Boj ne bije medij nego autor – dokazuje svakim svojim zapisom Božica Jelušić koja na društvenim mrežama bilježi sjećanja, događaje i razmišljanja, susrete s dragim ljudima i srodnim dušama. Božica Jelušić, dobitnica važnih književnih priznanja i nagrada, zapise s mreže ukoričila je u svoju 65. knjigu čiji je naslov „Godišnja doba duše“. Afirmiranje duše naslovom knjige znak je da, unatoč ubrzanom suvremenom tempu, književnica pribrano ostaje dosljedna autentičnoj unutarnjoj vibraciji i vlastitoj prizmi kroz koju prelama sivu svakodnevicu, opisujući osjećaje u širokom rasponu od ironije preko ravnodušnosti (osobito prema površnim lajkovima) do euforije u letovima paraglajderom iznad Drave i Podravine. „Godišnja doba duše“ monološke su dnevničke forme čiji ton ovisi o trenutnom raspoloženju, datumu, sjećanju, slučajnom susretu ili pak o padu s bicikla – život je nepresušna inspiracija za nemiran duh koji osjeća i traži ravnopravnog sugovornika. Tamo negdje netko njezine rečenice čita s razumijevanjem – s tim uvjerenjem Božica Jelušić usredotočeno ispisuje svoju poeziju, prozu i usputne zapise, demonstrirajući kako društvene mreže također mogu biti poligon za popularizaciju književnosti, kulture, jezika i stila.

„Godišnja doba duše“ Božice Jelušić obuhvaćaju razdoblje od 2014. do 2023. Zapisi su grupirani po godišnjim dobima, a ilustrirani crtežima iz bilježnica kolekcionarske vrijednosti koje književnica od rane mladosti ispisuje rukom.

S Božicom Jelušić razgovaramo o publici na mreži, pojmu duše, o njezinim rukom pisanim bilježnicama i najdražim temama, te o odnosu prema Zagrebu i književnoj sceni koje komentira u svojim zapisima.

Aleksandar Horvat u pogovoru primjećuje da su tekstovi na mreži nastajali u trenutku, impulzivno, na dnevnoj osnovi, ali ipak zadržavaju osobine književne izvrsnosti. Kako ste počeli pisati na mreži? Kakve su reakcije čitatelja? U knjizi, naime, naglašavate da ne marite puno za lajkove i odobravanja na webu.

– Mislim da prije 12 godina…Vodim svoj profil kao dnevnik, dnevne novine, pjesmaricu u nastajanju. U tom smislu postoji koncept ali i spontanost u isto vrijeme. Stvari se „uklope“ kasnije u neku zamišljenu cjelinu. Tako je nastala knjiga SREDINOM MOJIH DANA (Tonimir, 2018.  ) koja sadrži mozaičke tekstove i moje crteže. Naravno, to jest književna vrsta, kakvu je primjerice razvio TOURNIER u knjizi „Slavlja“. Ti eseji, crtice, zapažanja, referiranja na stvarnost, iznimno su dinamični, prava čitateljska poslastica. Ako sam dio toga postigla, dobro je…Odlične su reakcije pratitelja na FB, no za nastanak ovih zapisa nisu presudne. To je moj spisateljski posao, jednostavno.

Duša u naslovu sugerira da ne pristajete na nametnuti današnji tempo današnjice u kojem nema vremena za osjećaje, a prva rečenica u knjizi glasi: „Postoji realna mogućnost da ćemo jednog dana početi sami sebi nedostajati.“ Mogu li „Godišnja doba duše“ funkcionirati kao samopomoć za prilagodbu i osvještavanje neuroza suvremenog života?

– Svakako…netko reče da je duša „veoma stari instrument“. Kao takva, zahtjeva mir, pribranost, opuštenost, dokolicu. I kad se klupko počne odmatati, mnoge važne stvari izađu na površinu. Ako postoji sedam razina svijesti, introspekcija uključuje barem jednu-dvije od uobičajene razine. Tekst može biti dobar predložak i okidač za pronalaženje vlastitosti, da ne bismo doista sami sebe pogubili u hektici naših dana.

U zapisima s mreže dominira motiv slobode, od osvajanja slobode od sputanosti djetinjstva do zrele dobi, kada kažete: „Opasnije je u mojoj dobi smrtno se zaljubiti nego skočiti s mosta na konopcu…“ Je li sloboda opravdala očekivanja, sada kada je napokon osvojena, čak i paraglajderom?

– Ljubav i sloboda su eklatantno pjesničke teme, teško da ima od njih većih i važnijih. Taj prostor uvijek iznova osvajamo i širimo, sukladno životnim dobima. Ne vjerujem da mnogo postižu oni koji se „čuvaju ljubavi“, ili se u ime građanske komocije, sigurne mirovine i nekakvoga mira u kući odriču svake pomisli na avanturu i izazov. Onu frazu „To nije za mene, nisam ja u tome“, najčešće izgovaraju oni koji ništa nisu probali. Pored njih bi umjetnost zasigurno presušila i usahnula, kao usidjelica u zabiti na kraju svijeta. Moj put je takav, da moram sve probati, to mi ispunjava vrijeme i daje motivaciju da ostanem alertna, spremna na nove početke, na iznenađenja. Čudni su mi ovi „koučeri“ koji stalno nude mir, spokojstvo, utrnulost. Ja uopće ne želim te vrijednosti, želim živjeti, uzeti rizik, pisati i misliti, dokle me snaga drži. U tome je cijela moja „filozofija slobode“.

Na nekoliko mjesta komentirate Zagreb i njegovu samodovoljnost, odsječenost gornje Hrvatske od centra i zaključujete: „Neću tako skoro, trebat će mi zaista jak razlog za putovanje!“ Ipak, vraćate se jer otvaraju se uvijek novi razlozi za dolazak. Kako se Zagreb iskupljuje za svoju distanciranost i hladnoću?

– Sada mi vrijede još samo dragi prijatelji koje obilazim i s kojima ponešto dijelim. Sve ostalo imam doma i sama si napravim, u stilu one izreke da se „centar nalazi tamo gdje su ljudi centra, te  se s njima pomiče u njihovom kretanju“. Dolazim poslovno, a privatno želim biti dovoljno mimikrirana, da me tamo nitko ne primjećuje.

Knjiga je ilustrirana crtežima iz Vaših bilježnica koje ispisujete rukom, a većinom su to portreti ili motivi iz prirode i drveće. Kada crtate i kakvu potrebu ispunjavate crtanjem?

– Uvijek crtam, črčkam, vučem liniju i ona vuče mene. To je moj „pretičak“ snage, neki post scriptum tekstu ili samostalna disciplina i bilješka, koja mi često otkrije na što podsvjesno mislim. Veoma sam vizualan tip, imam brze opažaje, puštam da se iz nekog „klupka“ na papiru iznjedri scena ili lik, potom pozadinu šatiram ili zatamnim, a glavni motiv izvedem u prvi plan. U posljednje vrijeme najčešće radim neke tematske mape, po 10-15 crteža i pjesme, dok naslovi sugeriraju sadržaj tih životnih epizoda: CIPELICE ZA LJETO, TAMNO OKO, KOLICA I DOKOLICA, itd. Poklanjam to, najčešće, a ponešto zadržim, iz sentimentalnih ili dokumentarnih razloga.

Aktualne su rasprave o razlozima marginaliziranja žena na književnoj sceni. Možete li povući paralelu s odnosom prema ženama u književnosti sedamdesetih i osamdesetih godinama, u doba kada ste se afirmirali i prevodili Virginiju Woolf?  

– Ne znam, sve je to bilo davno. Prije 30-tak godina i više, prevela sam nekoliko eseja WV za časopis „OKO“, i prevela sam „Orlanda“, kojega mi je N. Petrak izgubio u kući „Naprijed“, imam ga još u bilježnicama samo. Mislim da smo tih 80-tih imale veću šansu, mi cure iz „regiona“, djelovale smo na široj osnovi i u realnoj konkurenciji muških i ženskih autora. Taj korpus više ne postoji osim u nekoj antologiji „Jugoslovenske pesnikinje“, ne da mi se o tome raspravljati. Rekla bih da se brojimo na prste jedne ruke, ako i toliko. Danas se žene organiziraju po uzoru na „dečke“, u grupe, izdavačke favoritkinje, regionalne klanove. Mene zanima samo genijalnost, autentičnost, književno-estetska vrijednost i pobudljivost, pa stoga na izvan književne razloge ne padam i ne pratim…Fale nam istinska velika imena, toliko mogu reći. Možda su neka na pomolu, ima naznaka dobroga vjetra i književnih glasova koji izlaze iz kućnih granica i okvira. Vederemo. Mislim da ću toliko još dočekati!

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

U trileru „Kako sam ubio svog ubojicu“ Vlado Rajić povezuje svoj pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma osvetom prve žrtve koju upoznajemo u početnom monologu, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti.

Vlado Rajić rođen je 1951. godine u Požegi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. godine i magistrirao te započeo doktorski poslijediplomski studij. U Vjesniku se zaposlio 1978. godine, a surađivao je u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, povremeno u Danasu, a njegove su priloge objavljivali Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Kada je Vjesnik 2012. godine ukinut, započinje pisati romane za djecu i odrasle, kojima je osvojio nagradu Anto Gardaš (2013.) i nagradu Grigor Vitez (2018.) u kategoriji priča za djecu i nagradu dječjeg žirija „Ptičica“.

Što vas je motiviralo na pisanje trilera „Kako sam ubio vlastitog ubojicu“?

– Prvi motiv je bio: napisati krimić. Onda je došla tema. Potom su stigli i likovi. Sve to povezala je priča. Ona, pak, razvila se iz meni bliske sudbine. Čovjek je nestao, policija je nestanak registrirala, prošlo je neko vrijeme bez ikakvih vijesti i događanja, a onda je nađeno tijelo.  I to je to. Naravno, u svijetu običnih ljudi za nešto takvo, tijelo na pustoj poljani, netko mora odgovarati. A onda mi je jedan stručnjak rekao: „Mi tražimo samo djecu. Za starije nemamo vremena ni ljudi“. Je li to krimić? Meni se čini da jest.

Zašto ste izabrali temu krijumčarenja organa?

– O tome se ništa ne zna, o tome se čak i službeno malo govori, više na razini senzacije kad netko odluči „rasprodati“ vlastite organe za slučaj nenadanih događaja koji čovjeka mogu zadesiti. Nacionalna medicina, pak, bilježi svjetske rezultate u transplantaciji. Odakle stižu organi potrebni za  transplantaciju? Logično, kao u slučaju prohibicije, šverca duhana, prodaje svega što je zabranjeno iz nekog razloga, dijelovi ljudskoga tijela su idealna roba za ljude koji u sebi imaju kriminalne porive.

Po čemu je ta tema danas aktualna?

– Ne bih rekao da je aktualna. Ali i sami možete pronaći na internetu podatke o nestalim osobama. Imate vijesti da je nestala žena, muž, neko dijete. Spojio sam nestale s podacima o transplantaciji organa i njihovoj trgovini. Dok sam slagao verziju o jednom i drugom, nestali  su bili sve bliže „darivateljiima“ organa, toliko bliže i neodvojivo, da se priča iz knjige počela sama odvijati. Da bi bila i uvjerljiva smjestio sam ju u grad koji mnogi poznaju, u bolnicu u kojoj su mnogi odležali poneku bolest, na ulice, ceste i mjesta koja nisu strana ovdašnjim ljudima.

Jesu li likovi iz romana nastali po uzoru na stvarne osobe?

– Samo su kulise stvarne. Ambijenti, urbanistički razmještaj, uglovi pod kojima se spajaju ulice. Jer, i pisac mora nešto mora izmisliti. To nadoknađuje s izborom likova, njihovim osobinama, jezikom koji govore, mentalitetom s kojim se sudaraju u prostoru radnje. Zato ne znam odgovor na pitanje: tko je mala doktorica ili tko je inspektor Kos? Ali, da bi bili stvarni, uvjerljivi, da bi bili prepoznatljivi, oni moraju imati i obilježja stvarnih ljudi. Zato, da, poznajem tako požrtvovne liječnike i policajce kao što su moji junaci. I gadove, naravno, koji su također moji likovi.

Božica Brkan u pogovoru knjige navodi kako ste istraživali temu na odjelima patologije. Kakvi su bili posjeti odjelima patologije? Kako ste znali što tražite i što tamo možete naći?

– Rekoh, ambijent je kulisa svake radnje. Izabrao sam bolnicu, otišao na patologiju, dobro promotrio obilježja prostora. Bilo je i malo sreće, pa sam sreo osobu koju poznajem, a koja tamo radi. Sve u svemu, dobio sam priliku da u vrijeme kad se tamo ne radi, kad nema tijela po stolovima sve promotrim, a usput i saznam ponešto o patologiji kao medicinskoj specijalnosti. Osim toga moj „prijatelj“ Google sve zna, pa sam se i njemu obratio. Spasilo me to što sam znao što tražim i što trebam. U tim okolnostima i potpuni laik kao što sam je za medicinska pitanja uspijeva doći po točnih podataka.

Jeste li razgovarali s liječnicima i s policajcima istražujući temu?

– U smislu, hajde da pričamo o nestalim osobama, ili, o švercu organa, to nisam. Teško bi to išlo izravno. Izokola, krijući pravi razlog za propitkivanja, to da. Jednom o tome kako uopće nestaju ljudi. Drugi put sam tražio komentare statistike o nestalima, o proceduri prijave, o vremenu potrebnom za pokretanje postupka, naravno, i o razlozima kad se donosi odluka da se potraga obustavlja. Još sam bio oprezniji kad je riječ o medicinskim propitkivanjima.

Jesu li stručnjaci koje ste konzultirali pročitali roman kada je napisan? Kakvi su njihovi komentari?

– Odgovorit ću neizravno. Doktorica znanosti, specijalistica za zarazne bolesti iz bolnice „Fran Mihaljević“, na primjer, ljubazno je prihvatila zadaću da spasi rukopis od netočnosti, pa i gluposti koje je neznalica u stanju staviti u njega. Kad je tekst tako uredila dodala je i pisamce. „Nakon čitanja romana, posebno dijela koji se odvija u prostorima bolničke patologije, ja u taj prostor više ne odlazim. Strah me je.“ Je li to komentar čitatelja? Vjerojatno, a na ovaj sam baš ponosan. Riječ je o krimiću, zar ne.

Smatraju li vaši recenzenti, da je moguć dijabolični negativac poput kirurga Skopchinskog?

– Nisam ih to ni pitao. Ali, dijaboličnost toga lika je, zapravo, sasvim normalna stvar. Ne morate biti pažljivi čitatelj „crne kronike“ pa da uočite koliko dijaboličnosti ima u postupcima obrazovanih i nepismenih, gradskih i ruralnih žitelja, starih i mladih, roditelja i djece. Dijabolici se ne rađaju, oni to s vremenom postaju iz bezbroj razloga.

U svom pogovoru Božica Brkan navodi i kako u romanu posežete za magijskim realizmom i sf-om, što je odlučujuće za ishod. Zašto u romanu sugerirate da je potrebna intervencija više sile da bi se pobijedilo zlo?

Kad pričate priču ovakva vam pitanja ne padaju na pamet. Jednostavna naracija, a krimići to imaju, ne počinje s dobrim i ne završava sa zlim. Cilj je dobiti kraj na kojem svi otvoreni računi iz pripovijesti dolaze na naplatu i naplaćuju se. Jednom, kad nepoznat netko zaklopi korice mene nema u blizini da bih odgovorio na eventualna pitanja. Sve, dakle, mora biti jasno prije povrata knjige u knjižnicu.

Radili ste kao novinar i nakon umirovljenja osvajali nagrade na književnim natječajima za dječje priče. Kako objašnjavate takvu spisateljsku svestranost?

– Posljedica je to raznorodnosti tema s kojima sam se susretao kao član novinarskog tima u „Vjesniku“ i još nekim listovima. Bilo je to vrijeme novina s puno vijesti, vijesti ne pitaju za tvoje interese i specijalnosti, zanima ih, a urednike posebno, samo vrijeme isporuke i točnost napisanih činjenica. Duga praksa, unatoč kasnijoj specijalizaciji, navikla me na tu raznolikost i ona za mene ne predstavlja nešto posebno. Što bi se reklo, važno je da ono što se stavlja na papir ima glavu i rep.

Jeste li kao politički komentator razmišljali o pisanju beletristike?

– Kao novinar napisao sam kaubojski roman. Recenzent mi je bio – Igor Mandić. Naravno, loše je to prošlo. A prošlo je i vrijeme „vjesnikovanja“, neslavni završetak mog lista nije promijenio i moju potrebu da svakog dana nešto napišem. Tako je to počelo. Samo, novinarstvo je „čist nekaj drugega“. Napišem i predam tekst, ne dođem ni do Trga, a novine su već na kiosku s mojim tekstom unutra. Napišeš knjigu, možeš čak stanovati na Trgu, a knjige još nema na okolnim kioscima. Mjesecima pa i godinama.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

 

Trećim romanom „U zalasku svitanja“ Nataša Turkalj dokazala je da se ozbiljno bavi pisanjem. Novo priznanje stiže i iz Srbije, gdje je najveći srpski izdavač „Laguna“ ugovorio objavljivanje drugog romana Nataše Turkalj „Moć žene“. Nataša Turkalj piše ljubavne romane začinjene erotikom strašću, ali i avanturom i nepredviđenim događajima koji su ispit ljubavi za mladi par. U najnovijem romanu Nataše Turkalj mlada modna kreatorica oporavlja se nakon traume silovanja i odlučuje prekinuti s dotadašnjim načinom života. Kad upozna Karla, vraća joj se samopouzdanje i uz Karlovu podršku prihvaća izazov povratka na modnu scenu.

Nataša Turkalj je ekonomistica i menadžerica u uspješnom trgovačkom poduzeću. Počela je pisati ljubavne romane kao majka odrasle djece, a odnedavno piše i poeziju.

S Natašom Turkalj razgovaramo o ponudi srpskog izdavača, o ravnopravnosti žena i muškaraca koju opisuje u svojim romanima, o traumi koja pokreće radnju te o statusu domaćeg pisca na književnoj sceni.

Laguna, najveća nakladnička kuća u Srbiji, uskoro objavljuje roman Moć žene. Kako je došlo do suradnje s Lagunom? Zašto je Laguna izabrala Moć žene između tri Vaša romana? Kada se očekuje Moć žene u Srbiji?

Da, ja sam im se javila s kratkim sadržajima romana i tada su tražili rukopise koje sam poslala pa su se za neko vrijeme javili s odgovorom da su se odlučili na izdavanje. Potpisali smo Ugovor na nekoliko godina i sad su u tijeku prijevodi i neke izmjene s njihove strane. Ne znam točno odgovor na pitanje zašto Moć žene, ali su mi rekli da su na njihovom konziliju ili upravi dogovorili da je Moć žene najprikladnija za početak suradnje, pročitalo je nekoliko urednika i suradnika te je odluka pala na Moć žene, i ja sam jako zadovoljna s njihovim izborom. Ne znam kada će ju objaviti, ali imaju rok do idućeg proljeća da ju objave (po Ugovoru). Oni su vrlo velika izdavačka kuća pa imaju planove koji se moraju ispunjavati, a kada će točno, nemam tu informaciju, ali se nadam brzo.

U vašim romanima žena je ravnopravna muškarcu, no partner je snažan faktor oporavka glavne junakinje. Koliko su realni odnosi kakve opisujete u svojim romanima? Jesu li danas žene ravnopravne muškarcima i jesu li muškarci oslonac svojim partnericama?

U mojim romanima jesu žene ravnopravne, ali i u mom životu, i životu žena koje me okružuju, vlada ravnopravnost. Partner ili partnerica su uvijek snažan faktor oporavka, nebitno o kojem spolu se radi, pa zato i jesmo u vezama, brakovima, zajednicama i slično, da jedan drugome budemo podrška, da dižemo jedan drugoga kad padnemo, da grlimo i snažno volimo, pa to i je poanta naših života, upravo ta sinergija dvoje ljudi, sve ostalo je manje bitno u životu, nije li tako? Da li su takvi odnosi realni? Pa to je jedina realnost koja je ispravna, moguća i vrlo poželjna s obje strane, sve ostalo nije ispravno i nije zdravo, da, moj odgovor je da, realni su i dobro došli.

Trauma je dominantan motiv i najnovijeg romana „U zalasku svitanje. U vaša ranija dva romana, „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“ također trauma pokreće radnju i postaje test za ljubav i odanost. Zašto se spisateljski bavite traumom?

Zato što su traume ono što je realno u našim životima, zato što je nakon traume najbitnije uzdignuti se i krenuti dalje, zato što život nije ravna crta i zato što u životima svih ljudi na svijetu se događaju situacije koje nisu uvijek ugodne i iz kojih izlazimo jači ili slabiji. Zato što je život sam po sebi traumatičan u nekom obliku i mi svi rastemo u njemu, kao skupina i  kao pojedinci. Iz trauma se uči, to su životne škole, to je rekla bih, borba nas samih sa stvarnošću. U traumama i nevoljama se vidi štošta, tko je uz nas, tko nije, tko je odan, a tko je bio samo trenutno tu. Znate kako kažu, kad si dobro i kad ide super, onda su svi s vama, a kad ne ide, odjednom nastane praznina. Na muci se poznaju junaci, nije li tako…

Po izlasku prvog romana „Moja savršena nevolja“ prije dvije godine bili ste nezadovoljni statusom domaćeg pisca u knjižarama i na književnoj sceni. Što se od tada promijenilo? Kako danas ocjenjujete svoj spisateljski razvoj s obzirom na uvjete na tržištu?

Moje mišljenje je isto, još uvijek sam nezadovoljna i mislim da u tom procesu promjene malo tko sudjeluje, evo vi kao izdavačka kuća dajete prednost domaćem piscu, ali većina tome ne pridodaje pažnju. Danas je, mislim danas, oduvijek je novac taj koji je najbitniji segment u svemu pa tako i u knjigama, jer je najbitnije prodati što više, a najlakše je na policu staviti one pisce koji se prodaju sami po sebi jer su poznati u recimo Americi. Ima primjera kad neka starleta recimo objavi knjigu pa ljudi iz puke znatiželje kupuju da vide ne bi li s javne scene netko bio u redovima, ili neka javna ličnost kad piše autobiografiju pa javnost zanima intima. S domaćim piscem, napose nepoznatim, treba se baviti, a tko ima volje, živaca i novaca da ga promovira i bavi se s njim? Pa danas ljudi nemaju vremena niti za najužu Obitelj, a kamoli za što drugo, sve je nekako kao programirano i linija manjeg otpora je snazi više nego ikada. A ima i onoga da u izdavačkim kućama zbog velikih troškova radi mali broj zaposlenih koji su prebukirani pa ne stižu se baviti sa svime i svima pa obavljaju samo ono što je goruće, a onda tu otpadaju oni s kojima se treba više pozabaviti, pa smo opet na liniji manjeg otpora. Eto, zato sam oduševljena s Lagunom koja će izdati moju knjigu u Srbiji, ja Hrvatica, nepoznata pa će se baviti sa mnom idućih nekoliko godina, pa to treba poštivati.

Već nekoliko godina pišete i vrlo senzualnu poeziju koju objavljujete na društvenim mrežama. Kako ste počeli pisati poeziju? Gdje nalazite inspiraciju i koji su najčešći motivi Vaše poezije?

Poeziju pišem zadnje dvije godine, ima dosta poklonika moje poezije koja je pomalo drugačija, rekla bih autentično moja. Počela sam ju pisati jer sam se osjećala loše, frustrirano i zabrinuto u nekom periodu, pa sam kroz nju prelijevala emocije koje odjeknu kroz stihove, ona je moja psihoterapija.

Inspiracija je svuda i sve, mogu pisati kad god i gdje god, može me nadahnuti i džezva za kavu jer mi um pokrene neku skrivenu emociju koja onda sama izađe kroz slova i stvori sliku. Poezija se piše sama, bez puno razmišljanja, ona je najčistiji izraz emocija i ona je potpuna istina. Kroz romane sakriješ sebe, oni su fikcija jer ja ne pišem autobiografska djela, ali poezija nije ta opcija, ona je nešto sasvim drugo i to se jako osjeti u izražaju. Ima puno ljudi koji čitaju poeziju, ovakvu poeziju jer je laka za identifikaciju pa se ljudi pronađu u njoj, sheraju, šalju partnerima poruke putem tih pjesama pa mi pošalju, svašta sam doživjela kroz poeziju, moram priznati puno više nego kroz romane, makar i kroz njih se ljudi javljaju s raznim razmišljanjima, ali većinom je to poistovjećivanje s likovima i situacijama.

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Praznina“ treći je slučaj privatnog istražitelja Lukasa Huma, koji iz fiktivnog Trenkovca istražujući zločin putuje od Slavonije do Jadranskog mora. Danijel Špelić vrlo je produktivan autor, dosad je objavio deset romana i jednu zbirku priča, a uz kriminalističke romana piše i horor te znanstvenu fanstatiku. Lik privatnog istražitelja Lukasa Huma osmislio 2020. godine u romanu „Nestala“, a zatim ga razradio kroz roman „Svjedok“ 2021. Špelićevi krimići su detektivski intrigantni i dinamični, začinjeni dovoljnom količinom nasilja i drastičnih scena – u „Praznini“, primjerice, istragu pokreće nalaženje posmrtnih ostataka djeteta u prtljažniku starog automobila.

U ožujku je Danijel Špelić svojim Pakračanima priredio nezaboravnu večer jeze i trilera, kada je promovirao film „Granice straha“ koji je snimljen po njegovu romanu. Špelićev roman „Uljezi“ bio je predložak i za radio dramu izvedenu u Krimi petku na Prvom programu HR.

Uoči predstavljanja romana „Praznina“ na festivalu žanrova Dvotočka, s Danijelom Špelićem razgovaramo o njegovom glavnom junaku, traumama kao izvorima inspiracije, imenima i lokacijama u njegovim romanima, o romantičnim odnosima u krimićima te o posuđivanju likova među piscima i o suradnji koje razvija sa svojim kritičarima i prvim čitateljima.

Nakon „Nestale“ i „Svjedoka“, „Praznina“ je treći roman o slučajevima privatnog istražitelja Lukasa Huma. Može li se, barem u imaginarnom Trenkovcu, živjeti od posla privatnom istražitelja? Kako ide posao Lukasu Humu?

Kako uvijek pokušavam koliko mogu staviti osjećaj realnosti u romane o Lukasu, tako je i naša svakodnevica postala jednim dijelom njegove radne pozadine. Ne može živjeti od toga posla, mislim kako nijedan privatni istražitelj u Hrvatskoj ne može, zato se službeno vodi kao “vanjski suradnik” uspješnog odvjetničkog ureda iz Zagreba te odrađuje poslove za njih i svog šefa Jana Dvoriša, koji je i stari obiteljski prijatelj. Upravo sam u Praznini ubacio jedno poglavlje koje malo opisuje Humove “službene” poslove. Dozvola za privatnog istražitelja mu je samo alat koji mu omogućava lakše suočavanje s ljudima, ali i policijom, ako upadne u nepredvidljive probleme, jer mu daje službeni kredibilitet. Ne koristi je izvan službenih okvira i nije baš vjerojatno da će u doglednoj budućnosti dobiti klasični ured sa svojim imenom na vratima i živjeti samo od toga (smijeh). Također, ima i nešto ostavštine od pokojnog oca, kojom pomalo popunjava neradne dane. Namjerno sam malo dublje oslikao njegovu financijsku sliku jer su odavno prošli dani književnih junaka koji su se takvim poslom mogli baviti iz dosade ili znatiželje, živeći od zraka i viskija.

Lukas Hum u „Praznini“ istražuje slučaj nestalog dječaka, a u uvodu napominjete kako ste bili inspirirani slučajem koji pamtite iz djetinjstva – nestankom Vašeg vršnjaka na bazenima u Vukovaru. Zašto ste željeli posegnuli za traumatičnim doživljajem iz djetinjstva? Je li u bavljenje kriminalističkim romanima u osnovi bavljenje traumama, kolektivnim ili individualnim?

Nedavno sam prisustvovao večeri domoljubne poezije gdje je nekoliko autora reklo kako se s pisanjem stihova koji na neki način nose s tim starim sjećanjima i osjećajima, što je sjajno objasnilo kako pisanje, čak i fikcije, može imati terapeutski učinak ako tekstovi imaju nešto osobno od autora. Lukasovi romani su prepuni takvih osobnih detalja jer kroz njih znam razriješiti puno osobnih stvari, od odnosa s nekim ljudima, kritika društva ili jednostavno izgovoriti kroz pisanu riječ neke od svojih stavova. Bila je to pomalo moja osobna stvar, ali rezultat je bio taj što je posljedično i Lukas dobio izražen karakter, pa je to ispalo dobro na svim stranama, kako osobnoj, tako književnoj. Osobno ne bih rekao kako su kriminalistički romani, barem ne svi, bavljenje traumama, ali svakako imaju bolji prijem ako čitatelji mogu prepoznati nešto što su i sami doživjeli. Dok je radio na rukopisu kao lektor, profesor Ćurković mi je rekao kako je čitajući prepoznao likove, odnosno kako takve osobe postoje u stvarnosti, što je meni kao autoru bio kompliment jer ih i jesam stvarao po nekim uzorima iz naše svakodnevice te je tu na kraju ispala dvostruka dobit. S jedne strane postoji galerija likova koja je prepoznatljiva, a s druge je to ono nešto lokalno, domaće, hrvatska stvarnost koju svaki dan gledamo.

Trenkovac, Pakrac, Vukovar, Slatina, Jadran… u romanu kombinirate fiktivna i stvarna mjesta radnje. Zašto ste dio radnje ipak smjestili u stvarne gradove, iako je ishodište izmišljeni Trenkovac?

Nestala je radnjom potpuno smještena u Trenkovac (s kratkim izletima do mojeg rodnog Pakraca) i kao takva je bila funkcionalna zatvorena cjelina. To je moja osobna interpretacija kultne serije Twin Peaks. Trenkovac je ipak fikcionalizirana verzija Pakraca i Lipika, a problem kod stalnog ponavljanja istog mjesta radnje, koje je maleno, s možda 5-7 tisuća stanovnika, jest u tome što se nakon nekog vremena izgubi uvjerljivost potrebna za zanimljivost radnje. Primjerice, serija Ubojstva u Midsomeru, toliko dugo traje, da se otvoreno zbijaju šale kako tamo više ne može biti nikoga živog. Drugi razlog za proširivanje radnje jest i Lukasov karakter. Odlasci u druga mjesta stavljaju njegov lik u nezavidan položaj; ne poznaje područje, ljude i nema prednost domaćeg terena, ali ondje je i pokušava riješiti slučaj. Ta se njegova upornost svidjela ljudima, što je i mene pomalo iznenadilo jer dodaje još jedan sloj njegovu karakteru koji nije bio planiran. I volim istraživati, proučavati lokalna mjesta, čime na jedan osobni način upoznajem Hrvatsku i namjerno odmičem radnju od naših poznatih gradova kao što je Zagreb. Skandinavci su, kao i Amerikanci, napravili prepoznatljivi brend od svojih krimića koji se događaju u ruralnim područjima. Ne vidim nikakvu prepreku da to ne napravimo i mi.

Lukas Hum ima prijateljicu Vjekoslavu koju prati na vjenčanja i nju prvu poziva kad treba vožnju nakon riješenog slučaja. Njih dvoje imaju prošlost, ali oboje se ustručavaju ponovo započeti ljubavnu vezu. Zašto Lukas Hum nije romantičniji junak? Može li romantika u romanu ometati fokusirano praćenje kriminalističkog zapleta?

Takvo pitanje već sam dobio od nekoliko ljudi (smijeh). Lukasov odnos s Vjekoslavom je dobrim dijelom temeljen na nekim mojim odnosima. Općenito imam dobar odnos s bivšim djevojkama i znamo se ugodno ispričati upravo zbog prošlosti koju imamo. Taj element je trebao početi i završiti s Nestalom jer nakon nje nastavci nisu bili izravno planirani. Njihov odnos je također i odmak od obrazaca u kriminalističkim romanima. Oboje su imali dobre i loše veze i svatko na svoj način uzima mali odmor od emocija i koriste jedno drugo kako bi se oslobodili klasičnog ogovaranja kakvo viđamo u malim sredinama. Oh, prošetali su ulicom, sigurno spavaju zajedno – takve stvari. Element običnog prijateljstva nekako kao da ne postoji u ovakvim romanima, ili je veza ili je zamjeranje nakon razlaza, nema sredine. Što ne znači kako će takvo stanje potrajati jer ni ja ne znam gdje će njihov odnos završiti u novom romanu. Možda se posvađaju, možda završe zajedno, budućnost će pokazati (smijeh). Odrastao sam na američkim krimićima, pa je Lukas klasični lik iz hardboiled proze – zatvoren je, šutljiv, ne nosi osjećaje na rukavu. Emotivno se povezuje sa slučajevima na kojima radi, osjećaji su mu poticaj i motivacija da gura naprijed, ali ne funkcionira najbolje u nekim normalnim okolnostima. Cijeli je život proveo u blagoj izdvojenosti od društva i osjeća se opušteno i ugodno u samotnjaštvu, zbog čega je tu i određena suzdržanost kod ponovnog upuštanja u vezu s Vjekoslavom jer više cijeni njihovo prijateljstvo. Kako sam kaže, ona mu je jedini pravi prijatelj, što je i zgodna ironija kada se u obzir uzme njihova prošlost. Emocije nisu loše za kriminalističke romane, ali romantika prečesto završi u klišejima, nakon čega čitatelji više nemaju pravi interes za likove. I ako se nespretno izvede, čitatelji mogu dobiti dojam kako čitaju dva različita romana (ljubavni i kriminalistički) koji je nasilno spojen u jedan, ali nijedan ne funkcionira kako treba.

U uvodu zahvaljujete piscima Renati Glogoški Pavoković i Vladimiru Vujinoviću iz čijih ste romana posudili likove i, kako kažete, vratili ih neoštećene. Kako ste izabrali likove koje ćete posuditi? Koje su spisateljske zamke kombiniranja fiktivnih likova? Očekujete li da pisci od kojih ste posudili likove uzvrate uslugu?

Pa, Vladimir Vujinović je već napisao roman Slamar, drugi slučaj inspektora Filipa Vujića, gdje se spominje Trenkovac, a jedan mali lik je Inspektor Špelić, tako da ja u Praznini ustvari njemu malo vraćam uslugu (smijeh). Do naše je “suradnje” došlo slučajno, kako to već ide. Jako mi se svidio njegov roman Jutarnja zvezda, imao je svježinu u žanru, lika koji je odudarao od klišeja i kada sam počeo raditi na trećem Lukasu, pala mi je na pamet povezati dva lika kroz jedan razgovor. Nisam ga želio samo spomenuti već učiniti aktivnim dijelom radnje, što mi je otvorilo vrata za još malo proširivanja radnje u drugu državu. Htio sam ovaj slučaj učiniti teškim, ali da ipak neke informacije budu dostupne kroz drugu osobu. U prvoj verziji tu je bio neki bezimeni lik, ali kada mi je došla ideja o spajanju dva moderna kriminalistička lika, nije mi davala mira sve dok je nisam stavio na papir tek toliko da vidim kako će zvučati. I zvučalo je dobro, pa sam to još malo razradio do konačnog oblika. Nas dvojica smo sada postali nešto kao Stephen King i Lee Child koji su spomenuli junake ovog drugog u svojim romanima (smijeh). Slična stvar je ispala i s Fani, glavnom junakinjom Renatina romana Ukradena ruža. Već sam znao kako će radnja Lukasa odvesti do Jadrana i kada sam čitao Ukradenu ružu, pomislio sam kako je to neobičan ljubavni roman. Fani je zanimljiv lik, čitatelji je možda neće zavoljeti odmah, ali će ih zaintrigirati kako će riješiti svoje probleme. Opet, učinilo mi se zgodno ubaciti lik koji je doslovno verbalni uragan, s kime bi Lukas mogao imati zanimljiv razgovor. Jedno je vodilo drugom i na kraju se pokazalo kako je to ispalo bolje od očekivanog jer u nekim od pozitivnih kritika upravo su njihova poglavlja izdvojena kao najbolja. Najveća zamka bila je izbjeći pretvaranja njihovih likova u vlastite kreacije koje bi nosile samo ime. To su razrađeni karakteri drugih autora s vlastitom osobnošću i ja sam to morao poštovati. To je pomalo nezgodno za provesti jer kao pisac želite sve promijeniti, ali i suzdržanost je dio procesa učenja pisanja.

Likovi u romanu zovu se Bernard Herak, Kristijan Valentić, Simon Janssen… Kako dajete imena svojim likovima? Kako je Lukas Hum dobio ime?

Kada sam tek počinjao pisati, davao sam imena svojih prijatelja likovima koji su imali izmišljene karaktere. To je bilo simpatično, ali dogodilo se nekoliko puta da su mi ljudi znali prići i upitati jesam li dao ime po njima, ovo ili ono, nakon čega sam to prestao raditi. Uglavnom, ako lik ima veću minutažu, gledam da ime ima malo jači odjek i da je meni nepoznato, kako se netko ne bi povezao s njim. Tu je i zemljopis, naravno, pa ponekad lik dobije ime zbog zemlje u kojoj živi (kao Simon Janssen). Što se tiče samog Lukasa, tu je malo poduža priča. Nestala je, u svojoj prvoj radnoj verziji, trebala biti svojevrsna obrada Tamne strane, romana koji je imao jako loš marketing po objavljivanju te je praktički nepostojeći. Glavnik lik je bio Martin Gundulić, ali kada je radnja počela skretati u svoje originalne pravce, pomislio sam kako bih trebao potpuno promijeniti lik. Svježi početak, nove zamisli, originalne ideje i sav taj jazz. I u tom sam vremenu gledao seriju Banshee koja mi je bila odlična. Glavni lik se zvao Lucas Hood, što mi se činilo kao stvarno dobro ime lika. Kako je to rekao Ian Fleming; kratko, moćno, pamtljivo. I imalo je taj internacionalni prizvuk, što ga je izdvajalo od klasičnih, domaćih imena. Lucas je tako postao Lukas, a prezime Hood naša domaća verzija, Hum. Kako je to trebao biti jedan roman, bez nastavaka, mislio sam kako je to to, zbog čega me ugodno iznenadilo kada se ime svidjelo čitateljima kao još jedna karakterna osobina samog lika. Sada znam kako se osjećao Fleming, koji je samo želio da mu lik zvuči obično, kao vozač kamiona, a ne tajni agent, kada se ime James Bond proširilo među čitateljima kao prepoznatljivi trademark. Ponekad jednostavne spisateljske odluke znaju imati zanimljive posljedice.

Pisanje je samotnjačka djelatnost, ali vi ste vrlo druželjubiv pisac – povezani ste s kolegicama i kolegama okupljenima oko Naklade Bošković, a imate i vlastite beta-čitače čije savjete uvažavate. Kako ste skupili tako korisnu ekipu suradnika? Kako funkcioniraju poslovno-prijateljske suradnje?

Ja pišem, oni kritiziraju, tako naš odnos funkcionira (smijeh). Sve se to dogodilo slučajno. Upoznali smo se, shvatili kako imamo neke slične poglede na književnost i procese pisanja. Njima se sviđa moje pisanje, stil, radnja, sve to, što je velika prednost jer ništa ne rade zbog neke poslovne dužnosti već ih čistog užitka, na čemu sam im zahvalan. Gledano s moje strane, bez njih moji romani ne bi bili tako dobri i imali bi neravnina koje ja kao autor ne vidim, a kako smo svi pomalo tvrdoglavi i jaki karakteri, zna doći i do malo ozbiljnijih rasprava, galame i vikanja (smijeh). No, oni su mi nevjerojatno velika pomoć jer nisu pristrani kao ja. Kao autor znam priču, sve mi je jasno, znam konstruirati roman i opisati likove. U mojoj glavi sve to fino funkcionira, no oni su oči običnog čitatelja koji će vidjeti rukopis kada dođe na police knjižnica. I kada oni kažu da nešto ne štima, nedostaje objašnjenje ili kad lik napravi nešto izvan karaktera, to zna biti podložno raspravi i ne znači uvijek kako ću uvijek prihvatiti sugestiju, ali ću pošteno razmisliti i prihvatiti bez prigovora kada treba jer čine rukopis boljim. To što smo prijatelji daje im otvorene ruke da budu direktni i iskreni, nema povlađivanja jer preko njih doznam kvalitetu napisanog, kao i uvjerljivost i sve ostalo, kao što su ritam, opisi, tehničke strane rukopisa. I to je sjajna stvar, to nabacivanje idejama i prijedlozima jer svi smo tu da napravimo roman boljim proizvodom. Mislim kako sam ja veći sretnik što poznajem sve njih jer ponekad moraju trpjeti moje egoistične ispade i lupanje nogom i izjave kako ja znam najbolje (što očito ne znam) nego oni mene upravo zbog svega spomenutog (smijeh). Sjajna mala kreativna grupa ljudi koja voli književnost i koju bi svaki pisac trebao imati uz sebe.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar