepredvidive. Već pripremate četvrti roman o prerano preminuloj stolnotenisačici Dini Pervan Rabelo, čije ime nosi humanitarna memorijalna utrka koja se od 2020. godine održava u Puli. Što Vas veže uz Dinu Pervan Rabelo? Kako ste odlučili napisati njezinu romansiranu biografiju?

Moj je suprug bio Dinin trener, tako sam je upoznala i odmah me osvojila, ne znam postoji li uopće osoba koja ju je upoznala, a da nije bila odmah osvojena? Dina je bila osebujna osoba i jedino me strah hoću li pronaći (dovoljno) riječi da publici prikažem Dinu baš onakvom kakva je bila – uvijek, čak i u najtežim trenucima nasmijana, hrabra, spremna pomoći, beskrajno pozitivna, puna energije, optimistična, ona kao da je bezuvjetno voljela cijeli svijet. Snimala je, zajedno sa svojom sestrom i tatom, urnebesne skečeve cijelo desetljeće prije Reelsa, Tik Toka ili YT Shortsa, imala je zaraznu energiju i ozbiljne, zrele ciljeve i poglede na život. Nastavila je živjeti, nakon svoje smrti, u raznim oblicima i na raznim mjestima i to je ono što fascinira i što (nas) tjera na akcije koje ne znamo ni sami objasniti. Istog trena, kada smo dobili informaciju da je preminula, osjetila sam tugu i ljutnju i otpor. „Ne može takva osoba tek tako nestati“ pomislila sam i tada se rodila ideja o knjizi. Kuhala se dvije godine jer se nisam usudila prići s takvom idejom roditeljima, suprugu, najboljim prijateljicama. Smogla sam hrabrosti, otvorila se, podijelila svoje misli i ideje i tako je krenulo. Postoji li nešto suprotno Pandorinoj kutiji? To sam ja otvorila. Sva Dinina dobrota, ljepota duše i uma množi se i dijeli. Redoviti susreti s njezinim roditeljima dragocjeni su, kao i ogromna količina video materijala koji je Dina ostavila. Dina želi to podijeliti sa svijetom, ostaviti trag, a to što ona ima za podijeliti itekako treba primiti. Nisam još sigurna hoće li to biti samo biografija ili romansirana biografija jer, za sada, Dinin život ne daje baš prostora za romansiranje. Njezin je kratak život toliko bio ispunjen i zanimljiv, kao i svi akteri, likovi u njemu, da nema potrebe za „uljepšavanjem“. Urednik, Danijel Tatić, rekao mi je da se, za sada, ne zamaram formatom, da samo pišem. U konačnici, on će me usmjeriti i odrediti format u koji ćemo oblikovati rukopis.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

/by