17. svibanj 2022.

Lik Roma koji nema izbora pokazuje Janovu osjetljivost prema socijalno najugroženijima, a o Janovoj visokoj društvenoj svijesti svjedoči primjer korupcije i njezinih posljedica – rekla je Monika Herceg na promociji novog romana Jana Bolića Štakori. Sanja SrdićJungić govorila je o Janovoj suradnji s Hoću knjigu i o njegovim tržišnim uspjesima koji se mogu mjeriti s postignućima profesionalnih pisaca. Odlomke je čitao Asim Ugljen, koji je istaknuo da ima malo uzora, ali da je Jan jedan od njih.

Jan Bolić svojom je promocija novog kriminalističkog romana „Štakori“ napunio dvoranu knjižare Hoću knjigu u Bogovićevoj 7. Roman je svojevrstan nastavak prvog Janovog kriminalističkog romana „Težina stvarnosti“ u kojem je predstavio inspektora Johna Monroea. U romanu „Štakori“ John Monroe je na zadatku u Rijeci, a ispostavlja se da je kao dječak tu ljetovao i za Rijeku ga vežu lijepe uspomene. Govoreći o novom Janovom romanu, Monika Herceg naglasila je, osim njegove socijalne komponente, i osobine žanra koji ima svoja pravila i pisac ih treba disciplinirano poštivati te Janu čestitala na prihvaćanju izazova žanra i pisanju žanrovskog romana.

Sanja Srdić Jungić, voditeljica marketinga lanca knjižara Hoću knjigu, podsjetila je kako su romani Jana Bolića najbolje prihvaćeni u Rijeci, njegovu gradu, a čitani u cijeloj Hrvatskoj. Otkako je 2018. godine objavio svoj prvi krimić „Težina stvarnosti“, Jan se dokazao kao pisac čiji se krug publike sve više širi. Nakon „Težine stvarnosti“ objavio je ispovjednu prozu „Život koji želiš živjeti“, a novim kriminalističkim romanom ispunio je očekivanja publike koja ga poznaje kao žanrovskog pisca.

Jan Bolić na promociji je zahvalio svojoj publici i svojim prijateljima koji su mu pružili podršku za vrijeme pisanja romana. Osobitu zahvalu uputio je prijateljima iz policije koji su mu pomogli inspiracijom, savjetima i odgovorima koje je trebao za priču te istaknuo pomoć krim policajke Nataše i vozača presretača Damira Tička.

U romanu „Štakori“ Jan Bolić opisao je podzemlje velikog lučkog grada, roman je promovirao i video klipovima snimljenim u devastiranim industrijskim pogonima u kojima se odvijaju scene iz romana.

 

6. svibanj 2022.

Zbirka poezije “Zagreb u versima i stihovima” promovirana je točno na mjestu gdje je nastala – pisana je, naime, upravo na Cvjetnom trgu, u stanu Đurđe Sučević Fruk na Trgu Petra Preradovića koji je Božici Jelušić četrdeset godina bio zagrebačka adresa, stan u kojem je imala svoju sobu za svoje boravke u Zagrebu. Zbirka je nastajala “iznad glave Preradoviću”, podsjetila je Božica Jelušić na promociji u knjižnici Bogdana Ogrizovića, u četvrtak, 5. svibnja. Na promociji su govorili autor fotografija u knjizi Nikola Šolić i književnica Božica Brkan, uz moderiranje urednice Sandre Pocrnić Mlakar.

“Zagreb u versima i kipecima” rukopisna je knjiga ilustrirana fotografijama Zagreba. Rukopisom pisane pjesme posvećene su onom Zagrebu koji dobro poznaju poznavatelji kulturne i književne baštine stvarane iza zagrebačkih zidina. U zbirci zato čitatelja pozdravljaju književnici kao što su Šenoa, Matoš, Ujević, A.B. Šimić ili Zvonimir Golob, a Božica Jelušić podsjeća da su reference koje navodi “ključevi koje je podmetnula za one koji ih znaju naći”.

Kao zbirka posvećena književnom, umjetničkom i kulturnom Zagrebu, knjiga “Zagreb u versima i kipecima” mogla bi postati zagrebački suvenir, predložila je na promociji Božica Brkan i primijetila da knjigu o Zagrebu predstavljaju provincijalci – Božica Jelušić je iz Pitomače u Podravini, Nikola Šolić iz Kostajnice, Sandra Mlakar iz Virovitice, dok je Božica Brkan iz Okešinca u Moslavini. U fotografijama Nikole Šolića bljesnule su boje koje Zagreb nosi, a inače ih ne primjećujemo, stoga bi fotografije iz zbirke mogle postati razglednice, komentirala je Božica Brkan i cititala stih iz zbirke: “U lokvi drhtavu sjenu spazim, taman ogrtač, lik Heideggera.”

Neke od fotografija u knjizi snimljene su mobitelom, a ne fotoaparatom s jakim objektivom, no, razliku ne može primijetiti laičko oko, rekao je Nikola Šolić, autor fotografija u knjizi. “Budući da je knjiga rađena po maketi u kojoj su već bile predviđene fotografije, u arhivi sam pronašao fotografije koje su odgovarale predloženim motivima, no neke je trebalo dodatno snimiti i pronaći motive koji se opisuju u pjesmama”, objasnio je Nikola Šolić.

Zagreb je moj glavni grad, moja prijestolnica, napomenula je Božica Jelušić objašnjavajući svoje poštovanje prema Zagrebu iskazano u knjizi. Budući da je knjiga “Zagreb u versima i kipecima” nastala po bilježnici, bila je ovo prilika za spomenuti i ostale bilježnice Božice Jelušić, rukom ispisane knjižice visoke umjetničke vrijednosti, s pjesmama, bilješkama i ilustracijama književnice. “Pišem rukom jer ruka je u direktnoj vezi s mozgom,” objasnila je književnica i dodala da ima šezdeset bilježnica. “A onih sa črčkarijama još više. Jer spontano pisanje jedna je od vježbi kreativnog pisanja i može biti osnova ili inspiracija za pjesme,” spomenula je. Svoje bilježnice Božica Jelušić, kako je rekla, poklanja zavičajnim odjelima knjižnica i prijateljima koji ih znaju cijeniti, a mnoge od njih bile su izložene na izložbi 70/50 u Muzeju Đurđevac, kojom je prošle godine obilježena jubilarna godina književnice.

24. travanj 2022.

Anđelka Kliment vrlo je educirana pripovjedačica, ekonomična (less is more) i silno brzooka. (Dok nisam vidio c.v. na kraju rukopisa, mislio sam  da je A. Kliment vjerojatno pseudonim – “too good to be unknown”). Ovaj paperback se lokalno nastavlja na Nenada Brixija ili mladog Šoljana, a autorica očito voli Mrs Marple, Midsomer Murders, Patriciju Highsmith, a i Chesterton je dao ideološki touch.

Nisam mogao odrediti godine niti generaciju pripovjedačici, razboritost odaje zrelost, neovisno od godina, ali žustrina pažnje i radost pričanja silno je mladalačka. Književni stil, kao što obično biva u angloameričkoj krimi-literaturi, ovdje  je “filmski”. Filmska adaptacija bi, međutim, oduzela ovoj priči čar njezina osnovnog sastojka: pripovjedačicu. Ljepota  je ovdje u izvedbi, više nego u fabuli.

Pamtit ćemo ovu pripovijest po digresijama, vrani koja sleti na granu pa otrese svo lišće, opisima Vlaške i Laščine, mistifikaciji Zvečaja gornjeg i donjeg,
Duge Rese i Karlovačke županije općenito, a osobito po sabranoj psihologizaciji obiteljskih odnosa skupine nekonfliktnih a dirljivih osoba u obiteljskom
shabangu i kavafelu oko pokojnog.

Kupit ću knjigu čim izađe iz tiska, da je imam na papiru na polici, a spremam sam se pretplatiti unaprijed na predstojeći serijal romana u kojima gospođa Irma raspetljava slučajeve, lake ruke objedinjujući vegetarijanstvo i krvoprolića.

 

„Ubojstvo na Mrežnici“ od 5. svibnja u knjižarama.

 

16. veljača 2022.

U galeriji novonastalih likova hrvatskog postsocijalističkog imaginarija branitelj i tajkun zauzimaju status krunskih, amblematskih figura. To je, naravno, posve očekivano s obzirom da branitelj i tajkun tipski reprezentiraju dva ključna procesa iz povijesti hrvatske tranzicije: Domovinski rat i dubioznu privatizaciju, okarakteriziranu i kao „prvobitnu akumulaciju kapitala“. To je toliko podrazumijevana činjenica da se čak ni i u najstudioznijim refleksijama suvremene hrvatske književnosti literarna geneza ove kategorije likova u sprezi s izvanknjiževnim, kulturnopovijesnim i sociopolitičkim kontekstom nikad nije posebno razmatrala, nego se po automatizmu reproducirala kao očigledna uzročno-posljedična veza, odveć jednostavna da bi se teorijsko-analitičkim istraživanjem potenciralo imalo kompleksniju narav te relacije.

 

Tek će Danijela Weber-Kapusta u studiji Dijalektika identiteta komparirati specifične afinitete hrvatske kulturne proizvodnje tijekom postsocijalističkog razdoblja s kulturnim praksama ostalih istočnoeuropskih država iz bivšeg komunističkog lagera, pa će nam tim istraživačkim radom osvijestiti jedan snažan kontrast. Dok se, primjerice, dramsko pismo nekadašnje Istočne Njemačke mahom bavilo pitanjem kompromitiranih sugrađana zbog različitog stupnja kolaboracije s bivšim režimom te ideološkog konvertitstva i malograđanskog oportunizma, kao i promijenjenim odnosima moći između nekad tlačenih građana i provoditelja režimske represije, hrvatsko se dramsko pismo bavilo – braniteljima. Bavilo se njihovom poslijeratnom reintegracijom u mirnodopski život, izgubljenošću u novonastalom realitetu koje ih je dočekalo po povratku s fronta, frustracijom zbog iznevjerenih ideala i ostalih naivnosti zbog kojih se išlo u rat te razočaranošću nepravdama u tranzicijskoj raspodjeli društvenoga kapitala.

 

Međutim, reprezentacijska politika hrvatske književnosti prema braniteljskoj populaciji, i to naročito u fikcijskoj prozi, već se od samoga početka, još u godinama rata, kao i u prvim poslijeratnim godinama, godinama još uvijek opterećenih pathosom rata, domišljala zanimljivim strategijama kako bi – čini se – izbjegla repriziranje ideološkog kiča kakvom smo svjedočili u jugoslavenskoj književnosti o partizanskim herojima NOB-a, tako da su u novijoj hrvatskoj književnosti empatiju prema braniteljima iskazivala možda tek samo dva autora: Josip Mlakić i Zoran Žmirić. Još su ranih devedesetih, u jeku domoljubne groznice, Nedjeljko Fabrio i Stjepan Tomaš o hrvatskoj ratnoj epopeji pisali iz vizure agresorskih snaga, dijelom želeći na takav način postići odmak od tadašnje zasićenosti baš svih diskurzivnih praksi i reprezentacijskih politika patetikom domoljubne retorike i kičem nacionalističke ideologije. Naravno, u njihovim izvedbama to je bio prozirni manevar i puka poza budući da im je pripovijedanje i te kako bilo zasićeno diskurzivnim i reprezentacijskim normama devedesetih, no već je sam pokušaj fingiranja distance indikativan.

 

Povijesne periodizacije novije hrvatske književnosti ističu 1997. godinu kao prijelomnu zato što je tada otpočeo val – kako se to kaže – konačno kvalitetnih literarnih ostvarenja o ratnim temama, čime je ujedno i umanjen kompleks prema dotadašnjoj superiornosti bosanskog ratnog pisma. Međutim, taj val otpočinje Ovcama od gipsa Jurice Pavičića, romanom u kojem hrvatski vojnici počine ratni zločin, a kritički odnos prema braniteljskoj populaciji postaje i ostaje kontinuiran.

 

U dnevnopolitičkoj zbilji, znamo, javna je slika branitelja prešla put od glorificiranih heroja nacije do prijezira zbog povlaštenosti, od traumatiziranih PTSP-jevaca do lažnih invalida, od moralnih vertikala i utjelovljenja svih vrlina do filofašističkih desničara, od ratnih junaka do tereta društva i ucjenjivača javnosti. Nekad „naši dečki“, sada su besposleni paraziti iz kladionica. Nekad urbani rockeri u maskirnim uniformama, sada koče napredak zajednice inzistiranjem da cijeli kolektiv vječno ostane u najboljim i najznačajnijim godinama njihovog života, u devedesetima. Tim slijedom i u hrvatskoj književnosti slika branitelja postaje sve negativnija i, što je još važnije, sve manje profilirana, svođena na jednodimenzionalni stereotip o primitivnom desničaru, folirantu koji uživa vojnu mirovinu bez ispaljenog metka  i dosadnom besposličaru koji alkoholizirano gnjavi okolinu ratnim pričama i politiziranjem.

 

Ratna biografija više nije ni gorda referenca u karakterizaciji pozitivnih likova, nego su branitelji pozadinski statisti i ridikuli, dostatni znak sveukupne patologije društva, simptom opće potonulosti u regresiju i tek neizostavni dekor u epskome ilustriranju tranzicijske društvene scene. Možda nam najsustavniji i najtemeljitiji doprinos takvom smjeru reprezentiranja dolazi iz dramske književnosti, iz opusa Mate Matišića, koji je pedantno nizao subverzije u sada već bogat repertoar demontaže nacionalističke mitologije upravo kroz detronizaciju i dedivinizaciju branitelja kao vodećih simbola projektiranog poretka u tranzicijskoj Hrvatskoj, pa tako njegovi branitelji liječe PTSP slušanjem narodnjaka, zaljubljuju se u srpske prostitutke, a kao ljute Hrvatine otkrivaju iz naslijeđa obiteljskih tajni da su srpska i udbaška „kopilad“.

 

I dok je najrecentnija kritika možda i najrazornija jer je najautoritativnija zato što dolazi iz redova najprofesionalnijeg kadra hrvatske vojske, štoviše čak iz samog centra hrvatskog vojnog vodstva, odnosno iz autobiografske ispovijesti generala Ademija, obuhvaćajući kritičkim prokazivanjem cjelokupnu vertikalu hrvatske vojne hijerarhije, od vojnika iz rovova, pa sve do najviše generalske elite, istodobno svjedočimo pojavi oprečnoga trenda, distinktivnog po afirmativnoj ili barem kritički ublaženoj reprezentaciji braniteljske populacije.

 

Trend je utoliko intrigantniji što pripadajuća mu umjetnička ostvarenja ne djeluju kao rezultat političkih pritisaka ili kao banalna ideološka propaganda koja se mobilizirala u kontraofenzivno djelovanje protiv svih tekućih difamacija domoljubne mitologije, nego kao plod umjetničkog sazrijevanja, tim više što su ideološki neeksplicitna, tobože strogo humanistička, naizgled netendenciozna, čak odmjerena, nijansirano profilirana, senzibilna za kompleksnosti i kontroverznosti situacija u kojima su se branitelji zaticali, kako u ratu, tako i u miru. Unisono je pohvaljena mini serija Nestali kao proizvod koji je osuvremenio tipične epizode iz filmografije partizanskoga žanra, prilagodivši ih standardima moderne snimateljske tehnologije i vizualnosti te moderne televizijske naratologije i estetike, dok se Branko Schmidt u filmskom hitu A bili smo vam dobri laća objektivističke psihosocijalne introspekcije braniteljskoga uma.

 

Na tom nam valu istodobno iz književnoga polja dolazi roman Izbrisani Zorana Lisjaka, sižejno gotovo identičnog s osnovnim narativnim postavkama Schmidtovog filma. Dvanaest razvojačenih branitelja okupira napuštenu vojarnu i zaprijeti kolektivnim samoubojstvom ako hrvatske vlasti u roku od 72 sata ne izglasaju zakone koji će dati pravne osnove za osuđivanje svih dužnosnika i ostalih građana Republike Hrvatske koji su se materijalno okoristili u vremenu ratnoga profiterstva, ali i osuđivanje svih onih dužnosnika koji su do sada političkim radom naštetili Hrvatskoj i njenim građanima. Osim odsluženja zatvorske kazne, branitelji za takve optuženike traže oduzimanje imovine i državljanstva te izgon iz Hrvatske po odsluženju kazne. Posljednji je pak uvjet da se slučajevi ovakvoga tipa procesuiraju ekspresno, u roku od šest mjeseci.

 

Poput Schmidta, i Lisjak inzistira na neutralnom, neopredijeljenom pripovjednom pozicioniranju, više razrađujući ambivalentni karakter ovakve drame i tretirajući braniteljsku populaciju naprosto kao socijalnu činjenicu, dok istodobno minimalizira eventualnu kompromitaciju eksplicitnim ideološkim stajalištem ili jeftinim politikantstvom. Naime, iako su branitelji glavni akteri ovoga romana, oni ne zbore uskogrudno, ne kukaju da su zaboravljeni, obezvrijeđeni ili da im se društvo nije adekvatno odužilo, niti robuju sevdahu o minulim danima ponosa i slave tijekom Domovinskog rata. Lisjakovi se branitelji ne busaju u prsa uz parolu „Mi, Hrvati!“ da bi time poručivali kako imaju ekskluzivni monopol nad nacionalnim identitetom, niti se postavljaju kao da su zbog svojih ratnih žrtava superiorniji od ostatka građanstva. Ukratko, Lisjakovi branitelji ne zbore nacionalistički, nego građanski, pa kao nekadašnji borci za slobodu, sada se mobiliziraju kao borci za sveopću pravednost i socijalnu jednakost.

 

U duhu tako postavljene diplomatičnosti i taktičnosti na stranicama Lisjakova romana potez njegovih junaka se kroz nastavak priče odvaguje i kao domoljubni čin, i kao obični terorizam, kao infantilna fantazija naivnog populizma, i kao simptomatična ekspresija nakupljenog socijalnog nezadovoljstva koje bi svoje frustracije konačno da razriješi političkim radikalizmom. Osim što Lisjakovi branitelji ne govore parolaški, odnosno nisu izmanipulirani instrument demagoških diskursa i papagaji domoljubnih fraza, također su i nijansirano karakterizirani. Kako bi dinamizirao naraciju o protjecanju vremena i iščekivanja dok traje talačka kriza, Lisjak svakih par poglavlja portretira po jednog od dvanaest odmetnutih branitelja, što je autoru omogućilo da izbjegne plošnu reprezentaciju te zastupi spektar raznovrsnih i profiliranih sudbina među braniteljskom populacijom, tako da su neki od njih narkomani i alkoholičari, neki su vrijedni OPG-ovci ili svojedobni pripadnici zlatne mladeži koji su prezreli bogatstvo svojih roditelja i idealistički otišli na front, a neki su čak i bivši kriminalci ili hladnokrvni vojni plaćenici iz Legije stranaca.

 

Treba napomenuti da je Lisjakov roman realiziran u poetičkim granicama trivijalne žanrovske književnosti i komercijalne beletristike. Još točnije rečeno, roman mu je komponiran po uzoru na strukturu filmske naracije, počev od uvodne ekspozicije, gdje Lisjak zorno opisuje tenkovsko-pješadijsku bitku, pa do zastupljenosti tipičnih filmskih konvencija u psihološkom dramatiziranju talačke krize, uključujući i pritisak vremenskog istjecanja u odnosu na rok koji su branitelji zadali za ispunjavanje zahtijeva. Notorna je činjenica da za takvim poetičkim sredstvima izdašno posežu i naši etabliraniij prozaici, no kod Lisjaka nema dvostrukog kodiranja, niti ambicije da žanrovsko fabuliranje i strukturiranje nadogradi pretencioznijim intelektualiziranjima i stiliziranjima kako bi ukoričenje konkuriralo za status slojevitije i relevantnije umjetnosti.

 

U Lisjakovom pripovijedanju sve je u funkciji napete priče o dramatičnoj situaciji talačke krize, s pravodobno ukomponiranim i odmjerenim eskursima u epizode iz Domovinskog rata, u biografske epizode likova radi njihove slojevitije psihologizacije ili pak u dnevnopolitičke komentare, pri čemu treba pohvaliti i autorovu izvrsnu, tehnički pedantnu upućenost u vojnu tehniku i terminologiju, kao i u stručni militaristički diskurs kojim se tumače vojna taktika i opisuju vojne operacije, kao što treba pohvaliti i sjajni, efektni, neočekivani i upečatljivi obrat na kraju romana, kako i treba biti kada se piše žanrovska napetica. Dakle, takvo pripovjedno reduciranje na strogo funkcionalno fabuliranje, bez viška artističkih ukrasa, omogućilo je autoru da se poštedi rizika zapadanja u jeftino politiziranje ili ideološke kompromitacije, dok s druge strane ostavlja čitatelju prostora da sam tumači simbolički značaj ili kontroverzne političke i ideološke pozadine ispripovijedanoga, u duhu znanih nam spoznaja o popkulturnoj beletristici kao poprištu simptomatičkoga, ne bivajući stoga trivijalnom, nego važnom po onome što ne kaže ili po onome što pak implicitno kazuje, između redaka fabularne atrakcije i žanrovskog spektakla.

 

Lisjaku nedostaje tek ponešto od talenta Gorana Tribusona kakvog ovaj naš klasik iskazuje u svojim žanrovskim djelima, ali je Lisjakov roman ipak važan glas vremena, glas današnjeg općeg nezadovoljstva.

 

Piše: Igor Gajin 

3. prosinac 2021.

Nekad virovitička gimnazijalka, danas ugledna književnica Božica Jelušić stigla jes pregrštom darova za Virovitičane na obilježavanje svoje jubilarne godine koje su organizirali virovitički Ogranak Matice hrvatske i Gradska knjižnica Virovitica. U jubilarnoj godini, u kojoj obilježava 70 godina života i 50 godina rada, Božica Jelušić objavila je ukupno sedam knjiga. Jedna od njih još je u tisku, a upravo otisnutu rukopisnu knjigu „Zagreb u versima i kipecima“,s fotografijama Nikole Šolića, premijerno je predstavila u gradu pod čijim je stablima, prisjetila se,pisala svoje prve pjesme.

Kako je rekla Božica Jelušić, pjesme iz knjige „Zagreb u versima i kipecima“ većinom su nastale u stanu njezine prijateljice Đurđe Sučević Fruk, na petom katu zgrade na Cvjetnom trgu, u kojem je boravila za posjeta Zagrebu. O velikom Zagrebu pisala je iz svoje perspektive studentice iz provincije koja poznaje i respektira zagrebačku kulturu i povijest.

Rukom pisane verse Božice Jelušić u knjizi prate kipeci nagrađivanog fotografa Nikole Šolića, fotografije koje naoriginalan način prikazujuzagrebačke vedute, ali i mjesta poznata samo Zagrepčanima. Kako je u virovitičkoj knjižnici rekao Nikola Šolić, danas se teško mogu razlikovati fotografije snimljene profesionalnim fotoaparatom i iPhoneom, ali bitnije je oko autora koje će znati snimiti umjetničko djelo. Kako je rekao Šolić, među tridesetak njegovih fotografija u knjizi „Zagreb u versima i kipecima“ također je nekoliko snimljenih iPhoneom.

Kako je u recenziji primijetila Marina Mađarević, u „Versima i kipecima“ je„intimna poezija kojom vladaju svjetla, zatim zima, jesen, večer, zagasite boje, gotički duh, tišina, a ponajprije sjeta okupana dubokim promišljanjima“.Mađarević zapaža također kako je „Zagreb u versima“ ipjesnička posveta pjesnicima koji su ostavili svoj trag u povijesti Zagreba – Ujeviću, Matošu, Cesariću, Šimiću te Šenoi, „sinu sladopeka“.

Knjigu „Zagreb u versima i kipecima“ objavljena je uz potporu Grada Zagreba, pa je time i Zagreb dao doprinos obilježavanju jubileja 70/50 ugledne književnice.

Od ostalih pet dosad objavljenih knjiga Božice Jelušić u jubilarnoj godini tri su objavljene u nakladi Tonimir iz Varaždinskih Toplica – „Vrata vrta“, knjiga štokavske poezije, „Gda smo išli“, knjiga kajkavske poezije te knjiga priča „Zvjezdane jagode“, od kojih su nekeobjavljene u časopisima. Slikovnica „Pjesko, pješčani dječak“ o Đurđevačkim pijescima objavljena je u Đurđevcu i prevedena na njemački. Knjigu eseja „Kajogledi, vnebogledi“ objavio je koprivnički Ogranak Društva književnika u Koprivnici, a njome je književnica osvojila Nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja, koju svake godine dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika i njegov istarski ogranak.

Sedma knjiga koja izlazi u jubilarnoj godini bit će biografska knjiga „Mojih 70/50“, koju će objaviti Podravski zbornik iz Koprivnice, čija je dugogodišnja suradnica.

Među esejima u nagrađenoj knjizi „Kajogledi, vnebogledi“ i dvije su recenzije zbirki poezije virovitičke pjesnikinje Natalije Bajer, koja svečanost upotpunila čitanjem pjesama Božice Jelušić na kajkavskom.

Svojom najvećom nagradom u jubilarnoj godini, kako je rekla književnica, smatra proglašenje prirodnog rezervata Drava i odustajanje od gradnje hidroelektrane na Dravi, za što se borila od početka sedamdesetih godina, kada je u Đurđevcu osnovala prvo ekološko društvo u sjevernoj Hrvatskoj.

Mjesto koje ujedinjuje ljubav prema prirodi i ljubav prema umjetnosti velike književnice njezin je Dvor Barnagor, imanje s kurijom na brežuljku u mjestu Čepelovac iznad Đurđevca, koje je književnica pretvorila u jedinstveno sastajalište za umjetnike, pisce i likovne kolonije i posjete đačkih ekskurzija. Književnica je ovom prilikom Virovitičane pozvala u posjet umjetničkom izletištu riječima: – Dođite, dišite!

Središnju proslavu jubileja 50/70 priredit će Grad Đurđevac na rođendan književnice 17. prosinca, kada će biti izložena sva izdanja u jubilarnoj godini i četrdeset originalnih,rukom pisanihbilježnicakoje je književnica ispunila pjesmama i crtežima.

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Snimio: Nikola Šolić