Nakon prošlogodišnjeg trenda poezije samopomoći, ove godine nametnula se nova poetska tema, a to je određivanje osobnih granica i definiranje identiteta. Prigodno, neposredno prije, na panelu o psihološkim priručnicima psihologinja Tanja Pureta spomenula je kako zauzimanjem vlastitih pozicija nikoga ne ugrožavamo, već omogućujemo i onom drugom da bude autentičan. Baš kao ilustracija takve preporuke, prvog dana na Dvotočka, festival žanrova predstavili su se pjesnici koji poezijom definiraju svoje granice i vlastiti osobni prostor. Dvoje pjesnika slučajno su oboje pjevači i nekadašnji kantautori. Bogdan Božinović je pjesnik i šahist, štoviše šahovski olimpijac, koji je jedno vrijeme nastupao kao kantautor, a Ivana Lulić je pisala pjesme za duo Auguste u kojem pjevala i stigla do Porina. Oboje su nedavno objavili zbirke poezije – Ivana Lulić zbirku “Znaš li gdje je Špišić Bukovica”, a Bogdan Božinović zbirku “Naopaki čovjek”.
Ivana Lulić: Kuća
kad naletiš na nekog tko ima veću moć
spusti glavu i točka
učili su me tako
duboko je to u našoj seljačkoj krvi
i jedni i drugi došli su s brda
iako ja više nisam ni od sela
ni od grada
ja stojim negdje između
ne pripadam nigdje
i nikome
ali guram svoj kamen uvijek
na neko brdo
spuštanje je
dakako
nužno
i iza leđa se odvijaju
puno mračnije igre
moć si može priuštiti da šuti
stoga šutim
i brojim
čekam da vidim
rađa li se ljubav
u rodilištu
ili tek kad sazidaš
vlastitim rukama
kuću.
Ivana Lulić: Znaš li gdje je Špišić Bukovica, Alegria 2024.
Bogdan Božinović: Vječnost trenutka
Mirno je mojeg života poslijepodne
Spoznaje sjena pokriva mi čelo
Zrele su misli, nesputane, plodne
K’o jeseni okus, kao tvoje tijelo
Sad drukčiji smo, mada uvijek isti
Mi, grožđe zrelo u košari od pruća
Stihovi još su kao vrutak čisti
Al’ druge su pjesme, nova nadahnuća
Minuli dani više se ne broje
Vječnost trenutka jedina je za nas
Ni jučer ni sutra više ne postoje
Živimo naše neprekidno danas
Dok tama pada i mirišu kiše
Ne tražim svjetlo, ne treba mi nada
Prošlost i budućnost ne postoje više
Ja živim samo beskonačno sada
Svih varki srca odavno smo siti
Patnje što je prošla, sreće koja slijedi
Ničeg nije bilo, ničeg neće biti
Trenutak što traje jedino još vrijedi
Polako staza već vodi prema dolje
Jenjava tiho davna, slatka glad
Ne žudim prošlo i ne sanjam bolje
Živo je samo ovo gdje smo sad
Bogdan Božinović: Naopaki čovjek, Beletra 2025.
