Na početku – kviz:
Tko je Milan Nikolić?
Jel’ pomaže ako kažem da je čovjek svoj životni i radni vijek proveo u Virovitici?
Zatim: tko je Anđelka Kliment?
Bit će lakše, valjda, ako kažem da je gospođa svoj prvi roman napisala u 73.-godini?
Ne ide? Pokušajmo s nečim jednostavnijim: koliko je krimića napisao Pavao Pavličić?
Malo ću pomoći ako kažem da ih je više nego što bi se po nadnaslovu svake pojedine knjige dalo naslutiti. Akademik Pavličić, a čine to i mnogi drugi, jednostavno svoje romane ne obilježavaju etiketom što u principu nadnaslov i jest. Ljepljiva ceduljica koja se teško skida i zauvijek obilježava rukopis napisanom nekom oznakom.
A tko to danas želi biti pisac krimića? Pisanje i inače ne donosi bogzna kakve novce, zbog niskih naklada ne podrazumijeva slavu među čitateljima, a ne garantira ni prolaznost u komisijama za potporu književnog stvaralaštva. Jer, krimići, barem na ovom prostoru, nisu bili i danas nisu – književnost. Literatura su, dakle, samo one debele knjige o prošlosti i ratovima, o starim plemićima koji odumiru i, možda, tekstovi izabrane spisateljske elite o osobnim shvaćanjima života i njegove prolaznosti. Sve ostalo je trash.
I zato je nadnaslov svakog rukopisa prokletstvo. Najprije za autora, može zaboraviti na slavu i moguće nagrade, a onda i za ljubitelje krimi-literature u potrazi za mogućim domaćim autorima.
Ako vas stvarno zanima tko je Milan Nikolić pitajte o njemu Veljka Krulčića, bivšeg novinara, a današnjeg izdavača. Pa će vam reći da je riječ o autoru iza kojeg su desetine naslova objavljenih u bestseller nakladama.
A za Anđelku Kliment raspitajte se kod Sandre Mlakar, šefice Beletre, malog zagrebačkog nakladnika koja je objavila njena sva tri dosad napisana krimića.
Ni na jednom od tri postavljena pitanja ne inzistiram. Više dođu kao neka nateguta metafora za tezu da je krimića u hrvatskoj knjževnosti premalo, o zagrebačkim spisateljima da se i ne govori. Jer, Zagreb je veliki grad ako se u njemu traže neka bivša proljeća, uspomene ili tako neke sentimentalne sitnice. Ali, ako se u njemu traži sadržaj nečeg kriminalnog, opasnog, ubilačkog, zločestog, korumpiranog, lopovskog, Agram odjednom postaje seoska veduta. Velegrad se stisne na seosku veličinu u kojoj svi sve znaju, svatko svakoga poznaje. Pa sad se ti bavi kriminalom, sakrij se nakon počinjenja, računaj na pouzdane jatakekoji će ‘pokriti’ počinitelja i čuvati njegove tajne.
Posebno to vrijedi za eventualne pisce koji bi zločin smjestili među gornjogradske ili donjogradske zidove, na stvari se ništa ne mijenja ni u novozagrebačkim ili prigradskim prostorima. Odmah će se znati tko drži olovku, a još više kad to isto pisalo nacrta prve skice mjesta zločina, opiše trase bijega, boju crijepa na krovu kuće u koju se bjegunac pred pravdom skrio. Stavi li se to i još mnogo toga u knjigu, pisac bi čas posla mogao na svojoj koži osjetiti zlu narav svojih literarnih junaka. Na prostoru u kojem ja nisam kriv, pa makar me lovili kao ubojicu, ali onaj koji me ubojicom prikazuje, e taj će platiti s kamatama.
I ne treba baš pasti krv da bi priča bila krimić. Ma kakvi! Evo, korupcija na primjer. Sve fino, upakirano,bez pompe i pobjednički truba. Što tiše to bolje. I tko zna kad bi se o korumpiranom išta saznalo da nije ljudske prirode: jebeš novce ako nitko ne zna da ih imam, kaže potkupljivac. Zato Škoda postaje dosadni auto, u dvorište se ugura nekakav SUV. Neka se zna kako korupcija skupo zvuči.No, kad se misao vrati nazad na književnost, pisac odjednom shvati da će njegov budući rukopis o potkupljivosti postati dosadan i prije prvog slova. Pa k vragu, koga još zanima korupcija? Nema te škole, nema tog zvanja, ni društvenog ranga koji bi označavao ulazak u posvećenu zemlju potkupljivih, a zabran za sve ostale.
I tako, rudnik tema o potkupljivosti odjednom postaje pust, rudari-pisci se razišli, među izdavačima samo najhrabriji izdaju poneku krimi-knjigu.
Tako to s krimićima ispada u Zagrebu. I malo šire, ali zasad je Agram prostor na kojem se slučajni krimići događaju. I uzmeš u ruke slučajno objavljeno štivo takvog sadržaja, s ruba ljudske prirode. Čitajući se uhvatiš u zvjeranju okolo, po susjedstvu, pa prolaznicima koji žure pokraj kafića u kojem čitatelj sjedi. I misliš, nije li ovaj lik isti moj susjed, moj kolega iz ureda, dva stola dalje? Nije li žena koju srećeš ista ona mama dječaka koji s tvojom curicom ide u razred?
I tako, tijesni Zagreb postaje siromašnom pozornicom za mogući krimić. Kad posuđujem knjige u knjižnicinajradije uzmem bestselere iz Skandinavije. Tamo nikoga ne poznajem, a i teško te zemlje nađem na karti. Pa se mašta razuzda. A pisac? Pisac se nikoga ne mora bojati. Ni njega nitko ne zna.
I svi sretni i zadovoljni.
