Treba postati Telemah, koji baca koplje daleko u nevidljivi cilj i pogađa, da bi se dugoročno gradila velika književna karijera iz maloga grada – – odgovorila je Božica Jelušić na pitanje kako je, čvrsto ukorijenjena u zavičaj, uspijevala biti dio najutjecajnijih zagrebačkih umjetničkih krugova te osvajati najuglednije književne nagrade. Promocija autobiografskog romana „Teška ljeta“ Božice Jelušić u zavičaju, u Đurđevcu, bila je rekapitulacija plodne književne karijere i razgovor o životnim izborima, a večer u đurđevačkoj gradskoj knjižnici bila je puna zavičajne topline, podrške i prihvaćanja.
Roman “Teška ljeta” sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba i Grada Đurđevca, napomenula je urednica Sandra Pocrnić Mlakar i dodala da je promocija u knjižnici na Cvjetnom trgu u Zagrebu bila zahvala Zagrepčanima, a posjet knjižnici u Đurđevcu zahvala je Đurđevčanima. Biografski roman Božice Jelušić dosad je, osim u Đurđevcu i u Zagrebu, predstavljen i u ostalim gradovima koji se navode u romanu – u Virovitici i u Varaždinu – pa se Božica Jelušić kratko prisjetila epizoda iz svakog od gradova. U Virovitici je provodila gimnazijske dane, u gradiću nedaleko Varaždina je studirala, budući da je propustila studij u Brightonu. Zagrebačka epizoda odnosi se na sobu koja ju je uvijek čekala kod prijateljice Đurđe Sučević Fruk, u čiji stan su dolazili glumci, pisci, slikari, tako da je uvijek bila u središtu zagrebačke umjetničke scene.
U „Teškim ljetima“ opisani su i posjeti Poljskoj i Rumunjskoj, pa i SAD-u , no prije inozemstva Božica Jelušić je napomenula da ne smije zaboraviti Jugoslaviju, jer je bila pozivana i nagrađivana na festivalima u svim tadašnjim republikama na području jezika.
Govoreći o Đurđevcu kao svom životnom izboru, Božica Jelušić spomenula je nezaobilaznu likovnu scenu sedamdesetih, koju je pratila pišući recenzije i upoznajući se s istaknutim protagonistima, poput Ivana Lackovića. Osamdesetih godina pak, u Čakovcu je djelovao izdavački zavod TIZ Zrinski u kojem su urednici bili akademik Dragutin Feletar i Ernes Fišer i objavljivali četrdeset knjiga godišnje.
– Malo je poznato da su gradovi izvan centra vrlo produktivni i kreativni, a ljudi koji stvaraju dobro se poznaju, lako povezuju i međusobno uvažavaju. I to je najveća prednost života u provinciji – rekla je Božica Jelušić i dodala – Imam ljude koji me poznaju i razumiju, prihvaćaju moje hirove kao što su moji adrenalinski letovi paraglajderom. Čudim se kad me pitaju bojim li se letjeti iznad Podravine. U svojoj 72. godini, čega se još imam bojati?!
Svojim Đuđevčanima, Božica Jelušić je nakon promocije darovala pjesmu.
Ide cesta s jednim trakom,
Mali grad u ritmu finom:
Tu na pozdrav mahneš svakom,
Il’ prozujiš motorinom!
Nema ništa što te čudi,
Isti dani , ista lica…
Tvoja mjesta, tvoji ljudi:
Pošta, banka i knjižnica!
Na konopcu rublje kisne,
Ne dosáde iste klajde:
Kad težina duh pritisne,
Digneš se na paraglajder!
Grad ti dade karmu sporu:
Kuhaš pekmez, stišćeš čvarke.
Primaš radost i pokoru,
Iz škrinjice milodarke!
I kad trajno se odseliš
I ostaneš bez adrese,
Novom domu se veseliš:
Drava pepeo odnese….
