Nedavno sam slušao razgovor u kojemu su se Amerika i tamošnji pisci nezgrapno uspoređivali s hrvatskom spisateljskom scenom i nekako se nisam mogao oteti dojmu kako voditelj nije bio baš najbolje upućen u temu. Jer, spominjao se Stephen King kao netko tko je na početku karijere morao sam reklamirati svoje knjige i probijati se na sceni. Ustvari, nije. Istina, slao je rukopise izdavačima i prolazio uobičajeni put odbijenica koje prolaze svi pisci, ali jedan od mnogih razloga zašto su usporedbe s drugim zemljama besmislene, pogotovo Amerikom, jeste u tome što oni imaju književne agente, za početak. U Americi su oni najvažnija karika kod probijanja pisaca na scenu jer preuzimaju sav posao na sebe. Zovu izdavače, organiziraju promocije, vode pregovore oko ugovora i načina na koji će se knjiga tiskati. Pisac kao takav ne mora od toga ništa sam raditi. John Grisham je najslikovitiji primjer toga jer je svoj prvi roman objavio samostalno, nakon čega je primjerke prodavao doslovno iz prtljažnika, vozeći se od grada do grada. Kako sam opisuje, najveći dio od tih 2 tisuće primjeraka mu je završio u garaži. Dok je došlo vrijeme za Tvrtku, naučio je lekciju i pronašao književnog agenta, koji je skoro odmah prodao prava za ekranizaciju i tako od Grishama napravio prepoznatljivo ime. Uz to, bitno je napraviti početke korake na spisateljsku scenu te se zaboravlja kako su neka od najslavnijih žanrovskih kao Arthur C. Clarke, Ray Bradbury, Raymond Chandler te spomenuti Stephen King započeli karijere objavljujući priče u specijaliziranim žanrovskim časopisima, koji su u Hrvatskoj nepostojeći (ne ubrajam UBIQ ili jednogodišnje zbirke jer premalo izlaze da bi se preko njih mogao izgraditi spisateljski rezime, uz dodatak toga da ne postoje druge žanrovske mogućnosti osim onih za znanstvenu fantastiku). Priče se plaćaju, što je još jedan poticaj za pisanje i oštrenje vještina. Tu su i različite žanrovske nagrade. Kod nas ne postoje. U Americi postoji barem jedna značajna za skoro svaki žanr. Edgar Allan Poe nagrada, naprimjer. Od slavnih imena, pa do početnika, ona se dodjeljuje svima, što je jako dobar poticaj za probijanje na kriminalističkoj spisateljskoj sceni.
U Hrvatskoj, gdje je žanrovski autor doslovno prepušten sam sebi, i nema drugih mogućnosti do samostalnog reklamiranja vlastitih romana jer je ignoriran od mainstream medija tako da sve usporedbe s drugim zemljama gotovo odmah padaju u vodu jer su besmislene. Naravno, tu je i drastična brojka od 340 milijuna stanovnika naspram 4 milijuna, ali ona ne opravdava potpuni izostanak informacija o novim žanrovskim naslovima. Uz minimalni uloženi napor, stvari bi se mogle malo popraviti. Gradske knjižnice bi mogle, primjera radi, napraviti poseban popis domaćih autora čiji su romani objavljeni u tekućem mjesecu, radio-emisija sličnog sadržaja, gdje bi se govorilo o novim naslovima i autorima također bi omogućila bolju eksponiranost na sceni te bi čitatelji bili informirani o novitetima. Specijalizirani žanrovski časopisi (horor, kriminalistički, ljubavni) za priče gdje bi mladi autori imali priliku objaviti rad (bilo bi poželjno uvesti i određeni honorar za objavljene priče) također nisu tako neostvarivi, tromjesečni brojevi bi bili idealni. S malo uloženog napora definitivno bi se proširio krug čitatelja, čime bi se pomoglo i izdavačima, ali najvažnije od svega toga je to što bi postojao izbor za čitanje. Nažalost, ništa od toga ne postoji kod nas i kako stvari stoje, još jako dugo se takvo stanje stvari neće promijeniti.
Danijel Špelić
